POGLAVLJE BR. 3 

Lekcije iz laboratorija u Indiji

Dok je egipatska civilizacija otpočela sa relativno čistom Bijelom rasom koja se sporo mongrelizirala tijekom perioda od 3000 godina, voljom samih bijelih Egipćana, koji su

dovlačili crne barbare, dotle je u Indiji bila sasvim druga priča. Pojavivši se iz planinskog Afganistana i sa obronaka Hindu Kusha, bijeli ratnici su osvojili izuzetno poželjni dio Indije, poznat pod imenom Pendžab. Pogled na mapu pokazat će da je Pendžab sjeverna provincija bogata vodom, koja obuhvaća mali dio od cjelokupne teritorije današnje Indije. To se dogodilo prije otprilike 4000 godina. Ova civilizacija bijelog čovjeka svoj je vrhunac doživjela u periodu između 2000. i 1400. godine prije nove ere.

Iz baze u Pendžabu, ovi plavokosi, visoki, herojski bijeli ratnici proširili su svoja osvajanja, pa su se snagom i nadmoćnom kulturom nametnuli kao vladari rasno miješanom stanovništvu koje je u ogromnom broju naseljavalo taj teritorij, kao i danas. Domoroci su pripadali drevnoj negroidnoj rasi, uz primjese crnih, žutih i drugih azijatskih mješavina. Osvajači nisu željeli protjerati ili istrijebiti podčinjene narode, već su, naprotiv, donijeli kulturu i civilizaciju, koju su im nametnuli. Sami su postali isključivo aristokrati i vladari i koristili su robovski rad naroda nad kojim su vladali.

Važno je istaći da, u cijeloj svojoj povijesti osvajanja, bijeli čovjek nije protjerivao pokorene narode koje je mogao korisno podčiniti. Suvremeni bijeli osvajači Sjeverne Amerike jesu protjerali crvenokošce, ali su uvezli crnce. Ovi prvi ne bi radili, dok su drugi mogli biti uporabljeni za rad.

Drevna književnost bijelog čovjeka u Indiji sadržana je u Rig Vedama i epovima. Vede pokrivaju vremenski period od 600 godina, između 2000. i 1400. godine p.n.e., dakle, vrhunac bijele kulture u Indiji. Iz ovih spisa dobivamo vrlo dobru sliku bijelog društva toga doba. Oni nam otkrivaju snažan, osvajački bijeli narod, dobro organiziran, koji poštuje svoje žene, koji već posjeduje drevne zakone, dičnu poljoprivredu, koji je strastveno religiozan i koji nameće svoju vjeru i kulturu okolnom obojenom stanovništvu, o kome govori sa prijezirom. O sebi govori kao o narodu svijetle kože, a podčinjene naziva “obojenima”, ismijava ih i zove majmunima. Slično tome, bijeli čovjek je 4000 godina kasnije otišao u Afriku, Aziju, Oceaniju i obje Amerike, i hvalio se svojom bijelom kožom, žestokim mentalitetom, dok je tamne rase tih zemalja dovodio u vezu sa čimpanzama i gorilama.

Kada se osvrnemo unatrag, na period od prije 40 stoljeća, i pažljivo pogledamo te bijele osvajače Sjeverne Indije, iz njihovih zapisa vidimo da su bili bijele puti, sa pravilno oblikovanim nosovima. Ova karakteristika ih, uz bijelu kožu, čini zasebnim narodom. Svoje društvene ideje su toliko utisnuli u osvojeni teritorij, da tamo i dan danas društveni položaj čovjeka varira u odnosu na širinu njegovog nosa; taj nazalni indeks, kako ga zovu, siguran je pokazatelj količine bijele krvi u venama, koja se razlikuje od aboridžinske.

Budući da su stalno bili malobrojniji od crnih i miješanih podanika, bijeli osvajači su brzo shvatili da im je glavni problem održavanje čistoće rase. Vrlo je zanimljivo uočiti i proučiti genijalne metode i sredstva koja su koristili pokušavajući očuvati svoju rasnu krvnu lozu. Bijeli osvajači su zbog rase i kulture postali aristokrati. Mongrelizirane i crne mase smatrali su inferiornima, pa su se prema njima tako i odnosili. No, pred bijelcima se, svejedno, pojavio problem kako da sačuvaju vlastitu rasu, a da u isto vrijeme iskoriste inferiorne mase za rad. Rješenje tog problema bilo je slijedeće: “kaste, utvrđene zakonom i religijom”.

Svećenici su bili znanstvenici i filozofi, pa su zasnovali sistem društvene kontrole koji je načinjen tako da riješi probleme sa domorocima. Ovaj izuzetni plan svrstava se u najviše domete ljudske genijalnosti. Kaste su, kada su prvobitno uvedene, dijelile stanovništvo na četiri grupe - a) ratnike, b) svećenike, c) poljoprivrednike i trgovce i d) radnike. Prvu grupu sačinjavali su oni sa čisto bijelom krvnom lozom, dok su zadnju grupu činili uglavnom podčinjeni rasno miješani, sa kojima su bijeli ljudi imali dodira. Postojala je velika grupa podčinjenih, koje bijelci nisu počastili čak niti uvrštavanjem u kaste. Oni su kolektivno smatrani otpadom, pa se gotovo nisu ni smatrali ljudima.

