Richard Wagner, umjetnik jedinstvene nadarenosti i mašte koja graniči s čarolijom, Shakespeareovu pjesničku umjetnost pokušao je kombinirati s Beethovenovom glazbom. Na sebe samoga gledao je kao na proroka, čija je životna zadaća bila prodrmati Nijemce kako bi spoznali veličinu svojih predaka i krvnu nadmoć svoje rase. Pohlepu za zlatom u svojem je Sumraku bogova usporedio s "tragedijom modernog kapitalizma i židovskog lihvarskog duha" koji je po njegovom mišljenju prijetio uništenjem njemačkoga naroda.

No, prema staroj predaji, san koji je slijedio Ragnaröku ipak nije trebao biti vječan. Bilo je prorečeno da će Heimdal, čuvar na pragu između bogova i ljudi, jednoga dana učiniti da odjekne povik za buđenje kako bi najavio buđenje germanske rase iz svog smrti sličnog sna. Adolf Hitler bio je sretan kada je otkrio da je proročanstvo buđenja iz intelektualnog i materijalističkog mraka potvrđeno tekstovima, mitovima i legendama gotovo svih ostalih starih kultura. Mnogobrojni izvori ukazivali su na to da će dvadeseto stoljeće donijeti početak velikog duhovnog buđenja čovječanstva.

Ali još presudnije od zagonetnih proročanstava starih, za Adolfa Hitiera bila je najava njegovog voljenog Nietzschea o nadolazećem nadčovjeku, elitarističkom vrhuncu njegove rase i gospodaru svijeta. "Učim vas nadčovjeku" uvodne su riječi njegovog sjajno napisanog Tako je govorio Zaratustra:

"Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što bi trebalo biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali? Sva bića do sada su stvorila nešto veće od sebe: a vi želite biti oseka te velike plime i radije se vratiti životinjama nego prevladati čovjeka? Što je majmun čovjeku? Podsmijeh ili bolni sram. A upravo to bi za nadčovjeka trebao biti čovjek: podsmijeh ili bolni sram. Prešli ste put od crva do čovjeka, i mnogo tog u vama još je crv. Nekada ste bili majmuni, a i sada je čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna... Gledajte, učim vas nadčovjeku. Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: neka nadčovjek bude smisao zemlje! Zaklinjem vas, braćo, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama!"

Ali nadčovjek nastaje tek kada čovjek prevlada sam sebe, jer čovjek je most između životinja i bogočovjeka. Čovjek mora obogatiti krv sjemenom vrlina nadčovjeka, nesebično se, ne očekujući zahvalu, žrtvovati postavljenom mu zadatku rađanja nadčovjeka.

"Čovjek je uže ispleteno između životinje i nadčovjeka - uže iznad ponora.

Opasno prelaženje prijeko, opasno bivanje na putu, opasno osvrtanje, opasno užasavanje i zastajkivanje. Ono što je na čovjeku veliko to je da je on most, a ne svrha. Ono što se na čovjeku može voljeti to je da je on prijelaz i zalazak.

Volim one koji ne znaju živjeti, osim propadajući, jer to su oni koji prelaze prijeko.

Ljubim velike preziratelje, jer oni su veliki štovatelji i strjelice čežnje za drugom obalom.

Ljubim one koji razlog da propadnu i postanu žrtve ne traže tek negdje iza zvijezda, već se žrtvuju kako bi ona jednom postala zemljom nadčovjeka."

Za Nietzschea je Bog mrtav, a budući da je Bog mrtav, čovjek snosi odgovornost za vlastiti razvoj i za razvoj svih ostalih carstava na zemlji. Nadčovjek se može ostvariti samo vlastitom, neukrotivom voljom čovjeka.

U jednom kasnijem djelu, Volja za moć, Nietzsche se pokazuje optimističnijim glede skore pojave nadčovjeka. Ukazivao je na to da se gospodski narod već nalazi u nastajanju i da su ljudi već spremni postati praocima - pa čak i očima - nadolazećeg nadčovjeka: "Samo da na svijet donesem nadčovjeka, molitva je žena, samo da za sina imam nadčovjeka, želja je muškaraca."

