2. LJUBAV IZMEĐU RODITELJA I DJETETA

Dijete bi u trenutku rođenja osjetilo samrtni strah da ga velikodušna sudbina nije poštedjela svake svijesti o muci koja je povezana s odvaja- njem od majke i intra-uterinskog postojanja. Čak i pošto je rođeno, dijete se jedva razlikuje od onoga prije rođenja: ne može raspoznati objekte, nije svjesno sama sebe, a ni svijeta kao nečega što je izvan njega. Ono jedino osjeća po- zitivne poticaje topline i hrane i još ne razlikuje toplinu i hranu od njihova izvora — majke. Maj- ka je toplina i hrana kao i euforijsko stanje zadovoljstva i sigurnosti. To je neko stanje nar- cizma, da upotrijebim Freudov termin. Vanj- ska realnost, osobe i stvari, znače samo toliko koliko zadovoljavaju  ili poremećuju unutarnje stanje tijela. Realno je samo ono što je iznutra; što je izvana, realno je samo u odnosu na moje potrebe — a nikada s obzirom na svoje vlastite kvalitete ili potrebe.

Kako dijete raste i razvija se, ono postaje sposobno da zamjećuje stvari u njihovoj pravoj slici; zadovoljstvo što je nahranjeno počinje ra- zlikovati od bradavice, grudi od majke. Dijete napokon doživljava svoju žeđ, mlijeko što mu

gova shvaćanja libida. Ali, unatoč činjenici da su teoriju instinkta života i smrti prihvatili ortodoksni psihoanalitičari, to prihvaćanje nije vodilo fundamen- talnoj reviziji pojma o libidu, naročito što se tiče kli- ničkog rada.

utažuje žeđ, grudi i majku kao različite bitno- sti. Ono nauči da primjećuje i mnoge druge stvari kao međusobno različite, kao stvari koje zasebno egzistiraju. Na toj tački razvoja ono po- činje da im daje imena. U isto vrijeme ono us- pijeva da njima barata; ono saznaje da vatra peče i boli, da je majčino tijelo toplo i ugodno, da je drvo tvrdo i teško i da je papir lagan i po- derljiv. Ono uči kako da se ponaša prema lju- dima: ako jede, majka mu se smješka, ako pla- če, ona će ga uzeti u naručje, ako ima stolicu, ona će ga pohvaliti. Sva se ta iskustva kristali- ziraju i integriraju u doživljaj: voljen sam. Vo- ljen sam jer sam majčino dijete. Voljen sam jer sam bespomoćan. Voljen sam jer sam lijep, jer sam vrijedan divljenja. Voljen sam jer me maj- ka treba. Da to stavimo u još općenitiju formulu: voljen sam zbog toga što jesam, ili možda još točnije: voljen sam jer jesam. Ovaj je doživljaj majčine ljubavi — pasivan. Da bi me majka vo- ljela ne moram ništa činiti — majčina ljubav je bezuvjetna. Sve što moram učiniti to je da po- stojim — da sam njezino dijete. Majčina ljubav je blaženstvo, ona umiruje, nju ne moramo ste- ći, ni zaslužiti. Ali postoji i negativni aspekt bezuvjetne kvalitete majčine ljubavi. Ne samo što nju ne moramo zaslužiti — nju također ne možemo steći, proizvesti, kontrolirati. Ako je tu, ona je blaženstvo, ako nije, onda kao da je išče- zla sva životna ljepota — i ne postoji ništa što bih mogao učiniti da je stvorim.

