Prvo poglavlje ove knjige je transkripcija radiointervjua kojim je slušateljima radiostanice »Stuttgart 2« predstavljena metoda rada Berta Hellingera i može poslužiti kao uvod u Hellingerov rad i način razmišljanja; zato i stoji na početku razgovora s njim.

Lakše je patiti, nego rješavati

Prvo poglavlje ove knjige je transkripcija radiointervjua kojim je slušateljima radiostanice »Stuttgart 2« predstavljena metoda rada Berta Hellingera i može poslužiti kao uvod u Hellingerov rad i način razmišljanja; zato i stoji na početku razgovora s njim.

Gabriele ten Hövel: Što je sistemska obiteljska terapija?

Bert Hellinger:  U  sistemskoj  obiteljskoj terapiji  radi  se na tome da se otkrije je li netko unutar šire obitelji upleten u sudbinu njenih ranijih članova. To se može sagledati postavljanjem obiteljske konstelacije. Kad se sudbinska upletenost rasvijetli, onda se onaj tko je upleten lakše može osloboditi vlastite mreže.

Što je to obiteljska konstelacija ili postava? Da bismo jednostavnije mogli govoriti o tome, dat ćemo jedan primjer s Hellingerova seminara u okviru Kongresa u Garmischu, gdje je radio s ozbiljno oboljelim klijentima. Klijenti sjede u velikom krugu, a okruženi su s otprilike 400 radoznalih promatrača, sudionika Kongresa. Bert Hellinger počinje rad jednostavnim pitanjem: Kako ste, što vam nedostaje? Jedan mlađi čovjek od svoje 18. godine pati od bolesti, koja se očituje u vidu ubrzanog rada srca i vegetativnih smetnji. Odgovarajući na Hellingerova pitanja, klijent kaže: 

Klijent: »Obitelj nam je puna konflikata. Majka i otac su rastavljeni, majka je u svađi s djedom. Sve to donosi i puno praktičnih problema, npr., kako da ih sve zajedno dovedem na svadbu?«

Hellinger (publici): »Za ovaj rad je važan samo mali broj informacija. Naime, samo ključni, presudni događaji, a ne ono što ljudi uobičajeno misle ili rade. Jedan takav ključni događaj smo upravo čuli: roditelji su rastavljeni. Drugi ključni, sudbonosni događaji su npr. smrt brata ili sestre, ako je netko bio odbačen ili prognan, ako je u djetinjstvu boravio u bolnici, ako je proživio komplikacije pri rođenju, ili ako je majka umrla pri porođaju. O takvim stvarima se radi.«

(klijentu): »Postoji li kod tebe takav presudan, sudbonosan  događaj?«

Klijent: »Sestra blizanka moje majke je umrla.«

Hellinger: »To mi je već dovoljno. Toliko je upečatljivo da je vjerojatno prekrilo sve ostalo. Prvo, postavi svoju primarnu obitelj. Dakle, majka, otac; koliko djece?«

Klijent: »Imam još jednu mladu sestru.«

Hellinger: »O.K.! Znači najprije postavljaš četiri osobe. Odaberi nekoga iz publike tko će predstavljati tvog oca, onda nekoga za svoju majku, sestru i za sebe. Uzmi bilo koga. Dovoljno je postaviti samo vas četvero. To ćeš učiniti tako što ćeš prići svakom pojedinom predstavniku, uzeti ga za ruke i postaviti na njegovo mjesto po svom unutarnjem nahođenju, bez riječi.  I predstavnici neka ništa ne govore. Postavi ih tako da to oslikava tvoju unutarnju sliku obitelji. Tu postavu obitelji nazivamo konstelacijom.«  

Obiteljske konstelacije

Pošto je klijent iz publike medu potpuno nepoznatim  ljudima izabrao predstavnike za  oca,  majku,  sestru  i  sebe,  postavio ih je jednog prema  drugom  tako  kako je u  tom  trenutku  osjećao. U ovom slučaju otac stoji leđima okrenut majci, sin stoji  nasuprot majke. Pred nama stoje potpuno  nepoznati,  sasvim  slučajno izabrani  ljudi;  niti  poznaju  klijenta, niti povijest  njegove obitelji. Postavlja se pitanje: što bi se sada tu  trebalo dogoditi? 

II upravo je  to ono što je čudesno kod konstelacija: izabrane osobe, koje predstavljaju članove obitelji, odjednom imaju osjećaje kao ove stvarne osobe, čim stanu na njihovo mjesto. Čak dobivaju i simptome koje imaju ovi članovi obitelji, bez ikakvog znanja o njima. Na primjer, jednom je jedan predstavnik imao smetnje slične epileptičkom napadaju, jer je predstavljao epileptičara. Često se događa da predstavnik osjeti smetnje slične srčanim ili probleme s cirkulacijom u određenom dijelu tijela. Naknadnim istraživanjem se pokaže da je to zaista tako i kod osobe koju taj netko predstavlja. To se ne da objasniti, ali se to pri svakoj postavljenoj konstelaciji može uvijek iznova provjeriti i tisuću puta.

Na koji način djeluje konstelacija? Što na osnovu toga možete uvidjeti?

Na temelju toga vidim u kakvom su međusobnom odnosu članovi obitelji. Ovdje je npr. vrlo značajna informacija to što otac stoji leđima okrenut majci, a sin neposredno nasuprot njoj. Treba se samo opustiti i dopustiti da konstelacija ostavi  utisak  na  nas.  Na  temelju  informacije iz konstelacije uočava se gdje leži problem.

