Listići čaja

SVI SU SE OČITO već privikli na putovanje. Stol je središte našeg malenog svemira, oko kojeg se svakog jutra okupljamo za

doručak, ručak, večeru, razgovore o životu i o onome što nas još očekuje na ovome putovanju. Hilal je sada s nama u vagonu, sudje- luje u obrocima, koristi moju kupaonicu za svoja dnevna tuširanja, provodi dane kompulzivno svirajući violinu i sve manje sudjeluje u  raspravama.

Danas razgovaramo o šamanima s Bajkalskog jezera, naše slje-

deće postaje. Yao kaže da bi mu bilo jako drago kada bih upoznao

jednoga od njih.

—  Vidjet ćemo kad stignem.

U prijevodu: »Nisam osobito zainteresiran.«

Ali ne vjerujem da će ga to pokolebati. U borilačkim vještinama, jedan od najpoznatijih principa jest nepružanje otpora. Dobri borci uvijek koriste energiju udarca protiv onoga koji ga je uputio. Tako da, što više svoje energije koristim na riječi, sve sam manje uvjeren u to što govorim i uskoro će me biti lako savladati.

—  Sjetila sam se razgovora koji smo vodili prije dolaska u No- vosibirsk — kaže urednica. Rekli ste da je Aleph neka točka izvan nas, ali da dvoje zaljubljenih mogu tu točku prenijeti na bilo koje mjesto. Šamani misle da su im dane posebne moći i da samo oni mogu ostvariti takvu vrstu vizija.

Ako govorimo o Tradiciji magije, odgovor je: »Ta se točka na-

lazi izvan nas.« Ali ako govorimo o ljudskoj tradiciji, zaljubljeni u nekim trenutcima, ali samo u vrlo posebnim prilikama, mogu doži- vjeti Potpunost. U pravom životu, doživljavamo se kao odijeljena bića, ali cijeli je Svemir smo jedno, samo jedna jedinstvena duša.

Usprkos tomu, da bismo na taj način prizvali Aleph, potrebno je da doživimo nešto vrlo intenzivno: snažan orgazam, velik gubitak, vr- hunac teškog sukoba, trenutak ushićenja pred nečime nevjerojatne ljepote.

—  Sukoba nam barem ne nedostaje — kaže Hilal. — Živimo

uronjeni u sukobe, čak i u ovome vagonu.

Djevojka koja je do sada šutjela, kao da se vratila na početak putovanja i opet provocira situaciju koja je već davno riješena. Za- uzela je teritorij i želi dokazati svoju tek stečenu moć. Urednica zna da su te riječi upućene njoj.

—  Sukobi su za duše koje nisu pretjerano razborite — odgovara pokušavajući generalizirati, ali pogađa direktno u metu. — Svijet je podijeljen na one koji me razumiju i na one koji me ne razumiju. U ovom drugom slučaju, ja jednostavno puštam te osobe da se muče pokušavajući zadobiti moje simpatije.

—  Zanimljivo, jako smo slične — uzvraća Hilal. — Uvijek sam bila takva i uvijek sam uspjela postići ono što sam naumila. Očiti primjer toga je što sada imam ležaj u ovome vagonu.

Yao ustaje. Očigledno nema strpljenja za takve razgovore.

Izdavač značajno pogleda prema meni. Što očekuje od mene? Da se uključim u raspravu?

—  Vi nemate pojma o čemu govorite — kaže urednica, ovaj put obraćajući se izravno Hilal. — I ja sam uvijek mislila da sam spre- mna na sve, sve dok nisam rodila sina. Cijeli svijet u mojoj glavi srušio se, osjetila sam se slabom, beznačajnom, nesposobnom da ga zaštitim. Znate li tko samoga sebe smatra sposobnim za sve? Di- jete. Ono ima povjerenja, ne boji se ničega, vjeruje u svoju vlastitu moć i uspije dobiti sve što naumi.

»Ali dijete raste. I počinje shvaćati da nije baš tako moćno i da su mu za preživljavanje potrebni drugi. Tada počinje voljeti i nadati se da će zbog toga biti nagrađeno. Kako život odmiče, ono sve više želi da njegova ljubav bude uzvraćena. Spremno je žrtvovati sve, čak i svoju moć, samo da zauzvrat dobije onoliko ljubavi koliko je i daje. Sve dok ne dođemo do onoga što smo danas: odrasli koji čine

bilo što samo kako bi bili prihvaćeni i voljeni.«

Yao se vratio, ali je ostao stajati, održavajući ravnotežu s poslu- žavnikom na kojem se nalazi čajnik i pet šalica.

—  Zato sam postavila pitanje o Alephu i ljubavi — nastavlja urednica. — Nisam govorila ni o kakvom muškarcu. U nekim sam trenutcima, gledajući svojeg sina kako spava, mogla vidjeti sve što se zbiva na svijetu: mjesto s kojega je došao, mjesta koja će tek upoznati, kušnje koje će trebati proći da bi stigao tamo gdje sam sanjala da će stići. On je rastao, ja sam ga voljela jednako kao i prije, ali Aleph je nestao.

Da, ona je shvatila Aleph. Nakon njezinih riječi nastupila je tiši-

na puna poštovanja. Hilal je ostala potpuno razoružana.

—  Izgubljena sam — priznaje Hilal. — Čini mi se da su nesta- li svi razlozi zbog kojih sam dovde došla. Mogu sići na sljedećoj postaji, vratiti se u Jekaterinburg, posveti i i ostatak svojeg života violini i nikada ne shvatiti sve ovo. A na dan svoje smrti, pitat ću se: što sam ja radila ovdje?

Primam je za ruku.

—  Pođi sa mnom.

