13

LETENJE NA KRILIMA NAMJERE

Potrudi se, nagual«, požurivao me je ženski glas.

»Nemoj tonuti. Na površinu, na površinu! Upo- trijebi svoje sanjačke postupke!«

Moj je um stao djelovati. Pomislih da je to glas nekoga tko govori engleski, te pomislih i kako moram pronaći uporišno mjesto da steknem svoju energiju kako bih mogao upotrijebiti svoje  sanjačke  postupke.

»Otvori oči«, reče glas. »Otvori ih odmah. Iskoristi prvu st- var koju ugledaš kao uporišno mjesto.«

Upregao sam sve svoje snage i otvorio oči. Ugledah drveće i plavo nebo. Bio je dan! Zajapureno me je lice netremice promatralo. Sam, međutim, nisam uspijevao usredotočiti po- gled. Pomislih da me promatra žena u crkvi.

»Upotrijebi moje lice«, rekao je glas. Bio je to poznat glas, ali ga nisam mogao poistovjetiti ni s jednom poznatom oso- bom. »Od moga lica načini  ishodište;  potom  promatraj  sve oko sebe«, nastavio je glas.

Moj se sluh razbristravao, a tako je bilo i s mojim vidom. Promatrao sam ženino lice, potom drveće u parku, željeznu klupu, ljude kako šetaju, te iznova njezino lice.

Usprkos činjenici da se njezino lice svaki puta mijenjalo ka- da bih ga pogledao, ovladavao sam malo-pomalo svojim sna- gama. Kada sam već dobrano ovladao svojim sposobnostima,

shvatih da žena sjedi na klupi,  držeći mi glavu na krilu.  Nije to bila žena u crkvi; bila je to Carola Tiggs.

»Što radiš ovdje?«, prošaptao sam.

Moj su strah i iznenađenje bili tako ogromni da sam po- želio skočiti i odjuriti s tog mjesta, ali mojim tijelom nije vla- dala moja mentalna svjesnost. Uslijedili su tjeskobni trenuci ti- jekom kojih sam očajnički nastojao ustati. Svijet oko mene bio je isuviše jasan da bih povjerovao kako još uvijek sanjam, ali me je moje vladanje mišićima navelo da posumnjam kako sam u snu. Uzgred, Carolino je prisustvo bilo isuviše iznenadno; ništa ga nije moglo potvrditi kao stvarno.

S naporom sam se primoravao ustati, kao što sam to činio stotinama puta u sanjanju, ali se ništa nije događalo. Ako sam ikada morao biti objektivan, bilo je to u ovoj prigodi. Koliko sam mogao opreznije, stao sam promatrati sve u svome vido- krugu isprva samo jednim okom. Isti sam postupak ponovio drugim okom. Trajnost viđenja s oba oka smatrao sam pou- zdanim znakom da se nalazim u postojanoj stvarnosti svaki- dašnjeg  svijeta.

Potom sam stao ispitivati Carolu. U tom sam trenutku za- pazio da sam u stanju pomicati ruku. Samo je donji dio moga tijela bio posve oduzet. Dotakao sam Carolino lice i ruke; zas- tidio sam je. Bila je to čvrsta i, vjerovao sam, stvarna Carola Tiggs. Moje je olakšanje bilo neizmjerno jer sam za trenutak osjetio mračnu sumnju da je riječ o prkosniku smrti, preru- šenom u Carolu.

S pomnjivom mi je pažnjom Carola pomogla da ustanem s klupe na kojoj sam bio ispružen na leđima, napola na klupi, napola na zemlji. Primijetio sam nešto posve neobično: bio sam odjeven u modre Levis hlače, dok sam na nogama imao smeđe kožne čizme. Nosio sam i Levis jaknu i majicu.

»Čekaj trenutak«, rekoh Caroli. »Pogledaj me! Je li  ovo moja odjeća? Jesam li to zaista ja?«

Carola se nasmijala i udarila me po ramenu na način na koji je to uvijek činila kako bi pokazala svoje prijateljstvo, svo- ju pripadnost, jednom riječju, kako je i ona jedna od nas.

»Upravo gledam tvoje prelijepo ja«, rekla je u svojem smi- ješnom nategnutom falsetu. »Oh, Bože, tko bi drugi mogao biti?«

»Kako, nebesa, nosim levisice i čizme?«, bio sam uporan.

»Nemam nijedno od toga.«

»To je moja odjeća koju nosiš. Pronašla sam te nagog!«

»Gdje?  Kada?«

»U blizini crkve, prije otprilike sat vremena. Došla sam na trg kako bih te potražila. Nagual me je poslao da te potražim. Ponijela sam i odjeću, za svaki slučaj.«

Rekoh joj da se osjećam strašno ranjivim i postiđenim što sam ovuda lutao bez odjeće.

»Vrlo neobično, ali u to vrijeme nije bilo nikoga u blizini«, uvjeravala me je, a ja sam osjetio da mi to govori kako bi me utješila.  Njezin mi je osmijeh to kazivao.

»Mora da sam s prkosnikom smrti proveo cijelu noć, mož- da čak i duže«, rekoh. »Koji je danas dan?«

»Ne brini za datume«, rekla je, smijući se. »Kada budeš usredotočeniji, sam ćeš izbrojati dane.«

»Ne ismijavaj me, Carola Tiggs. Koji je danas dan?«. Moj je glas bio hrapav, kao da nije pripadao meni.