Za većinu djece prije dobi od osam i po do deset godina10 problem je gotovo isključivo u tome da budu voljena — da budu voljena zbog toga što jesu. Dijete u toj dobi još ne voli. Ono je zahvalno i veselo što je voljeno. U toj točki djetinjeg razvoja pojavljuje se novi činilac: no- vo  osjećanje  da  se  može  proizvesti  ljubav  po-

sredstvom vlastite aktivnosti. Dijete prvi puta pomišlja da majci (ili ocu) nešto dade, proizvede nešto — pjesmu, crtež ili bilo što drugo. Prvi puta se u djetinjem životu ideja ljubavi preo- blikovala od »biti voljen« u »voljeti-«, u ideju stvaranja ljubavi. Potrebno je mnogo godina od tog prvog početka do zrele ljubavi. Najzad je dijete, koje sada već može biti mladić, prevla- dalo svoj egocentrizam i druga mu osoba nije više samo sredstvo za zadovoljenje vlastitih po- treba. Potrebe druge osobe isto su tako važne kao i njegove vlastite — zapravo, one postaju i važnije. Dati pruža veće zadovoljstvo, veću ra- dost, nego primiti; voljeti je postalo čak važnije nego biti voljen. Pomoću ljubavi on je napustio zatvorsku ćeliju osamljenosti i izolacije, koja se uspostavila posredstvom narcizma i egocentri- čnosti. On osjeća novo sjedinjenje, obuzima ga osjećaj sudjelovanja, jedinstvenosti. I više od toga, on osjeća moć da proizvede ljubav samom ljubavlju, a neće biti ovisan zbog toga što prima

10 Vidi Sullivanov opis takva razvoja u »Interper- sonalna teorija psihijatrije« (The Interpersonal Theo- ry of Psychiatry«, W. W. Norton and Co., New York 1953).

ljubav, niti će se osjećati malen, nemoćan, bole- stan ili »dobar«. Djetinja ljubav ravna se pre- ma načelu »Volim jer sam voljen«. Zrela pak ljubav slijedi princip: »Voljen sam jer volim«. Nezrela ljubav kaže: »Volim te jer te trebam«. A zrela ljubav kaže: »Trebam te jer te volim«.

Sposobnost da se voli razvija se u uskoj vezi s razvitkom objekta ljubavi. Za prvih mjes eci i godina dijete je najuže vezano na majku. Ta veza započinje prije trenutka rođenja, kad su majka i dijete još jedno, premda su dvoje. Ro- đenje mijenja situaciju u  mnogim aspektima, ali ne toliko koliko bi se moglo činiti. Dijete, iako sada živi izvan majčine utrobe, još uvijek potpuno ovisi o majci. Ali iz dana u dan ono po- staje sve neovisnije: ono uči samostalno hodati, govoriti i ispitivati svijet. Vezanost na majku gubi pomalo svoju bitnu važnost, i umjesto toga veza s ocem dobiva sve veće značenje.

Da bismo razumjeli taj pomak od majke na oca, moramo razmotriti suštinske kvalitetne ra- zlike između majčinske i očinske ljubavi. Već smo govorili o majčinskoj ljubavi. Majčinska je ljubav sama po sebi bezuvjetna. Majka voli no- vorođeno dijete zato što je to njezino dijete, a ne zato što je dijete ispunilo bilo kakav specifi- čan uvjet, ili što je udovoljilo nekom posebnom očekivanju. (Naravno, kad ovdje govorim o majčinoj i očevoj ljubavi, govorim o »idealnim tipovima« — u Max Weberovu smislu, ili u smi- slu Jungovih arhetipova — i ne impliciram da

svaka majka ili otac voli na taj način. Govorim 0 očevu i majčinu principu, koji je predstavljen u osobi majke i oca.) Bezuvjetna ljubav odgova- ra jednoj od najdubljih čežnji ne samo djeteta već svakog ljudskog bića. S druge strane, biti voljen zbog zasluge, zato što to netko zaslužuje