Želio sam je ponovno odvesti u Aleph kako bi otkrila zašto je od- lučila proputovati Aziju vlakom. Pripremio sam se za svaku njezinu moguću reakciju i bio sam spreman prihvatiti što god ona odluči. Sjetio sam se liječnice koju nikada više nisam vidio — s Hilal će se vjerojatno dogoditi isto.

—  Samo čas — reče Yao.

Zamoli nas na ponovno sjednemo, podijeli nam šalice i stavi čaj- nik na sredinu stola.

— Dok sam živio u Japanu, naučio sam cijeniti ljepotu jednostav-

nih stvari. A najjednostavnija i ujedno najproinjenija od njih bilo je ispijanje čaja. Ustao sam s namjerom da učinim ovo: da objasnim kako, unatoč svim našim sukobima, poteškoćama, sitničavosti ili velikodušnosti, možemo uživati u onome što je jednostavno. Sa- muraji su ostavljali svoje sablje vani, ulazili u dvoranu, sjeli bi u pravilan položaj i pili čaj u ceremoniji razrađenoj do najsitnijih de-

talja. Tijekom tih nekoliko kratkih minuta, mogli su zaboraviti na

rat i posvetiti se isključivo obožavanju ljepote. Učinimo to.

On ulije čaj u svaku šalicu. Mi ostali u tišini čekamo.

—  Otišao sam po čaj jer sam vidio dva samuraja spremna na borbu. Ali kada sam se vratio, zatekao sam časne ratnike izmijenje- ne u dvije duše pune međusobnog razumijevanja, i ništa od ovoga više nije bilo potrebno. Ipak, popijmo čaj zajedno. Ujedinimo naše snage u pokušaju da dostignemo Savršenstvo kroz nesavršene ge- ste svakidašnjeg života. Istinska se mudrost sastoji od poštvanja jednostavnih stvari koje radimo, jer nas one mogu odvesti  tamo kamo trebamo stići.

Puni poštovanja pijemo čaj koji nam je Yao poslužio. Sada, kada mi je oprošteno, mogu osjetiti okus mladih listova, pobranih žulje- vitom rukom, osušenih na suncu i pretvorenih u napitak koji po- svuda širi harmoniju. Nitko od nas nije u žurbi; za vrijeme ovog putovanja, svi neprestano rušimo i ponovno stvaramo predodžbe o sebi.

Kada smo završili, ponovno pozivam Hilal da me slijedi. Ona

ima pravo znati i sama odlučiti.

Našli smo se u odjeljku koji vodi do vrata vlaka. Neki čovjek

otprilike mojih godina razgovara s nekom ženom točno na mjestu

gdje se nalazi Aleph. Zbog energije kojom to mjesto zrači, moguće je da će se duže zadržati na njemu.

Odlučili smo malo pričekati. Dolazi i treća osoba, pali cigaretu i pridružuje se drugim dvjema.

Hilal se ne želi vratiti u salon:

—  Ovo je samo naš odjeljak. Oni ne bi trebali biti ovdje, nego u

prednjem vagonu.

Molim je da ne poduzima ništa. Možemo pričekati.

—    Čemu  takva  agresivnost  kada  se  ona  željela  pomiriti?

—  pitam.

—  Ne znam. Izgubljena sam. Na svakoj postaji, svakoga dana, sve sam više izgubljena. Mislila sam da mi je sveta dužnost zapa- liti vatru u planini, biti uz tebe, pomoći ti da ostvariš neku, meni nepoznatu, misiju. Mislila sam da ćeš reagirati točno onako kako si reagirao: učiniti sve što možeš da se to ne dogodi. I molila sam se da budem sposobna premostiti zapreke, podnijeti posljedice, biti ponižena, uvrijeđena, odbačena i gledana s prezirom, sve u ime ljubavi za koju nisam ni slutila da može postojati, ali koja je tu.

»I konačno sam stigla blizu: u sobu pored tvoje, praznu jer je Bog htio da osoba kojoj je ta soba bila namijenjena u zadnji čas odustane. Nije ona donijela tu odluku: ona je došla Odozgo, u to sam sigurna. Ali, usprkos tomu, po prvi put otkako sam ušla u ovaj vlak prema Tihome oceanu, nemam volje nastaviti dalje.«

Još se jedna osoba pridružuje društvu u odjeljku. Donijela je i tri limenke piva. Izgleda da će taj razgovor još potrajati.

—  Znam o čemu govoriš. Pomisliš da si došla do kraja, ali nisi. I u pravu si, moraš shvatiti što radiš ovdje. Došla si mi oprostiti i želio bih ti pokazati za što. Ali riječi ubijaju, samo iskustvo ti može pomoći da sve shvatiš. Bolje rečeno, da nas dvoje sve shvatimo, jer ni ja ne znam kraj, posljednji redak, posljednju riječ te priče.

—  Pričekajmo ovdje da oni izađu pa da možemo ući u Aleph.

—  I ja sam tako mislio, ali oni neće tako skoro otići, upravo zbog Alepha. Iako ga nisu svjesni, osjećaju euforiju i ispunjenost. Dok sam ih promatrao, shvatio sam da bih te možda ipak ja trebao voditi, a ne ti jednostavno pokazati sve odjednom.

»Dođi noćas u moju sobu. Ionako je teško zaspati u ovom vagonu

koji se trese; samo zatvori oči, opusti se i budi pored mene. Dopusti da te zagrlim onako kao što sam te zagrlio u Novosibirsku. Pokušat ću sam otići do kraja priče i ispričati ti točno što se dogodilo.«

—  To je sve što sam željela čuti. Poziv da dođem u tvoju sobu.

Molim te, nemoj me ponovno odbaciti.