III

LJUBAV I NJEZINA DEZINTEGRACIJA U SUVREMENOM ZAPADNOM DRUŠTVU

Ako je ljubav sposobnost zrelog produktivnog karaktera, proizlazi da sposobnost da se voli u individualnom životu ovisi u svakoj datoj kul- turi o utjecaju što ga ta kultura vrši na kara- kter prosječne osobe. Govorimo  li o  ljubavi u suvremenoj zapadnoj kulturi, želimo zapravo pitati da li socijalna struktura zapadne civiliza- cije i duh što iz nje proizlazi pridonose razvitku ljubavi. Samo postavljanje takvog pitanja na- meće negativan odgovor. Nijedan objektivan promatrač našeg zapadnog života ne može sum- njati da je ljubav — bratska ljubav, majčinska ljubav i erotska ljubav — relativno rijetka po- java, i da su njezino mjesto zauzeli brojni oblici pseudo-ljubavi, koji su zapravo oblici de- zintegracije ljubavi.

Kapitalističko se društvo zasniva, s jedne strane, na principu političke slobode, a, s druge, na tržištu kao regulatoru svih ekonomskih, pa stoga i socijalnih odnosa. Robno tržište utvrđuje uvjete po kojima se robe izmjenjuju, tržište rada regulira najam i prodaju rada. I korisni predmeti i korisna energija i vještina transfor- mirane su u robe, koje se razmjenjuju bez upo- trebe sile ili prevare, a po uvjetima tržišta. Ci- pele, korisne i potrebne kao što mogu biti, ne- maju ekonomsku vrijednost (prometnu vrijed- nost) ako za njima nema potražnje na tržištu; ni ljudska energija, ni vještina nemaju prometnu vrijednost, ako za njima nema potražnje pod postojećim tržišnim uvjetima. Vlasnik  kapitala može kupiti radnu snagu i tražiti od nje da radi kako bi njegov kapital donio dobitak. Vlasnik radne snage mora sebe prodati kapitalistu pod postojećim tržišnim uvjetima, ako  ne želi gla- dovati. Ta ekonomska struktura odražava se u hijerarhiji vrijednosti. Kapital upravlja radom; nagomilani predmeti, ono što je mrtvo, više vrijedi od ljudskog rada, od ljudskih snaga, od onog što je živo.

To je bila osnovna struktura kapitalizma od njegovih početaka. Ali premda je to još uvijek karakteristika modernog kapitalizma, izvjestan broj faktora se izmijenio, što daje suvremenom kapitalizmu njegove posebne kvalitete i što vrši dubok utjecaj na karakternu strukturu modernog čovjeka. Kao rezultat razvitka kapitalizma, mi

smo svjedoci sve veće centralizacije i koncen- tracije kapitala. Velika poduzeća neprestano se uvećavaju, a manja bivaju  istisnuta. Vlas- ništvo kapitala, koji je investiran u ta poduzeća, sve više je odvojeno od funkcije upravljanja. Stotine tisuća akcionara »posjeduje« poduzeće; upravna birokracija, koja je dobro plaćena, ali ne posjeduje poduzeće — njime upravlja. Ta je birokracija manje zainteresirana da postigne maksimalne profite nego da proširi poduzeće i svoju moć. Sve veća koncentracija kapitala i pojava moćne upravne birokracije tekla je upo- redo s razvitkom radničkog pokreta. Na osnovi sindikalizacije rada pojedinačni se radnik ne mora pogađati za sebe — na tržištu rada on je uvršten u velike radničke sindikate koje tako- đer vodi moćna birokracija i ona ga predstavlja pred industrijskim gigantima. Inicijativa je pre- mještena, bilo to dobro ili loše, jednako u do- menama kapitala kao i u domenama rada, od pojedinca na birokraciju. Sve veći broj ljudi gubi nezavisnost i postaje zavisan o upravlja- čima velikih ekonomskih imperija.

Druga odlučna osobina, koja proizlazi  iz te koncentracije kapitala, nalazi se u specifičnom načinu organizacije rada. U velikoj mjeri cen- tralizirana poduzeća, s radikalnom podjelom rada, vode takvu organizaciju rada u kojoj po- jedinac gubi svoju individualnost, u kojoj po- staje zubac na mašini. Ljudski problem mo- dernog kapitalizma može se formulirati ovako:

Moderni kapitalizam treba ljude koji surađuju glatko i u velikom broju, koji žele sve više i više trošiti, i čiji su ukusi standardizirani, lako pod- ložni utjecaju i mogu se predvidjeti; njemu su potrebni ljudi koji se osjećaju slobodni i neza- visni, koji nisu podređeni nikakvu autoritetu, principu ili savjesti — a ipak ljude koji su voljni da se njima upravlja, da rade što se od njih očekuje, da se uklope u socijalnu  mašinu bez trvenja, dakle ljude koje se može usmjeravati bez prisile, voditi bez vođa, navoditi na aktiv- nost bez cilja — osim jednoga: da se uspijeva, da se kreće, funkcionira, napreduje.