Govorite o upletenosti. Što pod tim   razumijevate?  

Upletenost znači da netko u obitelji nesvjesno još uvijek preuzima i živi istu sudbinu kao netko od prethodnika. Događa se npr. da se jedno dijete izdvoji iz obitelji i preda nekoj drugoj obitelji na čuvanje. Neko drugo, kasnije rođeno dijete može preuzeti skrivenu dinamiku ponašanja odbačenog djeteta i nesvjesno se ponašati kao da je i samo odbačeno, tj. nekome dano. To može biti izraženo i odmah, u okviru iste generacije, kod mlađeg brata ili sestre, ili u nekoj sljedećoj, budućoj generaciji. Iz tog se kruga upletenosti ne možemo izvući sve dok se ne otkrije pozadina upletenosti.

Do rješenja se dolazi obrnutim postupkom: u postavu se uvodi osoba koja je dana drugima. Ona se pri postavljanju obitelji također postavlja u konstelaciju. I odjednom postajemo svjedoci čudesnosti razrješenja. Pošto je odbačena osoba ponovno prihvaćena i poštovana, ona postaje prijateljski naklonjena prema potomcima, pa čak preuzima i zaštitničku ulogu, prije svega prema onome tko je bio identificiran s njom.

To se ne može baš tako jednostavno razumjeti. Netko od potomaka ponavlja sudbinu koja mu je potpuno nepoznata. Kli- jent u ovom slučaju, na primjer, nikada nije upoznao pokojnu tetu. Kako uopće dolazi do upletenosti? Ima li to možda neke veze s onim što vi zovete obiteljskom savješću?

Ima. Očigledno je da postoji savjest grupe. Grupi, u okviru koje djeluje ova savjest, pripadaju djeca, roditelji, bake i djedovi, braća i sestre roditelja, kao i oni koji su drugima ustupili mjesto, npr. bivši bračni partner ili zaručnik jednog od roditelja. Ako bi se nekome od njih nanijela nepravda, u okviru grupe bi se javila nesavladiva potreba za poravnanjem. To znači da će nepravdu, koja je nekome u prethodnoj generaciji nanesena, kasnie još jednom netko iskusiti i pretrpjeti, kako bi se na taj način ta nepravednost konačno mogla dovesti u red. To je tzv. sistemsko prinudno ponavljanje. Ali ova vrsta ponavljanja nikada ništa ne dovodi u red.

Oni koji su morali preuzeti na sebe sudbinu nekog tko je odbačen, nepravedno su obvezani grupnom savješću, a zapravo su potpuno nevini. Oni, naprotiv, koji su zaista bili odgovorni, jer su npr. predali ili prognali nekog člana obitelji, oni se uglavnom osjećaju jako dobro.

Grupna savjest ne zna za pravdu kad su u pitanju potomci. Ona se brine samo za pretke. Očigledno je da to ima veze s osnovnim redom i poretkom u obiteljskim sistemima. Grupna savjest ravna se prema zakonu: tko je jednom postao dio sistema, on ima isto pravo na pripadnost kao i svi drugi pripadnici tog sistema. Kad netko bude optužen ili odbačen, onda je to kao da mu netko iz sistema kaže: Ti imaš manje prava od mene pripadati ovdje. To je nepravda koja će se probati ispraviti upletenošću nekog drugog člana obitelji bez njegovog znanja.

Možete li nam navesti jedan primjer za to, kako to djeluje kroz generacije? Kako to uopće možemo zamisliti? 

Navest ću vam jedan zaista zastrašujuć primjer. Nedavno je kod mene došao jedan pravnik, potpuno zbunjen. Istražujući o svojoj obitelji, otkrio je sljedeće: prabaka mu je prethodno bila udata. Za vrijeme trudnoće, upoznala je i zaljubila se u drugog čovjeka. Onda joj je prvi muž iznenada umro, 31. prosinca, u 27. godini, a čak se sumnjalo da je bio ubijen. Kasnije, od muža naslijeđeno imanje ova žena nije dala njegovom sinu, već sinu iz sljedećeg braka. Time je načinjena velika nepravda.

U međuvremenu su tri čovjeka iz ove obitelji u 27. godini izvršila samoubojstvo i to svaki put 31. prosinca. Uvidjevši to, pravnik se sjetio da je jedan rođak upravo napunio 27 godina i da se bliži 31. prosinac. Odmah je otišao do njega upozoriti ga. Rođak je već bio kupio pištolj da se ubije. To je tipičan primjer djelovanja upletenosti.

Poslije kraćeg vremena, taj  isti  pravnik došao  mi je još jednom. Ovaj put se i sam nalazio u ekstremno blizu suicidu. Zamolio sam ga da stane leđima okrenut prema zidu i da pred sobom zamisli tog mrtvog muškarca i da mu kaže: »Ja te poštujem. Ti imaš mjesto u mom srcu. Ja ću iznijeti na vidjelo i glasno izgovoriti nepravdu koja ti je nanesena i tako doprinijeti pomirenju«. Poslije toga se moglo vidjeti kako postupno biva oslobođen panike i kako mu nestaje grč s lica.

Vratimo se sada našem primjeru. Nakon što je postavio konstelaciju svoje obitelji, naš klijent sjeda i promatra što će sada Bert Hellinger raditi. Hellinger ispituje postavljene članove obitelji kako se osjećaju.