— to uvijek ostavlja neku sumnju. Možda ni sam ugodio osobi čiju ljubav želim, možda ovo, možda ono — postoji uvijek strah da bi ljubavi moglo nestati. Štoviše, »zaslužena« ljubav uvi jek ostavlja gorak osjećaj da nisam voljen zbog sebe, da sam voljen samo zato što ugađam, da u krajnjoj analizi nisam uopće voljen, već isko- rištavan.   Uopće nije čudnovato da smo mi svi skloni čežnji za majčinom ljubavi, i kao djeca 1 kao odrasli. Većina djece ima sreću da primi majčinu ljubav (do koje mjere raspravit ćemo kasnije). Kao odraslima mnogo nam je teže za- dovoljiti tu čežnju. U slučaju najpovoljnijeg ra- zvoja ona ostaje komponenta normalne erotske ljubavi;  ona se često  pojavljuje u religijskim oblicima, a još češće u neurotskim.

Odnos prema ocu je sasvim drugačiji. Majka je dom odakle smo došli, ona je priroda, zemlja, ocean. Otac ne predstavlja takav prirodni dom. On ima slab dodir s djetetom u prvim godina- ma njegova života, i očeva važnost za dijete u tom ranom periodu ne može se usporediti s va- žnošću majke. Ali, iako otac ne predstavlja svi- jet prirode, on predstavlja drugi pol ljudske egzistencije:   svijet   misli,   umjetno   stvorenih

vrijednosti, zakona i reda, discipline, putovanja i pustolovina. Otac poučava dijete, on mu poka- zuje put u svijet.

S tom funkcijom usko je povezana i uloga koja se odnosi na socijalno-ekonomski razvoj. Kad se pojavilo privatno vlasništvo i kad je jedan od sinova mogao naslijediti privatno vlasništvo, otac je izabrao sina kojemu bi mogao ostaviti imutak. To je, naravno, bio sin kojega je otac smatrao za najspremnijeg da mu bude naslje- dnikom, sin koji mu je najviše nalikovao i kojega je, prema tome, najviše volio. Očinska ljubav je uvjetna ljubav. Njezino je načelo: »Volim te zato što ispunjavaš moja očekivanja, što vršiš svoju dužnost, što si sličan meni.« U uvjetnoj očinskoj ljubavi nalazimo, kao i u bezuvjetnoj majčinskoj ljubavi, negativni i pozitivni aspekt. Negativni je aspekt sama činjenica da se očinska ljubav mora zaslužiti, da nju čovjek može izgubiti ako ne čini ono što se od njega očekuje. Očinska ljubav takvog je karaktera da poslušnost smatra za najveću vrlinu, a neposlušnost za  najveći grijeh —  koji se kažnjava lišavanjem očinske ljubavi. Pozitivna strana je jednako važna. Budući da je očinska ljubav uvjetna, ja mogu nešto poduzeti da je zadobijem, mogu raditi za nju. Ona nije izvan moje kontrole, kao što je majčinska ljubav.

Majčina i očeva stanovišta prema djetetu od- govaraju djetinjim vlastitim potrebama. Djetetu su potrebne majčina bezuvjetna ljubav i briga

i fiziološki i psihički. Djetetu je poslije šeste godine potrebna očeva ljubav, njegov autoritet i vodstvo. Majčina je uloga da usadi u dijete osjećaj sigurnosti, dok ga otac poučava i vodi kako bi se mogao suočiti s problemima koje mu zadaje društvo u kojem se rodio. U idealnom slu- čaju majčina ljubav ne sprečava dijete da se raz- vije, ne pokušava iskoristiti njegovu bespomoć- nost. Majka mora vjerovati u život i stoga ne smije pokazati pretjeranu zabrinutost da ne bi zarazila dijete svojim nespokojstvom. U njezin život mora biti utkana želja da dijete postane ne- ovisno i da se na kraju od nje odvoji. Očeva bi se ljubav morala ravnati prema načelima i očekiva- njima; ona bi morala biti više strpljiva i snošljiva nego zastrašujuća i autoritativna. Ona bi morala dijete koje raste sve više osposobljavati i morala bi mu na kraju dopustiti da postane vlastiti autoritet i da se oslobodi očeva.

