Moja je majka opčinjena genealogijom. Pronašla nam je pretke unat­rag sve do predsjednika Jamesa Madisona, a u 10. stoljeću do izvornog Princa od Walesa (prije no što je britanska kaljevska obitelj uzurpirala tu titulu, nakon što su osvojili Wales). Osjećam se povezan s Norve­škom, zemljom iz koje su prije prvog svjetskog rata doselili roditelji moga oca. Kad čitam povijesti i obiteljska stabla koja, dobijem osjećaj pripadanja, osjećaj vlastite povijesti, osjećaj stalnosti i ukorijenjenosti. Zapitam se kako su ti ljudi preživjeli svoje živote, što su radili, kako njihova djela i njihove misli još uvijek odjekuju kroz moju DNK i kroz svijet. Proučavam, koliko mogu, njihove ciljeve i ideale, a to pomaže oblikovati ili ojačati moja uvjerenja ili me navede da ih preispitam.

Taj osjećaj povijesti izuzetno je važan za ljudska bića. Od kritične je važnosti za zdravu kulturu i baš zato je povijest obavezan predmet u školama. Osjećaj povijesti važan je za samopouzdanje — zato toliko američkih crnaca zahtijeva neeuropski pogled na Afriku i povijest rop­stva. To je razlog zašto je svaki vjerski ili politički vođa pokušao ili ponovno napisati povijest ili si urezati stranicu u njoj — ili oboje.

A ipak, naš je pogled na prošlost neobično kratkotrajan i uzak.

U kulturama koje su nastale na židovskim, kršćanskim i islamskim vjerskim temeljima, uči se da je izvorno hebrejsko pleme započelo s Adamom i Evom i njihovim preživjelim sinovima Kainom i Setom. Na Zemlju su stavljeni prije oko pet tisuća godina.

Biblijska priča Postanka spominje i druge ljude ("u zemlji Nod") s čijim su se kćerima sinovi Adama i Eve oženili i imali djecu, ali ti su ljudi bili članovi drugih plemena pa se njih spominje samo nakratko.

Način na koji je priča ispričana služi tomu da nas 'odsječe' od sje­ćanja na druge ljude koji su živjeli prije rođenja skupljača, Adama i Eve, njihova sina ratara Kaina ili njegova brata stočara Abela. Podiže zid zaborava ispred svega što je prethodilo tom vremenu.

Dominirajuće Mlađe Kulture najbolje funkcioniraju kad njihovi članovi vjeruju da su jedinstveni u ljudskoj povijesti, da su u rodu s prvim muškarcem i prvom ženom i da ih je stvoritelj svemira izabrao za vladare nad svim drugim kulturama (što je pretpostavka na koju ukazuju prve dvije pretpostavke).

Takve kulture će se boriti do smrti za očuvanje svojih pretpostavka i poduzet će "sve potrebne korake" da ubiju pripadnike drugih kultura koje bi im se mogle suprotstaviti ili da među njima izazovu veliki za­borav.

Kad je Pol Pot ubio između jedan i dva milijuna Kambođijaca — prvenstveno sve pismene — učinio je to da bi "novo društvo" počelo od nule. Prije 6-7 godina u Indoneziji sam upoznao osobnog liječnika Pola Pota, dr. Willa Krynena iz Crvenog križa; rekao mi je da je Pol Pot vjerovao da će izazivanjem potpunog zaborava povijesti medu sta­novništvom Kambodže — tako da ubije sve koji znaju čitati i pisati i one dovoljno stare da se sjećaju povijesti (zato je Pol Pot prvo dao pogubiti ljude s naočalama i starije građane.) — moći sagraditi novo dru­štvo, odgajajući djecu s vjerovanjem u "novu povijest" koju je izmi­slio, postavljajući sebe kao oca njihove kulture i civilizacije. Iz tog je razloga naredio neka se godina nakon njegova velikog pokolja označi kao nulta godina. Svi su kalendari u Kambodži trebali počinjati od toga datuma, a vrijeme prije nulte godine povijesne knjige, napisane za mlade preživjele, nazivale su prapoviješću, razdobljem malog značaja i važ­nosti, koje nije vrijedno podrobnije proučavati ili opisivati.

Pol Pot je pažljivo proučavao povijest: znao je da su drugi prije njega učinili točno ono što si je i on zamislio — i znao je da su uspje­li (razmislite zašto mi brojimo godine na ovakav način). Zamalo je i on uspio, a vjerojatno i bi da se nisu umiješali Vijetnamci, koji su ušli u Kambodžu i zaustavili Potov pokolj vlastitoga naroda.

