Disciplina je, kao što smo rekli, sredstvo duhovne evolucije ljudi. U ovom ćemo poglavlju analizirati što se krije u pozadini discipline - gdje leže motivi i energija za disciplinu. Vjerujem da je ta snaga ljubav. Svjestan sam činjenice kako ću pokušavajući istražiti ljubav, zapravo se poigrati s misterijom. U pravom smislu riječi pokušat ćemo istražiti neistraživo i spoznati nepoznato. Ljubav je prevelika, preduboka da bi se ikad mogla potpuno razumjeti, ograničiti i iskazati riječima. Ne bih ovo pisao kad bih to držao bezvrijednim, ali bez obzira na vrijednost, počinjem biti svjestan kako će u određenom smislu ovaj pokušaj ipak biti neprimjeren.

Jedan od ishoda tajanstvene prirode ljubavi, taj je da koliko mi je poznato, nitko je nikad nije uspio uistinu zadovoljavajuće definirati. U pokušaju da se objasni, ljubav je podijeljena u nekoliko kategorija: eros, philija, agape, savršena i nesavršena ljubav, itd. Usudit ću se, međutim, dati jednu jedinu definiciju, opet potpuno svjestan mogućnosti kako će na neki način biti neprikladna. Dakle, ovo je moja definicija: Ljubav je volja za proširenjem sebe u svrhu njegovanja vlastitog i tuđeg duhovnog razvoja.

Nakratko bih želio prokomentirati ovu definiciju, prije nego što se upustim u detaljnije razmatranje. Kao prvo, može se zamijetiti kako je ovo zapravo teološka definicija. Ponašanje definirano ciljem ili namjerom u ovom slučaju služi duhovnom sazrijevanju. Znanstvenici su obično sumnjičavi prema teološkim definicijama, pa će vjerojatno biti i prema ovoj. Međutim, do nje nisam došao čisto teološkim načinom razmišljanja, već promatranjem kroz svoju psihijatrijsku praksu ( koja uključuje i samopromatranje), gdje definicija ljubavi zauzima prilično značajno mjesto. To je stoga što su pacijenti općenito vrlo zbunjeni prirodom ljubavi. Jedan mi je plahi mladić priznao: "Majka me toliko voljela da mi do mature nije dopuštala ići školskim autobusom u školu. Čak sam je i tada morao preklinjati da me pusti. Mislim da se bojala kako mi se ne bi nešto dogodilo, tako da me je dovozila i odvozila svaki dan. To joj je bilo vrlo naporno. Doista me je voljela." U liječenju bojažljivosti ovog mladića bilo je neophodno, kao i u mnogim drugim slučajevima, objasniti mu kako je njegova majka možda bila motivirana nečim drugim, a ne ljubavlju te da ono što se čini kao ljubav ne mora uvijek, nužno, to i biti. Kroz ovakva sam iskustava prikupio mnoge primjere postupaka učinjenih iz ljubavi i obrnuto. Najvažniju razliku među njima čine svjesna ili nesvjesna namjera onoga tko voli ili ne voli.

Kao drugo, da se primijetiti kako je ljubav po definiciji neobično kružan proces. Proces samoproširivanja sam po sebi je evolutivan. Kada netko uspješno proširi svoje granice, tada je dosegnuo više stanje postojanja. Prema tome čin ljubavi je čin samosazrijevanja pa i onda kad je njegova svrha razvoj neke druge osobe. Možemo se razvijati samo kroz težnju za razvojem.

Nadalje, ova jedinstvena definicija ljubavi sjedinjuje ljubav prema samom sebi i ljubav prema drugome. Budući da sam ja čovjek i da si ti čovjek, voljeti sebe znači voljeti ljude. Posvećenost ljudskom duhovnom razvoju znači posvećenost vrsti kojoj pripadamo, dakle posvećeni smo vlastitom i tuđem razvoju. Doista je, kao što smo već zaključili, nemoguće voljeti druge ako ne volimo sami sebe, jednako kao što je nemoguće naučiti našu djecu samodisciplini ukoliko mi sami nismo disciplinirani. Zapravo je nemoguće odustati od vlastitog duhovnog razvoja u korist nečijeg drugog. Ne možemo zanemariti samodisciplinu i istodobno se disciplinirano brinuti za druge. Ne možemo biti izvor snage ako tu snagu ne njegujemo. Daljnjim istraživanjem prirode ljubavi otkrit ćete ne samo kako ljubav prema sebi i ljubav prema drugome idu ruku pod ruku, već da su u konačnici nerazdvojivi.

Kao četvrto, proširivanje vlastitih granica iziskuje napor jer se granice mogu samo proširiti ako ih se nadmašuje. Kada nekoga volimo, naša ljubav postaje vidljiva i stvarna samo kroz naš trud, kroz činjenicu da smo spremni za nekog (ili za sebe) napraviti dodatni korak ili propješačiti dodatni kilometar puta. Ljubav nije nenaporna, dapače, ona je vrlo naporna.

Konačno, upotrijebivši izraz "volja", pokušao sam premostiti razliku između želje i akcije. Želja se nužno ne pretvara u akciju. Volja je želja, dostatno snažna da se pretvori u akciju. Razlika među njima je kao razlika među ove dvije rečenice, "Volio bih otići na plivanje večeras" i "Večeras idem na plivanje". Svaki pojedinac u našoj kulturi bar donekle želi pružati ljubav, ali mnogima to ne uspijeva. Prema tome, zaključujem kako želja za ljubavlju nije isto što i ljubav. Ljubav je ono što ljubav čini. Ljubav je čin volje, istodobno i namjera, i akcija. Volja podrazumijeva izbor, jer mi ne moramo voljeti već mi odabiremo voljeti. Bez obzira koliko se smatrali sposobnima za pružanje ljubavi, ako to nismo, tada je to stoga što smo tako izabrali, usprkos svojoj dobroj namjeri. S druge strane, kad god se uistinu potrudimo u svrhu duhovnog razvoja, to je stoga što smo tako odabrali. Odluka je donesena u korist ljubavi.

Kao što sam već napomenuo, pacijenti koji dolaze na psihoterapiju uglavnom su zbunjeni prirodom ljubavi. To je stoga što kad se suočimo s misterijom ljubavi tada smo je često skloni krivo interpretirati. Ova knjiga neće demistificirati ljubav , ali se nadam da će dovoljno pojasniti stvari kako bi se izbjegla kriva tumačenja koja uzrokuju patnju ne samo pacijentima, već i svim ljudima koji pokušavaju razjasniti svoja iskustva. Držim da je patnja djelomično nepotrebna jer bi se preciznijom definicijom ljubavi mogle otkloniti mnoge zablude. Odabrao sam istraživati prirodu ljubavi počevši od onoga što ona zapravo nije.