»Dan je nakon velike fieste«, rekla je i nježno me udarila po ramenu. »Svi smo u potrazi za tobom od prethodne večeri.«

»Ali, što radim ovdje?«

»Odvela sam te u hotel preko puta trga. Nisam te mogla nositi sve do nagualove kuće; istrčao si iz sobe prije nekoliko minuta i evo nas ovdje.«

»Zašto nisi zamolila naguala za pomoć?«

»Jer je ovo stvar koja se tiče samo mene i tebe. Moramo je riješiti  zajedno.«

To me je ušutkalo. Bilo mi je posve jasno što je time htjela reći. Uputio sam joj još jedno dodijavajuće pitanje, »Što sam rekao kada si me pronašla?«

»Rekao si da si bio u tolikoj mjeri zadubljen u drugu po- zornost i za tako dugo vrijeme da nisi bio u stanju posve vla- dati svojim umom. Sve što si htio učiniti bilo je da spavaš i ništa više.«

»Kada sam izgubio vlast nad moći kretanja?«

»Netom prije kojeg trenutka. Povratit ćeš je. I sam znaš da je to posve uobičajeno kada se zadubiš u drugu pozornost i za- dobiješ popriličan energetski udarac: tada gubiš vlast nad go- vorom i pokretanjem udova.«

»Kada si ti počela jasno govoriti, Carola?«

Iznenadila se. Zurila je u mene za trenutak, a tada prasnu- la u srdačan smijeh. »Na pravilnom izgovoru nastojim već po- duže vrijeme«, priznala je. »Mislim da je strašno začuti odraslu ženu kako šuška u govoru. Uzgred, ni tebi se to nije sviđalo.«

Priznati da nisam volio njezino šuškanje nije bilo teško. Don Juan i ja nastojali smo je izliječiti od nepravilnog izgovo- ra, ali smo naposljetku  zaključili da je izlječenje nimalo ne zanima. Njezino se šuškanje doimalo vrlo dražesnim, te je don Juan mislio kako joj se to sviđa i kako od toga nikada neće odustati. Začuvši je kako govori bez šuškanja bilo mi je vrlo ugodno. Utvrdilo me je u uvjerenju da je u stanju poduzeti znatne promjene vlastitim nastojanjem, a to je nešto u što ni don Juan ni ja nikada nismo mogli povjerovati.

»Što ti je još nagual rekao kada te je poslao u potragu za mnom?«, upitao sam.

»Rekao je da si imao okršaj s prkosnikom smrti.«

Povjerljivim sam tonom odao Caroli da je prkosnik smrti žena. Nimalo ne obraćajući pažnju svečanosti tona kojim sam govorio, odvratila je da to zna.

»Kako to možeš znati?«, viknuo sam. »Nikada nitko to ni- je znao, izuzevši don Juana. Je li to on to rekao?«

»Dakako«, odvratila je, neuznemirena mojim vikanjem.

»Previdio si da sam i ja upoznala ženu u crkvi. Upoznala sam je prije nego ti. Srdačno smo čavrljale poprilično dugo vre- mena.«

Vjerovao sam da Carola govori istinu. Ono što je opisivala u svim je pojedinostima nalikovalo onome što bi don Juan bio govorio. Vrlo je vjerojatno da bi Carolu poslao kao izvidnika kako bi na vrijeme saznao što se sa mnom događa.

»Kada si vidjela prkosnika smrti?«, upitao sam.

»Prije nekoliko tjedana«, odvratila je bespogovorno. »Za mene to nije predstavljalo naročit događaj. Nisam imala ener- gije koju bih joj mogla dati ili barem ne energije koja je potre- bna  ženi.«

»Zašto si se s njome sastala? Je li susret s ženama nagua- lima također dio dogovora između prkosnika smrti i vračeva?«

»Susrela sam se s njome jer je don Juan rekao da se ti i ja nadopunjujemo i ni iz kojeg drugog razloga. Naša su se ener- getska tijela u mnogo navrata spojila. Zar se ne sjećaš? Žena i ja razgovarale smo o lakoći kojom se spajamo. Zadržala sam se s njome u razgovoru otprilike tri ili četiri sata sve dok nije došao nagual i izveo me van.«

»Sve si vrijeme bila  u crkvi?«, upitao sam jer sam jedva mogao povjerovati da su ondje klečale tri ili četiri sata samo razgovarajući  o  spajanju naših  energetskih tijela.

»Povela me je u drugo ozračje svoje namjere«, rekla je Carola nakon trenutka razmišljanja. »Navela me je da vidim kako je  izbjegla  svojim progoniteljima.«

Carola mi je potom ispripovjedila vrlo zanimljivu pripovi- jest. Rekla je kako svaki vrač neizbježno osjeća dug prema anorganskim bićima. U to je uvjerena jer ju je žena u crkvi na- vela na viđenje ove neosporne činjenice. Anorganska bića, na- kon što zatoče vračeve, daruju im dar miješanja između našeg svijeta i njihove oblasti, što se obično naziva zemljom nedo- đijom.

Prkosnik je smrti neizbježno bio uhvaćen u mrežu anor- ganskih bića. Carola je tvrdila da je ondje proveo možda i ti- suće godina kao zatočenik sve do trenutka kada se bio u stan- ju preobraziti u ženu. Svoju je preobrazbu shvatila kao mogu- ćnost bijega iz tog svijeta uočivši kako anorganska bića žensko načelo smatraju nerazorivim. Vjeruju kako žensko načelo po- sjeduje takav opseg djelovanja da su njezini pripadnici nedo- hvatljivim zamkama koja postavljaju anorganska bića. Preo- brazba prkosnika smrti bila je u tolikoj mjeri savršena i razra- đena u svim pojedinostima da je istoga trena bila oslobođena iz svijeta anorganskih bića.

»Je li ti rekla da je anorganska bića još uvijek slijede?«, upitah je.

