3. POGLAVLJE

KUŠNJA ADOLFA HITLERA - ARIJEVSKI BOG ILI NADČOVJEK?

"Ponovno ga odvede đavao na goru vrlo visoku te mu pokaza sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš, pa mu reče: 'Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš'.

Nato mu Isus reče: 'Odstupi sotono, jer je napisano: Gospodaru, Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinom služi.'

Tada ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su mu služili."

Evanđelje po Mateju 4, 8-11

U skladu s legendom vezanom uz Longinusovo koplje, dotični posjednik kod provođenja svojih svjetskopovijesnih ciljeva ima izbor između dva suprotstavljena načela: naime, dobra ili zla.

U okviru konvencionalnog morala može se činiti smiješnim da bi netko trebao biti nesposoban razlikovati između ekstrema dobra i zla. A Adolf Hitler, koji se u tom kritičnom trenutku još ni u kojem slučaju nije bio odlučio da krene putem đavla, ipak ih nije mogao razlikovati.

U svoja istraživanja o povijesti Koplja i značenju njegove legende upustio se sa strašnim unutarnjim opterećenjem. Već s petnaest godina gutao je djela tragičnog filozofa Friedricha Nietzschea čija je golema rasprava o "Genealogiji morala" pokušala obaviti "prevrednovanje svih vrijednosti" kako bi dokazala da je takozvano zlo dobro, a ono što je općenito smatrano dobrim - zlo!

Stanje sumnje i neodlučnosti u koje ga je doveo Nietzsche još je pojačano utjecajem dvaju daljnjih samoodabranih učitelja. Prvi je bio veliki pesimist Schopenhauer, koji je poricao postojanje dobra i zla i tvrdio da se iza stvaranja ne nalazi nikakvo više biće. A drugi je bio maestro Richard Wagner, koji se molio Luciferu, lukavo preodjevenom u Krista.Tri godine Adolf Hitler neizbježno je bio upleten u mrežu misli te trojice nesumnjivo genijalnih ljudi, čije je djelo pripremalo tlo za nastanak nacionalsocijalizma. I u tom smislu treba shvatiti ako godine provedene u mraku i siromaštvu muškoga doma, u kojima je pokušavao otkriti tajne Koplja, možemo nazvati godinama "kušnje" - strašne kušnje Adolfa Hitlera.

Adolf Hitler bio je odgojen u rimokatoličkom duhu, u vjeri kojoj se do dobi od jedanaest godina predavao s dubokom ozbiljnošću. Mali broj prijatelja obitelji, koji su Hitlera poznavali u Linzu, u ranim godinama njegova djetinjstva hvalili su njegovu sposobnost isijavanja srdačnosti i nesebičnog djelovanja. Bili su duboko ganuti strpljivošću, nježnošću i ljubavlju kojima je njegovao umiruću majku. Također znamo kako se njegova mladenačka duša mogla oduševljavati djelima poput Danteove Božanstvene komedije i Goetheova Fausta. Kada je pročitao "Arielov prizor" u Faustu, koji se na tako dojmljiv način bavi kršćanskim spasenjem, "danima nije govorio ni o čemu drugom".16

Prva sjena sumnje, koja je uzdrmala Hitlerovu čvrstu vjeru u dogmu Rima, pojavila se kada je otkrio Schopenhauerov spis Svijet kao volja i predodžba. Pored kratkog izbora Nietzscheovih djela, ovo će postati Hitlerovom "Biblijom" koju će nositi sa sobom sve do svoga samoubojstva u bunkeru u Berlinu 1945. Schopenhauer je bio prvi značajni njemački mislilac koji je proučavao velike religijske, mističke i filozofske sustave Orijenta i kritički se osvrnuo na njih.

Taj pesimistički mislilac koji je raspirio oduševljenje i divljenje mladoga Nietzschea, poricao je da se Bog na zemlji ikada mogao utjeloviti u tijelo i krv i pojam više stvarnosti nadomjestio je onim što je on nazivao "slijepim umiranjem volje". Prema Schopenhaueru, pojmovno razmišljanje nikada nije moglo dovesti do istine, a jedina stvarnost otvorena ljudskim bićima bio je stvarni fizički doživljaj snage volje.

