Teško mi je ponovno obuhvatiti motive i razloge zbog kojih sam prije petnaest godina ušao u domenu psihoterapije. Dakako da sam želio "pomoći" ljudima. Proces pomaganja ljudima u drugim granama medicine podrazumijeva tehnologiju koja mi nije bliska i čini mi se suviše mehaničkom za moj ukus. Više volim pričati s ljudima nego ih pregledavati i obavljati pretrage. Nisam uopće znao kako psihijatri pomažu ljudima, osim što sam zamišljao kako posjeduju magične riječi i magične tehnike za interakciju s pacijentima, koje će magijom razvezati čvorove psihe. Možda sam želio biti nekakav čarobnjak. Malo toga mi je govorilo kako psihijatrija ima veze sa duhovnim sazrijevanjem psihijatra, a svakako nisam znao da će to značiti ujedno i moje duhovno sazrijevanje. Tijekom prvih deset mjeseci prakse radio sam s znatno uznemirenim pacijentima, koji su uglavnom imali više koristi od tableta i šok tretmana ili dobre brige medicinskih sestara, nego od mene, ali sam naučio tradicionalne magične riječi i tehniku interakcije. Nakon tog perioda, počeo sam liječiti svoju prvu neurotičnu pacijenticu dugotrajnom terapijom van bolnice. Nazvat ću je Marcia. Marcia je dolazila kod mene tri puta tjedno. Bila je to prava borba. Nije htjela pričati o stvarima o kojima sam želio razgovarati, kao ni na način na koji sam to tražio, a ponekad nije htjela govoriti uopće. Na stanovit način naše su se vrijednosti razlikovale; tijekom borbe malo je ona prilagodila svoj stav, a malo ja svoj. Međutim, borba se nastavila bez obzira na moju zalihu magičnih riječi, tehnika i stavova, a nije bilo nikakvih naznaka njezina oporavka. Zapravo, ubrzo nakon što je terapija započela, ona se odala nečuvenom promiskuitetu i mjesecima upadala u razne incidente zbog svog lošeg ponašanja. Napokon, nakon godinu dana, upitala me je usred terapije: "Mislite li da sam smeće?" "Pitaš me što mislim o tebi?" odgovorio sam, želeći dobiti malo na vremenu.

Rekla je kako je upravo to ono što je htjela. Što ću sad napraviti? Koje mi magične riječi, tehnike i stavovi mogu sad pomoći? Mogao sam reći: "Zašto me to pitaš?" ili "Što zamišljaš da ja mislim o tebi?" ili "Nije važno, Marcia, što ja mislim o tebi, već što ti misliš o sebi." Ipak prevladao me je osjećaj da bi takvi potezi bili beznačajni te da ona nakon godinu dana terapije ima pravo očekivati moj iskren odgovor na ovo pitanje. Međutim, s ovim se nisam susreo nikad prije - reći osobi iskreno, licem u lice, što mislite o njoj, ne spada u magične riječi niti tehnike, a niti jedan profesor me nije tome naučio. Bila je ovo interakcija koja niti jednom nije bila nagovještena ili preporučena za vrijeme mojih studija, a sama činjenica kako nije bila spomenuta, govorila mi je da se ovakva interakcija ne odobrava. To je bila situacija u koju se niti jedan psihijatar s reputacijom ne bi doveo. Kako postupiti? Dok mi je srce snažno udaralo, počeo sam:

"Marcia," rekao sam, "posjećujete me već više od godinu dana. Za vrijeme tog dugog perioda stvari nisu baš tekle glatko među nama. Većinom smo se borili, a ta je borba često bila zamorna, iscrpljujuća ili ljutila. Unatoč tome, ti si i dalje nastavila dolaziti, ulažući znatan napor, seansu za seansom, tjednima, mjesecima. To ne bi mogla da nisi odlučila odrasti i da nisi voljna naporno raditi kako bi od sebe stvorila bolju osobu. Mislim da za nekog tko se trudi kao ti nikad ne bih mogao reći da je smeće. Dakle, odgovor je NE. Mislim da nisi smeće, zapravo, ja ti se divim."

