Ljubav

Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca
zasigurno najiskusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yiše žena, kroz
dugu praksu ovladao umijećem zavođenja te se može podičiti veoma
brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput
školarca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni on
ne zna ništa više od drugih. Ne vjerujem da je u životu često probdio
i proplakao noći zbog svoje drage. U svakom slučaju, njemu je to
rijetko bilo potrebno, i neka je tako, jer unatoč svojim uspjesima on
nije, veseo čovjek. Štoviše, nerijetko ga viđam pomalo melankolična,
a cijeli njegov nastup odiše rezigniranom mirnoćom, prigušenošću koja
ne sliči na raspoloženje.
No, to su pretpostavke, a možda i zablude. S psihologijom se može
pisati knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a ja čak ni nisam
psiholog. Pa ipak, kadšto mi se čini daje moj prijatelj Thomas samo
zbog toga virtuoz u ljubavnoj igri jer mu za ljubav, koja više nije
igra, nešto nedostaje, i zbog toga je melankolik jer poznaje taj svoj
nedostatak i zbog njega žali. - Sve same pretpostavke, a možda i
zablude.
Ono što mije nedavno ispripovjedio o gospođi Forster bilo mi je
neobično, premda se nije radilo o stvarnome doživljaju ili dapače
pustolovini, već samo o ugođaju, lirskoj anegdoti.
Sreo sam se s Hopfnerom upravo kada se spremao otići iz "Modre
zvijezde" te ga nagovorih da popijemo bocu vina. Da bih ga prisilio
da počasti nekom boljom kapljicom, naručili bocu običnoga moselskoga
vina koje on sam inače nikada ne pije. On nevoljko opozove konobara.
"Čekajte, nemojte moselsko!"
I naruči neku dobru sortu. To mi je odgovaralo, pa smo se uz dobro
vino ubrzo raspričali. Oprezno sam razgovor usmjerio na gospođu
Forster. Bila je lijepa žena, jedva prešla tridesetu, odnedavna je
stanovala u gradu i pratio ju je glas da je iza sebe imala mnoge
ljubavne veze.
Muž joj je bio nitko i ništa. Odnedavno sam znao daju moj prijatelj
posjećuje.
"Dakle Forsterica," reče napokon popuštajući, "pa ako te ona baš
toliko zanima. Što da kažem? Nisam s njom ništa doživio."
"Baš ništa?"
"Pa, kako se uzme. Ništa što bih zapravo mogao ispričati. Morao bih
biti pjesnik."
Nasmijao sam se.
"Ti inače baš i ne cijeniš pjesnike."
"A zašto bih? Pjesnici su najčešće ljudi koji ništa ne doživljavaju.
Mogu ti reći, meni se u životu dogodilo već tisuću stvari koje je
trebalo zabilježiti. Uvijek sam mislio, zašto jednom i neki pjesnik
ne doživi takvo što da to ne propadne. Vi oko najobičnijih stvari
uvijek nadignete groznu halabuku i svaki vam je drek dovoljan za
jednu cijelu novelu ..."
"A to s gospođom Forster? Je li i to novela?"
"Ne. Skica, ili pjesma. Znaš, stanovit ugođaj."
"Dakle, slušam."
"Pa, ta me je žena zanimala. Ti znaš što se o njoj govori. Koliko sam
mogao promatrati iz daljine, zacijelo je imala bogatu prošlost.
Činilo mi se daje voljela i upoznala sve vrste muškaraca, ali
nijednoga nije dugo trpjela. Zbog toga je lijepa."
"Što ti zoveš lijepim?"
"Vrlo jednostavno, ona nema ničega suvišnoga, ništa previše. Tijelo
joj je skladno oblikovano, suzdržano, podređeno njezinoj volji. Ništa
na njemu nije neposlušno, ništa ne zataji, ništa nije tromo. Ne mogu
zamisliti nijednu situaciju iz koje ona ne bi izvukla najveću moguću
ljepotu. Upravo me to privuklo, jer meni je naivnost dosadna. Ja
tražim svjesnu ljepotu, odgojene oblike, kulturu. Ma, pustimo
teorije!"
"Da, bolje."
"Dakle, upoznali smo se i nekoliko sam puta tamo otišao. U to vrijeme
ona nije imala ljubavnika, to se dalo lako zapaziti. Muž je bio
porculanska figurica. Počeo sam se približavati. Nekoliko pogleda
preko stola, pokoja tiha riječ pri nazdravljanju čašom vina i
rukoljub koji malo predugo traje. Ona je to prihvaćala čekajući što
će uslijediti. Onda sam joj došao u posjet u vrijeme kada je morala
biti sama, i ona me primila.