Što se tiče vanjske pojave dvadesetjednogodišnjeg Hitlera u drugoj polovici godine 1910. stvari su bivale sve lošije i na kraju je izgledao potpuno zapušteno. Vlasnici kavana i javne "pučke kuhinje" što ih je posjećivao kako bi utažio glad, osoblje u knjižnicama, biljeteri u kazalištima, a naposljetku, i ne kao posljednji, čuvari u riznicama Hofburga počeli su ga smatrati sumnjivim subjektom, besposlenom skitnicom.

Ali mladiću koji je stajao pred Longinusovim kopljem i u strjelovitom nadahnuću dobio uvid u svoju budućnost, mišljenja drugih o njegovoj vanjskoj pojavi i sirotinjskim životnim uvjetima bila su posve nebitna.

Jedino "što je tu pojavu, kakva se rijetko mogla susresti među kršćanima"20, zanimalo bilo je stjecanje nove svijesti kojom bi mogao shvatiti međusobno suprotstavljene sile koplja i uz to otkriti smisao vlastite sudbine.

Iako je općepoznato da je Hitler proučavao različite oblike joga, u utočištu za beskućnike u Meldemannstraße nije bilo nikoga tko bi ga bio vidio kako pred svojim krevetom sjedi u položaju hatha-joge. Brzo mu je postalo jasno da je ona strana joge što se bavi položajima i tajnama kontrole disanja bila namijenjena Azijatima u ranijim vremenima. Smatrao ju je korisnom za narod čiji osjećaj jastva (svijesti o samom sebi) nije bio osobito razvijen i čije intelektualne sposobnosti nisu bile osobito izražene.

Bila je to tehnika koja je askezom i meditacijom pokušavala čistiti tijelo u takvoj mjeri da je postalo okom duše. "Posljednje što bih poželio bilo bi da jednom završim kao Buddha", kazao je Adolf Hitler20.

Adolf Hitler bio je suočen s istom situacijom kao i današnja mlađa generacija koja vrata spoznaje i put proširenja svijesti želi otkriti bez upotrebe droga. U tom obilju starih tekstova nije mogao pronaći siguran oslonac s kojeg bi mogao kročiti na izravan uspon k transcendentalnoj svijesti, i nikakvu jasnu, neposredno primjenjivu metodu inicijacije koja bi potisnula dominaciju osjetila i lažne zaključke s njima povezanog intelekta.

Nimalo nije sumnjao u to da je tajna Longinusova koplja povezana s moćnim i krvavim misterijem i jednim potpuno novim pojmom vremena.

Ali gdje se u povijesti ili u sadašnjosti pokazao sasvim nov, zapadnjački put k transcendentalnim stanjima svijesti?

Odgovor je došao iz neočekivanog smjera. Neočekivanog stoga što se rješenje nalazilo u neposrednoj blizini: Parsifal, opera Richarda Wagnera, djelo inspirirano misterijima svetoga grala!

Parsifal, Wagnerovo posljednje veliko djelo, bilo je čisto osobno oćućena dramatizacija priče o gralu što ju je spjevao Wolfram von Eschenbach, trubadur trinaestoga stoljeća. Hitler je vjerovao da je u tom neobičnom

20 Hitlerovi razgovori za stolom.

srednjovjekovnom epu otkrio upravo ono što je tražio - zapadnjački put za stjecanje transcendentalne svijesti i novih stupnjeva doživljavanja vremena.

Kako bi potrazi za Svetim gralom dao dramatičan oblik, Wagner je borbu oko posjedovanja svetog koplja - Longinusovog koplja što je nekoć probilo Kristov bok - između vitezova grala i njihovih protivnika pretvorio u središnju temu svoje opere!