»Dakako da je slijede«, uvjeravala me je Carola. »Žena mi je rekla kako je njezini progonitelji prate u svakom trenutku njezina života.«

»Što joj mogu učiniti?«

»Shvatiti da je muškarac i povući je nazad u zatočeništvo, pretpostavljam. Mislim da ih se boji više nego što možeš zami- sliti da bi se itko ičega bojao.«

Carola mi je gotovo uzgred rekla da je žena u crkvi posve svjesna mog susreta s anorganskim bićima i da sama zna za plavog izvidnika.

»Zna sve o meni i tebi«, nastavila je Carola. »Ne zato što bih joj to sama rekla, već zato što je dio naših života u ovoj ge- neraciji. Spomenula je da nas sve uvijek prati, a posebice tebe i mene.«

Carola mi je odala pojedinosti koje je žena znala o svim događajima u kojima smo Carola i ja bili zajedno. Dok je govo- rila, stao sam osjećati neizrecivu čežnju za osobom koja se na- lazila pored mene: Carola Tiggs. Od sveg sam je srca želio po- stidjeti. Posegao sam za njom, ali pritom izgubio ravnotežu i pao s klupe.

Carola mi je pomogla da ustanem i brižno stala ispitivati moje noge i kapke očiju, vrat i donji dio leđa. Rekla je da još uvijek patim od energetskog udarca. Podigla je moju glavu na svoju grudi i ljuljala me kao da sam malo dijete koje mora ut- ješiti.

Nakon nekog vremena stao sam se osjećati bolje; čak sam stao vladati svojom sposobnošću kretanja.

»Kako ti se sviđa odjeća koju nosim?«, iznenada me je upi- tala Carola. »Jesam li isuviše svečano obučena za ovu prigo- du? Izgledam li ti privlačno?«

Carola je uvijek bila gizdelinski odjevena. Ako je išta u vezi s njome bilo sigurno, bio je to njezin posebni ukus za odi- jevanje. Ustvari, koliko sam je dugo poznavao, o njoj je u na- šoj skupini kružila šala da je njezina jedina vrlina kupovanje lijepe odjeće i odijevanje s dražesti i privlačnosti.

Mislio sam da je njezino pitanje vrlo neobično, te joj re- kao, »Zašto si nesigurna zbog svojeg izgleda? Nikada ti to ra- nije nije smetalo. Nastojiš li koga zadiviti?«

»Nastojim tebe zadiviti, dakako«, odvratila je.

»Ali  ovo  nije  vrijeme  za  tako  nešto«,  prosvjedovao  sam.

»Ono što se događa s prkosnikom smrti važna je stvar, a ne tvoj izgled.«

»Bio bi iznenađen u kolikoj je mjeri moj izgled važan«. Na- smijala se. »Moj je izgled pitanje života ili smrti za nas oboje.«

»O čemu govoriš? Podsjećaš me na naguala koji me pri- prema za susret s prkosnikom smrti. Gotovo me je posve izlu- dila svojim tajanstvenim pričama.«

»Jesu li se njezine tajanstvene priče potvrdile?«, upitala je Carola smrtno ozbiljnog izraza lica.

»Dakako«, priznao sam.

»Tako je i s mojim izgledom. Razvedri me. Kako ti se svi- đam? Privlačno, neprivlačno, prosječno, odvratno, nadmoćno, nametljivo?«

Za trenutak sam promislio i donio procjenu. Smatrao sam da je Carola vrlo privlačna. To mi je bilo zaista neobično. Ni- kada nisam svjesno razmišljao o njezinu izgledu. »Mislim da si božanski lijepa«, rekoh. »Ustvari, rušiš me s nogu.«

»Tada je to zasigurno pravi izgled«. Uzdahnula je.

Pokušavao sam dokučiti o čemu govori, kada je iznenada opet prozborila. Upitala je, »Kako si proveo vrijeme s prkosni- kom smrti?«

Ispričao sam joj redom svoje iskustvo, uglavnom o prvom snu. Rekao sam kako vjerujem da me prkosnik smrti naveo da vidim grad koji se nalazio u drugom vremenu u prošlosti.

»Ali, to je nemoguće«, prasnula je. »U svemiru ne postoji ni budućnost ni prošlost. Postoji sam trenutak.«

»Znam da se sve zbilo u prošlosti«, rekao sam. »Bila je to ista crkva, samo u drugačijem gradu.«

»Promisli za trenutak«, nije se dala smesti. »U svemiru po- stoji samo energija i to energija ovdje i sada, beskrajno i uvi- jek prisutno ovdje i sada.«

»Što, dakle, misliš da mi se dogodilo, Carola?«

»S pomoći prkosnika smrti prošao si kroz četvrta vrata sa- njanja«, rekla je. »Žena u crkvi povela te u svoj san, u svoju namjeru. Povela te je u svoje zorno predočavanje grada. Oči- gledno je da ga je zorno predočila u prošlosti i da je takvo pre- dočavanje u njoj posve nedirnuto. Njezino se sadašnje zorno predočavanje toga grada mora nalaziti na istom mjestu.«

Nakon duge šutnje upitala me je, »Što ti je još učinila ta žena?«

Ispričao sam Caroli o drugom snu, snu grada koji i danas postoji.

»Eto, vidiš«, rekla je. »Ne samo što te je žena povela u svo- ju prošlu namjeru, već ti je pomogla prijeći četvrta vrata omo- gućavajući putovanje tvog energetskog tijela na drugo mjesto koje postoji i danas, samo u njezinoj namjeri.«

Carola je zastala i upitala me da li mi je žena u crkvi obja- snila što znači namjeravanje u drugoj pozornosti.

Sjećao sam se da je takvo što spomenula, ali nije posve jasno objasnila što znači namjeravati u drugoj pozornosti. Ca- rola je baratala pojmovima koje don Juan nikada nije spo- menuo.

»Odakle ti sve te nove ideje?«, upitao sam, istinski zapa- njen njezinom domišljatošću.