Medu mnoštvom svojih ljubavnika, Marcia je odmah izabrala jednog i s njim zasnovala odnos koji je završio vrlo uspješnim brakom. Više se nikad nije odala promiskuitetu. Počela je govoriti o svojim dobrim osobinama. Nestao je onaj osjećajneprestane i neproduktivne borbe medu nama, a naš je rad postao lagan i veseo, s nevjerojatno brzim napretkom. Začudo, moje otkrivanje iskrenih i pozitivnih osjećaja prema njoj - nešto što sam mislio da zapravo ne bih trebao učiniti - ne samo da je nije povrijedilo, nego je bilo očito od velike terapeutske koristi, jasan obrat u našem zajedničkom radu.

Što ovo znači? Znači li to da sve što je potrebno za uspješnu psihijatrijsku praksu, jest da pacijentima kažemo kako mislimo dobro o njima? Teško da je tako. Prije svega, nužno je biti iskren tijekom cijele terapije. Ja sam se iskreno divio Marciji i doista mi se sviđala. Drugo, moje divljenje i naklonost njoj su mnogo značili, upravo zbog dužine vremena koje smo proveli zajedno, kao i zbog dubine naših iskustava u terapiji. Zapravo, suština ovog prijelaznog trenutka nije imala nikakve veze s mojom naklonošću i divljenjem, već u prirodi našeg odnosa.

Sličan dramatičan obrat dogodio se i za vrijeme terapije izvjesne mlade žene, koju ću nazvati Helen. Dolazila je kod mene dva puta tjedno tijekom devet mjeseci, i do tad je terapija očito bila neuspješna, te prema njoj nisam imao nikakvih pozitivnih osjećaja. Zapravo, nakon svog tog vremena nisam imao jasnu predodžbu tko je ona. Nikad do tad nisam toliko dugo viđao nekog pacijenta, a da nisam imao bar neke naputke o toj osobi i bar donekle upoznao prirodu problema kojeg treba riješiti. Bio sam potpuno zbunjen njome i proveo sam nekoliko besanih noći pokušavajući pronaći bar neki smisao, međutim bezuspješno. Jedino mi je bila izvjesna činjenica kako mi Helen nije uopće vjerovala. Bučno se žalila kako mi nije uopće stalo do nje, već samo do njezina novca. Nakon devet mjeseci terapije, na jednoj mi je seansi ovako govorila: "Ne možete ni zamisliti, dr. Peck, koliko me frustriraju ovi pokušaji komunikacije s vama kad ste vi toliko nezainteresirani za mene i ravnodušni prema mojim osjećajima."

"Helen," odgovorio sam, "čini se kako je to frustrirajuće za nas oboje. Ne znam kako će ovo djelovati na tebe, ali tvoj me je slučaj najviše frustrirao u deset godina moje psihijatrijske prakse. Nikad nisam imao pacijenta s kojim sam tako slabo napredovao za ovoliko vremena. Možda si u pravu kad vjeruješ kako ja nisam prava osoba za tebe. Doista, ne znam. Ne želim odustati, ali sam svakako vraški zbunjen zbog tebe, i izluđujem se pitanjima što to dovraga nije u redu u našem zajedničkom radu."

Helenino lice obasjao je smiješak. "Vama je zbilja stalo do mene?" rekla je. "Molim?" upitao sam.

"Da vam nije stalo do mene, ne biste se osjećali tako frustriranim," odgovori ona, kao da je to savršeno očito.

Na idućoj je seansi Helen počela govoriti o stvarima koje je dotada ili prešućivala ili lagala te sam kroz tjedan dana mogao potpuno jasno sagledati njen osnovni problem, postaviti dijagnozu i okvirno znati kako bi se trebala odvijati terapija.