Hellinger: »Kako je ocu?«

Otac: »Trenutno ništa ne osjećam. Ne znam kako se osjećam.«

Majka: »Osjećam se malo izolirano i ako je to moj muž, onda je suviše daleko. I nekako osjećam posebnu vezu sa svojim sinom.«

Hellinger (publici): »Koga predstavlja sin? Majčinu  umrlu  sestru  blizanku.

Zamislite što to znači za jedno dijete. Kako je sin?«

Sin: »Primjećujem da mi ovdje nije mjesto, tu nasuprot njih. Primjećujem, također, da s majkom postoji intenzivna veza.«

Hellinger:  »Kako je sestra?«

Sestra: »S lijeve strane se osjećam loše, nekako suviše tijesno. Najzanimljivije mi je kod brata.«  

Hellinger: (publici): »Ako se u obiteljskoj konstelaciji vidi da je jedna osoba odbačena i neprimjetna, onda je sljedeći korak da se ta osoba vrati u obitelj, u konstelaciju.«

Sada ću u konstelaciju uvesti majčinu sestru blizanku.

(klijentu): »Kako je umrla?«

Klijent: »To je bilo izuzetno tragično. Moj djed se upravo bio vratio iz rata i jedne nedjelje poslije podne morao je nekamo prevesti nešto kamionom. Poveo je sa sobom i svoje dijete i moju baku - svoju ženu. Pri polasku dijete se igralo vratima, ispalo je iz kamiona i rođeni otac ju je pregazio. Bio je to užas. Dijete je imalo 7 godina.«

Hellinger: »Uzmi sada nekoga za majčinu sestru i postavi je sasvim blizu pored majke.«

(majci) »Kako ti je sada?«

Majka: »Bolje, ali previše je blizu.«

Hellinger: »Da i mora tako biti. Kako je preminuloj sestri?«

Preminula sestra: »Jako je ugodno biti tako blizu.«

Hellinger: »Što se promijenilo kod sina?«

Sin: »Osjećam da veza s majkom sada više nije tako jaka, da se sada više usmjerava prema ocu.«

Hellinger: {publici): »Točno. On je rasterećen jer je ušla majčina sestra. Je li se kod muža nešto promijenilo?«

Muž: »Osjećam se izolirano već samom činjenicom da sam okrenut od obitelji, a uz to još se moram stalno naprezati kako bih saznao što se događa.«

Hellinger: »Sistemski gledano, ovaj čovjek nema nikakve šanse kod žene. Ona je toliko vezana za obitelj u kojoj je odrasla i za svoju sestru blizanku da se uopće ne može posvetiti nekom muškarcu. Zbog toga je ova veza od saog početka osuđena na propast. Ali djeca moraju ocu.«

(Hellinger postavlja sina i kćerku preko puta oca) 

Hellinger: (sinu): »Kako se osjećaš tu?«

Sin: »Nekako se osjećam skladnije. Sada primjećujem snažniju vezu s ocem. Sestra pored mene čini me nekako jačim.«

Hellinger: (kćeri): »Kako se ti sada osjećaš?«

Kćer: »Bolje. Ali još i prije sam se osjećala bolje, čim se pojavila  sestra  blizanka.«

Otac: »Osjećam se znatno bolje, kada netko stoji ispred mene i promatra me.«

Hellinger: »Sin mora neko vrijeme stajati pored oca, sasvim blizu njega. To je za njega melem.«

(klijentu): »Možeš li to zamisliti i osjetiti?«

Klijent: »Donekle. Godinama nisam imao nikakav kontakt s ocem. U posljednje vrijeme međusobno se posjećujemo i često imam osjećaj da on od mene očekuje nešto što ja ne mogu ispuniti.«

Hellinger: »Moraš ga zamoliti da te blagoslovi.«

Drukčija slika

Vi tijekom rada ispitujete klijenta i zatim zajedno s njim promatrate konstelaciju. Na kraju on zauzima svoje mjesto u konstelaciji, na mjestu svog predstavnika. Možete li nam objasniti što se odigravalo kod klijenta za. vrijeme ovog rada?

Kao prvo, on je uvidio da je u sebi nosio prilično nepotpunu sliku svoje obitelji. Tako je npr. sestra blizanka bila odbačena, a on ju je morao nadoknaditi majci. I vidio je, također, da je otac htio otići.

Onog trenutka kada odbačena osoba stupi u konste- laciju, slika se mijenja. Umjesto da i dalje stoje pored majke, djeca idu k ocu, a majka ostaje sama sa svojom sestrom blizankom, jer ostaje duboko vezana za nju. Tako klijent dobiva sasvim drugu sliku svoje obitelji. Odjednom mu postaje jasno da je majka ta koja želi otići, a da je muž/otac otišao umjesto nje. Često se događa da jedan partner ode umjesto drugog, iako upravo taj drugi osjeća poriv za odlaskom. Djeca više ne stoje uz majku, već uz oca. Otac zrači pozitivnom energijom. Klijent, koji je tako dugo stajao uz majku, a udaljen od oca, sada mora stati kraj oca. I tako se očeva muška energija prelijeva u njega. Ali to i dalje nije dovoljno. On je bio u zavadi s ocem baš zato što je stajao uz majku. Sada mora pridobiti oca.  Potreban mu je njegov blagoslov.