Nepogovornim me je tonom Carola uvjeravala da mi je že- na u crkvi zasigurno u velikoj mjeri objasnila sve tajne vraća- nja.

»I sada namjeravamo u drugoj pozornosti«, nastavila je.

»Žena u crkvi navela nas je na uranjanje u san; tebe ovdje, a mene u Tucsonu. Potom smo iznova usnuli u svojem snu. Ti se tog dijela ne sjećaš, a ja sam ga posve svjesna. U tome je tajna položaja blizanaca. Sjeti se što ti je žena rekla; drugi je san na- mjeravanje druge pozornosti: jedini način da se prođe kroz četvrta vrata sanjanja.«

Nakon duge stanke, za koje nisam bio u stanju izustiti ni riječi, Carola progovori, »Mislim da ti je žena u crkvi zaista nešto darovala, iako nisi htio primiti nikakav dar. Njezin se

dar sastojao u dodavanju njezine energije našoj kako bismo se kretali naprijed i nazad u sveprisutnoj  energiji svemira.«

Obuzelo me je nevjerojatno uzbuđenje. Caroline su riječi bile vrlo izravne i bespogovorne. Odredila je za mene nešto što sam smatrao neodredivim, iako zapravo nisam znao što je ustvari odredila. Da sam se mogao pomaknuti, sigurno bih je zagrlio. Nasmijala se suosjećajno načinu na koji sam pokuša- vao sam sa sobom razriješiti osjećanje koje su njezine riječi u meni pobudile. Rekao sam, tek toliko da nešto kažem, kako mi don Juan nikada nije rekao ništa tome nalik.

»Možda ni sam ne zna«, rekla je Carola, ne napadajući me, već se mireći s mojom tvrdnjom.

Nisam se prepirao s njome. Šutio sam za trenutak u neo- bičnoj praznini svih misli. Trenutak kasnije moje su se misli i riječi razbjesnile poput vulkana. Ljudi su miljeli trgom, zureći u nas ili čak i zastajkujući kako bi nas promatrali. Mora da smo zaista bili lijep prizor: Carola Tiggs je ljubila i milovala moje lice, dok sam  se ja  divio  njezinoj domišljatosti  i čudio svojem susretu s prkosnikom smrti.

Kada sam bio u stanju hodati, povela me preko trga u jedi- ni hotel u gradu. Uvjeravala me je kako još uvijek nemam do- voljno energije da bih krenuo don Juanovoj kući, ali su svi ondje znali za prilike u kojima se nalazimo.

»Kako bi mogli znati za naše prilike?, upitao sam.

»Nagual je vrlo vješt stari vrač«, odvratila je smijući se. »On mi je jedini rekao da je pronalaženje načina da se s tobom ener- getski stopim najbolji način da te odvedem u hotel, radije ne- go da se izložim opasnosti da s tobom prelazim cijeli grad.«

Njezine riječi i posebice njezin osmijeh u tolikoj su me mje- ri opustili da sam nastavio koračati u stanju blaženstva. Prošla je uglom hotelskog ulaza, pola bloka niz ulicu, ravno pred ula- zom u crkvu. Prošli smo kroz pust hodnik, te se uz cementirane stepenice popeli na drugi kat, ravno u neudobnu sobu koju nikada ranije nisam vidio. Carola je rekla kako sam ondje već bio; nisam se, međutim, mogao prisjetiti ni hotela ni sobe. Bio sam toliko umoran da o tome nisam mogao ni razmišljati. Jed- nostavno sam potonuo u krevet licem okrenutim prema dolje.

Sve što sam htio bilo je spavati, ali sam za to bio isuviše uzne- miren. Bilo je isuviše mnogo neobičnih stvari iako se sve do- imalo uobičajenim. Prošao me je iznenadan grč napetosti, te sam naglo ustao.

»Nikada ti nisam rekao da nisam prihvatio dar prkosnika smrti«, rekoh gledajući u Carolu. »Kako si znala da ga nisam primio?«

»Oh, pa sam si mi to  rekao«,  prosvjedovala je  sjedajući kraj mene. »Bio si vrlo ponosan na svoje odbijanje. Bila je to prva stvar koju si izbrbljao kada sam te pronašla.«

Bio je to jedini odgovor dotada  koji me nije zadovoljio. Ono o čemu je govorila nije nalikovalo mojoj izjavi.

»Mislim da si me krivo shvatila«, rekoh. »Samo nisam htio primiti ništa što bi me odvratilo od mojeg cilja.«

»Misliš li time reći da nisi bio ponosan na svoje odbija- nje?«

»Ne. Ništa nisam osjećao. Nisam više sposoban ništa osje- ćati, izuzevši straha.«

Ispružio sam noge i položio glavu na jastuk. Osjećao sam da ću zaspati u trenutku ako samo sklopim oči ili ne nastavim govoriti. Rekao sam Caroli kako sam se prepirao s don Jua- nom na početku našeg poznanstva zbog njegova priznanja da želi ostati na putu ratnika. Rekao je kako ga strah nagoni da ide izravnim putem, a najviše se bojao gubitka nagualstva, ap- straktnog, duha.

»U usporedbi s gubitkom nagualstva, smrt je sitnica«, re- kao je tonom istinskog zanosa. »Moj strah od gubitka nagual- stva jedina je stvarnost koju posjedujem jer bih bez njega bio gori od smrti.«

Rekao sam Caroli kako sam se odmah suprotstavio don Juanu rekavši kako za mene pokretačka sila mora biti ljubav ukoliko želim ostati u okvirima puta, a strah na mene nema nikakvog utjecaja.

