SURA 7

Bedemi – Al-A’raf Mekka – 206 ajeta

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

1.   Elif-lam-mim-sad.

2.   Objavljujete ti se Knjiga – i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje da njome opominješ i da vjernicima bude pouka.

3.   Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! – A kako vi malo pouku primate!

4.   Koliko smo Mi samo gradova razorili! I kazna Naša im je dolazila noću i danju kad bi prilegli,

5.   a kada bi ih kazna Naša zadesila, jadikovanje njihovo se svodilo samo na riječi: "Nasilnici smo, zaista bili!’

6.  I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitaćemo, doista, i poslanike,

7.  i izložićemo im, pouzdano, sve što o njima znamo, jer Mi nismo odsutni bili.

8.  Mjerenje toga dana biće pravedno: oni čija dobra djela prevagnu, oni će šta žele postići;

9.  a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što dokaze Naše nisu priznavali, stradati.

10.  Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve što je potrebno za život dali. – A kako vi malo zahvaljujete!

11.  Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: "Poklonite mu se!" i oni su se poklonili, a Iblis nije; on nije htio da se pokloni.

12.  "Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?" – upita On. – "Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače" – odgovori on.

13.  "E onda izlazi iz dženneta" – reče On -, "ne priliči ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista od onih prezrenih!"

14.  "Daj mi vremena do dana njihova oživljenja!" – zamoli on.

15.  "Daje ti se vremena!" – reče On.

16.  "E zašto si odredio pa sam u zabludu pao". – reče -, "kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati,

17.   pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!’

18.    "Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!’ – reče On. "Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista će džehennem napuniti!

19.   A ti, o Ademe, i žena tvoja u džennetu stanujte i odakle gdje god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite!"

20.   I šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: "Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili", -

21.  i zaklinjaše im se: "Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’

22.  I na prevaru ih zavede. A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. "Zar vam to drvo nisam zabranio?! – zovnu ih Gospodar njihov – "i rekao vam: ’Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’"

23.    "Gospodaru naš", - rekoše oni – "sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni."

24.  "Izlazite" – reče On – "jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati.

25.  Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti" – reče On.

26.  O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.

27.   O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji vjeruju.

28.  A kada urade neko ružno djelo, govore: "Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio." Reci: "Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allah ugovorite ono što ne znate?"

29.  Reci: "Gospodar moj naređuje – pravednost. I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate molitvu, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Kao što vas je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo oživjeti.

30.   On jednima na pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja, jer oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i misle da dobro rade.

31.   O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.

32.  Reci: "Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?" Reci: "Ona su za vjernike na ovom svijetu, na onom svijetu su samo za njih." Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.

33.     Reci: "Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate."

34.  Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.

35.  O sinovi Ademovi, kad vam između vas samih budu dolazili poslanici koji će vam propise Moje objašnjavati, - onda se oni koji se budu Allaha bojali i dobra djela činiti neće ničega bojati niti će bilo za čim tugovati;

36.   a oni koji dokaze Naše budu poricali, i od njih se budu oholo okretali, biće stanovnici u vatri, u njoj će vječno ostati.

37.   Ima li, onda, nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži i ne priznaje Njegove riječi? Takvi će dobiti sve ono što im je zapisano. Ali kada im izaslanici Naši dođu da im dušu uzmu, upitaće: "A gdje su oni kojima ste se, umjesto Allahu, klanjali?" – "Izgubili su nam se" – odgovoriće, i sami protiv sebe posvjedočiti da su nevjernici bili.

38.  "Ulazite u džehennem s narodima, sa džinnovima i ljudima koji su prije vas bili i nestali!’

–  reći će On. I kad god neki narod uđe, proklinjaće onaj za kojim se u nevjerovanje poveo. A kad se svi u njemu iskupe, tada će običan puk reći o glavešinama svojim: "Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj dvostruku patnju u vatri!" – "Za sve će biti dvostruka!"

–  reći će On-, "ali vi ne znate."

39.   A glavešine će reći običnom puku: "Pa vi nemate nikakve prednosti pred nama!" Zato iskusite patnju za ono što ste radili.

40.   Onima koji dokaza Naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili – kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će oni u džennet ući. Eto tako ćemo Mi grešnike kazniti.

41.  U džehennemu će im ležaj i pokrivači od vatre biti. Eto tako ćemo Mi nevjernike kazniti.

42.   A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi nikog ne zadužujemo mimo njegovih mogućnosti – biće stanovnici dženneta, u njemu će vječno ostati

43.    Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: "Hvaljen neka je Allah, koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg su zaista istinu donosili", i njima će se doviknuti: "Taj džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!"