Ponovno, moja reakcija na Helen, bila je za nju značajna i važna zbog dubine moje zainteresiranosti i intenziteta naših zajedničkih napora. Sad možemo uvidjeti osnovne elemente koji čine psihoterapiju uspješnom i učinkovitom. Nije to "bezuvjetno pozitivan stav", niti su to magične riječi, tehnike i položaji; to je ljudska zainteresiranost, upletenost u problem i borba. To je spremnost terapeuta za vlastitim obogaćivanjem s ciljem da pomogne pacijentu u njegovom duhovnom razvoju - volja za izvrgavanjem opasnosti, za uplitanjem u odnos na emocionalnoj razini, za istinskom borbom sa pacijentom i sa samim sobom. Ukratko, ljubav je suštinski element uspješne, duboke i značajne psihoterapije.

Vrlo je uočljivo i gotovo nevjerojatno, kako opsežna profesionalna zapadna literatura ignorira pitanje ljubavi kad se radi o psihoterapiji. Hindu gurui ne skrivaju činjenicu kako je njihova ljubav izvor njihove moći.  U zapadnoj kulturi su najbliži su tome članci koji pokušavaju analizirati razlike između uspješnih i neuspješnih psihijatara, a obično završavaju napominjući takve karakteristike uspješnih terapeuta kao što su "toplina" i "empatija". U osnovi, čini se kako smo zbunjeni pitanjem ljubavi. Postoji nekoliko razloga za to stanje. Jedan je brkanje iskrene i romantične ljubavi, koji prevladava u našoj kulturi, jednako kao i ostale konfuzije o kojima smo govorili u ovom poglavlju.

Drugi razlog su naše predrasude o racionalnom, opipljivom i mjerljivom u "znanstvenoj medicini", a upravo se iz nje i razvila psihoterapija kao profesija. Budući da je ljubav neopipljiv, potpuno nemjerljiv i nadracionalan fenomen, ona se ne koristi za znanstvene analize.

Još je jedan razlog i snaga psihoanalitičke tradicije u psihijatriji, koje govore o udaljenom i nezainteresiranom analitičaru, tradiciji za koji su zaslužniji Freudovi sljedbenici nego on sam. Po toj tradiciji, svaki osjećaj ljubavi prema terapeutu koji se javi kod pacijenta općenito se opisuje kao "prijenos", a u slučaju osjećaja ljubavi psihijatra prema pacijentu kao "kontraprijenos", s naznakama kako su takvi osjećaji nenormalni, odnosno dio problema, a ne njegovo rješenje te ih potrebno izbjegavati. Sve je to prilično apsurdno. Prijenos, kao što sam spomenuo u prethodnom poglavlju, odnosi se na neprimjerene osjećaje, percepcije i reagiranja. Nema ničeg neprimjerenog u tome što pacijent zavoli terapeuta koji ga satima sluša pažljivo i bez osudivanja, koji ga istinski prihvaća onako kako ga možda nitko do tad nije prihvatio, koji njegovo stanje ne iskorištava već mu pomaže u ublažavanju njegove patnje. Doista, u mnogim je slučajevima suština prijenosa u tome da se pacijent sprječava u razvijanju osjećaja ljubavi prema terapeutu, a liječenje ide kroz prijenos tako što omogućava pacijentu iskustvo uspješne ljubavne veze , često po prvi put u životu. Slično tomu, nema ništa neprimjereno u osjećaju ljubavi kojeg razvije terapeut za svog pacijenta, jer se pacijent pokorava disciplini psihoterapije, surađuje u tretmanu, voljan je učiti od terapeuta i počinje uspješno sazrijevati kroz taj odnos. Intenzivna je terapija na mnoge načine proces nadoknađivanja roditeljske ljubavi. Nije ništa neprimjerenije ni to da psihijatar osjeća ljubav prema pacijentu kao što to osjeća dobar roditelj prema svom djetetu. Naprotiv, nužno je da psihoterapeut osjeća ljubav prema pacijentu kako bi terapija bila uspješna, a ukoliko terapija uistinu i bude uspješna, tada će i terapeutski odnos postati uzajamna ljubav. Neizbježno je da psihoterapeut iskusi osjećaj ljubavi koju pruža pacijentu.