Što je rezultat? Moderni se čovjek otuđio od sebe, od  svoga bližnjega i od prirode1. On  je transformiran u robu, doživljava svoje životne snage kao investiciju koja mu mora donijeti maksimalno mogući profit po postojećim trži-

šnim prilikama. Ljudske su veze u biti veze otu- đenih automata, od kojih svaki zasniva svoju si- gurnost na tome što stoji blizu stada i što se ne razlikuje ni u mislima, ni u osjećanju, ni u akciji. Premda svaki nastoji da bude što bliže ostalima, svatko ostaje posve osamljen, prožet dubokim osjećajem nesigurnosti, tjeskobe i krivnje, koji se uvijek pojavljuje kad se ljudska odvojenost ne može prevladati. Naša civilizacija pruža mnoge palijative što pomažu ljudima da namjer-

1 Vidi detaljnije razmatranje problema otuđenja i utjecaja modernog društva na čovjekov karakter u knjizi »Zdravo društvo«, E. Fromma, »Rad«, Beograd, 1963.

no ne budu svjesni te osamljenosti. Tu je, kao prvo, stroga rutina birokratiziranog, mehanizi- ranog rada, koji pomaže ljudima da ne budu svjesni svojih najosnovnijih želja — čežnje za transcendencijom i sjedinjenjem. Ukoliko ruti- na sama ne uspijeva u tome, čovjek prevladava svoj nesvjesni očaj  rutinom  zabave, pasivnim gutanjem zvukova i slika koje mu nudi indu- strija zabave;  nadalje, on  taj očaj prevladava užitkom što ga nalazi u kupovanju uvijek novih stvari i njihovom čestom zamjenom za druge. Moderni čovjek je stvarno blizak slici koju je Huxley opisao u svojoj knjizi »Hrabri novi svijet«: dobro uhranjen, dobro obučen, seksual- no zadovoljen, a ipak bez svoga »-ja«, bez ika- kva kontakta, osim najpovršnijeg, sa svojim bližnjim, a vođen parolama koje je Huxley jezgrovito formulirao: »Kad pojedinac osjeća, zajednica posrče«, ili: »Nikada ne odgađaj za sutra užitak koji možeš imati danas«, ili najzna- čajnija tvrdnja: »Danas je svatko sretan«. Čo- vjekova se sreća danas sastoji u tome što se on

»zabavlja«. Zabavljati se proizlazi iz zadovolj-

stva trošenja i »uzimanja« robe, krajolika, hra- ne, pića, cigareta, ljudi, predavanja, knjiga, fil- mova — sve se to troši, guta. Svijet je samo ve- liki objekt našeg apetita, velika jabuka, boca,

grudi. Mi smo dojenčad, koja uvijek nešto oče-

kujemo, nečem se nadamo — i uvijek se razo- čaramo. Naš karakter je ustrojen da izmjenjuje i prima, da se pogađa i troši; sve, i duhovni i

materijalni objekti, postaje predmet razmjene i konzumacije.

Što se tiče ljubavi, situacija odgovara, kao što nužno i mora, upravo ovakvu socijalnom kara- kteru modernog čovjeka. Automati ne mogu voljeti; oni mogu razmijeniti svoje »pakete li- čnosti« i mogu se nadati poštenoj pogodbi. Je- dan od najznačajnijih izraza ljubavi, a posebno braka, u toj otuđenoj strukturi predstavlja ideja

»tima«. U svim člancima o sretnom braku, ideal se opisuje kao tim koji glatko funkcionira. Ta se ideja ne razlikuje odviše od ideje o namje-

šteniku  koji glatko  funkcionira; on  mora  biti

»razumno neovisan«, spreman za suradnju, to- lerantan, a u isto vrijeme ambiciozan i agresi- van. I na taj način, govori nam bračni savjet- nik, muž treba da »razumije« svoju ženu i da joj pomaže. On treba da se povoljno izražava o njezinoj novoj haljini i o ukusnoj hrani. Ona treba da zauzvrat razumije njega kad dođe kući umoran i neraspoložen, treba da ga pažljivo sluša kad govori o svojim poslovnim brigama, a ne smije da se ljuti kad on zaboravi njezin ro- đendan. Ta se vrsta povezanosti najviše razvija do dobro podmazane veze između dviju osoba koje ostaju stranci čitavog života, koje nikad ne dosežu »centralnu povezanost«, ali koje se me- đusobno tretiraju s poštovanjem i nastoje jedna drugoj ugoditi.

U tom shvaćanju ljubavi i braka glavno je težište na pronalaženju skloništa od inače neiz-

drživa osjećaja osamljenosti. U »ljubavi« čovjek je napokon našao zaklon od osamljenosti. Čo- vjek stvara savez dvojice protiv svijeta i taj egoizam a deux (u dvoje) pogrešno se shvaća kao ljubav i intimnost.

Uznošenje timskog duha, uzajamne toleran- cije i tome sličnog, relativno se nedavno razvilo. Prethodilo mu je godinama poslije prvog svjetskog rata shvaćanje ljubavi, u kojem se uzajamno seksualno zadovoljstvo smatralo kao osnova zadovoljavajućih ljubavnih odnosa, a posebno kao osnova sretnog braka. Vjerovalo se da razloge čestih  nesretnih brakova treba tražiti u tome što se bračni partneri nisu ispra- vno »seksualno prilagodili«. Razlog za tu grešku nalazilo se u nepoznavanju »ispravnog« se- ksualnog ponašanja, a otuda u pogrešnoj seksu- alnoj tehnici jednoga ili obih partnera. U na- mjeri da »isprave« tu grešku i da pomognu nesretnim parovima koji se nisu mogli voljeti, brojne knjige su davale upute i savjete o ispra- vnom seksualnom ponašanju i obećavale impli- citno ili eksplicitno da će uslijediti sreća i lju- bav. Podrazumijevalo se da je ljubav dijete spolnog užitka i da će se dvije osobe voljeti ako ih netko nauči kako da se spolno zadovolje. To je bilo u skladu s općom iluzijom vremena koje je pretpostavljalo da upotreba pravih tehnika rješava ne samo tehničke probleme industrijske proizvodnje nego i sve ljudske probleme. Čo- vjek je ignorirao činjenicu da je istina upravo suprotno  od  pretpostavke  koja  se  iza  toga skriva.