Očev blagoslov

Blagoslov? To zvuči religiozno.

Da. upravo tako. Da budemo precizni, čovjek ne potječe od roditelja, već dolazi uz njihovu pomoć. Život dolazi izdaleka i mi ne znamo sa sigurnošću ni odakle ni kako. Gledati u smjeru odakle život dolazi, to je religiozno. U tom slučaju, ne gledamo na nešto nama blisko, već na prauzrok, ne imenujući ga.

Prema tome, ako se sin iz našeg primjera pokloni pred svojim ocem pokazujući na taj način svoje poštovanje prema njemu i zamoli ga za blagoslov, onda se on uklapa u ovaj tijek. Stoga, ovaj blagoslov i nije očev blagoslov. On samo njegovim riječima postaje nama čujan, ali blagoslov dolazi izdaleka, preko mnogo predaka i otac ga samo izgovara. I to u sebi zaista ima nečeg iskonskog, nečeg religioznog. Dakle, moć ovog blagoslova ne nalazi se u očevim rukama.

Tko život prihvati na ovakav način, svjestan je svog porijekla i svoje jedinstvene sudbine koja mu je dobrim dijelom određena rođenjem, uz pomoć roditelja. Zahvaljujući roditeljima, život dobiva svoje mogućnosti, ali i granice. Prihvaćajući i jedno i drugo takvim kakvo je, prepuštamo se svijetu onakvom kakav jest. To je religiozno.   

Konstelacije zbog toga imaju u sebi nešto iscjeljujuće. Ali to nije nametnuto izvana. Iscjeljiteljska snaga je upravo u unutarnjoj dinamici konstelacije.

Zbog toga ovaj rad zahtijeva mnogo opreza, obazrivosti i strahopoštovanja.

U konstelacijskom radu klijent ima pasivnu ulogu. Promatra kako terapeut mijenja konstelaciju tako da se svi članovi obitelji osjećaju bolje. To je vrlo pasivan pristup terapiji.

Postavljajući konstelaciju, klijent je jako aktivan. Tek nakon što ju je postavio, ja mu pomažem uspostaviti red. Na kraju, kada dolazi do razrješenja, kada npr. moli svoga oca: Molim te, blagoslovi me, klijent je ponovno aktivan. Ako je netko samo pasivan, ja odmah prekidam s radom. Ako mi se netko nameće da radim s njim, preki- dam odmah. Ne radim na taj način.

Ali ima istine u tome što ste rekli o svećeniku. Kao terapeut osjećam se u skladu s nekim višim poretkom. I upravo zato što sam u takvom skladu, mogu vidjeti rješenje i pokrenuti ga. Zato je terapeut, koji se bavi ovakvim poslom, jako aktivan, što se ponekad nekim ljudima čini zastrašujuće. To je rad s autoritetom.

Mnogi  kažu  da je  to  autoritativno.

Da, i sam to često čujem. Međutim, ova se vrsta autoriteta može prakticirati samo s najvećom poniznošću, naime u skladu s jednim višim poretkom. Ja imam taj autoritet samo kad sam u skladu sa stvarnošću koja se odvija preda mnom. Prije svega, osjećam se u skladu s onima koji su odbačeni.

Odbačeni su oni koji su u jednoj obitelji iz nekog razloga gurnuti u pozadinu.  

To su oni, kojima se uskraćuje poštovanje, pravo na pripadanje ili jednakost.

U ovom slučaju to je bila preminula sestra blizanka. Ali ta je činjenica očigledno ipak bila poznata obitelji?

Naravno. Zato pogledajmo što se događa pri jednoj tako velikoj nesreći. U obiteljskom sistemu se širi strah, tako da nitko više ne želi znati bilo što o tome, a kamoli se suočiti s time.

Prije nekoliko sam tjedana od ovog klijenta dobio pismo, iz koga se jasno vidjela njegova težnja za oponašanjem djeda iz sažaljenja. Situacija za djeda bila je grozna. Napisao sam da djedu mora prepustiti njegovu sudbinu.

Djed je prouzročio smrt sestre blizanke?

Da. I nitko ga ne može utješiti. Ni slučajno. Dostojanstvo čovjeka komu se tako nešto dogodilo traži da se njemu samom prepusti nositi svoju muku. Onda je on velik. Nitko se ne smije umiješati.

Svjestan sam svoje strogoće kad to kažem, ali istovremeno osjećam duboko strahopoštovanje jer ga poštujem i prihvaćam takvog kakav jest. Takvim mojim pristupom i unuk će postati slobodan.

U završnoj fazi ove posljednje konstelacije rekli ste: U ovoj vezi muškarac nema nikakve šanse. Veza je od početka osuđena na propast. To zvuči vrlo odrješito i hladno.

Nisam ja to izmislio. Kad jedan od blizanaca rano umre, a naročito kad se to dogodi na ovakav način, onda onaj drugi osjeća silnu potrebu slijediti ga.

Ova žena se ne može odvojiti od svoje sestre blizanke, čak i da želi. To je vrlo teško. Mogao bih je sada postaviti desno uz muža, i sestru blizanku zdesna njoj.   

Tako bi sestra blizanka bila uvedena u konstelaciju. No iz iskustva znam da u ovakvom slučaju to ne pomaže. Sudbinska vezanost je tako jaka da ova žena mora otići. Mora se vratiti obitelji iz koje je potekla.