Kad sam prvi put posjetio jedno sjevernoameričko starosjedilačko pleme, bio sam zaprepašten otkrivši da je do prije samo dvadesetak godina američka vlada zatvarala starosjedioce koji su prakticirali vla­stitu vjeru. Nije im bilo dopušteno izvoditi određene plesove, obrede u svetim kolibama, pjevati određene pjesme ili moliti na određen na­čin, a oni koje bi uhvatili na djelu bivali su trpani u zatvore zajedno s ubojicama i lopovima (rani Europljani osjećali su priličan strah od 'indijanskih' šamanskih moći, koje su uključivale mogućnost prizivanja kiše i drugih načina upra­vljanja prirodom. Prva engleska kolonija osnovana u Sjedinjenim Državama bila je ona na otoku Roanoke — tamo je od ruke bijelaca pao prvi starosjedi­lački poglavica i tamo se rodio prvo bijelo dijete na američkome tlu (Virginia Dare). Kad su se 1589. Britanci vratili u koloniju, donoseći potrepštine, ot­krili su da je svih 400 kolonista netragom nestalo, pa je Roanoke postao 'iz­gubljena kolonija'. Drugi engleski pokušaj kolonizacije dogodio se u Jamestownu 1607. Samo je 38 od izvornih 104 doseljenika preživjelo prvu godinu, a još je 4800 kolonista umrlo od gladi u sljedećim pokušajima kolonizacije tijekom narednih sedam godina. Ali zašto? Matthew Therell, specijalist za tumačenje godova sa sveučilišta Arkansas, proučavao je godove nedavno posječenog stabla ćelavog čempresa, starog 1000 godina. Otkrio je iznena­đujuću anomaliju, a svoj je nalaz objavio u žurnalu Science (Znanost) od 24. travnja 1998. Između 1000. i 1997. bile su dvije — i samo dvije — suše duž Istočne obale... tijekom godina 1587-1588. i 1607-1614.).

Američka vlada još uvijek zatvara sjevernoameričke starosjedioce čiji vjerski obredi uključuju uzimanje šamanističkih biljaka koje izazi­vaju promijenjeno stanje uma, a koje prirodno rastu na njihovoj zemlji i koje su se u vjerskim obredima koristile tisućama godina prije dola­ska Europljana na taj kontinent.

Slično, antropolozi koji proučavaju autohtone vjere i kulture iz do­ba prije dolaska Kolumba, posebice u Južnoj Americi gdje vlada ve­liko zanimanje za Maje, nailaze na goleme probleme. Katolička je crk­va domoroce proglasila bezbožnicima pa su Španjolci krenuli na dobro isplanirane misije pronalaska i uništenja svih umjetnina, zapisa, hra­mova, hijeroglifa ili bilo čega drugoga što bi Majama i drugima moglo omogućiti sjećanje na njihovu povijest i nastavak kulture. Njihov je jezik zabranjen, njihove vjere osuđivane, a svi koje bi zatekli u vjer­skim obredima bili su ubijani na licu mjesta (isti je taj postupak sli­jedio Cezar u osvajačkom pohodu na Europu, kad je uništio mnoga plemena koja su  u to doba tamo živjela).

U Sjedinjenim Državama Španjolci nisu imali priliku biti tako te­meljiti kao što su bili u Južnoj i Središnjoj Americi, pa su početkom 19. stoljeća, kad su vojnici i doseljenici krenuli na zapad, mnoga ple­mena bila netaknuta. Kad ubijanje starosjedilačkih naroda nije uspjelo (ili je bilo zaustavljeno), svejedno smo stoljećima nametali zakone čija je svrha bila izazvati amneziju među plemenima i na taj im način odu­zeti identitet. Mnoge je takve 'postupke' predvodila Katolička crkva, koja i u današnje vrijeme vodi škole i druge programe u mnogim indi­janskim rezervatima (Crkva je imala i unutrašnje sukobe oko tih zemalja. 1997. godine Louise i ja posjetili smo indijansku zajednicu naroda Pima na rijeci Gila. Stari zemljo­vidi iz 18. stoljeća pokazuju to područje kao 'franjevačko', a kasnije 'isu­sovačko ', nakon što su najraniji Španjolci već otišli sa svim blagom).

Tu praksu nisu provodili samo u Americi, naravno. Na primjer, u Australiji je tek u prošlome desetljeću vlada zabranila nasilno odvo­đenje aboridžinske djece od roditelja i njihovo udomljavanje u bijelim obiteljima kako bi zaboravili svoje korijene i aboridžinsku kulturu.

