Iz knjige:

Gong

Jednom davno, u drevnoj Kini, živjela su dva brata. Obojica su bili marljivi i radom su stekli veliko blago.
Jednog dana, na putovanju ih uhvati kiša. Do najbližeg sela bilo je još dosta puta, pa odlučiše potražiti zaklon. Na obližnjem groblju naiđoše na napušteni hram.
Ušavši u hram, ugledaše nekog starog čovjeka. Opaziše da u ruci drži mali gong. Zanimalo ih je, pa ga upitaše što mu je to.
Starac reče: “Ja sam vjesnik. Zadaća mi je da stanem pred vrata čovjeka koji će uskoro umrijeti i udarim u gong tri puta. To im je znak da bi trebao preminuti.”
Braća se isprva zgroziše nad pričom, ali poslije obojica pomisliše da je starac najvjerojatnije neki luđak.
Starac je po njihovu izrazu lica znao što su pomislili i reče:
“Znam što mislite. Ne vjerujete mi. No, moram vam reći da ćete sljedećeg tjedna vas dvojica umrijeti. Vidjet ćete i sami kad kucne čas.” I tada im pred očima nestane.
Braća su bila potresena. Kad je kiša prestala, nastavili su putovanje, ali i jednog i drugog uznemirio je ovaj neobičan događaj.
Starčeve riječi potaknule su u starijem bratu mučne i teške misli. “Cijeli sam život radio i skupio veliko blago, ali kakve koristi od njega? Preostaje mi još samo koji dan života, a onda me više neće biti.” Nije mu više bilo do jela i nije više mogao spavati. Ubrzo se razbolio.
Kad je došao i taj dan, bio je tako bolestan a više nije mogao ustati iz kreveta. Čuo je tri udarca o gong i preminuo, točno kako je starac rekao.
Starčeve riječe potaknule su i u mlađem bratu mučne i teške misli. “Cijeli sam život radio i skupio veliko blago, ali kakve koristi od njega? Preostaje mi još samo koji dan života, a onda me više neće biti.”
No tada pomisli: Zato ne treba gubiti vrijeme. Blago moram iskoristiti i to brzo!” Bacio se na posao da razdijeli sve što posjeduje. Krenuo je kroz selo i dijelio novac, dajući priloge u dobrotvorne svrhe i za javno dobro.
Seljane je njegova darežljivost ugodno iznenadila i  bili su mu zahvalni. Odlučiše da će organizirati posebnu proslavu u njegovu čast. Kad su se svi okupili ispred njegove kuće, zabava je počela. Glazbenici su svirali, ljudi plesali i nazdravljali njegovoj dobroti. Svi su se krasno zabavljali.
Pojavi se onaj starac sa svojim gongom. Ugleda pred kućom veliko bučno mnoštvo. No, on je došao obaviti svoju zadaću, pa se progurao kroz gomilu prema kući koliko je mogao i tri puta udario o gong.
Nitko ga nije čuo. Ljudi su mislili da je i on jedan od svirača. Mlađi brat je bio tako zauzet razgovorom s ljudima koji su mu zahvaljivali i pljeskali da uopće nije primijetio starca.
Starac pokuša još jednom. Pa onda još jednom. Ništa nije obavio. Na kraju odustane i ode.
Sljedećeg tjedna mlađi je brat bio još više zauzet. Ljudi su ga doživljavali kao najuglednijeg mještanina i mnogi su poželjeli surađivati s njim na nekom projektu ili ih je zanimalo njegovo mišljenje o nekoj stvari koja se ticala općeg dobra.
Žureći s jednog sastanka na drugi, mlađi bi brat ponekad stao i zapitao se: “Nije li onaj starac već trebao doći na moj prag? No što ću sad, nemam vremena na to misliti. Ima još puno ljudi kojima moram pomoći.”