8. LIJEČNIČKO DUŠOBRIŽNIŠTVO

Od zasebnog je značenja problem što da se učini s doista nereligioznim ljudima koji se - ustrajno tražeći odgovor na pitanja koja ih se duboko tiču - obrate za pomoć terapeutu. Terapeutova je ordinacija postala utočište onih koji nad životom očajavaju, koji snažno sumnjaju u smisao života.

"Bilo mu po volji ili ne, liječniku se danas nameće uloga da - mjesto dušobrižnika-svećenika - često daje savjet o životnim problemima i izvan slučajeva bolesti"; i "ništa se ne može izmijeniti u tome da ljudi danas u nevolji većinom ne traže savjet u svećenika, nego u iskusnog terapeuta" (H. J. Weitbrecht).

Riječ je o ulozi koja je terapeutu nametnuta (Karl Jaspers, Alphons Maeder, G. R. Heyer dr.).

"Pacijenti nam nameću dužnost da preuzmemo zadaće dušobrižništva" (Gustav Bally).

"Prečesto   je    psihoterapija   pozvana   da    završi   u

dušobrižništvu" (W. Schulte); jer uzrečica Victora v. Gebsattela o "seobi zapadnog čovječanstva od svećenika k psihijatru i neurologu" stvarnost je koju dušobrižnik ne može previdjeti i zahtjev kojemu se psihijatar ne smije oglušiti.

"Psihoterapija je - i onda kad to ona ne zna ili neće da zna - uvijek donekle i dušobrižništvo. Često mora prihvatiti izrazito dušobrižničke postupke." A. Görres

Ništa s obzirom na to ne mijenja prigovor da zadaća psihoterapije nije da tješi - dapače ni onda kad ona (ili medicina uopće) ne može više donijeti ozdravljenje; da je liječnikova zadaća ne samo ozdravljanje nego i tješe- nje, vidi se npr. iz preporuke American Medical Associ- ation: "Liječnik mora također tješiti bolesnika. To nije jedino psihijatrova dužnost, nego dužnost svakog lije- čnika u praksi." Uvjeren sam da tisuće godina stare Iza- ijine riječi: "Tješite, tješite narod moj!" vrijede i danas i da su napose upućene liječniku.

Moralizira li u svojoj praksi logoterapija? Ona to ne čini iz jednostavnog razloga što se smisao ne može dati kao recept. Ne može terapeut dati pacijentovu  životu smisao. Konačno, smisao se uopće ne može dati - on se mora naći. A naći ga mora pacljent sam, i samostalno. Logoterapija ne ocjenjuje smisao ili besmisao, ona ne određuje vrijednost ili nevrijednost. Već je zmija u raju ljudima obećala da će postati "kao Bog, znajući dobro i zlo".

Dalo bi se, štoviše, dokazati da drugi psihoterapijski

smjerovi moraliziraju mnogo više nego logoterapija. U International Journal of Psychoanalysis 1965, 358 kaže npr. F. Gordon Pleurae:

"Psihoanalitički je praktičar prije svega moralist. On utječe na moralno i etičko držanje ljudi."

A i sam Freud jednom "opisuje rad psihoterapeuta kao 'djelovanje učitelja, prosvjetitelja, vjesnika novoga i boljega poimanja svijeta"'.

Čak ni bihevioristička terapija - koja je po mome mišljenju trijezan smjer i koja je pridonijela demitologizaciji neuroze - nije slobodna od moralističkih aspiracija, kako se npr. vidi iz riječi L. Krasnera: '"Terapeut ima odlučiti o tome što je u ljudskom ponašanju dobro ili loše."

To ne može ni odgojitelj ni psihijatar. I moral, u starome značenju, izgubit će ionako svoj utjecaj. Prije ili poslije nećemo više moralizirati - nego ćemo moral ontologigizirati: ono što je dobro ili ono što je zlo neće se definirati kao nešto što "moramo" činiti ili "ne smijemo" činiti, nego ćemo dobrim smatrati ono što promiče ispunjenje smisla koji se nekomu zahtjevno predlaže - a zlim ćemo držati ono što to ispunjenje sprečava.

Smisao se ne može dati, nego se mora naći. Rorschachovoj ploči daje se smisao koji je jako vezan za subjektivnost svakoga. Subjekt će u Rorschachovu testu "raskrinkati" svoju osobnost upravo dajući smisao. Ali u životu nije riječ o davanju smisla, nego o pronalaženju smisla. Život nije nikakav Rorschachov test, nego je "skrivačica". Smisao se života ne može izmisliti, nego se mora otkriti.

Nitko dakako ne poriče da čovjek u nekim okolnostima ne može smisao izravno shvatiti... pa ga mora tumačiti, No to nipošto ne znači da ga može tumačiti samovoljno. Svako pitanje ima samo jedan točan odgovor, svaki problem samo jedno valjano rješenje, i tako u svakoj situaciji samo jedan smisao, a to je onaj istinski. Jednom mi je za vrijeme diskusije nakon predavanja u SAD predano pismeno pitanje: "Kako se po vašoj teoriji definira 600? Čim je voditelj diskusije pitanje pogledao, htjede ga odložiti na stranu, uz primjedbu: 'Besmislica - 'kako se po vašoj teoriji definira 600..." Nato sam papirić uzeo u ruke i ustanovio da se voditelj diskusije - inače po struci teolog - zabunio; pitanje je bilo napisano velikim slovima, i u engleskom jedva se moglo razlikovati '600' od 'GOD' (Bog). Zbog te nejasnoće došlo je do nehotičnog projektivnog testa - čiji je rezultat za teologa i za mene kao psihijatra ispao paradoksalno. Svakako, poslije - u okviru predavanja na bečkom sveučilištu - nisam propustio iznijeti pred slušače taj engleski test iz SAD, i pritom se ustanovilo da je devet studenata pročitalo "600", devet "GOD", a četvero ih se kolebalo između ta dva tumačenja. Želim istaknuti da ta raznolika "tumačenja" ipak nemaju jednaku vrijednost, jer se tražilo samo jedno tumačenje: ono na koje je postavljač pitanja mislio, i pitanje je razumio jedino onaj tko je pročitao "GOD" (Bog).

Smisao treba otkriti - a ne "stvoriti". Ono što  se može stvarati, nije ni subjektivni smisao, puki osjećaj smisla, ni besmisao. I tako je razumljivo da čovjek - koji nije više kadar u svom životu naći smisao, a još manje izumiti ga, u bijegu ispred osjećaja besmisla, koji ga sve

više zahvaća, stvara bilo besmisao bilo subjektivni smisao: dok se prvo događa na pozornici (u teatru apsurda), drugo se događa u uživanju opojnih sredstava... poglavito droga. Ali pri uživanju droga biva to uz opasnost da se živi mimo pravog smisla, mimo pravih ciljeva zbiljskoga svijeta i života. To me uvijek podsjeća na pokusne životinje kojima kalifornijski istraživači usađuju elektrode u hipotalamus. Kad se struja uključi, doživljavaju te životinje zadovoljenje... bilo spolnog nagona bilo nagona za hranu; konačno, životinje same nauče uključivati struju - pa tada zanemaruju stvarne seksualne partnere i stvarnu hranu koja je pred njima.