Ljubav nije rezultat adekvatnog seksualnog zadovoljenja, već je seksualno slaganje — čak i poznavanje takozvane seksualne tehnike — rezultat ljubavi. Kad bi čak, bez obzira na sva- kodnevno promatranje, ovu tezu trebalo doka- zati, takav bi se dokaz mogao naći u obilnom materijalu psihoanalitičkih činjenica. Proučava- nje najčešćih seksualnih problema — frigidite- ta žena i manje ili više izrazitih oblika psihičke impotencije muškarca — pokazuje da uzrok ne leži u nedostatku znanja o ispravnoj tehnici, već u inhibicijama koje onemogućuju ljubav. Strah od drugog spola ili mržnja prema njemu osnova je tih teškoća koje sprečavaju osobu da se potpuno preda, da djeluje spontano, da vjeru- je ljubavnom partneru u neposrednosti i otvo- renosti fizičke bliskosti. Kad se seksualno inhi- birana osoba uspije osloboditi straha ili mržnje i tako postane kadra da voli, njegovi, ili njezini, ljubavni problemi su riješeni. Ako ne uspije, nikakva količina znanja o ljubavnoj tehnici neće joj pomoći.

Međutim, premda činjenice psihoanalitske terapije ukazuju na pogrešnost ideja da pozna- vanje ispravne ljubavne tehnike vodi seksual- nom skladu i ljubavi, Freudova teorija znatno je utjecala na pretpostavku koja leži u osnovi te ideje, to jest da je ljubav suputnik uzajamnog seksualnog zadovoljenja. Po Freudu je ljubav

u osnovi seksualni fenomen. »Čovjek, iskusivši da mu seksualna (genitalna) ljubav pruža naj- viši užitak, tako da je zapravo ona postala pro- totip svake sreće, morao je time biti potaknut da dalje traži svoju sreću u smjeru seksualnih odnosa, da učini genitalnu  erotiku centralnom točkom svoga života«.2 Doživljaj bratske ljubavi je po Freudu rezultat seksualne želje, ali tako da je seksualni instinkt transformiran u impuls s »inhibiranim ciljem-«. »Ljubav s inhibiranim

ciljem bila je prvotno svakako prepuna senzu-

alne ljubavi i još uvijek je u čovjekovoj podsvi- jesti takva.-«3 Što se tiče osjećaja sjedinjenja, je- dinstva (»oceanskog dojma«), koji predstavlja su- štinu mističkog doživljaja i korijen najintenzi- vnijeg osjećaja jedinstva s nekom drugom oso- bom ili svojim bližnjima, Freud ga je interpre- tirao kao patološki fenomen, kao povratak na stanje ranog »neograničenog narcizma-«.4

Samo je jedan korak dalje išao Freud ustvr- divši da je ljubav u sebi iracionalan fenomen. Za njega ne postoji razlika između iracionalne ljubavi i ljubavi kao izraza zrele ličnosti. On je istakao u raspravi o prenošenju (transferu) ljubavi5 da prenosna ljubav nije bitno različita od »normalnog« fenomena ljubavi.  Zaljublje-

2   S. Freud »Civilizacija i njezine nelagode (»Civili- sation and Its Discontents«, The Hogarth Press, Ltd., London,  1953), str. 69.

3   Isto, str. 69.

4   Isto, str. 21.

5   Freud, »Sabrana djela« (»Gesamte Werke«, Lon don, 1940—52, tom X).

nost se uvijek kreće po rubu abnormalnog, uvijek je praćena sljepilom za realnost, prinu- dom, i predstavlja prijenos ljubavnih objekata iz djetinjstva. Ljubav kao racionalni fenomen, kao vrhovno postignuće zrelosti, nije bila pred- met istraživanja, jer nije za Freuda stvarno postojala.

Međutim, bilo bi pogrešno precijeniti utjecaj Freudovih ideja na shvaćanje da je ljubav re- zultat seksualne privlačnosti, ili bolje, da je ona isto što i seksualno zadovoljenje, koje se refle- ktira u svijesti. Zapravo se uobičajena veza odvija upravo na obratan način. Na Freudove je ideje djelomice utjecao duh devetnaestog sto- ljeća, a djelomice su postale popularne posred- stvom duha koji je zavladao poslije prvog svjet- skog rata. Jedan od faktora koji su podjednako utjecali na popularna i frojdistička shvaćanja bio je, kao prvi, reakcija protiv strogih običaja viktorijanske ere. Drugi faktor koji određuje Freudove teorije nalazi se u dominantnom shvaćanju čovjeka zasnovanom na strukturi ka- pitalizma. Da bi se dokazalo da kapitalizam odgovara prirodnim potrebama čovjeka, trebalo je pokazati da je čovjek po prirodi sklon natjecanju i da je pun uzajamnog neprijatelj- stva. Dok su ekonomisti to »-dokazivali-« u smi- slu neutažive želje za ekonomskim dobitkom, a darvinisti u smislu biološkog zakona preživ- ljavanja najsposobnijih, Freud je došao do istog rezultata, pretpostavivši da čovjeka goni neo-

graničena želja za seksualnim osvajanjem svih žena i da ga jedino pritisak društva sprečava da provodi svoje želje. Kao rezultat, muškarci su uzajamno ljubomorni i ta bi se uzajamna ljubo- mora i natjecanje nastavili čak ako bi iščezli svi socijalni i ekonomski razlozi za to.6

Najzad, na Freudovo je mišljenje znatno utjecao tip materijalizma što je dominirao u devetnaestom stoljeću. Čovjek je vjerovao da se supstrat svih duhovnih fenomena može naći u fiziološkim pojavama. Stoga je Freud ljubav, mržnju, ambiciju, ljubomoru, objasnio kao broj-

ne izraze različitih oblika seksualnog instin-

kta. On nije shvatio da osnovna realnost leži u totalitetu ljudske egzistencije, prije svega u ljudskoj situaciji zajedničkoj za sve ljude, a zatim u ljudskoj životnoj praksi koju određuje specifična struktura društva. (Odlučni korak iznad tog  tipa materijalizma učinio je Marx svojim »historijskim materijalizmom-« u kojemu ni tijelo, ni instinkt, kao što su potreba za hra- nom ili posjedovanjem, ne služe kao  ključ za razumijevanje čovjeka, već totalni proces čo- vjekova života, njegova »životna praksa«). Pre- ma Freudu, potpuno i neinhibirano zadovolje- nje svih instinktivnih želja stvorilo bi zdravlje i sreću. Međutim, očite kliničke činjenice doka-

