Ljetno putovanje željeznicom

Ponovno sam na kraćem putovanju, već sat i pol sjedim u vlaku i čini
mi se kao daje od polaska prošlo nemjerljivo mnogo vremena: toliko mi
je dosadno i neudobno i mrsko putovanje željeznicom. Čuo sam priču
daje prije nekoliko godma navodno neki Amerikanac po imenu Lindwurm ili tomu slično preletio ocean prosjedivši u zrakoplovu više od
trideset sati. Mora da se taj čovjek na kraju puta osjećao slično kao
ja. No ipak nije, on je letio zrakom i iznad svjetskoga mora, gledao
je listom lijepe, prave, stvarne, nepatvorene stvari: oblake, magle,
zvijezde, gledao je osunčano i noćno more, i tako je mogao izdržati
trideset sati. No, ovo ovdje, što mije vrijeme činilo tako dugim i
svako, pa i najkraće putovanje pretvaralo u mučenje, to nije bilo ni
more ni nebo, ni broj sati ili kilometara, već zatočenost u meni
stranom, neprijateljskom i omraženom svijetu, zatvorenost u zoni
pretrpanoj civilizacijom i tehnikom. Znam da stanovnik velegrada to
jedva može shvatiti, jer on dan i noć, pa i u snu živi u tom
području. No, za mene neciviliziranoga, divljaka i nomada, koji voli
slobodu i za štošta ne mari, za mene je to područje željeznice,
velegradova, hotela, poslovnica, ureda, tvornica ubitačno kao i
boravak u zrakopraznom prostoru.
Iznad moje glave na lakiranom drvenom zidu stajala je, crno na
bijelom emajlu, ispisana brojka, brojka 46, a ta četvorka kao i
šestica bila je napisana na način kako ju zasigurno čovjek vlastitom
rukom nikada ne bi napisao, već onako kako ju samo u nekom državnom uredu može smisliti neki prividni čovjek za prividne ljude, tako neljudski trezveno, glupo i mrtvo, tako jadno apstraktno i ukočeno. A ista je takva brojka stajala iznad svakog sjedala numerirajući i
ponižavajući ljude, a pokraj su visjele, brižljivo vijcima
pričvršćene, slične emajlirane pločice sa zabranama, zakonima i
savjetima. Pušenje je bilo zabranjeno, i naginjanje kroz prozor, a
"svaka zloporaba" kočnice za opasnost također je bila zabranjena.
Kočnica za opasnost! Još od djetinjstva kočnica za opasnost bila mije
u vlaku nešto doista najljepše i najizazovnije, a u slabosti moga
života ubrajalo se i to što ju se nikada nisam usudio povući. Na
stotinama kraćih i dužih putovanja osjećao sam tu želju, najjače dok
sam bio dječak: povući ručicu i zaustaviti vlak! Tako bih na trenutak
bio kralj, bio bih gospodar lokomotive, strojara, vlakovođe,
suputnika, reda vožnje, države i njezinih zabrana, tog cijelog
složenog svijeta poretka i precizno uređene dosade! Jednostavno,
snažno trgneš ovalnu ručicu i svekolika se čarolija zaustavi, putnici
preplaše, službenici uznemire, parni stroj počne dahtati, vagoni se
zatresu, a kovčezi u mrežama zanjišu. No, nikada si nisam ispunio tu
želju, a bogme ni danas se ne bih usudio! O tome sam često
razmišljao, i to koliko! i sve sam si lijepo predočio, i kako bih kondukteru, kada upadne u kupe, na pitanje da zašto sam povukao kočnicu, odgovorio da mi je u vagonu pretopio i da više ne mogu podnijeti pogled na te crne brojke na emajlu i na natpise sa zabranama i na lice onoga gospodina s aktovkom te da stoga moram sići. No, nisam povukao žicu, kukavički sam se poigravao svojim željama ne smogavši hrabrosti za taj čin.
Takva je čovjek kukavica.
Da su na zidovima barem visjele samo brojke i natpisi sa zabranama!
No tamo je visio još i plakat i služio istoj svrsi kao i svi plakati
na svijetu, naime da bi neki ljudi na tom zarađivali . novce. A ti su
ljudi ovaj puta to pokušavali na sasvim osobit način: na svom
prokletom plakatu nacrtali su Isusa, Isusa s trnovom krunom nadajući
se da će na njegovoj patnji i smrti na bilo koji način zaraditi. Sa
svih zidova gledala me napaćena Kristova glava. Moždaje to bio
pokušaj ucjene, moždaje nakana bila da se svaki kršćanin u vlaku
zgrozi i plati samo da se makne to oskvrnuće Božjega lika? Ali ne,
upitao sam o tome nekoliko suputnika, i to nije bila namjera. Slika
je, rekli su, osim zarade imala i svoju umjetničku svrhu i bila poziv
na kazališnu predstavu negdje u planinama. Dugo sam razmišljao o tome što čine ti neobični tvorci plakata. I Juda Iškariot izdao je Isusa,
dakako, već toliko puta Krist je bio izdan, možda se čak na to i
naviknuo. Pajesu li ljudi tim svojim plakatom s Isusom mogli zaraditi
tako mnogo novaca? Zasigurno više nego Juda koji je to učinio za
trideset srebrnjaka. No, on se naknadno barem objesio! Bi li se netko
od tvoraca toga plakata objesio postoje dobio srebrnjake? Ne
vjerujem, ne vjerujem da su i za što sposobni. Rijetko se danas čuje
nešto slično: to s Judom dogodilo se u nekom drugom vremenu, nekom
drugom svijetu, svijetu u kojem su zlikovci i hulje još koliko-toliko
bili pristojni i znali što dolikuje.