Don Juan se nasmijao tvrdeći kako je strah jedini važeći uvjet za ratnika kada je riječ o pravoj borbi. Potajice sam mu se opirao jer sam smatrao da je vrlo uskogrudan.

»Kotač se okrenuo u punom krugu«, rekoh Caroli, »i po- gledaj me sada. Mogu ti se zakleti da je jedina stvar koja me potiče na napredovanje strah od gubitka nagualstva.«

Carola me je pogledala s neobičnim izrazom na licu koji dotada nikada nisam vidio. »Usuđujem ti protivuriječiti«, rekla je blago. »Strah nije ništa u usporedbi s naklonošću. Strah te nagoni na bijesni bijeg; ljubav te navodi na razborito kretanje.«

»Što to govoriš, Carola Tiggs? Jesu li vračevi sada zaljub- ljeni  ljudi?«

Nije mi odgovorila. Legla je pokraj mene i položila glavu na moje rame. Ostali smo u toj neudobnoj i neobičnoj sobi du- go vremena u posvemašnjoj  šutnji.

»Osjećam isto  što  i ti osjećaš«,  rekla je  Carola  iznenada.

»Sada pokušaj osjetiti što ja osjećam. Možeš to učiniti. Ali, uči- nimo to u mraku.«

Carola je ispružila ruku i ugasila svjetlo. Ustao sam u jed- nom jedinom pokretu. Udar straha prošao je kroz mene nalik udaru struje. U trenutku kada je Carola ugasila svjetlo, zavla- dala je mrkla noć u sobi. U velikom sam uzbuđenju upitao Ca- rolu što se događa.

»Nisi još posve pri sebi«, rekla je uvjerljivim tonom. »Pro- živio si borbu nesagledivih razmjera. Tako duboko zadiranje u drugu pozornost učinilo te je pomalo zbrkanim, da tako ka- žem. Dakako da je dan, ali se tvoje oči ne mogu prikladno pri- lagoditi prigušenoj svjetlosti u ovoj  sobi.«

Manje-više uvjeren, iznova sam legao. Carola je nastavila govoriti, ali ja je nisam slušao. Osjećao sam plahte pod sobom. Bile su to stvarne plahte. Provukao sam rukom po krevetu. Bio je to zaista krevet! Legao sam ničice i prošao dlanovima ruku hladnim podom. Izišao sam potom posve iz kreveta i provje- rio svaku pojedinost u sobi u kupaonici. Sve je bilo posve uo- bičajeno, sasvim stvarno. Kada je ugasila svjetlo, rekao sam Caroli kako imam posve jasan osjećaj da sanjam.

»Odmori se malo«, odvratila je. »Prekini tu istraživačku besmislicu, vrati se u krevet i odmori.«

Rastvorio sam zavjese na prozoru koji je gledao na ulicu. Vani je bio dan, ali u trenutku kada bih opet spustio zavjese,

u sobi bi zavladao mrkli mrak. Carola me je molila neka se vratim u krevet. Bojala se da bih mogao istrčati iz sobe na uli- cu, kao što sam to i prije učinio. Njezin je strah imao smisla. Vratio sam se u krevet ni ne zapažajući da mi ni na kraj pame- ti nije bilo da uprem prstom u pojedine stvari. Činilo se kao da je takva pomisao posve izbrisana iz mojeg sjećanja.

Tama je u hotelskoj sobi bila nešto nepojmljivo. Pružala mi je divan osjećaj mira i sklada. Donijela mi je, međutim, i duboko osjećanje tuge, žudnje za ljudskom toplinom i prija- teljstvom. Osjećao sam se više nego tjeskobno. Nikada mi se ništa takvo nije dogodilo. Legao sam u krevet, nastojeći se pri- sjetiti otkuda mi takav osjećaj žudnje. Znao sam. Nije to bilo osjećanje žuđenja jer je ono pripadalo ljudskom društvu; bilo je to posve apstraktno osjećanje, osjećaj tuge za dostizanjem nečeg neodredivog.

»Raspadam se«, rekoh Caroli. »Zaplakat ću zbog osjećanja žuđenja za ljudskom bliskošću.«

Mislio sam da će joj biti smiješno što sam maločas rekao. Namjeravao sam da to zazvuči kao šala. Carola nije ništa rek- la; činilo se kao da se slaže sa mnom. Uzdahnula je. U nepos- tojanom stanju uma, postao sam neizmjerno osjećajan. Zagle- dao sam se u nju u mraku i promrmljao nešto što bi mi u sva- kom drugom slučaju bilo posve nezamislivo, »Obožavam te«, rekoh.

Reći tako nešto među vračevima don Juanove generacije bilo je nezamislivo. Carola Tiggs je bila nagualka. Između nas nije bilo nikakve potrebe za iskazivanjem osjećanja. Kada ma- lo bolje promislim, zaista nismo čak ni znali što osjećamo jed- no za drugo. Don Juan nas je podučio da među vračevima ne- ma ni vremena ni potrebe za takvim osjećanjima.

Carola mi se nasmiješila i zagrlila me. Bio sam preplavljen takvim ispunjavajućim osjećajem prema njoj da sam i ne hti- jući to, zaplakao.

»Tvoje se energetsko tijelo kreće prema svjetlosnim vlak- nima energije svemira«, prošaptala je u moje uho. »Nošeni smo darom namjeravanja prkosnika smrti.«

Imao sam dovoljno energije da bih razumio što govori. Čak sam je stao zapitkivati razumije li i sama što govori. Ušutkala me je i prošaptala u uho, »Razumijem; dar prkosnika smrti krila su namjeravanja. S njima ti i ja sanjamo neko drugo vri- jeme kada ćemo biti zajedno, vrijeme koje tek treba doći.«

Odgurnuo sam je i sjeo. Način na koji je Carola izgovarala svoje složene vračarske misli bio je vrlo uznemirujući. Pojmov- no mišljenje nikada nije ozbiljno shvaćala. Uvijek smo se šalili kako u nje zasigurno nema ni trunke filozofskog uma.