U rukama viteza Parsifala, koji je služio arkanđelu grala, koplje je bilo sveti simbol krvi Kristove - dragocjeni talisman koji je donosio otkupljenje i spas. No, u rukama strašnoga Klingora, koji je okružen svojim djevojkama cvijeća prebivao u nepristupačnom dvorcu, pod južnjačkim nebom, koplje je postalo nekom vrstom falusnog simbola, čarobnoga štapa u službi sila crne magije.

Adolf Hitler bio je vrlo sretan zbog tog otkrića koje ga je u kratko vrijeme odvelo dobar dio važnoga dijela puta naprijed, otvarajući mu razne mogućnosti daljnjega istraživanja. Pun nestrpljenja iščekivao je izvedbu Parsifala, ali morao je čekati nekoliko mjeseci dok nije prikazan u Bečkoj operi.

Visoko najednom od jeftinih mjesta na galeriji, dao se ponijeti dostojanstvenošću glazbe, čiji je napjev podsjećao na Tristana i Izoldu, ali je bio još potresniji i nadnaravniji. Kada je izišao iz kazališta, bio je u sukobu sa samim sobom, osjećajući se rastrganim između dvaju oprečnih osjećaja, između oduševljenja i odvratnosti.

S jedne strane nimalo nije sumnjao da je Richard Wagner bio nadmoćna proročka figura među Nijemcima. Duboko ga je ganulo njegovo veličanje "Bratstva vitezova" čijim žilama teče čista i plemenita krv. A pomisao da bi upravo krv trebala sadržavati tajne koje bi mogle baciti svjetlo na tajne grala uzburkala je njegove osjećaje kao nikada dotad.

Ali dok su se operne scene izmjenjivale, druga strana njegove prirode prilikom procesija i rituala u Gralsburgu - no, prvenstveno kod svih kršćanskih ukrašavanja i mistificiranja Velikog petka - osjećala je neobjašnjivu odvratnost.

Vani, pred kazalištem, na hladnom noćnom zraku najednom je postao svjestan uzroka svoje nelagode. U dubini duše bili su mu mrski kršćanski zavjeti i ideali milosrđa vitezova. "Nisam mogao pronaći nikakvog razloga diviti se kukavnim vitezovima koji su obeščastili svoju 'arijevsku' krv kako bi se predali praznovjerju Židova Isusa. Moje simpatije bile su u potpunosti na strani Klingora", kazat će kasnije.

Hitleru je trebalo tek kratko vrijeme kako bi otkrio da su samog Wagnera njegove studije o "svetom koplju" u riznici Hofburga inspirirale da temu Parsifala u svojoj operi stopi s legendom o Longinusovu koplju.

Richard Wagner i Friedrich Nietzsche otputovali su u Beč upravo zato da bi zajednički promatrali to koplje objave. Bio je to put koji će za obojicu gorko završiti.

Razilaženje u mišljenjima proizišlo iz obostranog proučavanja povijesti koplja i značenja njegove legende konačno su doveli do loma između dvoje nekad nerazdvojnih prijatelja - majstora glazbe i ciničnog filozofa.

Bio je to rastanak koji će obojicu otjerati u gorku i patetičnu osamu, koja će postupno narasti do uzajamnih osjećaja mržnje i prijezira. Javna polemika vođena je tako žestoko da je u temeljima uzdrman upravo rođen pangermanski mistično-poganski idealizam.

Pobliže okolnosti posljednjeg susreta Nietzschea i Wagnera u Bayreuthu dobro su poznate, jer ih je veliki skeptik i kritičar zabilježio njemu svojstvenim, stilističkim savršenstvom. Činilo se kao da je Wagner, koji u to doba ništa nije slutio o Nietzscheovu odbijanju njegovih misli o Kristu, svoju temu Parsifala razvio na temelju vlastitih novostečenih religioznih iskustava izbavljenja i povratka u krilo kršćanske zajednice (sve to, naravno, uz pretpostavku da Isus nije rođen kao Židov već da je slavnog arijskog podrijetla).