Najzad, zrela osoba doseže onu točku razvoja na kojoj predstavlja vlastitu majku i vlastitog oca. Ona ima, da tako kažem, majčinu i očevu savjest. Majčina savjest kaže: »-Nema ni zloće ni zločina koji bi te lišili moje ljubavi, moje želje da živiš i budeš sretan«. Očeva savjest kaže: »Učinio si zlo, i ne možeš izbjeći posljedice toga zlodjela, a prije svega, moraš promijeniti svoje ponašanje ako želiš da te volim«. Zrela se osoba oslobodila vanjske majke i oca, ali ih je izgradila iznutra, u sebi. Suprotno Freudovu shvaćanju super-ega, ona ih nije, međutim, iz-

61

gradila iznutra, utjelovljujući majku i oca, već izgrađujući majčinsku savjest iznad svoje spo- sobnosti da voli, a očinsku savjest iznad svojeg uma i rasudne snage. Štoviše, zrela osoba voli i majčinskom i očinskom savješću, usprkos či- njenici da one naoko proturječe jedna drugoj. Ako bi ona zadržala samo svoju očinsku savjest, postala bi gruba i nehumana. Ako bi zadržala samo majčinsku savjest, bila bi sklona da izgubi rasudnu snagu i da koči sebe i druge u njihovu razvitku.

U tom razvoju od sklonosti usredotočene u majci do sklonosti usredotočene u ocu i njihove konačne sinteze nalazi se osnova mentalnog zdravlja i dostizanja zrelosti. Ako taj razvitak ne uspije, u tom neuspjehu moramo tražiti os- novni uzrok neuroze. Premda je izvan opsega ove knjige da se potpunije razvije ta misao, neke kratke napomene mogu poslužiti razjašnjenju te tvrdnje.

Jedan od razloga stvaranja neuroze može se naći u činjenici da je dječak imao majku koja ga je voljela, ali je bila i odviše brižna i sklona dominaciji, dok je otac bio slab i nezaintere- siran. U tom slučaju razvoj mladića može ostati fiksiran uz ranu povezanost s majkom, i mladić se razvija u osobu koja je ovisna o majci, koja je nemoćna i posjeduje težnje karakteristične za primalačku osobu, to jest sklona je da primi, da bude zaštićena, zbrinuta, a nedostaju joj očeve osobine — disciplina, nezavisnost, sposo- bnost da sama ovlada životom. Ona može poku-

sati da nađe »-majku« u svakome, katkada u že- nama, a katkada opet u muškarcima od autoriteta i vlasti. Ako je, u drugu ruku, majka hladna, nebrižna i sklona dominaciji, mladić može ili prebaciti svoju potrebu za majčinskom zaštitom na oca i na kasnije očinske figure — u kojem je slučaju krajnji rezultat sličan onom prethodnom

— ili će se razviti u jednostranu, na oca upućenu osobu, potpuno odanu principima zakona, reda i autoriteta, a s nedostatkom sposobnosti da oče kuje ili primi bezuvjetnu ljubav. Takav razvitak je još pojačan ako je otac autoritativan, a isto- vremeno jako povezan sa sinom. Za sva ta ne- urotska  zbivanja  je  karakteristično  da  jedno načelo, očevo ili majčino, ne uspijeva da se ra- zvije, ili — a to je slučaj  s težom neurozom

—  da se uloga majke i oca brkaju, jednako s ob-

zirom na vanjska lica kao i na njihovo funkcioni- ranje unutar osobe. Daljnje istraživanje bi moglo pokazati da se izvjesni tipovi neuroze, kao opse- sionalna neuroza, razvijaju više na osnovi jed- nostrane  vezanosti na  oca,  dok  drugi tipovi, poput histerije,   alkoholizma,  nemogućnosti da se potvrdimo i da se sa životom borimo reali- stički, te poput potištenosti, proizlaze iz usredo- točenosti na majku.