»Što ti je?«, upitao sam. »Pokazuješ novi stupanj razvitka: Carola kao vrač - filozof. Govoriš poput don Juana.«

»Ne sasvim«. Nasmijala se. »Ali ću tako uskoro govoriti. Sve to dolazi k meni, a kada me konačno zadesi, najjednostav- nija je stvar na svijetu biti vrač - filozof. Vidjet ćeš. I nitko to neće biti u stanju objasniti jer će se naprosto dogoditi.«

Zvono za uzbunu zazvonilo je u mojoj glavi. »Ti nisi Caro- la!«, viknuo sam. »Ti si prkosnik smrti prerušen  u  Carolu. Znao sam to.«

Carola  se  nasmijala,  neuznemirena  mojom  optužbom.

»Ne budi smiješan«, rekla je. »Propustit ćeš poduku. Znala sam da ćemo prije ili kasnije popustiti svojoj sklonosti. Vjeruj mi, ja sam Carola. Sada činimo nešto što nikada prije nismo činili: namjeravamo u drugoj pozornosti, baš kao što su to či- nili vračevi drevnih vremena.«

Nisam bio posve uvjeren, ali nisam imao više energije da se i dalje prepirem jer me je privlačilo nešto nalik ogromnom vrtlogu sanjanja. Začuo sam jasno Carolin glas kako mi šapuće u uho, »Sanjajmo sebe. Sanjaj svoju namjeru mene. Namjera- vaj me! Namjeravaj me!«

S velikim sam naporom izustio svoju najskriveniju misao,

»Ostani ovdje sa mnom zauvijek«, rekao sam sporošću vrpce koja je na izmaku. Odvratila je istom nerazgovijetnošću. Htio sam se nasmijati svojem glasu, ali me je u tom trenutku pro- gutao vrtlog.

Kada smo se probudili, bio sam sam u hotelskoj sobi. Ni- sam imao ni približnu predodžbu koliko sam dugo prospavao. Bio sam zaista razočaran što nisam zatekao Carolu pored sebe.

Požurio sam se odjenuti i izišao u predvorje kako bih je potra- žio. Uz to sam nastojao otresti se neobične uspavanosti koja me je  neprestance  obuzimala.

Na recepciji mi je upravitelj rekao da je Amerikanka, koja je iznajmila sobu, upravo napustila hotel. Istrčao sam na uli- cu, nadajući se da ću je dostići, ali od nje nije bilo ni traga. Bi- lo je podne; sunce je sjalo na oblačnom nebu. Slutilo je na sparan dan.

Krenuo sam prema crkvi. Mojem iznenađenju nije  bilo kraja kada sam ustanovio da sam u snu zaista vidio istu arhi- tektoniku zdanja. Bez zanimanja, prepustio sam se igri svojeg đavolskog odvjetnika, te si priuštio dobri obrok sumnji. Možda smo don Juan i ja ispitivali stražnji dio crkve, a ja je nisam za- pamtio. Promislio sam o tome. Nije bilo važno. Moj sustav vrednovanja danas nije imao nikakve važnosti. Bio sam isuvi- še pospan da bih na to obraćao pažnju.

S tog sam mjesta sporo krenuo prema don Juanovoj kući, još uvijek tražeći Carolu. Bio sam siguran da ću je ondje pro- naći kako me čeka. Don Juan me je primio kao da se vraćam iz ralja smrti. On i njegovi pratioci stali su me ispitivati s nes- krivenom znatiželjom.

»Gdje si bio?«, zahtijevao je don Juan neodložan odgovor. Nisam mogao razumjeti razlog sve te uznemirenosti. Re-  kao sam mu da sam noć proveo s Carolom u hotelu na trgu jer nisam imao dovoljno energije vratiti se iz crkve u njegovu ku-

ću, ali oni su već sve to i sami znali.

»Ništa nismo znali«, uzviknuo je.

»Nije li vam Carola rekla da je bila sa mnom?«, upitao sam obuzet mračnom sumnjom koja bi postala gorućom da nisam bio tako iscrpljen.

Nitko nije odgovorio. Pogledali su se znatiželjno. Obratih se don Juanu i rekoh mu da sam imao dojam kako je on po- slao Carolu po mene. Don Juan je koračao sobom ne progova- rajući ni riječi.

»Carola Tiggs uopće nije bila s nama«, rekao je. »A tebe ni- je bilo cijelih devet dana.«

Moj me je umor spriječio da se ne rasprsnem od užasa za- čuvši ovu primjedbu. Ton njegova glasa i zabrinutost ostalih bio mi je jasan dokaz koliko je situacija ozbiljna. Bio sam, me- đutim, toliko omamljen da ništa nisam mogao izustiti.

Don Juan je zatražio da mu ispričam, sa svim mogućim pojedinostima, što se dogodilo između prkosnika smrti i moje malenkosti. Bio sam zaprepašten što se uspijevam sjetiti toli- kog mnoštva pojedinosti i što ih mogu izložiti unatoč svemu umoru. Trenutak opuštanja odteretio je svu napetost kada sam rekao kako se žena grčevito smijala u trenutku kada bih u snu izvikivao svoju namjeru da vidim.

»Upiranje je prstom mnogo učinkovitije«, rekoh don Jua- nu, ali bez ikakvog optuživanja.

Don Juan me je upitao je li žena ikako drugačije reagira- la na moje izvikivanje izuzevši smijehom. Nisam se toga mo- gao prisjetiti, izuzev njezina radovanja činjenici što se don Juanu nimalo ne sviđa.

