Ljepota leptira

Sve vidljivo je izraz, sva priroda je slika jezik i šareno hijeroglifsko
pismo. Danas, usprkos visoko razvijenoj prirodnoj znanosti, mi nismo
odveć dobro pripremljeni i odgojeni za pravo promatranje i prije bi
se reklo da smo s prirodom na ratnoj nozi. Neka druga vremena, možda
sva vremena i sva razdoblja prije nego su tehnika i industrija
zagospodarile Zemljom, imala su osjećaja i razumijevanja za čarobni
jezik znakova prirode i znala ih čitati jednostavnije i nevinije od
nas. Taj osjećaj nipošto nije bio sentimentalan. Sentimentalni odnos
čovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao možda tek iz naše
nečiste savjesti prema njoj.
Smisao za govor prirode, smisao za uživanje u raznolikosti koju
stvarajući život svugdje očituje, poriv za nekakvim tumačenjem toga
raznovrsnog jezika, štoviše ta snažna potreba za odgovorom stara je
koliko i čovjek. Slutnja nekog skrivenog, nekog svetog jedinstva iza
silne raznovrsnosti, neke pramajke iza svih tih poroda, nekog
stvoritelja iza svih stvorenja, taj čudesni pradavni nagon čovjeka za
povratkom iskonu svijeta i tajni njegovih počela bio je i ostao
korijenom svekolike umjetnosti. Izgleda da smo se danas beskrajno
udaljili od štovanja prirode u tom pobožnom smislu traženja jedinstva
u raznolikosti. Ne priznajemo rado taj djetinji iskonski nagon u sebi
i zbijamo šale kada nas na njega podsjete. No vjerojatno je ipak
zabluda, kada držimo da mi i cijelo današnje čovječanstvo u sebi
nemamo strahopoštovanja i sposobnosti za pobožan doživljaj prirode.
Ovog nam je trenutka prilično teško, dapače nemoguće, prirodu onako
bezazleno pretakati u mitove i Stvoritelja onako djetinje
personificirati i obožavati kao Oca, kako je to polazilo za rukom
nekim drugim vremenima. Možda i nismo u krivu kada nam se gdjekad
oblici stare pobožnosti čine pomalo površnima i neozbiljnima, i kada
slutimo daje silna, sudbonosna sklonost suvremene fizike prema
filozofiji u osnovi pobožan proces.
Vladali se mi pobožno-skromno ili nadmoćno-drsko, bilo da se ranijim
vjerovanjima u oduhovljenost prirode podsmjehujemo ili divimo: naš
stvarni odnos s prirodom, čak i tamo gdje ju poznajemo još samo kao
predmet izrabljivanja, zapravo je odnos djeteta s majkom, a osim onih
nekoliko drevnih putova, koji čovjeka mogu privesti blaženstvu i
mudrosti, nisu pronađeni novi. Jedan od tih putova, najjednostavniji
i najdjetinjiji, jest začuđenost nad prirodom i slutnjom ispunjeno
osluškivanje njezina govora.
"Tu sam da bih se čudio!" kaže Goetheov stih. S čuđenjem sve počinje,
s čuđenjem i završava, pa ipak, to nije uzaludan put. Divim li se
nekoj mahovini, kristalu, cvijetu, zlaćanomu kukcu ili nebeskim
oblacima, moru i spokojnim, divovskim uzdisajima njegovih vala,
leptirovu krilu i poretku kristalnih mu rebara, obliku i šarenu
optočju njegovih rubova, raznoliku pismu i ukrasju njegova crteža i
beskrajnim, dražesnim, čarobno blagim prijelazima i nijansama boja -
svaki put kada okom ili drugim osjetilom doživim djelić prirode, kada
me on privuče i očara i njegovoj se pojavi i objavi načas otvorim, u
istom trenutku zaboravim čitav onaj pohlepni i zaslijepljeni svijet
ljudske nužde, i umjesto da mislim ili zapovijedam, stječem ili
izrabljujem, suzbijam ili organiziram, ja u tom trenutku ne činim
ništa drugo, već se poput Goethea "čudim", i tim se čuđenjem ne
zbratimih samo s Goetheom i svim drugim pjesnicima i mudracima, već se zbratimih sa svim onim što s divljenjem ćutim kao živ svijet: s
leptirom, kukcem, oblakom, rijekom i gorom, jer sam na putu čuđenja
na trenutak utekao svijetu podjela i stupio u svijet jedinstva u
kojem stvar i stvor jedno drugom govore: tat twam asi ("To si ti.")
Na bezazleniji odnos s prirodom, kakav su gajili raniji naraštaji,
gledamo katkada sa sjetom, pa i zavišću, no svoje doba ne želimo
shvaćati ozbiljnije negoli zaslužuje i ne želimo se primjerice žaliti
što se na našim visokim školama ne naučavaju najjednostavniji putovi
k mudrosti, dapače što se tamo namjesto umijeća ¦ divljenja naučava
upravo suprotno: prebrojavanje i mjerenje umjesto ushićenja,
trezvenost umjesto očaranosti, kruto ustrajanje na odvojenosti
pojedinca umjesto njegove bliskosti s cjelinom i jedinstvom svijeta.
Te visoke škole nisu škole mudrosti, već škole znanja; no upravo one
prešutno predmnijevaju da postoji ono što same ne mogu naučavati,
sposobnost doživljaja, ganuća, Go-etheovo divljenje, i njihovi
najvrsniji duhovi ne poznaju višega cilja od toga da ponovno budu
stepenica prema upravo takvim pojavama kao što su Goethe i drugi
istinski mudraci.
(1935.)