Uslijed načina na koji dominirajuće kulture obrazuju mase, pro­sječni građanin modernoga svijeta zna vrlo malo ili ništa o ovome. Prevladava mišljenje da su primitivni narodi... pa, primitivni. Čak se i ta riječ, koju su naši preci nekoliko stotina godina primjenjivali na starosjedilačke narode Sjeverne Amerike, otvoreno koristila na način koji implicira inferiornost, glad, gruba pravila društvenog ponašanja, djetinjasto jednostavnu tehnologiju i smiješno naivnu vjeru. Najpo­znatiji sjevernoamerički starosjedilac je izmišljeni lik Tonto, pomo­ćnik junačkog kauboja Lone Rangera. Na jeziku jednog plemena Apaša "Tonto" znači "spor u glavi".

Tek kad je u II svjetskom ratu maloj odvojenoj skupini sjeverno-američkih starosjedilaca bilo dopušteno boriti se na strani Saveznika i tek kad su svi na kraju završili s odličjima, Amerikanci su počeli osje­ćati poštovanje, krivnju, strahopoštovanje, čak i divljenje kad bi naišli na straosjedilačke narode koji još uvijek žive na način svojih predaka iz Starijih Kultura.

Zapravo, kao što možete saznati Čitajući literaturu iz antropologije ili posjetom plemenskim narodima, dubina ljudskog iskustva "primi­tivnih" naroda nimalo se ne razlikuje od one "modernih" ljudi. Jedni i drugi imaju identičan raspon izraza i osjećaja, kulture koje su jasno definirane — sa standardima i normama ponašanja, imaju obrede i vje­re koje imaju duboko značenje njihovim stanovnicima. Osnovna je razlika to što "primitivni" ljudi općenito imaju lagodnije živote, manje siromaštva, gotovo nimalo zločina (oni koji nisu prihvatili naše načine svakako nemaju policiju ni zatvore), raznolikiju i zdraviju hranu, ma­nje degenerativnih bolesti, bolje psihičko zdravlje i kulturu čija je pri­marna vrijednost suradnja (a ne suparništvo), međusobno poštovanje (a ne dominacija), dugoročna briga za izvore prirodnih bogatstva (a ne iskorištavanje za brzu zaradu) i jednakost (među ljudima, među spolo­vima, između ljudskih bića i prirode).

Antropolog Mark Nathan Cohen u svojoj knjizi Health and the Rise of Civilization (Zdravlje i uspon civilizacije, Vale University Press, 1989) ističe da tijekom posljednjih 30.000 godina dobro istraženih ljudskih fosilnih nalaza tek u zadnjih 100 ili nešto više godina ratarski narodi imaju životni vijek koji je duži od životnoga vijeka lovaca/sku­pljača.

Nalazi su, zapravo, iznenađujuće jasni: prije 30.000 prosječna visina odraslog muškarca bila je 180, a odrasle žene 168 cm. Muškarci u po­ljoprivrednim zajednicama, od prije 10.000 godina pa sve do prije sa­mo 200 godina u prosjeku su bili visoki samo 168, a žene su se 'snizi­le' na samo 160 cm.

Prije 30.000 godina prosječni je odrastao čovjek umro bez samo 2.2 zuba; do prije 8000 godina u ratarskim društvima već mu je nedosta­jalo 3.5 zuba, a do rimskih vremena karijes je bio u takvom porastu da je prosječan čovjek umirao bez 6.6 zuba.

A to nije bilo zato što je čovjek živio duže: zapravo, prosječan ži­votni vijek od 33.3 godine tijekom gornjeg paleolitika dostignut je među ratarskim društvima tek 1900. u Sjedinjenim Državama kad je prosječan životni vijek muškarca ne-bijelca dosegnuo 32.5 godina (od tog vremena, glavni 'produživač' životnoga vijeka u Prvome svi­jetu su antibiotici, sve otkad su tijekom I svjetskog rata otkriveni sulfonamidi i tijekom II svjetskog rata penicilin). Općenito gledajući, lovci i skupljači hranili su se zdravije, raznolikije i živjeli su manje stresne živote u većem skladu sa svojim okolišem i svojim susjedima.

Kako ističe Forbes, više je nego ironično da su ljudi koje nazivamo "primitivnima" i "neciviliziranima" razvili način života koji je tako dobro funkcionirao da im nisu bili potrebni policija i zatvori.

 

Otkad sam pro­čitao to njegovo zapažanje, otkrio sam da postoji siguran pokazatelj kako neko društvo nejednako dijeli svoja dobra: što je bogatstvo usredotočenije i što su nasilniji odrednici društva, to je više zatvora.