»Nije istina«, prosvjedovao je don Juan. »Samo mi se ne sviđa prinuđivanje starih vračeva.«

Obraćajući se svima, rekao sam kako se meni žena neiz- mjerno sviđa, te da sam Carolu Tiggs volio kao nikoga u živo- tu. Nije se činilo da odobravaju što sam rekao. Pogledavali su se kao da su iznenada poludjeli. Htio sam reći više, objasniti što mislim. Ali je don Juan, vjerujem samo kako bi me sprije- čio da izbrbljam još više gluposti, doslovce izvukao iz kuće i poveo nazad u hotel.

Isti upravitelj s kojim sam ranije razgovarao ljubazno je saslušao opis Carole Tiggs, ali je zanijekao da je ikada ranije vidio i nju i mene. Čak je dao pozvati i sobarice; potvrdile su njegovu  izjavu.

»Kakvo može biti značenje svega toga?«, upitao je glasno don Juan. Činilo se da je pitanje upućeno meni. Blago me je povukao i odveo iz hotela. »Iziđimo s ovog zbrkanog mjesta«, rekao je.

Kada smo se našli vani, naredio me je neka se ne okrećem prema hotelu ili crkvi preko puta ulice, već da spustim glavu.

Gledao sam u svoje cipele i iznenada shvatio da ne nosim Ca- rolinu odjeću, već svoju vlastitu. Nisam se mogao prisjetiti, ma koliko se trudio, kada sam je promijenio. Pomislio sam da sam se presvukao kada sam se probudio u hotelu. Mora da sam je tada navukao, iako je moje sjećanje bilo posve izblijedilo.

Dotada smo već stigli do trga. Prije no što smo prešli cijeli trg kako bismo se vratili don Juanovoj kući, rekao sam mu sve o svojoj odjeći. Ritmički je tresao glavom, slušajući svaku riječ koju bih izgovorio. Potom je sjeo na klupu i glasom ozbiljne zabrinutosti, upozorio me kako u tom trenutku nema nikak- vog načina da posve osvijestim sve što se između mene i žene u crkvi s mojim energetskim tijelom događalo u drugoj pozor- nosti. Moj je susret s Carolom Tiggs u hotelu bio tek vrhunac neprobojne sante leda.

»Užasno je i pomisliti da si u drugoj pozornosti proveo de- vet dana«, nastavio je don Juan. »Devet je dana tek sekunda za prkosnika smrti, ali je vječnost za nas.« Prije no što sam do- spio prosvjedovati, objasniti  ili bilo što  reći, prekinuo  me je primjedbom, »Razmotri ovu činjenicu«, rekao je. »Ako se još uvijek ne možeš prisjetiti svih stvari kojima sam te podučavao i upućivao te u drugu pozornost, zamisli samo koliko je teže prisjetiti se svega čemu te je podučavao prkosnik smrti i što je s tobom činio. Ja sam te naveo samo da izmijeniš razine svjes- nosti; prkosnik smrti te je naveo da promijeniš svemire.«

Osjetio sam se posve slabim i poraženim. Don Juan i nje- govi pratioci požurivali su me neka uložim sav raspoloživi na- por kako bih se prisjetio kada sam promijenio odjeću. Nisam se mogao sjetiti. Nije bilo ničega u mom umu: nikakvih osje- ćaja, nikakvog sjećanja. Na neki način, niti nisam bio posve prisebno s njima.

Nervozna nagovaranja don Juana i njegova dva pratioca dosegla su vrhunac. Nikada ih nisam vidio tako rastrojene. Uvijek je bilo natruha ismijavanja i pošalica kao da se don Ju- an nikada nije shvaćao isuviše ozbiljno u svemu što bi rekao ili učinio, ali ne i u ovoj prigodi.

Iznova sam se pokušao prisjetiti nečega što bi moglo rasvi- jetliti svu ovu zbrku; i iznova nisam uspio, ali se nisam osjetio

ni poraženim; obuzeo me je nenadani val optimizma. Osjećao sam kako se sve stvari slažu na svoje pravo mjesto.

Don Juan je bio zabrinut što ništa nije znao o sanjanju ko- je sam proveo sa ženom u crkvi. Stvoriti sanjački hotel, sanjač- ki grad, sanjačku Carolu Tiggs za njega je bio samo primjer vračarske umješnosti sanjanja u potpunom opsegu koji je nad- mašivao svaki doseg ljudske mašte.

Don Juan je široko raskrilio ruke i naposljetku se nasmi- jao u uobičajenom ushitu. »Možemo samo zaključiti da ti je žena u crkvi pokazala kako se to radi«, rekao je polaganim to- nom. »Bit će to ogroman zadatak da to ponoviš na sebi ra- zumljiv ili nerazumljiv način. Bio je to majstorski trenutak u igri šaha koju je s tobom odigrao prkosnik smrti kao žena u crkvi. Iskoristila je Carolino energetsko tijelo i tvoje kako bi vas uzdigla i oslobodila se svojih uza. Postigla je to tvojom po- nudom da preuzme tvoju energiju.«

Ono što je upravo rekao nije za mene imalo nikakvog smi- sla; očigledno je, međutim, mnogo značilo njegovim pratioci- ma. Postali su neobično uznemireni. Obraćajući im se, don Ju- an je objasnio kako su prkosnik smrti i žena u crkvi dva razli- čita oblika iste energije; žena u crkvi je bila moćnija i složeni- ja. Nakon što je preuzela potpuni nadzor nad svime, iskoristi- la je Carolino energetsko tijelo na neki tajanstveni način koji je svojstven vračevskim zahvatima, te stvorila Carolu Tiggs u hotelu, Carolu Tiggs čiste namjere. Don Juan je dodao kako su Carola i žena zasigurno sklopile takav oblik energetske po- godbe tijekom svog susreta.