Sve to, naravno, zvuči prilično pretjerano, a možda čak i pomalo smiješno, imamo li na umu da je taj prorok askeze i snage volje bio poznati gurman, koji se veselio kako kvantiteti tako i kvaliteti jela, koja je zalijevao isto tako obilnim količinama probranih vina. A kako bi onda često zapadao u satima dug drijemež za stolom za kojim je prije toliko uživao!

No, Adolf Hitler, koji nije ni slutio o tom iznenađujućem nesuglasju izme-

16 August Kubizek: Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj.

đu teorije i prakse, mogao je odverglati duge Schopenhauerove odlomke kao svećenik "Vjerovanje", a maksime salonskog askete postale su najznačajnijim čimbenikom obrazovanja njegova života, koji je ionako već predstavljao čudo snage volje.17

Kao i sam Nietzsche, koji je osnove svojeg djela "Volja za moć" formulirao na istim "premisama volje" i Hitler je u Schopenhauerovim idejama vidio da je Kristovo žrtvovanje života na križu upravo personifikacija "negacije volje za životom", najčišće evanđelje. Mladić koji će kasnije svoje trupe što su se povlačile iz zaleđenih ruskih stepa ohrabrivati riječima:

"Tko se preda, izgubio je pravo na život", već je tada počeo gubiti sav respekt prema Isusu Kristu i pasivnom otporu prvih kršćana. Možda je najkoncentriraniji čin volje u Hitlerovu životu bio proučavanje povijesti Koplja sudbine, čime je htio proniknuti u s njime povezane tajne okultnih snaga. A izravan rezultat tih istraživanja bio je stvaranje strašnog svjetonazora koji će potpuno izmijeniti lice povijesti dvadesetoga stoljeća:

"No, Beč je za mene bio najteža, iako i najtemeljitija škola moga života...

U njoj sam stekao osnove za svjetonazor u velikom i politički način gledanja u malom, koje sam kasnije još samo trebao nadopuniti detaljima, no one me nikada više nisu napustile."

Adolf Hitler: Mein Kampf

Kako su samo loše Hitlerovi biografi shvatili značenje onoga što je čitao i koji su se motivi skrivali iza izbora predmeta i knjiga što ih je u to doba tako pohlepno gutao!

Profesor Alan Bullock, po svojoj čestitosti poznat i važan povjesničar,

čak je sabrao predmete (ili bar neke od njih) kojima se Hitler tada tako revno bavio, ali iako ga je istina doslovno "bola u oči", nije shvatio stvarne motive Hilterovih proučavanja.

17 "Tijekom vremena provedenog u Munchenu Hitler je uvijek sa sobom nosio teški jahaći bič izrađen od kože nilskog konja. Time je - kao i sa svakom rečenicom i kretnjom u svojim govorima - htio ostaviti dojam snage, odlučnosti i jačine volje...

Snaga njegove ličnosti - ni u kom mu slučaju prirođena - bila je rezultat vježbanja odlučnosti: iz njega je izviralo grubo, naglo i patološko ponašanje uočljivo na početku njegove političke karijere. Nijedna druga riječ nije češće prelazila preko Hitlerovih usana od riječi "volja", i njegova je cijela karijera od 1919. do 1945. jedno jedino dostignuće jačine volje." (Alan Bullock: Hitler, Studija o tiraniji)

Nakon uvrjedljive ili pogrješne napomene kako je Hitler samo htio imponirati drugim ljudima, te da je bio prepun fantastičnih i međusobno proturječnih ideja, Bullock piše: "Ono što ga je zanimalo bilo je podložno istoj skokovitosti. Mnoge je sate provodio u javnim knjižnicama. Ali čitao je nasumce i nesustavno. Antički Rim, orijentalne religije, joga, okultizam, hipnotizam, astrologija..."

Navest ćemo mnoge dokaze iz kojih proizlazi da je Hitler na tim i srodnim proučavanjima oblikovao svoj osobni svjetonazor koji će trideset godina kasnije tako temeljito izmijeniti lice svijeta.

Schopenhauerova i Nietzscheova djela, puna veličanja orijentalnog načina razmišljanja, mladog su Hitlera potakla na temeljito proučavanje istočnjačkih religija i učenja joge. Njemu u prilog ide da nije zapao u iste zablude poput teozofa u većini knjiga objavljenima u posljednjem desetljeću prošloga i prvom desetljeću ovoga stoljeća. Bez obzira na pojedince koji su raspolagali pravim vizijama i sposobnošću uživljavanja, teozofi su, kada su u pitanju sposobnosti i svijest čovjeka starog i novog doba, vidjeli tek neznatnu ili nikakvu razliku. Hitler je mudro izbjegavao tu grešku, uporno izbjegavajući upuštanje u intelektualno tumačenje takvih značajnih djela kao što su Rgveda, Upanišade, Gita, Zendawesta, Egipatska knjiga mrtvih i druge.

