Kad je netko upitao jednu od indigo djevojaka da mu govori o ljubavi, ona se nasmijala kao da su je upitali nekakvo čudno pitanje i zatim
odgovorila: “Ne mogu pričati o ljubavi; kad bih mogla, tada to ne bi bilo stvarno jer ljubav nema ništa s riječima.“ “Dakle“, inzistirala je ta osoba, “što je prava ljubav?“ Ponovo se nasmijala i rekla: “Opet ste to učinili.
Uviđate li kako je to teško?“

Koliko god se mi trudili ne misliti, gotovo je nemoguće. Uvijek pokušavamo sve shvatiti svojim intelektom, a zatim želimo to shvaćanje
pretočiti u riječi. Ali um ne može shvatiti ljubav jer ona nema ništa s “razmišljanjem”.

Dan Millman, u svojoj knjizi Put miroljubivog ratnika, kaže: “Ljubav se ne može razumjeti, mora se osjetiti. Život nije zamišljanje savršenosti i trijumfa, već je sama ljubav. Mi uvijek pokušavamo sve promijeniti u
mentalni koncept. Zaboravite to, samo osjećajte!”

Jednog sam dana rekla svojoj djeci, Jonathanu i Lyonelu, da ću ih voljeti bez obzira na sve. Da moja ljubav neće ovisiti o tome što su ili nisu
učinili, niti o njihovom ponašanju i da neće imati veze s tim da li jesu ili nisu dobili fakultetsku diplomu. Širom su otvorili oči i pogledali me kao da im govorim najčudniju stvar koju su ikada u životu čuli.

Mi imamo mnogo loših navika i mi ih predajemo svojoj djeci. To je način na koji učimo živjeti. Ne znamo bolji način. Počevši od djetinjstva,
podučavani smo da moramo činiti stvari ili se ponašati na određen način da bi dobili ljubav i prihvaćanje drugih ljudi. No nažalost, u tom procesu mi ne učimo kako prihvatiti same sebe. Paradoksalno, ljudi nas tretiraju onako kako mi tretiramo sami sebe. Tako je želja za ljubavlju i prihvaćanjem ometana našom vlastitom nesposobnošću da volimo sami sebe.

Bez ljubavi prema samima sebi mi ne možemo voljeti niti ikoga drugoga. Neprihvaćanjem ove istine, zavaravamo sami sebe i zavaravamo
druge. Esencijalna stvar je naučiti voljeti i prihvaćati same sebe upravo onakvima kakvi jesmo. Ne koristi ako radimo stvari za druge. Ako nešto ne djeluje za nas, neće djelovati niti za njih. Osobito mi majke, mi smo sklone vjerovati da moramo odustati od stvari koje su nam važne i žrtvovati to za našu djecu. Ipak, najbolji dar koji mi možemo pokloniti našoj djeci jest da volimo same sebe. Na taj način oni mogu promatrati i, na našem primjeru,  učiti kako voljeti sebe bez potrebe da traže ljubav na krivim mjestima. Kad smo na pravom mjestu, dozvoljavamo i drugima da budu na pravom mjestu.

Što se više trudimo imati ljubavi radeći stvari i ponašajući se na određen način da bismo ugodili drugima, više udaljavamo same sebe od
mogućnosti doživljavanja onih stvari koje toliko želimo. Mi moramo naučiti biti sretni i uživati u svakom trenutku naših života bez stavljanja
naglaska na to što drugi misle o nama. Ljubav prema našem vlastitom biću je najmoćniji alat trasformacije. Ljubav počinje s nama. Besmisleno ju je tražiti u izvanjskim stvarima. Tamo ne postoji. većinu naših života
provodimo tražeći ljubav na krivim mjestima, uvijek je prosjačeći od drugih bez stvarnog pojma zašto tako činimo.

Druga grozna greška koju smo svi skloni činiti je mišljenje da moramo imati partnera da bismo bili sretni. Mi mislimo da će druga osoba
nama pružiti sreću za kojom čeznemo. No, čak i kad nađemo nekoga tko će nas voljeti, mi nismo sretni. Osjećamo da nismo cjeloviti i tražimo ono što nam nedostaje u drugoj osobi. To je gubitak vremena. Mi moramo pronaći Ljubav u nama samima. Jednom kad je pronađemo, jednom kad se osjetimo dobro u vezi sa sobom, jednom kad prihvatimo sebe i zavolimo se upravo takvima kakvi jesmo, mi otkrivamo da, u stvarnosti, mi “ne trebamo“ nikoga. Konačno, mi počinjemo tražiti nekoga jer mi to “želimo“ ili “biramo“ biti u vezi, a ne zato jer to “trebamo“. U tom kontekstu se osoba ponaša slobodno po izboru te nije uvjetovana potrebom.