U tom mi se trenutku činilo da je don Juanu sve postalo jasno. Zurio je u svoja dva pratioca u potpunoj nevjerici. Nji- hove su oči kružile pogledavajući sad jednog sad drugog. Bio sam siguran da se ne gledaju kako bi došli do prešutnog spo- razuma jer je bilo očigledno da u istom trenutku svi shvaćaju istu stvar.

»Sva su naša nagađanja beskorisna«, rekao je don  Juan spokojnim glasom. »Vjerujem da Carola Tiggs više ne postoji. Ne postoji ni žena u crkvi; obje su se stopile i odletjele na kri- lima namjere, vjerujem,  u još veće dubine.

»Razlog zbog kojeg je Carola Tiggs iz hotela bila tako za- brinuta za svoj izgled činjenica da je ustvari bila žena u crkvi, navodeći te da sanjaš Carolu Tiggs druge vrste; neizmjerno moćniju Carolu Tiggs. Ne sjećaš li se što je rekla? »Sanjaj svoju namjeru  mene.  Namjeravaj.«

»Što to znači, don Juane?«, zapitao sam zaprepašten.

»To znači da se prkosnik smrti pokazao u svoj svojoj snazi. Zajedno ste putovali. Tvoja je sudbina njezina sudbina.«

»A što to znači, don Juane?«

»Znači da će i ona postati slobodna ako ti dosegneš slobo-

du.«

»Kako će to postići?«

»Posredstvom Carole Tiggs. Ali, ne brini za Carolu.« Rekao je to prije no što sam mogao negodovati. »Sposobna je za sve zahvate i mnogo više od toga.«

Obuzelo me je osjećanje neizmjernosti. Već sam i ranije osjećao takvu beskrajnost. Upitao sam don Juana u trenutku lucidnosti, »Kakav će biti ishod svega ovoga?«

Nije mi odgovorio. Promatrao me je, ispitujući me od gla- ve do pete. Potom je sporo rekao, »Dar prkosnika smrti sasto- ji se u beskrajnim mogućnostima sanjanja. Jedna je od njih bi- la san Carole Tiggs u drugom vremenu i drugom svijetu; bes- krajnijem i prostranijem svijetu otvorenih granica; svijetu u kojem nemoguće može biti izvedivo. Ishod nije samo u tome što ćeš sam moći živjeti te mogućnosti, već ćeš ih jednoga dana i razumjeti u cijelosti.«

Ustao je, te krenusmo u tišini prema kući. Moje misli sta- doše bijesno divljati. Nisu to zapravo bile misli, već slike, mje- šavina prisjećanja na ženu u crkvi i Carola Tiggs kako mi se ob- raća u tami hotelske sobe. Nekoliko sam puta bio blizu zgušnja- vanja tih slika u osjećanje mog uobičajenog sebstva, ali sam od toga morao odustati; nisam imao energije za takav zadatak.

Prije no što smo stigli kući, don Juan se zaustavio i po- gledao me. Iznova me je pomnjivo ispitivao kao da traga za znacima na mojem tijelu. Osjetio sam se prisiljenim reći mu kako sam uvjeren da se u svemu grdno vara.

»Bio sam s Carolom Tiggs u hotelu«, rekoh. »I sam sam u jednom trenutku povjerovao da je ustvari prkosnik smrti, ali nakon pažljivog razmišljanja nisam u  to  mogao  povjerovati. Bila je to Carola. Na neki čudan i tajanstven način bila je u ho- telu gdje sam i sam bio.«

»Dakako da je to bila Carola«, složio se don Juan. »Ali ne Carola koju ti i ja poznajemo. Ova je Carola bila sanjačka Ca- rola, već sam ti to rekao, Carola čistog namjeravanja. Pomo- gao si ženi u crkvi da stvori taj san. Njezino je umijeće u tome da san preoblikuje u cjelovitu stvarnost: takvo je umijeće sta- rih vračeva, umijeće koje te može nasmrt prestraviti. Rekao sam ti da ćeš dobiti krunsku poduku u sanjanju, zar ne?«

»Što misliš da se dogodilo Caroli Tiggs?«, upitao sam.

»Carole Tiggs više nema«, odvratio je. »Jednog ćeš dana pronaći novu Carolu Tiggs, onu iz sanjačke hotelske sobe.«

»Što misliš reći time da je više nema?«

»Nema je u ovom svijetu«, rekao je.

Osjetih navalu uznemirenosti u solarnom pleksusu. Budio sam se. Svjesnost samoga sebe postajala mi je bliskom, ali još njome nisam posve vladao. Stala je, međutim, raspršivati maglu sna koja me je okruživala; započela je kao mješavina neznanja što se ustvari događa i potajne slutnje da me ono ne- mjerljivo čeka iza ugla.

Mora da sam odavao dojam nevjerice jer je don Juan do- dao uvjerljivim glasom, »Ovo je sanjanje. Već bi morao znati da su preobrazbe što su se u snu dogodile konačne i neopozi- ve. Carole Tiggs više nema.«

»Kamo je otišla, don Juane?«

»Gdje god kreću vračevi drevnih vremena. Rekao sam ti da je dar prkosnika smrti beskrajna mogućnost sanjanja. Nisi želio ništa određeno, te ti je stoga žena u crkvi darovala apstraktan dar: mogućnost letenja na krilima namjere.«

Sabrana  djela  Carlosa  Castanede

UČENJE DON JUANA

ODVOJENA STVARNOST

PUT U IXTLAN

PRIČE O MOĆI

DRUGI KRUG MOĆI

ORLOV DAR

UNUTRAŠNJA VATRA

SNAGA TIŠINE

UMIJEĆE SANJANJA