To ne znači da će se ona sada ubiti. Ona jednostavno ne može podnijeti svoju vlastitu sreću s mužem, znajući da njena sestra blizanka nije imala prilike biti sretna. Tu djeluje vrlo jaka ljubav, iz dubine duše. Ako to poštujem, majka se u potpunosti može suočiti sa svojom sudbinom i osjećati lakše, jer je sada povezana sa svojom sestrom blizankom, koja je bila odbačena. Na temelju svojih dosadašnjih iskustava mogu reci da ona jednostavno ne može imati sretan brak. Tako duboke veze imaju veliku moć.

Ovdje je riječ o veoma bitnim i dubokim vezama koje se nikako ne smiju podcijeniti.

li ovom slučaju rad ste nastavili malom vježbom s klijentom.

Hellinger: (klijentu): »Otiđi do preminule sestre blizanke i pokloni se sasvim blago, s poštovanjem. Onda to isto napravi i pred bakom i djedom. Učini to s puno pažnje i poštovanja prema njihovoj sudbini.«

(Klijent se poklanja)

»Sad se uspravi i sve ih pogledaj. Sestru blizanku još uvijek nisi pogledao. Pogledaj tetu u oči. Diši duboko i ponovno se pokloni sasvim lagano.  Pritom  otvori usta i diši duboko. Pusti neka bol dođe... To je bol u čast tvojoj teti... Sad je ponovno pogledaj.«

Hellinger: (publici): »Sada se vidi razlika u izrazu njihovih lica, njena i njegova. On ne može prihvatiti ono što mu ona nudi. Za njega je lakša bolest, primanje blagoslova od svoje tete.«  

Tu ste završili rad. Iz publike smo čuli zabrinuto pitanje: Što se sada događa? Zar ćete mladog čovjeka tek tako pustiti da ode?

Hellinger: (publici): »Njeno pitanje je dakle: Što se dalje događa? Ona misli da bi se nešto moralo dalje događati. U tome i jest stvar. Ništa se dalje ne događa. On je odbio rješenje.«

Time postaje vidljivo nešto zaista jako važno: lakše je živjeti s problemom i patiti,  nego prihvatiti  razrješenje. To je zato što je patnja, ili održavanje problema, izravno povezano s jednom vrstom osjećaja nedužnosti ili odanosti. A taj osjećaj je opet povezan s osobnim uvjerenjem i nadom da vlastitom patnjom možemo spasiti nekoga drugog.

S velikim razočaranjem klijent shvaća činjenicu, koja se ovdje tako jasno pokazala, naime, da teti nije potrebno nikakvo spašavanje! To znači da je sve ono što je dosada činio za nju, bila uzaludna žrtva. Tako nešto nije lako priznati, čak ni tada kada je rješenje tu, pred očima, na dohvat ruke.

Tu se terapeut ne smije miješati niti bilo što raditi. Sve što mogu napraviti je prepustiti ga njegovoj blagonaklonoj duši.

Rješenje

Terapeuti obično nastave terapeutski rad, a vi jednostavno prekidate?

Nedavno sam od tog klijenta dobio pismo iz kojega sam mogao zaključiti da je njegova duša nastavila rad. Naknadno mu je  postalo jasno da  blagoslov tete, mamine sestre blizanke, nije mogao prihvatiti jer se identificirao sa svojim djedom, a djed nije mogao, nakon svega, prihvatiti ljubav svoje mrtve kćeri.   

Djed koji je prouzročio smrt svoga djeteta?

Da. On svoju krivicu smatra toliko velikom da nije u stanju osloboditi se, prihvaćajući prijateljski osmjeh svog djeteta koje je pregazio. Klijent se u nekom trenutku identificirao s djedom. Ali njegova duša je nastavila rad. To je na njega djelovalo tako što mu je, između ostalog, postalo jasno kakva je situacija s djedom. Tek tada sam mogao nastaviti s radom. Tada sam mu mogao pomoći. Rekao sam mu da djedovu patnju mora ostaviti njemu, jer će se jedino tako osloboditi.

što konkretno znači kad kažete: Mogao sam mu pomoći. Je li došlo do poboljšanja njegove bolesti?

Pomogao sam mu da se oslobodi identifikacije s djedom. Djed, poslije spomenutog događaja, svakako ima potrebu za ispaštanjem. I bolest se ponekad pojavljuje iz potrebe za ispaštanjem. Vrlo je vjerojatno da i bolest klijenta služi ispaštanju, umjesto djeda. Kada se klijent oslobodi ove identifikacije, možda može doći i do poboljšanja bolesti. Ali ja to ne znam, niti je to moja prvenstvena briga.

Ja brinem o silama koje iscjeliteljski djeluju na dušu i koje djeluju u obitelji. Kad se pokrene dobra, pozitivna energija, može doći i do izlječenja. Ali to nije moj nepos- redan cilj. Moj se cilj nalazi, prije svega, u predjelu duše i obitelji. I naravno da nemam ništa protiv ako tako dođe i do povlačenja bolesti. Ali to radije prepuštam liječnicima. Oni su za to mjerodavni. Ja se ne miješam u nešto što je izvan moje kompetentnosti.

Bolesti u obitelji

Vi radite s bolesnima koji se liječe medicinskim putem. To znači da liječnici sa svojim pacijentima dolaze kod vas i onda radite zajedno? Kažete da je tumor povezan s nesposobnošću da se poklonimo i da su želučane tegobe povezane s nerazjašnjenim odnosom prema majci. Ali ne kažete: ]a to liječim obiteljskim konstelacijama?