Sjedeći joj sučelice brzo sam shvatio daje ovdje svaka metoda
izlišna. Zbog toga zaigrah va bangue i izjavili joj da sam zaljubljen
i da joj stojim na usluzi. Na to ona započe otprilike ovakav dijalog:
'Razgovarajmo o nečem zanimljivijem.'
'Nema ničega što bi me zanimalo povrh vas, milostiva. Došao sam vam
to reći. Ako vas to zamara, otići ću.'
53
'Što vi, dakle, želite od mene?'
'Draga, milostiva!'
'Draga! Ja vas ne poznajem i ne volim.'
'Vidjet ćete da se ne šalim. Nudim vam sve što jesam i što mogu
učiniti, a moći ću mnogo toga učiniti kada je to za vas.'
'Da, to svi govore. U vašim izjavama ljubavi nikada ništa novo. Stoje
to čime biste me oduševili? Kada biste doista voljeli, već biste
odavna nešto učinili.'
'Primjerice što?'
'To biste sami morali znati. Mogli ste osam dana postiti ili se
ustrijeliti, ili barem pisati pjesme.'
'Nisam pjesnik.'
'A zašto ne? Tko tako voli, kako bi se samo i trebalo voljeti, on se
za jedan osmijeh promeće u pjesnika i junaka, za jedan mig, za jednu
riječ one koju voli. A ako mu pjesme i nisu dobre, ipak su strasne i
pune ljubavi ...'
'Imate pravo, milostiva. Nisam ni pjesnik ni junak, a ni ustrijeliti
se neću. Ili ako bih to učinio, bilo bi to od boli jer moja ljubav
nije toliko jaka i žarka kakvu od mene smijete zahtijevati. No
umjesto svega toga ja imam nešto, imam jednu jedinu malu prednost
pred onim idealnim ljubavnikom: ja vas razumijem.'
'Što razumijete?'
'To da čeznete kao i ja. Vi ne žudite za ljubavnikom, već biste
željeli ljubiti, potpuno i nerazumno ljubiti. A to ne možete.'
'Mislite?'
'Mislim daje tako. Vi tražite ljubav kakvu ja tražim. Nije li tako?'
'Možda.'
'Stoga vamja ne mogu biti potreban, i više vas neću gnjaviti. No,
možda ćete mi, prije nego odem, reći jeste li ikada sreli pravu
ljubav.'
'Jednom, možda. Kad smo već dotle došli, mogu vam i to reći. Bilo je
to prije tri godine. Tada sam po prvi put imala osjećaj da me netko
istinski voli.'
'Smijem li dalje pitati?'
'Samo izvolite. Pojavio se tada muškarac, upoznao me i zavolio. No,
budući da sam bila udana, nije mi to rekao. A kada je vidio da svoga
muža ne volim i da imam miljenika, došao je i predložio mi da
raskinem brak. To nije bilo moguće, pa je otada taj muškarac za mene
se brinuo, čuvao nas, upozoravao me i bio mi dobar pomagač i
prijatelj. A kada sam zbog njega otpustila svoga miljenika i bila ga
spremna prihvatiti, on me prezreo i otišao i nikada se više nije
vratio. Taj me je volio, nitko drugi.'
'Shvaćam.'
'Dakle, odlazite, zar ne? Možda smo jedno drugom već i previše toga
rekli.'
'Zbogom. Najbolje je da više ne dolazim.'"
Moj je prijatelj neko vrijeme šutio, a onda dozvao konobara, platio i
otišao. A iz te sam priče između ostaloga zaključio da mu nedostaje
sposobnost prave ljubavi. Sam je to izgovorio. A ipak, ljudima se
mora najmanje vjerovati onda kada govore o vlastitim manama. Mnogi se smatraju savršenima samo zato jer od sebe premalo traže. Moj
prijatelj to ne čini, i moguće je gaje upravo njegov ideal istinske
ljubavi stvorio takvim kakav jest. A možda me taj mudri čovjek
nasamario, i možda je onaj razgovor s gospođom Forster samo plod
njegove mašte. Jer on je skriveni pjesnik, ma koliko se tomu opirao.
Sve same pretpostavke, a možda i zablude.
(1906.)