6   Jedini Freudov učenik koji se nikada nije odvojio od učitelja, a koji je ipak u posljednjim godinama svoga života promijenio svoje poglede na ljubav, bio je Sandor Ferenzi. Zbog odličnog razmatranja ovog pitanja vidi »Sukus ljubavi« od Izette de Forest (»Lea- ven of Love«, Harper and Brothers, New York, 1954).

zuju da muškarci — i žene — koji posvećuju svoje živote neograničenom  seksualnom zado- voljenju ne postižu sreću, i veoma često pate od teških neurotskih sukoba ili simptoma. Potpuno zadovoljenje svih instinktivnih potreba ne samo što nije osnova sreće nego ne garantira čak ni zdravlje. Ipak, Freudova ideja mogla je jedino tako postati popularna u periodu poslije prvog svjetskog rata kad su se zbile promjene u duhu kapitalizma; težište je od štednje prešlo na po- trošnju, od samosuzdržavanja kao sredstva eko- nomskog uspjeha na konzumaciju kao osnovu tržišta što se stalno širi, i kao osnovu glavnog zadovoljstva tjeskobnog, automatiziranog poje- dinca. Ne odgoditi ujedno zadovoljenje bilo koje želje postala je glavna tendencija u sferi seksa, a također i u sferi materijalne potrošnje.

Interesantno je usporediti Freudova shvaća- nja koja su odgovarala duhu kapitalizma kakav je postojao, još nerazbijen, oko  početka ovog stoljeća, s teorijskim shvaćanjima jednog od najbriljantnijih suvremenih psihoanalitičara, po- kojnog H. S. Sullivana. U SuUivanovu psihoa- nalitskom sistemu mi nalazimo, za razliku pre- ma Freudu, strogu razdiobu između spolnosti i ljubavi.

U čemu je značenje ljubavi i intimnosti prema SuUivanovu shvaćanju? »Intimnost je ona vrsta situacije između dvoje ljudi koja dopušta vred- novanje svih komponenata lične vrijednosti. Vrednovanje lične vrijednosti zahtijeva vrstu

odnosa koje nazivam suradnjom, pod čime ra- zumijevam jasno uobličeno prilagođavanje ne- čijeg ponašanja izraženim potrebama druge osobe u težnji za sve istovjetnijim, to jest sve boljim uzajamnim zadovoljenjima, kao i što boljem provođenju sve sličnijih radnji koje donose sigurnost.«7 Ako oslobodimo Sullivanovu tvrdnju njezina donekle zamršenog jezika, suština ljubavi se vidi u situaciji suradnje, u kojoj dvoje ljudi osjeća: »Mi igramo prema pravilima igre kako bismo sačuvali svoj prestiž i osjećaj nadmoćnosti i zasluge.-«8

Upravo kao što je Freudovo shvaćanje ljuba- vi opis doživljaja patrijarhalnog muškarca u du- hu kapitalizma devetnaestog stoljeća, tako se Sullivanov opis odnosi na doživljaj otuđene, tržišne ličnosti dvadesetog stoljeća. To je opis

»egoizma a deux »u dvoje), opis dvoje ljudi koji suglasno rade na zajedničkim interesima i zaje- dnički stoje protiv  neprijateljskog i otuđenog svijeta. Zapravo, njegova definicija intimnosti

7     H.  S. Sullivan  »Interpersonalna  teorija  psihija trije«, (»The Interpersonal Theory of Psychiatry, W.

W.  Norton Co., New-York, 1953, str. 246). Potrebno

je napomenuti da, premda Sullivan daje tu definiciju u vezi s težnjama u doba dječaštva, on govori o njima kao o  integracionim tendencijama što se pojavljuju u toku dječaštva, a »kad se potpuno razviju, nazivamo ih ljubavlju«, i kaže da ta ljubav u doba dječaštva

»predstavlja početak nečega što je veoma slično ras-

cvjetavanju, psihijatrijski definirano kao ljubav«.

8   Isto, str. 246. Jedna druga Sullivanova definicija ljubavi, koja kaže da ljubav počinje kad osoba osjeća da su potrebe druge osobe isto tako važne kao i nje zine, manje je obojena tržišnim aspektom nego gornja formulacija.

u principu vrijedi za osjećanje svakog združe- nog  tima,  u  kojem  svatko  »prilagođuje  svoje ponašanje izraženim potrebama u  nastojanju oko zajedničkog cilja-« (izvanredno je karakte- ristično da Sullivan govori ovdje o izraženim potrebama, dok bi najmanje čovjek mogao reći o ljubavi to da ona podrazumijeva reakciju na neizražene potrebe između dvoje ljudi).

Ljubav kao uzajamno seksualno zadovoljenje i ljubav kao »rad tima-« i kao sklonište od osam- ljenosti, dva su »normalna-« oblika dezintegra cije ljubavi u modernom zapadnom društvu, oni su društveno   strukturirana  patologija ljubavi. Postoje mnogi individualizirani oblici patologije ljubavi,   koji  rezultiraju  svjesnom patnjom, i koje  psihijatri   i  sve  veći  broj laika jednako smatraju za neurotske. Neki od češćih patološ- kih oblika ukratko su opisani u narednim pri mjerima.