44.   I stanovnici dženneta će stanovnike vatre dozivati: "Mi smo našli da je istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito ono čime vam je Gospodar vaš prijetio?" – "Jesmo!" – odgovoriće. A onda će jedan glasnik među njima da ga i jedni i drugi čuju, viknuti: "Neka Allahovo prokletstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogriješili,

45.    koji su od Allahova puta odvraćali i nastojali da ga iskrive, i koji u onaj svijet nisu vjerovali!"

46.    Između njih biće bedem, a na vrhovima ljudi koji će svakog po obilježju njegovom poznati. I oni će stanovnicima dženneta viknuti: "Mir vama!" – dok još ne uđu u nj, a jedva će čekati.

47.   A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima džehennema, uzviknuće: "Gospodaru naš, na daj nam da budemo s narodom grešnim!"

48.   Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke ljude, koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: "Šta vam koristi ono što ste zgrtali i to što ste se oholo držali?

49.  Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići?" – a Allah im je rekao: "Uđite u džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi nećete tugovati!"

50.   I stanovnici vatre dozivaće stanovnike dženneta: "Prolijte na nas vode ili nešto od onoga

čime vas je Allah obdario!" – a oni će reći: "Allah je to dvoje nevjernicima zabranio,

51.   kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji bio obmanuo. "Sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati i zato što su dokaze Naše poricali."

52.   A Mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili, da bude putokaz i milost ljudima koji budu vjerovali.

53.   Čekaju li oni da se obistine prijetnje njene? Onoga dana kada se obistine, reći će oni koji su na njih prije zaboravili: "Istinu su poslanici Gospodara našeg donosili! Da nam je zagovornika kakva, pa da se za nas zauzme ili da nam je da budemo vraćeni, pa da postupimo drukčije nego što smo postupili!" Ali, oni su sami sebe upropastili, a neće im biti ni onih koje su izmišljali.

54.  Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; On tamom noći prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!

55.  Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.

56.  I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.

57.   On je Taj koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njega kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni; isto ćemo tako mrtve oživjeti, opametite se!

58.   U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom. Eto, tako Mi, na razne načine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju.

59.    Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. "O narode moj," – govorio je on – "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!’

60.  A glavešine naroda njegova su odgovarale: "Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi."

61.   "O narode moj," – govorio je on – " nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova;

62.  poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi.

63.   Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?"

64.  Ali, oni su ga lažnim smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u lađi spasili, a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili; uistinu, oni su pravi slijepci bili.

65.   A Adu – njegova brata Huda. "O narode moj," – govorio je on – "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?"

66.    Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: "Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac".

67.   "O narode moj", - govorio je on – "nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik;

68.  dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.

69.   Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta – Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono što budete željeli."

70.  "Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo? – govorili su oni . "Učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!"

71.   "Već će vas stići kazna i gnjev Gospodara vašeg!’ – govorio je on. "Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci vaši nazvali, a kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!’

72.    I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su bili uz njega spasili, a do posljednjeg istrijebili one koji dokaze Naše nisu priznavali i koji nisu vjerovali.

73.  A Semudu – njegova brata Saliha. "O narode moj," – govorio je on – "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!

74.    I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio; u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!"

75.   A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali: "Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?" – "Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno" – odgovoriše oni.

76.  "A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete" – rekoše oni koji su bili oholi.

77.  I zaklaše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: "O Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik."

78.  I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični,

79.   a on ih je već bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju."

80.   I Luta – kad reče narodu svome: "Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije

činio?

81.   Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!"

82.  A odgovor naroda njegova glasio je: "Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi-čistunci!"

83.  I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili.

84.  I na njih smo kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali.

85.    A Medjenu – njegova brata Šuajba. "O narode moj", - govorio je on – "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.

86.   I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijeteći i od Allahova puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se kada vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili.

87.   I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!"

88.   Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: "Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati." – "Zar i protiv naše volje?" – reče on.

89.   "Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba da je prihvaćamo, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, Ti si sudija najpravedniji!"

90.   A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše: "Ako pođete za Šuajbom, bićete sigurni izgubljeni."

91.  I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.

92.  Oni koji su smatrali Šuajba lašcem – kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.

93.  A on ih je već bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!"

94.     I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali.

95.   Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi 96. umnožili i rekli: "I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!" – i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili.

