Let

Ponovno sam pokušao putovati. Otputovao sam u Švapsku i tamo su me
ugostili svakovrsnim finim stvarima: švapskim vinom i kolačima,
starim vijećnicama, kapelama i mostovima, proljetnim jutarnjim
oblacima iznad crvene zemlje i sutonima iznad uspavanih riječnih
dolina. Nije nikakvo umijeće u Švapskoj se dobro osjećati čak i kada
je čovjek bolestan i ima razloga za različita nezadovoljstva - a ako
je čovjek čak i rodom iz Švapske i od djetinjstva razumije govor tih
ljudi, te crvene oranice i vinograde, stare gradiće, tada je prava
sreća proslaviti takav kratak povratak u zavičaj i vidjeti da sve te
lijepe stvari još postoje. A i Švabe su mi ostale vjerne, stare sam
prijatelje pronašao nepromijenjene, a nepromijenjen sam našao i stari
švapski tisak koji još i danas, godine 1928., ne može zaboraviti ni oprostiti da se polušvabo Hesse svojedobno tijekom rata nije oduševljavao ni carem ni ratom, pa mi pri svakom povratku prijetećim prstom stavljaju do znanja da su od mene nešto drugo očekivali. No, i taj ton pripada švapskom koncertu i za mene je dio zavičaja i ugode.
No, kako to već biva, ja sam se, usprkos svojoj staroj nesklonosti
prema željeznici (kada bih bio moćnik, u svojoj bih zemlji i danas
zabranjivao uvođenje tih surovih strojeva) - usprkos, dakle, svemu
tome dao sam se nagovoriti da nastavim putovanje te da i ostatku
Njemačke posvetim pozornost. Ta želja za putovanjem, koja mi u biti
uopće ne pristaje, imala je višestruke razloge. Ponajprije to stoje
kod kuće, u mome zimovalištu, već četrnaest dana ležala moja pošta i
čekala me, stotine i stotine pisama, deseci novih knjiga i mnogo
drugoga papira, pozivnice na čaj i pozivnice na plaćanje, poreza, a
sve te papirne stvari rješavale su se same od sebe, samo ako upravo
tada nisi kod kuće te ih pustiš da leže i čekaju. Isto je bilo i s
brojnim posjetima, sa svim onim nezaposlenim Berlincima i njihovim
frankfurtskim kolegama koji su za uskrsnih praznika na jugu kišna
popodneva koristili za posjet pjesniku Hesseu. Mogli su dolaziti i na
vratima kucati koliko god su htjeli, bio sam na sigurnom. No, bilo je
i drugih, ljepših razloga za nastavak putovanja, među inima i taj da
me pratila lijepa i pametna družica koja nije bile voljna slijediti
me na jug, ali je u smjeru sjevera bila spremna na određene ustupke.
Premda, dakle, na sjeveru nisam imao što tražiti i bio unaprijed
siguran u svoje razočaranje te unaprijed znao kakve će mi nevolje
nakon toga prirediti povratak, bio sam dovoljno lakomislen i uvijek
iznova sjedao u neki vlak, u neki od onih tijesnih, neljudskih,
prepunih željezničkih vagona u kojima je zrak zagušljiv i kroz čije
prozore putnik satima i danima može gledati samo kolodvore i
tvornice. Kraj mene je sjedila moja družica, povremeno bismo sišli u
nekom lijepom starom gradiću, razgledali gotičke portale i rokoko
vrtove, u malim krčmama kušali vino i kobasice, preko ograde mosta
zurili u zelene rijeke i tamne, tihe ribe, i neopazice, polako,
odmicali sve dalje na sjever u krajeve u koje sam zasigurno nikada ne
bih odlutao, no u koje sam sada dragovoljno dopustio da me se odvuče
vezanoga nitima dražesnih slučajnosti i ugodnih zaborava.
No, svemu jednom dođe kraj, pa je tako jednoga dana završio i taj
pomalo nepromišljeni put na sjever. Jednoga dana, probuđen i
otriježnjen, stajao sam u nekom sjevernonjemačkom gradiću, mislim
daje pripadao Brandenburgu, barem je bio okružen pijeskom i borovom
šumom, puhao je hladan vjetar, narječje tamošnjih ljudi zvučalo mi je
strano, a moja je družica bila otputovala i već mi se javljala
razglednicama iz neke druge zemlje. Bio je travanj, a prohladni je
vjetar mrsio kišu i sunčane zrake, i najednom sam postao svjestan
svoga položaja: da sam sam i da sam zalutao u neku tuđu, pomalo
negostoljubivu zemlju, ne znajući točno kako sam tu dospio, da se u
mojem dalekom, malenom prividnom zavičaju u međuvremenu iz dana u dan sve neugodnije gomilala pošta i druge obveze i neriješeni poslovi, i
da povratak iziskuje bezbrojne sate vožnje željeznicom - mnogo više
sati i dana u vlaku no što bih u takvom stanju mogao izdržati. Kako
bi bilo dobro sada dobiti upalu pluća i biti brzo izbavljen, ili
zabunom pasti žrtvom jednoga od onih brojnih političkih ubojstava,
ili moći stvarati čarolije, ili moći letjeti! Čekaj, pa to je dobra
pomisao: letjeti! Palo mije napamat da sam to još davno kanio
učiniti, da sam to svojedobno jednom čak i iskušao, davno prije rata,
kada je zrakoplovstvo još bilo u povojima. Žurno sam nazvao najbliži
ured Lufthanse i rezervirao mjesto, a zatim se s ručnom torbicom,
kišobranom i svežnjem hrane na vrijeme pojavio na uzletištu te
obavivši neke ceremonije i uz strogi nadzor i tutorstvo brojnih
aerodromskih službenika popeh se u krasan zrakoplov i zadovoljno
poletjeli.