Osnovni uvjet neurotske ljubavi leži u činje- nici da jedan ili oboje »ljubavnika« ostaju pri- vezani uz figuru roditelja i kad odrastu prenose osjećaje, očekivanja i bojazni, koje su jednom imali prema ocu ili majci, na ljubljenu osobu. Osobe koje su u pitanju nikada se nisu oslobo- dile obrasca infantilne povezanosti i traže taj obrazac u svojim afektivnim zahtjevima u doba zrelosti. U takvim slučajevima osoba je afekti v- no ostala dijete od dvije godine, ili pet, ili dva- naest, dok je intelektualno i socijalno na razini svoje kronološke starosti. U težim slučajevima

ta emocionalna nezrelost vodi do poremećaja u čovjekovoj društvenoj djelatnosti, u lakšima, međutim, sukob je ograničen na sferu intimnih ličnih odnosa.

Pošto smo razmotrili ličnost koja je usredo- točena na majku ili oca, naredni primjer za tu vrstu neurotske ljubavne veze, koja se danas često može naći, govori o muškarcima koji su u svom emocionalnom razvoju zastali na infantil- noj vezanosti na majku. To su muškarci koji nisu nikada, da tako kažemo, odbijeni od maj- činih grudi. Ti se muškarci još uvijek osjećaju kao djeca; oni žele majčinu zaštitu, ljubav, to- plinu, brigu i divljenje, oni žele majčinu bezu- vjetnu ljubav, ljubav koja im se daje jedino iz tog razloga što im je potrebna, što su djeca svoje majke, što su bespomoćni. Takvi su muškarci često nježni i zavodljivi kad nastoje navesti ženu da ih voli, pa čak i kad im je to uspjelo. Ali njihov odnos prema ženi (kao i prema svim ostalima) ostaje površan i neodgovoran. Njihov je cilj da budu voljeni, a ne da vole. Postoji obično prilično taštine u muškaraca tog tipa, kao i više ili manje prikrivene grandomanije. Nađu li pravu ženu, oni se osjećaju sigurni, kao da je čitav svijet  njihov, i kadri su pokazati znatnu nježnost i šarm, što je razlog da nas takvi ljudi vrlo često zavaraju. Ali kada nakon nekog vremena žena ne uspijeva da odgovori njihovim fantastičnim očekivanjima, počnu se razvijati sukobi i zlovolja. Ako mu se žena uvi-

jek ne divi, ako zahtijeva vlastiti život, ako sama želi da bude ljubljena i zaštićena i ako nije spremna, u ekstremnim slučajevima, da mu oprosti ljubavne afere s drugim ženama (ili čak, ako im se samo  ne divi), muškarac se osjeća duboko povrijeđen i razočaran i obično raciona- lizira svoje osjećanje idejom da ga žena »ne vo- li, da je sebična, da želi dominirati-«. Sve što nije u skladu sa stanovištem zaljubljene majke prema dražesnom djetetu uzima se kao dokaz nedostatka ljubavi. Ti muškarci obično brkaju svoje nježno ponašanje, svoju želju da ugode, s istinskom ljubavlju i zato dolaze do zaključka da se s njima postupa nepravedno. Oni zami- šljaju sebe kao velike ljubavnike i gorko se žale zbog nezahvalnosti svog ljubavnog partnera.

Takva, na majku usredotočena osoba može veoma rijetko živjeti bez teških poremetnji. Za- pravo, ako ga je majka »voljela« na pretjerano brižan način (možda je dominirala, ali nije bila destruktivna), ako nađe ženu istog majčinskog tipa i ako mu njegove specijalne nadarenosti i talenti dopuštaju da se koristi svojim šarmom i da izazove divljenje (kao što je slučaj katkada s uspješnim političarima), onda je on »dobro prilagođen« u socijalnom smislu, a da nikada ne postigne visoku razinu zrelosti. Ali, pod manje povoljnim prilikama — a one su naravno češće

—   njegov ljubavni život, a često i socijalni, do- vest će ga do teškog razočaranja. Kad je takva ličnost napuštena, tada zapada u sukobe, a često se pojavljuju teške tjeskobe i potištenosti.

U još težim oblicima patologije fiksacija na majku je dublja i iracionalnija. Na toj razini nema želje, simbolički rečeno, da se vratimo u majčin zaštitnički zagrljaj, ni na njezine izdašne grudi, već u njezinu »sveprimajuću« i »sveraza- rajuću« utrobu. Ako zdrav biti znači izrasti iz utrobe u svijet, onda je za teško mentalno obo- ljenje karakteristično da nas utroba privlači, da nas upija u sebe — što znači biti oduzet životu. Ta vrsta fiksacije obično se zbiva kod majki koje se vežu na svoju djecu na taj »gutajuće—raza- rajući« način. Katkada u ime ljubavi, a katkada u ime dužnosti, one žele da zadrže dijete, mla- dića, odrasla čovjeka za sebe; on ne bi morao biti kadar da diše, osim njihovim posredstvom, ni da voli osim površno, na nivou seksa — de- gradirajući sve druge žene; on ne bi morao biti kadar da bude slobodan i neovisan, već da bude vječni bogalj ili kriminalac.

Taj aspekt majčinstva, destruktivan, proždr- ljiv, negativan je aspekt lika majke. Majka može dati život, ali ga može i uzeti. Ona oživljuje, ali i razara, ona može učiniti čuda iz ljubavi, ali nitko ne može više povrijediti od nje. U reli- gijskim predstavama (kao što je Hindu božica Kali) i u simbolizmu snova mogu se naći oba suprotna aspekta majčinstva.

Drugačiji oblik neurotske patologije nalazimo

u slučajevima u kojima je najjača vezanost na oca.