Odbijao je rasprostranjeno mišljenje da bi se ta djela, koja su pružala tako dubok uvid u odnose kozmosa, zemlje i čovječanstva, mogla svesti na sposobnosti koje su, pa makar i u dalekom, srodstvu s modernim oblikom intelekta. Istodobno je shvatio da je u njima sadržano duhovno blago bilo mnogo starije nego što se to općenito smatralo, te da je njihov sadržaj formuliran tek kada su snage što su ga iznjedrile već počele odumirati.

Ukratko, Hitler je već tada povijesni proces počeo promatrati sa stajališta neprestanog mijenjanja ljudske svijesti.

Dok je istraživao uspon i propadanje starih kultura, primijetio je kako je njihov redoslijed u povijesti povezan s istodobnim gubitkom duhovnih sposobnosti. I počeo je razmišljati o tome nije li možda takva nesposobnost duhovnog poimanja stvari povezana sa smanjivanjem magične energije u krvi rasa, te da oba ta čimbenika postupno sve više potiču materijalistički način razmišljanja. Došao je do zaključka da je čovječanstvo tijekom vremena zapalo u dubok san, tako da su zaboravljena prošla zlatna vremena u kojima je čovjek bio u vezi s univerzumom te da su dokazi takvih svojevrsnih uvjeta života ostali skriveni u mitovima i legendama u koje nitko više nije htio vjerovati.

Za razliku od rimokatoličkih svećenika ("pakosni paraziti") i puritanskih pastora ("pokorni psi koji se, dok s njima razgovarate, znoje od nelagode"), Hitler je odbacio ideju da bi stari Hebrejci u dugoj povijesti čovječanstva na bilo koji način bili od pozitivnog značenja. I u to vrijeme Židove je počeo kriviti za pojavljivanje materijalizma i izopačenje starih ideala, koji su ljudima u staro doba bili sveti.18

Kada se Adolf Hitler počeo baviti značenjem Krista i kršćanstva, njegovom plodnom maštom ovladao je Antikrist, koji tako jasno govori iz kasnijih Nitzscheovih spisa. On nije sam morao procjenjivati vrijednost kršćanstva, jer za to se već bio pobrinuo Nietzsche u svojoj majstorskoj analizi te "Religije za robove, slabiće i sasušene ostatke rasnog otpada"!

"Ovdje se samo dotičem problema nastanka kršćanstva. Prva rečenica za njegovo rješenje glasi: kršćanstvo se može shvatiti jedino s tla na kojem je izraslo, to nije nikakva reakcija protiv židovskog instinkta, ono samo njegova je dosljednost" (...) Židovi su najčudniji narod u povijesti svijeta, jer su oni, postavljeni pred pitanje Bitka i Nebitka, s potpuno sablasnom sviješću po svaku cijenu prednost dali Bitku; ta cijena bila je radikalno krivotvorenje bilo kakve prirode, bilo kakve prirodnosti, bilo kakve realnosti cijelog unutarnjega svijeta, a isto tako i vanjskoga... Oni su po sebi stvorili pojam protivan prirodnim uvjetima - oni su redom, na jedan nepopravljiv način, religiju, kult, moral, povijest, psihologiju preokrenuli u proturječje njihovim prirodnim vrijednostima. Usprkos tomu, s istim fenomenom, kao kopijom, susrećemo se još jednom u neizrecivo uvećanim razmjerima - kršćanska crkva, u usporedbi s 'Narodom svetih' ne može polagati nikakvo pravo na autentičnost.

Židovi su, upravo zbog toga, najsudbonosniji narod povijesti svijeta, povratnim učinkom čovječanstvo su učinili toliko lažnim da se kršćanin i danas još može osjećati antižidovski, ne shvaćajući sebe kao posljednju židovsku konzekvencu...

18 "Židov nikada nije zasnovao bilo kakvu kulturu, iako ih je stotine razorio.

