Ništa od svega ovoga što sam nabrojio nije novo. U prethodnoj knjizi citirao sam Senekine riječi, izgovorene prije skoro dvije hiljade godina 'Čitavog života čovjek mora učiti kako se živi, ali i kako se umire.' Lekcije o životu i smrti su neodvojive. Učiti se životu podrazumijeva očuvanje dobrih odnosa sa vlastitom smrću, koja čovjeka stalno podsjeća na ograničenost egzistencije. Na taj način postajemo svjesni ljepote proživljenog vremena i sposobni da ga iskoristimo na najbolji mogući način.

Don Juan, stari meksički vrač o kome je pisao Carlos Castaneda, govori o smrti kao o svojevrsnom savezniku. Po njegovim riječima, saveznici su strahovite sile sa kojima se čovjek mora uhvatiti ukoštac, ne bi li ih ukrotio.

A kada je smrt u pitanju, sličnost je očigledna. Moramo sr boriti, uhvatiti ukoštac sa misterijom smrti, prije nego Ito je ukrotimo tako da nam može sjesti na lijevo rame, kao Don Juanu. A zatim ćemo, iz dana u dan, uživati u mudrim savjetima svog novostečenog saveznika.

‚Saveznik' predstavlja prijatelja, međutim, ljudi zapadne civilizacije nisu navikli da smrt tretiraju kao prijatelja. U istočnim kulturama, kod budista i hinduista, smrt je dobrodošla - mnogo više nego u našem svijetu. I zaista, po teoriji reinkarnacije - koja je zajednički nazivnik ovih ireligija - glavna nagrada i krajnji cilj je upravo smrt. Suštinu čini vjerovanje da se poslije smrti rađamo ponovo, i ponovo, i ponovo, sve dok ne naučimo zbog čega smo poslati na zemlju. Tek kad nauči, čovjek je pošteđen ciklusa neprestanog umiranja i ponovnog rađanja i konačno mu je dozvoljeno da umre zauvijek.

Bez obzira da li vam se ovo dopada ili ne, zapazit ćete da i po teoriji reinkarnacije svrha života - učenje. Zapravo, nema nikakvih dokaza da se hinduisti i budisti manje plaše smrti od nas. Strah od smrti je sasvim normalan. Umiranje je početak puta u nepoznato, a za utjehu, uopće nije loše ako se bar malo bojite susreta s nepoznatim. Ali, ignoriranje nepoznatog po svaku cijenu veoma je loša politika.

Jedna od najčešćih kritika koju mi upućuju prijatelji ateisti je, da religija starijim ljudima služi kao štaka na koju se sa strahom oslanjaju u trenutku suočavanja sa misterijom smrti. Mislim da su u pravu: jedna zrela, formirana religija počiva na borbi sa misterijom smrti. Ali, mislim i da griješe poistovjećujući religiju sa štakom. Kao da ih štaka čini mnogo hrabrijima pri suočavanju sa odsustvom božje egzistencije, života poslije smrti i besmislom. Uvjeren sam da prihvaćanjem i suočavanjem sa značenjem smrti, religiozni ljudi stiču neophodnu hrabrost. Ateisti, težeći da poreknu značaj smrti, smrt proglašavaju jednostavnim prestankom rada srca. To je neka vrsta izbjegavanja. Nitko od njih ne želi se smrti primaći dovoljno blizu da bi se usudio zaviriti ispod površine.

Većina vjernika ne osjeća neku pretjeranu želju da se suoči sa misterijom smrti., Baš kao ni ateisti. Posjetioci crkava uglavnom prakticiraju naslijeđenu, tradicionalnu vrstu religije, prepunu sujevjerja i straha. Poput udobne tradicionalne odjeće, ova religija ih uljuljkava i grije, ali istovremeno ograničava više nego što mogu primijetiti.

Zbog toga se i kaže: 'Bog nema unučiće.' Bogu se ne možemo obraćati preko roditelja. S Bogom moramo, uspostaviti direktan odnos, ne dopuštajući drugima - svećeniku, vođama, roditeljima - da se u naše ime izbore sa misterijom smrti. Određene dijelove staze duhovnog putovanja kroz život prelazimo sami samcati, a jedan od tih dijelova predstavlja suočavanje s misterijom smrti. I ni u kom slučaju ne možete dozvoliti drugima da to učine umjesto vas.

Vjernici uglavnom bježe od razmišljanja vezanih za smrt kao od kuge. Mnogi kršćani idu tako daleko da čak skidaju Isusa s krsta. Ako ih upitate zbog čega to čine, odgovorit će da prednost daju uskrsnuću u odnosu na čin raspeća. Ponekad se pitam, ne čine li to zbog toga što, jednostavno, ne žele vidjeti svu tu krv i rane, realnost smrti, jer bi ih to moglo podsjetiti na vlastitu smrtnost.