Slučaj o kojem je riječ muškarac je čija je majka  hladna i neutralna,   dok je njegov otac

(dijelom kao rezultat majčine hladnoće) usredo- točio svu svoju nježnost i interes na sina. On je »dobar otac«, ali u isto vrijeme autoritativan. Kad je god zadovoljan sinovljevim ponašanjem, on ga pohvali, daruje ga, nježan je prema njemu; kad ga god sin ne zadovolji, on se suzdržava ili ga grdi. Sin, koji ima jedino očevu nježnost, po- staje ropski vezan na oca. Njegov je glavni ži- votni cilj da udovolji ocu — i kad uspije, osjeća se sretan, siguran i zadovoljan. Ali kad pogriješi, ne uspije, ili nezadovolji oca, osjeća se ispraž- njen, nevoljen, izopćen. U kasnijem životu takav čovjek će tražiti lik oca na koji će se slično ve- zati. Čitav njegov život pretvara se u niz uspjeha i neuspjeha, što ovisi o tome je li uspio dobiti očevu pohvalu. Takvi ljudi često vrlo dobro us- pijevaju u svojoj socijalnoj karijeri. Oni su sa- vjesni, povjerljivi, radoznali — pretpostavljajući da lik oca kojeg su odabrali zna s njima postu- pati. Međutim, u svojim odnosima prema ženama oni ostaju neutralni i tuđi. Žena nema cen- tralnu vrijednost za njih; oni je obično pomalo preziru, što se često maskira kao očinska briga za malu djevojčicu. Oni mogu u početku impre- sionirati ženu svojom muškom vrijednošću, ali je kasnije sve više razočaravaju jer žena kojom su se oženili otkriva da joj je dodijeljeno da igra drugorazrednu ulogu zbog muževe vezanosti na lik oca, koja dolazi do izražaja u svakom trenutku njegova života, naime, ako i žena slu- čajno nije vezana na svoga oca — pa je stoga

sretna s mužem koji se odnosi prema njoj kao prema kapricioznom djetetu.

Mnogo je složenija vrsta neurotske poremetnje u ljubavi koja se zasniva na drukčijoj rodi- teljskoj situaciji, naime, kad se roditelji ne vole, ali su i odviše suzdržani da bi se prepirali ili izvanjski pokazali znakove nezadovoljstva.. U isto vrijeme zbog njihove međusobne zatvore- nosti oni također nisu spontani prema vlastitoj djeci. Djevojčica doživljava atmosferu »ispra- vnosti«, ali joj ona nikada ne dopušta bliskost ni s ocem ni s majkom, i zato ostavlja djevojčicu zbunjenom i prestrašenom. Ona nije nikada sigurna u ono što roditelji osjećaju ili misle, u atmosferi uvijek postoji nešto nepoznato ili misteriozno. Rezultat je da se djevojčica povlači u vlastiti svijet, u maštanja, ostaje suzdržana i zadržava kasnije isto stanovište u svojim lju- bavnim odnosima.

Štoviše, povučenost izaziva razvitak intenzivne tjeskobe, osjećaj da nismo čvrsto ukorijenjeni u svijetu, što često dovodi do mazohističkih ten- dencija kao jedinog načina da se doživi inten- zivno uzbuđenje. Takve bi žene često više vo- ljele da muž napravi scenu i da viče nego da zadrži normalnije i razumno ponašanje, jer bi to barem otklonilo teret napetosti i straha. Ne- rijetko one nesvjesno provociraju takvo pona- šanje, kako bi svršila mučna napetost zbog afektivne neutralnosti.

Drugi česti oblici iracionalne ljubavi opisani su u narednim odlomcima, a da se pri tom ne ulazi u analizu specifičnih faktora na kojima se korijeni razvoj djetinjstva.

Oblik pseudo-ljubavi koji nije rijedak, i koji se često doživljava (i još češće prikazuje u fil- movima i romanima) kao »velika ljubav«,  jest idolatrijska ljubav. Ako osoba nije dosegla ra- zinu na kojoj posjeduje osjećaj identiteta, osjećaj

»jastva«, ukorijenjen u produktivnom razvijanju vlastitih snaga,          ona tendira da »idolizira« lju- bljenu osobu. Ona je otuđena od vlastitih snaga i projicira ih u ljubljenu osobu,    koju obožava kao najviše dobro, kao nosioca posvemašnje lju- bavi, sveg svjetla, potpunog zanosa. U tom pro- cesu ona se lišava svakog osjećaja snage,  gubi se u ljubljenom umjesto da se nađe. Budući da obično nijedna osoba ne može dugo udovolja- vati očekivanjima svojeg (ili svoje) idolatrijskog obožavaoca,        može nastupiti razočaranje i tada se kao lijek traži novi idol, katkada u krugu bez kraja. Karakteristični su za taj tip idolatrijske ljubavi,  naročito u početku,  intenzitet i izne- nadnost  ljubavnog  doživljaja.   Ta  idolatrijska ljubav često se opisuje kao istinska velika ljubav; ali, premda se misli da ona pokazuje intenzitet i dubinu ljubavi, ona samo dokazuje glad i očaj obožavaoca.   Suvišno  je  reći   da   se  nerijetko dvije osobe nađu u uzajamnoj  idolatriji,  koja katkada, u ekstremnim slučajevima, predstavlja sliku ludosti u dvoje (folie a deux).

Drugi je oblik pseudo-lj ubavi ono što se smije nazvati »sentimentalna ljubav«. Njezina se su- ština ogleda u činjenici da se ljubav doživljava u fantaziji, a ne u »ovdje — i — sada« odnosu prema drugoj osobi koja je stvarna. Najrašire- niji oblik te vrste ljubavi je onaj koji se može naći u nadomjestku ljubavnog zadovoljstva što ga doživljava potrošač filmova, lakih ljubavnih priča i ljubavnih pjesama. Sve neispunjene želje za ljubavlju, sjedinjenjem i bliskošću, nalaze svoje zadovoljenje u trošenju tih proizvoda. Mu- škarac i žena koji nisu kadri čak ni probiti zid odvojenosti koji ih dijeli od njihovih bračnih drugova, dirnuti su do suza kad sudjeluju u sretnoj ili nesretnoj ljubavnoj priči na filmskom platnu. Za mnoge parove gledanje takvih priča na platnu jedina je prilika da doživljavaju ljubav

—  ne  međusobno,  već  zajedno  kao promatrači

»ljubavi« drugih ljudi. Tako dugo dok je ljubav fantaziranje, oni mogu sudjelovati, čim se ona spusti do realnog odnosa između dviju realnih osoba — oni se ukoče.