Zbog nedostatka vjere u sebe, mi ne možemo iskreno voljeti. Kažemo da tako volimo, ali je naša ljubav posesivna. Na primjer, kao majke, mi ne dozvoljavamo našoj djeci da budu svoja i oni su robovi naših misli, mišljenja i percepcije. Ponekad stvaramo veze u kojima se osjeća mnogo ljubomore. To nije Ljubav, ali si ne možemo pomoći. To su one stare vrpce koje nam se vrte u glavi. Mi zapravo ne vidimo ljude onakvima kakvi jesu, već ih vidimo kroz svoje misli i sjećanja.

Havajska umjetnost Ho’oponopono koristi dva vrlo važna alata: riječi “volim te“ i “hvala“. Kad ih koristimo na glas i govorimo ih nekome, one su iznimno snažne i bitne. Ponekad, čak ako se tako i ne osjećate, uvidjet ćete da je iznimno snažna praksa činiti slijedeće: kad vam se učini da je netko učinio nešto što vam se čini neispravno, kad netko učini nešto što vas smeta, umjesto da odgovorite, umjesto da im odbrusite i da ih pokušate uvjeriti da ste vi u pravu, možete ponavljati u svom umu onoliko puta koliko je potrebno: ”Volim te. Volim te. Volim te,“ ili ”Hvala ti. Hvala ti.
Hvala ti.“ Ovi alati često daju iznenađujuće rezultate. Ponekad osoba zamoli za oproštaj kada se najmanje nadamo. Drugi će puta stvari ostati iste, ali mi ih više nećemo primjećivati ili neće imati utjecaja na nas. S određenim ljudima su poteškoće veće nego s drugima. S nekim ljudima imamo više priča, više vrpci. Ne smijemo zaboraviti da se sve mijenja prema našoj percepciji događaja, ljudi i situacija. Isto je i sa svima drugima. Sve ovisi o njihovoj percepciji, njihovom gledištu, njihovim sjećanjima.Život je poput filma koji smo vidjeli mnogo puta i neprestano se ponavlja jer mi nastavljamo reagirati svaki puta kada se odigrava.

Naše reakcije na probleme su ponavljanje naših sjećanja. Problemi su često prepreke na koje smo već naišli, ali ih nikada nismo riješili. Zbog toga se situacije vraćaju i pružaju nam mogućnost da drugačije na njih reagiramo. Ljudi često dođu u naš život da bi nam pokazali onaj dio nas na kojem trebamo poraditi. Međuljudski odnosi su, jednostavno, ogledala u kojima vidimo sebe. Mi raspolažemo i mogućnošću da ne reagiramo.
Možemo okrenuti drugi obraz. Obraz Ljubavi. Znajući to, možemo postati svjesni i izabrati da učinimo sebe odgovornima. Na primjer, ukoliko netko ima problem s djecom, najbolja stvar koju može učiniti jest da im priča dok spavaju. Jedina stvar koju im treba govoriti jest da ih volite i da ste zahvalni jer su u vašem životu. Nije produktivno uvjeravati da ste vi u pravu, a oni u krivu. Vrlo je teško znati što je ispravno već za nas same. Kako onda možemo znati što je ispravno za druge?

Zahvalnost je vrlo moćan alat. Kad se osjećamo depresivno ili tužno, najbolja stvar koju možemo učiniti jest prisjetiti se svih dobrih stvari u našem životu na kojima možemo biti zahvalni. Čineći tako, mi brzo mijenjamo našu energiju. Mi uzdižemo sebe i tako postajemo veći od svojih problema. Ponekad ne uviđamo sve što imamo jer smo koncentrirani na ono što “mislimo” da nam nedostaje. Prava istina je da već sve imamo, uključući i ljubav. Moramo samo dati našu dozvolu da je primimo i time budemo u mogućnosti iskusiti je. Tajna sreće nije u traženju izvanjskih stvari ili zahtijevanju više stvari. Ona je u razvijanju našeg kapaciteta da volimo i uživamo u sebi što više.

78