Ideja je bila dobra. Dakako, ne može se osporiti da i putovanje
zrakoplovom ima svojih nedostataka, no za ljude moga kova to je ipak
prava stvar. Na posljetku, boravci na pustim, praznim uzletištima i u
praznim, odveć novim, odveć svečanim i strogo funkcionalnim zračnim
lukama traju tek četvrt sata, dok je sve ostalo vrlo zgodno i udobno.
Taj dugački put od sjevernoga stupnja geografske širine, kamo sam bio
zalutao, pa do meni ugodnijih krajeva preletio sam za samo nekoliko
sati i pritom otkrio vrlo ugodne stvari.
Prvo i najljepše otkriće bilo je ovo: Njemačka, kakvu čovjek vidi iz
vlaka, ta sumorna, zadimljena Njemačka od cementa i valovita lima,
bila je fikcija! Njemačka uopće nije bila takva kakvom ju je
putovanje željeznicom nastojalo prikazati! Nije se sastojala ni od
cementa ni od lima, niti od tvornica i kolodvora, već od same šume i
zemlje, oranica, brežuljaka, rijeka, od čarobno ružičastih zemljanih
površina, a svi om veliki i mali gradovi, sve one tvornice,
kolodvori, građevine od valovita lima u stvarnosti su zauzimali tek
smiješno malen dio njezine površine, bili tek nekoliko sićušnih
ožiljaka na njezinu tijelu. To me otkriće beskrajno razgalilo. Taj
Berlin, taj Halle, taj Leipzig bili su malene, nevažne deformacije,
sićušne pjege na licu Njemačke, dok se sve drugo sastojalo od čvrste
zemlje, prekrasnog zelenila i gledalo prema meni, lijepo i spokojno,
svojim plavim, blagim jezerskim očima i mirno ljeskavim riječnim
nitima što su sezale u nebo. Na obzoru su se miješali zvuči mnoštva
nježnih, hladnih boja i u tom koncertu punom mijena nije se dalo
razlučiti stoje nebo i oblak, a što planina, grad ili voda. Daleko se
pružalo svijetlo pješčano tlo protkano šumama, ne mareći za Berlin,
ne mareći za sićušne željeznice koje su se ponegdje kroz njeg
šuljale, ne hajući za tehniku, novac i politiku. Između sebe i
zemlje, između sebe i dvadesetoga stoljeća čovjek je samo trebao
staviti nekoliko stotina metara zraka i oni su postajali vrlo
ljubazni i miroljubivi i nisu znali ni za nevolju, ni za rat, ni za
podlost.
Tu sreću utješnoga iskustva moralo se platiti luđačkom bukom
propelera. Buka je bila danak koji je naš inače očaravajući zrakoplov
plaćao duhu tehnike i modernoga doba, u toj buci odjekivala je sva
užurbanost, sva umišljenost, sva bezobzirnost, sirovost i otupjelost
naše civilizacije. No, prevladalo je ono drugo i buka se mogla
podnijeti, začepili biste uši i dok je uho trpjelo zlostavljanje, oko
je uživalo u izobilju. No, uživalo je tijelo, osjet opipa, osjet
ravnoteže - lebdenje u zraku, čija se tjelesnost jasno osjećala,
pružalo je mnoštvo finih ćutilnih senzacija.
Zemlja više nije bila tako svijetla, pijesak je već prestajao i
počinjala je smeđa oranica, uzdizali su se brežuljci i planine koje
smo nadlijetali, a lagano, u smjeru juga, gola proljetna zemlja sve
se više zelenjela. Najednom, nakon sati leta, ugledao sam od istoka
prema zapadu svjetlucanje dugačkoga riječnog toka. Je li to već mogao
biti Neckar? Ne, to je bila Majna i kada sam se nagnuo, okomito ispod
sebe ugledao osam malu i čistu Majnu i grad Wiirzburg, isti onaj grad
Wiirzburg koji sam nedavno sa svojom družicom tako temeljito
razgledao. Vidio sam mostove koje smo prelazili, crkve pred kojima
smo stajali, zavjetnu kapelu, Rezidenciju i njezin veliki vrt u kojem
smo slušali ptice, vidio sam ugao ulice na kojem se skreće prema
gradskom lječilištu, da bi se popila dobra frankovka, gledao sam i
gledao i već nakon minute više nisam bio tamo, nego sam već lebdio
nad novim slikama. Došla je Švapska, Alb i Schwarzwald, primicalo nam se crno nevrijeme, pa smo mu umakli nagore i prema istoku, zemlja moje mladosti ležala je ispod mene čudesno rasprostrta, vrlo široka, živih boja, tek je Bodensko jezero bljedunjavo svjetlucalo, a Hohent- Wie stršio iz zemlje kao neki divovski odbačeni oblutak. I već sam bio blizu takozvanom zavičaju u kojem su me čekale sve obveze i
pisma, i bio bih radije produžio let. No tehnika, ma koliko zgodna,
ima svoje granice i tu nije bilo milosti, nikakvoga produžetka leta,
te sam na krajnjem odredištu neizostavno morao sići. Čim budu
postojali zrakoplovi s dugačkim letovima na kojima se kao na
jedrenjaku može živjeti tjednima i mjesecima, odmah ću se u Lufthansi
raspitati o uvjetima.
(1928.)