Radeći s bolesnicima, naučio sam da ista osnovna dinamika dovodi do različitih bolesti. Ja radim samo s osnovnim dinamikama.

U obiteljima postoji potreba da jedno od djece naslijedi istu sudbinu kao preminuli brat ili sestru, ili preminulu majku ili preminuli otac. Onda ono kaže u sebi: Idem i ja za tobom. Tada se događa da onaj tko je u ovakvoj situaciji, izvrši samoubojstvo, ili dobije tumor, ili oboli od neke druge bolesti. Dakle, ista osnovna dinamika se može očitovati na različite načine. Zato bi bilo potpuno pogrešno, ako bih želio liječiti tumor, ne uzimajući u obzir ove osnovne dinamike.

U biti, postoje tri osnovne dinamike:

•  prva tendencija: Ja te slijedim u smrt ili u bolest ili u određenu sudbinu,

•  druga: Radije ću umrijeti ja, nego da ti umreš ili Radije ću otići ja, nego ti;

•   treća: ispaštanje vlastite krivice.

U poretku koji smo uzeli kao primjer, najvjerojatnije je da je čovjek u sebi rekao: Ženo moja draga, radije ću ja otići iz obitelji, nego da to ti učiniš.

Zašto on to čini?

To se odvija potpuno nesvjesno. Isto tako rade i djeca, na primjer, kada osjete da jedan od roditelja želi nekog slijediti. U našem primjeru majka želi slijediti istu sudbinu kao preminula sestra blizankinja. Onda sin kaže: Radije ću ja oboljeti ili umrijeti, nego ti.   

Prijeđimo na drugi primjer i time na odnos između djece i roditelja. Radi se o ženi koja već dvanaest godina ima multiplu sklerozu. Ona priča o svom ocu koji je bio nacist i koji je u Ratu bio odgovoran za smrt dvojice dezertera. Ponovno su potpuno nepoznati ljudi iz publike preuzeli uloge članova obitelji, vi ste u ovom slučaju zamolili oca da izađe iz prostorije. Zbog čega ste to učinili?

Ovdje se radi o velikom izuzetku u obiteljskoj terapiji. Ubojice, po pravilu, gube svoje pravo na pripadnost. Onaj tko je svojom krivicom odgovoran za nečiju smrt na ovakav način prokockao je svoje pravo na pripadnost. On mora izaći iz obiteljskog sistema. Izlazak kroz vrata simbolizira Činjenicu da je on prokockao svoju pripadnost. Ali to isto tako može simbolizirati smrt, tj. želju da umre ili da se ubije.

Ako sada u obiteljskom sistemu, taj tko je prokockao pripadnost ne ode, onda umjesto njega odlazi jedno dijete. Zbog toga sažaljenje prema počinitelju ničemu ne vodi. Štoviše, to čak pogoršava situaciju onih koji su zapravo  nedužni.

Poslije završetka rada rekli ste ovoj ženi da se u njezinom slučaju radi o stavu: Radije ću ja nestati, nego ti. Umjesto oca, kćer želi otići. To je uzrok njene bolesti. Na temelju ovog objašnjena došlo je do kratkog dijaloga između Vas i žene, poslije čega ste je pitali, je li joj to jasno:

Gospođa: »Dakle, to za mene znači da se konačno mogu i smijem osloboditi osjećaja da ja moram snositi odgovornost za svog oca i za ono što je on napravio, a nije se ni znalo. Dosad sam se osjećala odgovornom za njega. Do prije dvije-tri godine, o tome što je on učinio nije se ni pričalo. Ja sam to rekla svojoj braći i sestrama.« 

Hellinger: To nikako nisi smjela napraviti. Ne. Nisi mjela čak ni pitati. 

Gospođa: »Nisam pitala, samo sam rekla: Pričaj mi, kako je bilo u ratu.«

Hellinger: »Dijete to ne smije. Dijete ne smije zadirati u tajne roditelja. Može biti da je jedan dio tvoje patnje naprosto okajanje za tvoje miješanje.«

Pitanje iz publike: »Zar nam naši roditelji nisu smjeli pričati o nacistima i što se tada događalo?«

Hellinger: »Ne, to nikako nisu smjeli! Ne, ako su i sami bili umiješani. Jer što inače djeca rade? Ona kažu: Što ste tamo radili, kako ste mogli! I time djeca postaju jednako loša kao i roditelji.«

Pitanje iz publike:  »Ja tako nešto mogu pitati i saznati od  svojih roditelja i mogu razumjeti njihovo ponašanje i njihov postupak. I mogu oprostiti.«

Hellinger: »Razumijevanje i opraštanje nisu uloge djeteta. Kakva  arogantnost! Nije do djeteta da razumije ili da oprosti svojim roditeljima. To je arogantno.« 

Arogantnost i njene posljedice Ovo je prouzročilo prilično negodovanja i nemira. Jedan dio publike bio je zgranut. Djeca imaju intuitivan osjećaj za pravednost. Kako to da odjednom nemaju pravo pitati? Zašto? Djeca osjećaju kad roditelje zbog nečeg muči savjest.

Da, to je točno, djeca to primjećuju, ali ne smiju se miješati.