Drugi je vid sentimentalne ljubavi izdvajanje ljubavi u vremens kom s mislu. Ljubavni par može biti duboko dirnut sjećanjem na svoju prošlu ljubav, iako — kad je ta prošlost bila sa- dašnjost — nikakve ljubavi nije bilo, ili fanta- zirati o budućoj ljubavi. Koliko zaručenih ili tek oženjenih parova sniva da će se njihov ljubavni zanos ostvariti u budućnosti, dok u trenutku u kojem žive već počinju jedan drugome dosađi-

vati. Ta se tendencija poklapa s generalnim sta- novištem koje karakterizira modernog čovjeka. On živi u prošlosti ili u budućnosti, ali ne i u sa- dašnjosti. On se sentimentalno sjeća svog dje- tinjstva i svoje majke ili pravi ugodne planove za budućnost. Bilo da se ljubav doživljava u obliku surogata, time što sudjelujemo u fiktiv- nim doživljajima drugih, bilo da je prebačena iz sadašnjosti u prošlost ili budućnost, taj ispraž- njeni i otuđeni oblik ljubavi služi kao opijum koji ublažuje bolnu realnost, osamljenost i od- vojenost individuuma.

Još  se  jedan oblik  neurotske  ljubavi koristi

mehanizmom projekcije da bi se izbjegli vlastiti

problemi, te se bavimo nedostacima i slabostima

»ljubljene« osobe. Pojedinci se u tom pogledu

ponašaju veoma slično kao i grupe, nacije ili re-

ligije. Oni spremno zapažaju čak i neznatne ne- dostatke druge osobe, a mirno i dalje ignoriraju vlastite — uvijek zaokupljeni pokušajem da op-

tuže ili poprave drugu osobu. Ako dvoje ljudi čini to uzajamno — kao što je to često slučaj — ljubavni odnos postaje odnos uzajamne projek- cije. Ako želim dominirati, ili sam neodlučan, ili pohlepan, onda optužujem svog partnera za to, i, zavisan od svog partnera, želim ga ili izliječiti, ili ga kazniti. Druga osoba čini to isto — i tako obojica uspijevaju ignorirati vlastite probleme, te zato ne poduzimaju ništa što bi pomoglo nji- hovu vlastitu razvoju.

Drugi oblik projekcije predstavlja projekcija vlastitih  problema na djecu.   Ponajprije  takva

projekcija poprima nerijetko želju za djecom. U takvim slučajevima želja za djecom je, prije svega, određena time što projiciramo problem vlastite egzistencije na djecu. Osjeća li osoba da nije bila kadra osmisliti vlastiti život ona ga pokušava osmisliti u uvjetima života svoje djece. Ali, takva osoba ne uspijeva ni sama, ni u svojoj djeci. Ponajprije zbog toga što problem postojanja može jedino svatko riješiti sam za sebe, a ne po zastupniku; drugo zbog toga što takvu čovjeku nedostaju upravo one kvalitete koje su mu potrebne ako želi voditi djecu u nji- hovu vlastitom traženju odgovora. Djeca služe za projektivne svrhe i kad se postavi pitanje ra- stave neuspjelog braka. Uobičajeni je argument roditelja u takvim situacijama da se oni ne mogu rastati da ne bi djecu lišili blagoslova složnog doma. Međutim, svako bi detaljno razmatranje pokazalo da je atmosfera napetosti i nesreće u okviru »složne porodice« štetni ja za djecu nego što bi to bio otvoreni prijelom — koji ih barem poučava da je čovjek kadar da hrabrom odlukom prekine neizdrživu situaciju.

Ovdje se mora spomenuti jedna druga česta greška. Zabluda, naime, da ljubav nužno znači odsustvo sukoba. Kao što ljudi obično misle da bol i žalost treba izbjegavati u svakoj prilici, tako oni misle da ljubav znači odsustvo svakog su- koba. I oni nalaze jake razloge za tu ideju u či- njenici što se borbe oko njih pričinjaju samo kao razorne izmjene udaraca i ne donose nikakvo

dobro ni jednoj ni drugoj strani. Ali tome je razlog što »sukobi« većine ljudi predstavljaju uistinu pokušaje da se izbjegnu stvarni sukobi. To su neslaganja oko neznatnijih ili lažnih pro- blema, koji se upravo zbog svoje prirode ne mogu razjasniti, ili riješiti. Stvarni sukobi iz- među dvoje ljudi, oni koji ne služe prikrivanju ili projekciji, već koji se doživljavaju dublje u njihovoj unutarnjoj stvarnosti, nisu destruktivni. Oni vode razjašnjenju, oni proizvode katarzu iz koje obojica izlaze obogaćeni znanjem i sna- gom. To nas navodi da opet naglasimo nešto što smo već gore rekli.

Ljubav je moguća jedino ako dvoje ljudi me- đusobno komunicira iz centra svoje egzistencije i ako pri tom svaki doživljava sebe iz centra svoga postojanja. Jedino u tom »centralnom iskustvu« nalazi se ljudska stvarnost, jedino je ovdje životnost, jedino je ovdje osnova ljubavi. Ljubav, tako doživljena, neprekidni je izazov; ona nije mjesto odmora, već mjesto neprestane aktivnosti, rasta, zajedničkog nastojanja; za osnovnu činjenicu da dvoje ljudi doživljava sebe iz centra svog postojanja, da su istovjetni kao što su identični sa samim sobom, umjesto da bježe od sebe sporedno je vlada li među njima harmonija ili sukob, radost ili žalost. Postoji samo jedan dokaz prisutnosti ljubavi: dubina veze, i životnost i snaga oboje zaljubljenih. To je plod prema kojem se ljubav prepoznaje.