Nietzsche, koji je kršćanstvo smatrao moralnom propašću, "negacijom svih stvari", kapitulacijom pred paulinskim otrovom, jedva je uspijevao nadvladati svoje osjećaje gnušanja te je Wagneru i Bayreuthu zauvijek okrenuo leđa.

"Stvarno je došlo vrijeme za rastanak", pisao je u Nietzsche contra Wagner, nakon što je, kaže, bio svjedok da je njegov jedini prijatelj kukavno otpuzao na put odricanja, "propali i bijedan lik, ležeći bespomoćno i slomljeno pred kršćanskim križem".

Nietzsche je opisao kako je Bayreuth, znamenito mjesto održavanja Wagnerovih svečanih igara, "napustio s jezom što je osjeća svatko tko je nesvjesno umakao strahovitoj opasnosti".

U stihovima koji su trebali biti parodija Goetheova Fausta, Nietzsche je dao oduška svojim mislima o Wagnerovu obraćenju:

"Je li to još njemački?

Iz njemačkog srca došlo je to zagušljivo kriještanje?

I njemačkog je tijela to komadanje samoga sebe?

Njemačko je to svećeničko širenje prstiju,

To nadraživanje osjetila na tamjan što daje?

I njemačko je to zapinjanje, padanje, teturanje,

Ta nesigurna cincilin zvonjava?

Te okice opatice, zvrndanje Ave-zvona,

Sve to prijetvorno ushićeno uzdizanje neba?

Zar je to još njemački?

Razmislite! Još ste na vratima:

Jer ono što čujete, to je Rim - bezizražajno vjerovanje Rima!"

Friedrich Nietzsche

Wagner kao apostol krijeposti.

U ozbiljnijem tonu, mješavini bijesa i razočaranja, Nietzsche je izrekao svoje mišljenje o Wagnerovu Parsifalu:

"Nije li Wagnerov Parsifal njegovo kriomično podsmijavanje samome sebi? Jasno bi to trebalo željeti, ako je to bilo mišljeno kao ozbiljno djelo?

Moramo li ga (kao što mi je to netko rekao) promatrati kao izroda mržnje protiv znanja, duha i osjećajnosti? Kletvom nad čulima, te duhom i dahom mržnje? Kao otpad i obraćenje kršćanstvu i njegovim opskurnim idealima?

Ili, na kraju krajeva, samoodricanje jednog umjetnika s obzirom na ono čemu je prije stremio? Jer Parsifal je djelo himbe i žudnje za osvetom, tajni pokušaj trovanja preduvjeta života - loše djelo... Prezirem svakoga tko Parsifala ne doživljava kao pokušaj ubijanja svakog osnovnog morala."

Friedrich Nietzsche

Wagner kao apostol krijeposti

Javna polemika između Nietzschea i Wagnera ni u kom se slučaju nije odvijala samo jednostrano. Wagner se branio jednim vrlo uvjerljivim argumentom zalažući se za kršćanstvo koje se u židovstvu više ne osjeća "kao kod kuće". Čak je dokazao da je ono upravo suprotnost onoga što je Nietzsche prijezirno nazivao "židovskom konzekvencom". Jer Wagner je tvrdio da mu je objavljeno kako je Isus Krist najčišćeg arijskog podrijetla i da nikada nije imao ništa s rasno obeščašćenim židovskim plemenima.

Za njih se, smatrao je on, mora tražiti "konačno rješenje" kako bi se domovina očuvala od njihovih pogubnih utjecaja.21

Misao da bi Isusova krv bila arijevska, koja u sebi krije potpuno krivu predodžbu o univerzalnoj prirodi kršćanstva, dala je sasvim nov smisao potrazi za svetim gralom. Ona je značila da te svete misterije treba promatrati kao isključivo njemačke, a da čast vitezova grala pripada jedino Nijemcima.

Gnjevna mržnja i prijezir što su se razvili između dvaju najvećih Hitlerovih junaka doveli su ga u određenu nedoumicu - osobito što je u toj prepirci bila riječ o prirodi krvi Isusa Krista i značenju koplja kojim je prolivena.