On sam nije stvorio ništa na što bi mogao ukazati. Tuđi narodi, strani radnici izgradili su mu hramove; stranci su radili i stvarali za njih. On nema vlastite umjetnosti; komad po komad ukrao ih je od drugih naroda. Čak nije ni u stanju održati dragocjene stvari što su ih drugi stvorili... Konačno, samo arijac može osnivati države i voditi ih do buduće veličine. Sve to Židov ne može. A budući da to ne može, sva njegova revolucija mora biti internacionalna. Ona se mora širiti poput kuge."

Adolf Hitler: Govori u Munchenu, 1922.

19 Kurziv Nietzschea.

Ono što je prije bilo samo bolesno, danas je neprikladno. Danas je neprikladno biti kršćanin. I ovdje počinje moje gnušanje... Izgovaram svoj sud.

Osuđujem kršćanstvo, podižem protiv kršćanske crkve najstrašniju od svih optužaba koju je neki tužitelj ikada stavio u usta. Za mene je ona najgora od svih korupcija... ispijajući svojim idealima slabokrvnosti, svetosti svaku krv, svaku ljubav, svaku nadu u život; križ kao znak raspoznavanja za najpodzemniju zavjeru koja je ikada postojala - protiv zdravlja, ljepote, uspješnosti, hrabrosti, duha, dobrote duše, protiv života samoga... Tu najtežu optužbu protiv kršćanstva želim ispisati na sve zidove, gdje god ih ima... Nazivam to neprolaznom ljagom čovječanstva..."

Friedrich Nietzsche

Antikrist

Hitler je, dok je čitao žestok Nietzscheov ispad o "kroćenju" plemena u staroj Germaniji, bio naveden na najveće izljeve mržnje protiv kršćanstva - te đavolske židovske konzekvence:

"Nazivati kroćenje jedne životinje njenim 'poboljšanjem' našim ušima zvuči gotovo kao šala. Tko zna što se zbiva u menažerijama sumnja da će zvijer baš ondje biti 'poboljšana'. Bit će oslabljena, bit će učinjena manje štetnom, depresivnom strašću straha, boli, rana, gladi ona će se pretvoriti u morbidnu zvijer. - Ništa drugačije nije s 'ukroćenim čovjekom kojega je 'poboljšao' svećenik. U ranom Srednjem vijeku, gdje je crkva u stvarnosti prvenstveno bila menažerija, na sve strane se otvarao lov na najljepše primjerke 'plave zvijeri' - poboljšavalo se, primjerice, plemenite Germane. No, kako je poslije toga izgledao 'poboljšani', u samostan odvedeni German? Poput karikature čovjeka, poput nakaze: postao je grješnikom', zapeo je u kavezu zatvoren u samim strašnim pojmovima... Ležao je ovdje bolestan, kukavan, zloban prema samomu sebi, pun mržnje protiv životnih nagona, pun sumnji protiv svega što je još bilo snažno i sretno. Ukratko, 'kršćanin'..."

Potvrdu svih tih ružnih riječi što ih je Nietzsche ispljunuo o svladavanju ponosnih germanskih plemena, o razaranju njihove neiskvarene muškosti otrovanim, kršćanstvom prikrivenim, židovskim strijelama, Adolf Hitler uvijek je iznova pronalazio u snažnim djelima svog drugog velikog uzora, maestra Richarda Wagnera u Bayreuthu.

Wagnerov golemi genij rasplamsao je Hitlerovo osobno zanimanje za mitologiju i ranu povijest germanskih naroda. Impozantni Prsten Nibelunga - veličanstveno djelo što obuhvaća niz od četiri opere - u mladog je Hitlera pobudio ponos na germanske pretke i uzburkao arijsku krv u njegovim žilama.

Na "Prstenu", inspiriranom pjesmom Nibelunga, epom što su ga u drugoj polovici dvanaestoga stoljeća napisali nepoznati pjesnik i Minnesängeri, Wagner je radio dvadeset i pet godina. Bio je to jedan od dramatičnih mitova koji su njemački narod trebali trgnuti iz sna, no kasnije su pretvoreni u stvarni sadržaj nacističke promidžbe koja je Hitleru pomogla u njegovu usponu na vlast. Posljednja opera "Prstena", Sumrak bogova (Ragnarök), dramatično opisuje kako u uništavajućem plamenu koji slijedi krvavoj borbi između bogova i ljudi u zaborav pada i sama pohlepa za zlatom Walhalle.