Djeca nisu odrasli. Ona jednostavno pitaju. Sasvim nedužno. Moraju li zbog toga ispaštati bolešću?

Ovisi o tome o čemu se radi. Kada se radi o krivici roditelja ili njihovoj intimnoj vezi, svako pitanje djeteta je nečuvena drskost. Kada se radi o krivici, oni preispituju roditelje i stavljaju ih pred vlastiti sud i zahtijevaju od njih: »Opravdajte sebe preda mnom.« Veće arogantnosti od te nema.   

Kad dijete to napravi, samo će sebe kazniti za takvu uobraženost. Isto se događa i kad roditelji sami ispričaju djetetu nešto o sebi, nešto iz svoje intimne veze. Npr. ako majka kaže: Otac je impotentan, ili U našem braku se ništa ne događa ili tako nešto. Ili ako otac govori djetetu o majci umanjujući njenu vrijednost, dijete sluša i onda samo sebe kažnjava samom činjenicom što to zna. Utoliko više, ako se još naknadno i raspituje.

U takvom slučaju za dijete postoji samo jedno rješenje. Ja to zovem duhovno zaboravljanje. Dijete se mora potpuno povući iz toga. Dijete ima roditelje kakve ima. Roditelji ne mogu biti drugo osim ono što jesu. Nije ni potrebno da budu nešto drugo od onoga što jesu. Jer muškarac i žena postaju roditelji, ne zato što su dobri ili loši, već zato što se vezuju kao muškarac i žena.  Samo tako postaju roditelji. Dijete zbog toga mora od roditelja prihvatiti život onakav kakav su mu dali. Roditelji mu ništa ne mogu ni pridodati niti oduzeti. Ni dijete ne može ništa niti pridodati, niti isključiti. Dijete mora prihvati život onako kako mu je dan od roditelja.

Zar ne bi trebalo biti obrnuto? Ne bismo li trebali reći roditeljima da ne smiju pričati djeci o nekim stvarima i da trebaju odvojiti odrasli dio života od djece?

Naravno. Dijete nije krivo ako je uvučeno u stvari odraslih. Učinak je, međutim, isti. Samom činjenicom da dijete zna određene stvari dolazi u položaj koji mu ne pripada. U pravu ste, to se mora red roditeljima. Ranije su područja između roditelja i djece bila puno više odvojena nego danas. Partnerstvo koje se danas između roditelja i djece često može primijetiti, jako je loše za djecu.

Vratimo se opet još jednom primjeru sa seminara. Jedna žena priča: 

Klijentica: »S dvadeset i pet godina sam imala operaciju štitnjače, prije pet godina operaciju želuca, a onda sam oboljela i od kroničnog bronhitisa.«

Hellinger: »Jesi li udana?«

Klijentica: »Ne.«

Hellinger: »Koliko imaš godina?«

Klijentica:  »Trideset pet.«

Hellinger: »Što je bilo specifično u tvojoj obitelji?«

Klijentica: »Otac me je seksualno zlostavljao, a moja majka nije htjela stati na moju stranu kad sam joj to rekla. Rekla mi je: Nikome to ne pričaj, inače će on otići u zatvor. Tako sam bila ušutkana.«

Hellinger: »O.K. Imaš oca, majku i koliko braće i sestara?«

Klijentica: »Dva brata i jednog dječaka, prvog sina moje majke, koji je umro tri dana poslije rođenja.«

Hellinger: »Od čega?«

Klijentica: »Poplavio je i umro.«

Hellinger:  »Dakle,  prvo  postavi  obitelj: otac,  majka  i djeca.«

Kad je postavila obitelj, žena je sjela tako da može dobro pratiti što se događa, a Bert Hellinger je postavljao pitanja sudionicima koji su uzeti iz publike da predstavljaju članove te obitelji.

Hellinger:  »Kako je otac?«

Otac:  »Ne  osjećam  ženu  pokraj  sebe. Osjećam  samo vezu s kćeri.«

Hellinger: »Kako je majka?«

Majka: »Ovdje se osjećam previše blizu i nekako je ovo dijete problematično. Ono je tako daleko od mene. Neugodno mi je. Željela bih biti bliže tom djetetu.«

Hellinger: »A kako je kćer?«  

Kćer: »Ruke su mi sasvim vrele. Osjećam agresiju, strah i bijes.«

Hellinger  (klijentici):  »Sada  uvedimo  u konstelaciju umrlo dijete. Izaberi i postavi ga.«

Hellinger: (kćeri): »Što se promijenilo kod tebe?«

Kćer: »Osjećam se puno bolje, zašrićenije. Nisam više sama.«

Otac: »Osjećam vezu s njim.«

Majka: »Ja jednostavno želim k ovom djetetu.«

Hellinger:  »Kćeri?«

Majka: »Da.«

Brat: »Želio bih od obitelji napraviti jedinstvo.«

Hellinger: (umrlom djetetu): »A kako si ti?« 

Umrlo dijete: »Osjećam se mrtvo.«

Hellinger: »Da, točno, (klijentici): Što se dogodilo u obitelji tvoje majke?«

Klijentica: »Jedna mamina sestra je s osam godina otišla u inozemstvo i tamo ostala.«

Hellinger: »Kako dijete može samo otići s osam godina?«

Klijentica: »Pa bila je to jedna vrsta školske razmjene.«

Hellinger: »S osam godina? Čudno.«

Klijentica: »Da, ona je otišla u inozemstvo. To je bila neka vrsta školske razmjene između Mađarske i švicarske. Žena i muž u Švicarskoj su zamolili moju baku i djeda da im daju jedno dijete, jer ih oni imaju dovoljno. Onda su djed i baka dijete...«

Hellinger:  »To mi je već  dovoljno.  Kome majka  želi otići?«

Klijentica: »Svojoj sestri.«

Ponovno je majka ta koja želi otići iz obitelji?  