Na trenutak sklopih oči. Odlučili sići na idućoj postaji pa zvala se
ona i pakao. Zapravo sam želio otputovati do Freiburga, no u tom
trenutku ništa mi se na svijetu nije činilo potrebnijim nego da
prekinem glupo putovanje. Pripremio sam svoju priručnu torbu, otvorio
ju, očima grickao naranče na vrhu i malo prevrtao po onih nekoliko
novih knjiga koje sam ponio. Jer usred ovog neshvatljivog vremena i njegovih lica s aktovkama i plakatima s Isusom neki nakladnici i dalje tiskaju najugodnije i najljepše stvari. Jednu od njih već sam pročitao, "Usporednice ljubavi"A. Huxleyja (njemački nakladnik Inselverlag), iznimno duhovitu, pomalo bešćutnu, ali zabavnu knjigu.
Druga knjiga koju sam ponio podsjeća me na jednoga pokojnika, a na
žalost ijednu umrlu epohu, na onu kratku i lijepu epohu kada je u
Njemačkoj iz 1918., koja se umorna od rata gušila u besmislu i
beznađu, buknulo novo, humano, fanatično kozmopolitsko duhovno
ozračje i postalo duhovnim nositeljem revolucije. Vjerojatno
najumnija glava te malene zajednice istinski duhovnih revolucionara
bio je Eisnerov25 prijatelj Gustav Lan-dauer26. Onih nekoliko ljudi
toga kova ondašnja je proturevolu-cija najokrutnije pobila, a oni
postadoše mučenicima njemačke revolucije (premda nipošto i svecima
mlade republike!). Netko tko je tim krugovima bio blizak i s njima
povezan mnogostrukim osobnim i duhovnim vezama, bio je Ludwig
Rubiner. I on je odavno pokojni. Zgodno novo izdanje njegova izbora
iz Tolstojevih dnevnika 1895. - 1898. (nakladnik Rascher iz Ziiricha)
danas ponovno podsjeća na njega. Način na koji je izvršio odabir
i njegov značajan predgovor pripadaju onom kratkom, brzo usahlom
procvatu revolucionarne njemačke duhovnosti oko g. 1918.
Poravnavam knjige u torbi, prekrivam ih noćnom košuljom (tko zna gdje ću noćas spavati?) i nastojim se još malo strpjeti. Gospodina s
aktovkom gledam u oči: to su hladne, pobjedonosne oči čovjeka koji je
uspješan jer je nemaštovit. Zatvaram oči kada mi pogled treba pasti
na emajlirane pločice ili na plakat s Isusom. Pomislim kako su
četrdesetih godina, otprilike u vrijeme kada mije rođen otac,
postojali neki kneževi i ministri koji su se žestoko opirali uvođenju
tako nasilna i neukusna izuma kakav je željeznica. O, vidoviti preci,
tada su vas smatrali glupanima - no vi biste ipak pobijedili! Bili
ste sanjari, Don Quijotei, i nitko vas nije ozbiljno shvaćao. Čak se
ni Isusa više ozbiljno ne shvaća, i on je za ove današnje ljude
svojevrsni Don Quijote ili, kako to oni kažu na svom budalastom
jeziku, "romantičar".
Sada se vozimo sporije i ubrzo ćemo se zaustaviti na malenom
kolodvoru koji ne poznam i kojemu ne mogu pročitati natpis jer ga
zastire dim lokomotive. Kako god se selo zvalo, izaći ću, negdje u
blizini zacijelo ću pronaći rub šume uz koji mogu leći i promatrati
oblake. Negdje u blizini naći će se i potočić u kojem mogu osvježiti
lice i gledati pastrve. Jednom prije mnogo godina za takvog prekida
putovanja nasmiješila mi se osobita sreća: bilo je to pred vratima
jednog malog, uspavanog gradića na Gornjoj Rajni. Tamo sam gledao
kako na mokroj livadi pupa-vac sa svojom ženkom pleše svadbeni ples,
onako kako to samo pupavci znaju.
Valja požuriti. Sa svojom priručnom torbom iskobeljam se iz vlaka,
preskočim nekoliko kolosijeka, ugledam u blizini omanji brežuljak,
lijepo obrastao visokim jasenovima i potrčim prema njemu. Tek kada
sam već odavno prošao pokraj postaje sjetim se da ne znam ime tom
mjestu. No, valjda nije ni Damask ni Tokio. To mogu i navečer
saznati.
(1927.)