Jedan veliki problem još uvijek je čekao rješenje. Tko je sada u pravu sa svojim stavovima o Isusu Kristu? Kompozitor, koji je pao na koljena pred arijevskim Kristom, ili mračni filozof čupavih obrva koji je kršćanskoga Boga psovao kao idiota: maestro iz Bayreutha, veliki prorok novog, pangermanskog kršćanstva, ili samotni vizionar koji je prorekao dolazak "nadčovjeka"?

Na neki način Adolfu Hitleru uspjelo je donijeti odluku koja ga je lišila potrebe da se odrekne jednog od svojih velikih učitelja ("Tko bi inače bio u stanju izvesti tako zamašan intelektualni salto?"): On je jednostavno od Wagnerova blistava talenta i mračno snatrećeg Nietzscheova genija posudio one elemente koji su mu trebali kako bi skrpao vlastiti uvrnuti svjetonazor. Iako je ustrajao na ranijim strukturama i vizionarskoj širini Wagnerova Prstena Nibelunga, a misterije grala tumačio na svoj vlastiti poganski način, istovremeno je pristao uz Nietzscheovu Genealogiju morala s njenim "prevrednovanjem svih vrijednosti". Kršćanski dobro bilo je zlo, a kršćanski zlo bilo je dobro!

"Moj osobiti talent", kazao je Hitler u jednom govoru nakon preuzimanja vlasti, "jest sposobnost pojednostavljivanja kompliciranih problema i njihova pretvaranja u temeljna pitanja." Možda je to objašnjenje za to da je Adolf Hitler moral kršćanstva drsko preokrenuo naglavačke dok je stajao ondje pred kopljem što je probilo Kristov bok i položio neopoziv zavjet da će se nadalje obožavati zlo.

21 Izraz "konačno rješenje", koji je anticipirao plinske komore logora smrti i likvidaciju

otprilike 5 milijuna europskih Židova, po prvi puta je preko Wagnerovih

usana prešao tijekom njegova "kršćanskog" obraćenja.

Bezbrojni posjetitelji u riznici Adolfa Hitlera naučili su da koplje, katalizator objave, ne može otkriti ništa dok sam poprilično ne uznapreduje u svom vlastitom shvaćanju u njemu skrivene tajne. Sada je stajao pred starim oružjem što je ležalo na jastučiću od crvenog baršuna i imao je jasan osjećaj da je došao trenutak u kojem će mu biti objavljena velika tajna: htio mu se razotkriti duh koplja!

"Zrak je postao zagušljiv i jedva sam mogao disati. Komešanje ljudi u riznici kao da mi se gubilo pred očima. Sam i dršćući, stajao sam pred lebdećim likom nadčovjeka - visokog i strašnog duha, okrutnog izgleda, što je ulijevao strah u kosti. U svetom strahopoštovanju svoju sam mu dušu ponudio kao oruđe njegove volje."22

Adolf Hitler nikada nije priopćio da li je kao i Nietzsche osjetio onu "jezu, što je osjeća svatko tko je nesvjesno umakao strahovitoj opasnosti".

Prošla je strašna kušnja Adolfa Hitlera.

"Odlazi, Isuse, jer pisano je: 'Moli se nadčovjeku, eliti rase, gospodaru svih kraljevstava na zemlji i njene krasote, samo njemu služi?'

22 Hitler je istu viziju opisao nekadašnjem nacističkom gaulajteru Rauschnigu,

koji je kasnije prešao saveznicima. Dogodilo se to u jednom razgovoru u kojem je

Hitler pretresao pitanja mutacija njemačke rase.

"'Nadčovjek je sada među nama! Ovdje je!' pobjedonosno je uzviknuo Hitler.

'Zar vam to nije dovoljno? Vidio sam novog čovjeka. Neustrašiv je i okrutan. Bojao

sam ga se.' Dok je Hitler izgovarao te riječi, drhtao je kao u nekoj vrsti ekstaze." (Hermann

Rauschnig: Razgovori s Hitlerom)