Psihičke bolesti su često prouzrokovane nedostatkom ljubavi ili njenim neprimjerenim iskazivanjem. Svako dijete traži ljubav od roditelja kako bi mogao uspješno rasti i steći duhovnu zrelost. Stoga je očito, kako pacijenti u želji da se izliječe kroz psihoterapiju, od terapeuta moraju primati bar dio ljubavi koja im je uskraćena. Ako psihoterapeut nije sposoban iskreno voljeti pacijenta, tada ne može doći ni do istinskog ozdravljenja. Bez obzira na kvalifikacije i obrazovanje, ako terapeut ne može kroz ljubav doprijeti do svog pacijenta, ishod terapije bit će neuspješan. Nasuprot tomu, minimalno obrazovan terapeut laik koji ima veliku sposobnost pružanja ljubavi može dostići psihoterapeutske rezultate jednake onima najboljih psihijatara.

Budući da su ljubav i seks vrlo usko povezani, nije se loše ukratko osvrnuti i na pitanje seksualnih odnosa između psihijatara i njihovih pacijenata, problem o kojem se u medijima dosta govori. Zbog neophodne intimne i emocionalne prirode psihoterapeutskih odnosa, neizbježno je da pacijent i terapeut razvijaju snažnu ili iznimno snažnu privlačnost među sobom. Pritisci da se takve privlačnosti seksualno konzumiraju mogu biti ogromni. Smatram da psihoterapeuti koji bacaju kamenje na kolege koji imaju seksualne odnose s pacijentima, sami nemaju sposobnost pružanja ljubavi te stoga ne mogu niti razumjeti količinu pritiska uključenog u odnos terapeuta i pacijenta. Štoviše, ako bih ikad imao slučaj u kojem bih nakon pomnog prosuđivanja zaključio kako bi za sazrijevanje mog pacijenta bili značajni i naši međusobni seksualni odnosi, uvijek bih se opredijelio za takvu opciju. Međutim, u petnaest godina prakse još nisam imao takav slučaj, a teško mi je uopće i zamisliti da bi mogao i postojati. Prije svega, kao što sam već spomenuo, uloga dobrog terapeuta jest uloga dobrog roditelja, a dobri roditelji ne konzumiraju seksualne odnose sa svojom djecom i to zbog nekoliko prisilnih i sasvim razumljivih razloga. Uloga je roditelja biti od koristi svojoj djeci, a ne koristiti dijete za svoja osobna zadovoljstva. Posao terapeuta je biti od koristi pacijentu, a ne da mu pacijent služi za ispunjavanje njegovih osobnih potreba. Obveza roditelja je podržati dijete na putu ka neovisnosti, kao što je to i zadatak terapeuta u odnosu s pacijentom. Teško je povjerovati da terapeut koji ima seksualne odnose s pacijentom neće iskoristiti pacijenta za svoje potrebe te da će na taj način podržati u traženju neovisnosti.

Mnogi pacijenti, osobito oni najzavodljiviji, seksualizirali su privrženost prema svojim roditeljima što je očito spriječilo njihovo sazrijevanje. I teorija, i evidentna praksa snažno sugeriraju kako će seksualni odnos terapeuta i takvog pacijenta daleko prije zacementirati pacijentovu nezrelu privrženost, nego što će je osloboditi. Čak ako odnos i nije seksualno ostvaren, za terapeuta je štetno "zaljubiti" se u pacijenta, budući da, kao što smo vidjeli, zaljubljivanje znači kolaps granica ega i smanjivanje osjećaja odvojenosti koji postoji među pojedincima.