Dakle, njenu sestru su dali drugima i majka također želi otići. Ona želi otići svojoj sestri. Medu sestrama i braćom postoji jako duboka ljubav i povezanost. Ako je nekom od njih loše, onda to i drugi oponašaju. Ako je npr. jedno dijete hendikepirano, drugi se često tako ponašaju kao da ne smiju život živjeti u potpunosti. Tu se radi o djelovanju ljubavi i odanosti.

Pitali ste: Što se dogodilo u majčinoj obitelji. Niste pitali: Što je bilo u očevoj obitelji. Na kraju otac je bio taj, koji je seksualno zlostavljao svoju kćerku.

Iz konstelacije se moglo vidjeti da problem, zapravo, leži u majci. Kod seksualnog zlostavljanja najčešće postoje dva počinitelja. Naime, jedan, koji je u prvom planu, što bi ovdje bio otac, i jedan koji je u pozadini. Zbog toga kod zlostavljanja nije moguće rješenje, ukoliko se oba ne uzmu u obzir. Ovakvo tumačenje je pomalo smjelo. Ipak, polazim od toga da majka želi otići od muža, jer želi svojoj sestri. Osjećajući se zbog toga krivom i dužnom prema mužu, navodi ga na kćer, kao vrstu naknade.

Počinitelji i žrtve

To je veoma provokativno. Mnogi koji rade sa seksualno zlostavljanim djevojčicama vjerojatno su zgranuti kada čuju da je majka zapravo uzrok zlostavljanja.

Ja ni slučajno ne opravdavam muškarca. Bilo bi sasvim pogrešno ako bi se na to tako gledalo. Ali vrlo je bitno imati cijelu sliku o tome. Npr. nije dovoljno što se dijete ljutilo na oca, već se moralo ljutiti i na majku. Koliko sam dosad vidio, kod seksualnog zlostavljanja, roditelji su uglavnom u prešutnom dogovoru, tj. tajnoj vezi.  

Onima koji žele analizirati sve to  može zvučati prilično čudno. Moglo bi se reći da vi samo postavljate neke tvrdnje. Odakle vi to uopće možete znati?

To sam naučio iz obiteljskih konstelacija, radeći s klijentima. Prije svega, vidio sam da svaki napad na počinitelja ima jako loše posljedice.

Dakle, napad na one koji su nešto skrivili.

Da, jer dijete ostaje vjerno počinitelju koji je kažnjen i kažnjava samo sebe zbog toga. Ako to ono samo ne napravi, onda to ponekad kasnije učini njegovo dijete. Ponekad to ide kroz više generacija. Ispričat ču vam jedno moje, veoma neobično iskustvo.

Na tečaju za psihijatre jedna liječnica je pričala o svojoj pacijentici koju je otac silovao. Bila je vrlo ogorčena. Rekao sam joj da bi trebalo postaviti tu obitelj, i ona je to napravila. Onda sam joj rekao da se kao terapeut postavi u konstelaciji kod osobe gdje misli da joj je najbolje mjesto. I ona je stala pored svoje klijentice. Svi u obiteljskom sistemu su bili ljutiti na nju i nitko nije imao povjerenja u nju.

Potom sam joj rekao: Sada stani pored zlog oca. Svi u sistemu su odahnuli i počeli stjecati povjerenje u nju.

Kod ove konstelacije sam otkrio i uvidio da se terapeut mora povezati s odbačenim članom sistema. Samo tako mu može poći za rukom da nešto dovede u red. Ako se veže za žrtvu i postane ogorčen, svi se osjećaju loše. A to je, prije svega, loše za žrtvu.

To je samo jedno iskustvo. To nije tako zato što ja mislim da tako mora biti. Ova sam saznanja stekao postavljajući obiteljske konstelacije. Ali ako to netko drugačije vidi, ili ima neko drugo iskustvo koje pomaže, odmah ću se povući. Nikome ne želim stvarati obrazac kako treba postupati.

Ali to nije nikakva čvrsta teorijska konstrukcija.

Ni slučajno. I to ne samo u ovom slučaju već i inače. Ja postupam fenomenološki. To znači da promatram što pomaže, i to isprobavam. Ako pronađem pravi put, na temelju toga stvorim pretpostavku. Ali ona se mijenja od slučaja do slučaja.

/ po čemu vidite što pomaže?

Po izrazu lica. Čim se dođe do rješenja, lica počinju zračiti i svi se osjećaju opušteno. To se suprotstavlja staroj poznatoj izreci: Biti pravedan prema svima umjetnost je koju nitko ne umije. U obiteljskoj terapiji rješenje podrazumijeva da su svi članovi u obiteljskom sistemu zadovoljni. Kada svatko stoji na svom pravom mjestu, kada svatko stoji iza onoga što je napravio i svatko se brine o sebi i ne miješa se u živote drugih, onda svi imaju osobno dostojanstvo i osjećaju se dobro. To je rješenje.

(Kraj radiointervjua)