Baš kao što se automati ne mogu međusobno voljeti, tako ne mogu voljeti ni boga. Dezintegracija ljubavi prema bogu dosegla je iste raz- mjere kao i dezintegracija ljubavi prema čovje- ku. Ta činjenica je u napadnom proturječju s idejom da smo svjedoci religiozne renesanse u našoj epohi. Ništa nije dalje od istine. Svjedoci smo (mada ima izuzetaka) povratka na idola- trijsko shvaćanje boga, i transformacije ljubavi prema bogu u odnos koji odgovara otuđenoj karakternoj strukturi. Lako je uočiti taj povra- tak na idolatrijsko shvaćanje boga. Ljudi su tjeskobni, bez principa ili vjere, i osjećaju da nemaju cilja, osim jednog: da idu naprijed. Sto- ga i dalje ostaju djeca i dalje se nadaju da će im otac ili majka priskočiti u pomoć, kad im ona bude potrebna.

Prosječan je čovjek doista u religioznim kul- turama, poput one u srednjem vijeku, također gledao u bogu oca ili majku koji pomažu. Ali, u isto vrijeme on je boga shvaćao ozbiljno, kao da je živjeti prema božjim principima bio vrho- vni smisao njegova života, kao da je postizava- nje »spasenja« bila najviša briga kojoj su sve djelatnosti bile podređene. Danas ništa od takva nastojanja nije prisutno. Svakodnevni život je strogo odvojen od bilo kakvih relegijskih vri- jednosti. On je posvećen nastojanju oko mate- rijalne udobnosti i uspjeha na tržištu personal- nosti. Principi na kojima se naša svjetovna na- stojanja zasnivaju su indiferentnost i egotizam (ovaj drugi se često označuje kao »individuali- zam« ili »individualna inicijativa«). Čovjek istin-ski religioznih kultura može se usporediti s dje- com od osam godina, kojima je potreban otac kao pomoćnik, i koja počinju da primjenjuju u svom životu njegova učenja i principe. Suvre- meni je čovjek kao dijete od tri godine koje plače za ocem kad ga treba, ali je inače, kad se smije igrati, posve samo sebi dovoljno.

U tom pogledu, po infantilnoj ovisnosti o an- tropomorfnoj slici boga, a ne transformirajući život prema njegovim principima, mi smo bliže primitivnom idolatrijskom plemenu nego reli- gioznoj kulturi srednjeg vijeka. U jednom dru- gom vidu naša religiozna situacija pokazuje odlike koje su nove, i karakteristične jedino za suvremeno zapadno društvo. Sada se mogu po- zvati na tvrdnje koje sam izrekao u prethodnom dijelu knjige. Moderni je čovjek preoblikovao sebe do robe; on doživljuje svoju životnu ener- giju kao investiciju koja mu mora donijeti naj- viši profit, uzimajući u obzir njegovu poziciju i situaciju na tržištu personalnosti. On je otu- đen od sebe, svoga bližnjega i prirode. Njegov je glavni cilj korisna razmjena njegovih vještina, znanja, njega samoga, njegova »paketa ličnosti«, s drugima koji su jednako spremni za poštenu i korisnu razmjenu. Život nema cilja osim da se kreće, nikakva principa osim  principa poštene razmjene, nikakva zadovoljstva osim trošenja.

Što može pojam boga značiti u takvim uvje- tima?   On  je preoblikovan iz svog originalnog

religioznog značenja do onog koje odgovara otuđenoj kulturi uspjeha. U religijskom prepo- rodu najnovijeg vremena vjerovanje u boga je transformirano u psihološku vještinu koja po- maže u konkurentskoj borbi.

Religija se povezuje s autosugestijom i psiho- terapijom kako bi pomogla čovjeku u njegovoj poslovnoj djelatnosti. U dvadesetim godinama čovjek se još nije morao obraćati bogu sa ci- ljem da mu ovaj »dotjera personalnost-«. Bestse- ler iz 1938, knjiga Dalea Carnegiea »-Kako steći prijatelje i utjecati na ljude?«, ostala je na stro- go svjetovnoj razini. Ono što je bila funkcija Carnegiejeve knjige u ono vrijeme, funkcija je također najvećeg bestselera naših dana: »Snaga pozitivnog mišljenja« velečasnog N. V. Pealea. U toj vjerskoj knjizi čak se uopće i ne postavlja pitanje da li je naša dominantna zaokupljenost uspjehom sama po sebi u skladu s duhom mo- noteističke religije. Baš naprotiv, u taj najviši cilj nikada se ne sumnja, ali se zato vjera u boga i molitva preporučuju kao sredstvo da povećamo svoje šanse za uspjeh. Baš kao što moderni psihijatri preporučuju namješteniku dobro raspoloženje kako bi bolje privlačio kupce, tako neki svećenici preporučuju ljubav prema bogu kako bismo imali više uspjeha. »Učiniti boga svojim partnerom-« više znači učiniti boga svo- jim poslovnim partnerom nego što  bi značilo: postati s njime jedno u ljubavi, pravdi i istini. Baš kao što je bratska ljubav zamijenjena im-

personalnom korektnošću, tako je bog pretvo- ren u prilično udaljena generalnog direktora poduzeća »Universe Inc.«, za kojega znamo da je ondje i da upravlja predstavom (iako bi se ona vjerojatno odvijala i bez njega). Vi ga nikad ne vidite, ali priznajete njegovo  vodstvo, dok

»•obavljate svoj dio posla«.