Terapeut koji se zaljubi u pacijenta ne može biti objektivan prema pacijentovim potrebama i odvojiti te iste potrebe od svojih vlastitih. Upravo iz ljubavi prema pacijentima psihijatri ne smiju dopustiti luksuz zaljubljivanja u njih. Budući da istinska ljubav zahtijeva poštivanje odvojenog identiteta voljene osobe, terapeut koji istinski voli prepoznat će i prihvatiti pacijentov životni put kao odvojen od njegovog. Za neke terapeute ovo znači kako se njegov i pacijentov put nikad ne ukrste van njihovog radnog vremena. Premda poštujem ovakvo gledište, držim ga nepotrebno krutim. Imao sam jedno iskustvo u kojem je moj odnos prema izvjesnoj bivšoj pacijentici za nju bio štetan, ali sam imao i nekoliko drugih iskustava u kojima su društveni odnosi nakon terapije bili jednako korisni i za mene, i za njih. Imao sam sreće i uspješno analizirao nekoliko vrlo bliskih prijatelja. Ipak, društveni kontakt s pacijentom van radnog vremena, čak i kad je terapija formalno završena, nešto je u što treba ući s posebnom obazrivošću i strogim samoispitivanjem radi li se o izlaženju u susret terapeutovim potrebama na štetu pacijenta.

Proučavali smo činjenicu kako psihoterapija treba biti (odnosno mora biti, ukoliko je uspješna) proces iskrene ljubavi, što je pomalo heretična misao u tradicionalnim psihijatrijskim krugovima. Međutim, druga strana medalje, u najmanju je ruku jednako heretična: ako je psihoterapija iskreno voljenje, treba li ljubav uvijek biti psihoterapeutska? Ako iskreno volimo svog partnera, roditelje, djecu, prijatelje, ako se obogaćujemo potičući njihov duhovni razvoj, trebamo li s njima prakticirati psihoterapiju? Moj je odgovor: SVAKAKO. S vremena na vrijeme, na koktelima mi netko zna kazati: "Sigurno vam je teško, doktore Peck, odvojiti društveni život od profesionalnog. Napokon, ne možete ići okolo i analizirati svoju obitelj i prijatelje, nije li tako?" Obično je govornik dokon i nezainteresiran za ozbiljan odgovor. Povremeno, međutim, pruži mi se prilika podučiti ili prakticirati psihoterapiju, tu i tamo, na licu mjesta, objašnjavajući zašto niti pokušavam, niti to želim, razdvojiti moj profesionalni i privatni život. Ako uvidim da moja supruga, djeca, roditelji ili moji prijatelji pate od iluzija, neznanja i nepotrebnih mana, moja je obveza proširiti se na njih kako bih ispravio situaciju koliko je to u mojoj moći, jednako kao što radim i sa pacijentima koji mi za tu uslugu plaćaju. Trebam li uskratiti svoje usluge, svoju mudrost i ljubav mojoj obitelji i prijateljima, samo zato što nismo napravili ugovor i ne plaćaju me za odgovore na njihove psihološke potrebe? Kako mogu biti dobar prijatelj, otac, suprug ili sin, ako ne iskoristim priliku i pokušam svojom vještinom podučiti svoje voljene onim što znam kako bih im pomogao na putu njihova duhovnog razvoja? Štoviše, očekujem jednaku uslugu od svojih prijatelja i obitelji, i to do krajnjih granica njihovih mogućnosti. Premda njihova kritika često ne stoji, a povremeno njihovo podučavanje nije tako promišljeno kao kod odraslih, ja ipak toliko toga naučim od svoje djece. Moja me supruga vodi isto toliko koliko ja vodim nju. Svoje prijatelje ne bih smatrao prijateljima kad bi zatajili svoje neslaganje sa mnom, ili kad se ne bi zanimali je li moj životni smjer mudro odabran i siguran. Neću li uz njihovu pomoć samo još brže sazrijevati? Svaki istinski ljubavni odnos uzajamna je psihoterapija.