Iako je nadmoćna Bijela rasa shvatila problem očuvanja rasne čistoće, ipak nije bila u stanju da spriječi svoje muškarce da se spajaju sa obojenim ženama. U većini slučajeva, nemoćna da nađe krivca među bijelcima, sručivala je svoj strašni gnjev na bespomoćne mješance. Onima koji su bili neke polukaste, bilo je zabranjeno da se nastanjuju unutar gradskih zidina. Njih su odbacivali svi, i crni i bijeli, pa su na posljetku doneseni arijski zakoni koji su dozvoljavali vojnicima da ih, u izvjesnim uvjetima, pobiju bez milosti.

No i pored svega, sistem kasta, sa svim svojim strogim zakonima i religijskim zabranama protiv miješanja rasa, nije bio u stanju spriječiti nezakonite zajednice. On na kraju nije uspio spriječiti stapanje rasa, prvenstveno zbog činjenice da se zakonska sredstva nisu mogla neprestano provoditi u djelo. Usprkos zakonskim i vjerskim zabranama, povećavao se broj mješanaca. Kaste su samo produžile trajanje čistoće rase, ali je nisu sačuvale. Suvremeni “arijac” u Indiji je samo neki takav mješanac koga su drevni Arijci imali dozvolu ubiti. Treba dobro proučiti lekcije koje nam pruža ovaj tragični eksperiment.

Bijeli narod u Sjedinjenim Državama, za razliku od svojih srodnika u Indiji, nije ni izdaleka tako dobro osiguran za situaciju kakva se dogodila u Indiji. Bijeli ljudi Indije su se osiguravali zakonskim zabranama međurasnih brakova, vjerskim učenjima i kastama, koje su bile savršena ideja poduprta zakonima. Nekada je i većina država SAD-a imala zakone koji su zabranjivali brakove među rasama; ali oni su sasvim ukinuti od strane Vrhovnog suda koji je u kontroli Židova. I dok je drevna indijska religija zabranjivala miješanje sa obojenim rasama, danas imamo takozvanu vjeru koja se interpretira na takav način da se minimizira ili ukida boja kože. Kada ovome dodamo fanatičnu promidžbenu baražu i tešku ruku vlade koja gura integraciju, shvaćamo da se nalazimo usred gužve koja će, prije ili kasnije, rezultirati tragičnim, katastrofalnim posljedicama, na što nam povijest ukazuje.

Otkrili smo da je u Indiji, kao i u Egiptu, miješanje rasa uništilo Bijelu rasu, a sa njom i divnu kulturu i civilizaciju koju je ona stvorila. I dok je egipatska civilizacija trajala 3000 godina, Hindu civilizacija je preživjela tek nešto više od 600 godina, usprkos genijalnim i hrabrim pokušajima bijelih osvajača da spriječe mongrelizaciju. I pored svega, šanse su im bile male, budući da su bili znatno malobrojniji u moru obojenih rasa, tako da je miješanje dalo ploda mnogo brže nego kod Egipćana, koji su otpočeli kao relativno čista Bijela rasa.

Mnogo vrijednih lekcija možemo naučiti iz povijesti bijele civilizacije u Indiji. Priča o civilizaciji je uglavnom priča o Bijeloj rasi i njenoj kulturi. Povijest nam kaže da bijeli osvajači, koji dominiraju obojenim rasama, neće moći izbjeći da s vremenom i sami ne budu osvojeni od svojih podanika. To se najbolje vidi u Indiji. Čak ni u Egiptu, gdje su Nubijci i crnci dovođeni kao roblje, nije bilo moguće spasiti da gospodare ne unište vlastiti podanici.

Lekcije iz Indije, Egipta i Amerike su sasvim jasne. Zakoni i religija ne mogu spriječiti miješanje rasa. Problem nije zakonske prirode. Danas, kao i u drevna vremena, vanbračno miješanje rasa prijeti čistoći Bijele rase. Uvijek je postojala žalosna sloboda kontakta Bijele rase sa obojenima, koja je rezultirala povećanim brojem rasnog miješanja.

Naravno, odgovor nije u zakonskom razdvajanju, ni u religijskim zabranama, niti u segregaciji. Na ovom mjestu povijest govori jasno i glasno. Jedino rješenje je protjerivanje i geografsko razdvajanje. Da, lekcija je sasvim jasna čak i najnaivnijem proučavatelju povijesti, a ona glasi: ako Amerika hoće da se spasi od mongrelizacije i crnog raka koji se širi po našoj sredini, jedino rješenje je da se crnci vrate u Afriku, odakle su ih doveli židovski trgovci robljem.