Nisam uvijek ovako mislio. Ranijih godina više sam cijenio suprugino divljenje, nego njenu kritiku i podjednako sam poticao njenu ovisnost kao i njenu moć. Moja predodžba sebe kao muža i oca bila je uloga opskrbljivača; moja je odgovornost završavala donošenjem novca u kuću. Želio sam da mi dom bude mjesto udobnosti, a ne izazova. U to vrijeme bih se složio i s tim kako je opasno, nemoralno i destruktivno da psihijatar prakticira svoje umijeće na prijateljima i obitelji. Takav stav bio je motiviran koliko s lijenošću toliko i sa strahom od zlouporabe profesije. Jer, psihoterapija je kao i ljubav - rad. Lakše je raditi osam, nego šesnaest sati dnevno. Isto tako je lakše voljeti osobu koja traži vašu mudrost, koja dolazi na vaš teritorij kako bi pronašla tu mudrost, koja vam plaća za vašu pažnju i čiji su zahtjevi strogo ograničeni na pedeset minuta. Teže je voljeti nekoga tko smatra kako ima pravo na vašu pažnju, čiji zahtjevi nisu ograničeni, tko vas ne gleda kao čovjeka od autoriteta i ne usvaja vaše podučavanje. Sprovodenje psihoterapije kod kuće ili s prijateljima zahtijeva jednaki intenzitet napora i samodiscipline kao i u uredu, ali pod znatno manje idealnim okolnostima, što znači da rad kod kuće traži još više ljubavi i truda. Nadam se, stoga, da ostali psihoterapeuti neće shvatiti ove riječi kao poziv i odmah krenuti u prakticiranje psihoterapije sa svojim partnerima i djecom. Ako čovjek ide putem duhovnog sazrijevanja, njegova sposobnost voljenja raste i raste. Međutim, uvijek je ograničena i čovjek nikako ne bi smio isprobavati psihoterapiju koja nadilazi njegove mogućnosti voljenja jer će psihoterapija bez ljubavi biti ne samo neuspješna već i štetna. Ako možete voljeti šest sati dnevno, budite s time zadovoljni jer i to je daleko više od sposobnosti mnogih ljudi. Ovaj put je dug, a vašoj sposobnosti treba vremena za razvoj. Prakticirati psihoterapiju sa svojom obitelji i prijateljima, sposobnost voljenja jedno drugog cijelo vrijeme je ideal - cilj kojem treba težiti, ali koji se ne dostiže lako.

Budući da, kako sam već spomenuo, i laici mogu uspješno sprovoditi psihoterapiju bez mnogo obrazovanja sve dok iskreno vole ljudska bića, primjedba u vezi s praksom psihoterapije na prijateljima i obitelji ne odnosi se samo na terapeute profesionalce; ona se odnosi na svakoga. Kad me pacijenti upitaju kad će biti spremni okončati svoju terapiju, ja im odgovorim: "Onda kad budete sposobni biti dobar terapeut." Ovaj je odgovor vrlo koristan u grupnoj terapiji, gdje pacijenti prakticiraju psihoterapiju jedan na drugome i gdje im se greške mogu lako objasniti. Mnogima se ne sviđa ovaj odgovor i neki kažu: "Tu ima previše posla. Da bih to postigao moram stalno misliti o svojim odnosima s ljudima. Ne želim toliko razmišljati i truditi se. Ja želim uživati." Pacijenti slično reagiraju i kad im ukazem kako su sve ljudske interakcije prilika ili za nešto naučiti ili podučiti nekog drugog (dati ili primati terapiju), a kad ne naučimo ili podučavamo, tada propuštamo priliku. Većina ljudi je sasvim u pravu kad kažu kako ne žele dostići tako visok cilj, niti toliko raditi na tome. Većina pacijenata, čak i pod paskom najvještijih psihijatara, prekinut će terapiju mnogo prije, no što uspiju potpuno ispuniti svoje mogućnosti. Oni su možda prešli kratak ili dug put na svojoj stazi duhovnog sazrijevanja, ali cijeli put nije za njih. Put jest ili samo izgleda pretežak. Oni su zadovoljni time što jesu - obični muškarci i žene koji ne teže biti Bog.