96.  A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.

97.   A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali?

98.   Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih naša kazna neće stići danju dok se budu zabavljali?

99.  Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.

100.  Zar nije jasno onima koji nasljeđuju zemlju prijašnjih stanovnika njezinih da ćemo i njih, ako budemo htjeli, zbog grijehova njihovih kazniti i srca njihova zapečatiti, pa savjet neće poslušati.

101.   O tim gradovima Mi ti neke događaje njihove kazujemo. Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili, ali oni nisu htjeli da povjeruju u ono u što prije nisu vjerovali. Eto tako Allah srca nevjernika zapečati, -

102.   a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grešnici biti.

103.    Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa faraonu i glavešinama njegovim sa dokazima Našim, ali oni u njih nisu povjerovali, pa pogledaj kako su skončali oni koji su nered činili.

104.  I Musa reče: "O faraone, je sam poslanik Gospodara svjetova!

105.     Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!"

106.  "Ako si donio kakav dokaz" – reče, "pokaži ga, ako istinu govoriš".

107.  I on baci svoj štap – kad on prava zmijurina;

108.  i izvadi ruku svoju – ona za prisutne postade bijela.

109.  Glavešine naroda faraonova povikaše: "Ovaj je, doista, vješt čarobnjak,

110.  on hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pa šta predlažete?"

111.  "Zadrži njega i brata njegova: - rekoše, - "a pošalji u gradove one koji će skupljati,

112.  preda te će sve vješte čarobnjake dovesti".

113.      I faraonu čarobnjaci dođoše. "Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?" – upitaše.

114.  "Da", - reče – "i bićete mi, zaista, bliski".

115.  "O Musa", - rekoše onda – "hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?"

116.    "Bacite vi" - reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.

117.   I Mi naredismo Musau: "Baci štap svoj!" – i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli.

118.  I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili,

119.  i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi,

120.  a čarobnjaci se licem na tle baciše.

121.  "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova" - povikaše,

122.  "Gospodara Musaova i Harunova!"

123.   "Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!" – viknu faraon. – "Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi!

124.  Izosjecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve razapeti!"

125.  A oni rekoše: "Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!

126.   Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i da kao vjernici umremo!’

127.   A glavešine naroda faraonova rekoše: "Zar ćeš ostavi Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?" – On reče: "Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima",

128.   Musa reče narodu svome: "Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali".

129.   "Zlostavljani smo" – rekoše oni – "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.

130.  I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili.

131.   I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: "Ovo smo zaslužili", a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!

132.   I govorili su: "Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!"

133.    Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv – sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili.

134.    I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: "O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome – onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodi nevolje, mi ćemo, zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove sigurno poslati".

135.   I pošto bismo ih nevolje oslobodili – do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, - oni bi, odjednom, obećanje prekršili.

136.  Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili,

137.   a potlačenom narodu dadosmo u nasljeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.

138.   I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim "O Musa," – rekoše – "napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" – "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!" – reče on.

139.  "Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade.

140.    Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, o On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?"

141.   I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, - to je bilo teško iskušenje Gospodara vašeg -,

142.   Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A

Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!"

143.   I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" – "Ne možeš Me vidjeti" – reče -, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!"

144.  "O Musa", - reče On – "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!"

145.  I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!" A pokazaću vam i zemlju grešnika.

146.   Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god oni dokaz vide neće ga vjerovati: ako vide pravi put – neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu – kao put će je prihvatiti. To zato što će dokaze Naše poricati i što će prema njima ravnodušni biti.

147.   A onima koji dokaze naše ne budu priznavali i koji u susret na onom svijetu ne budu vjerovali, biće poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego ako su radili?

148.    I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše.

149.    I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: "Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!"

150.   A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupali! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?" – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje," – reče Harun – "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj me jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili."

151.   "Gospodaru moj," – zamoli Musa – "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!"

152.   One koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovom svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži.

153.   A onima koji rđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno oprostiti i samilostan biti.

154.  I kad Musaa srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.

155.   I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ; Ti  si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše;

156.    I dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu, - mi se, vraćamo Tebi!" – "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću" – reče On -, " a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, I onima koji u dokaze Naše budu vjerovali,

157.  onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.

158.   Reci: "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i

Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna da čita i piše, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste na pravom putu bili!"

159.  U narodu Musaovu ima ljudi koji na istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude.

160.  I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!" – i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili.

161.   A kada im je bilo rečeno: "Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: ’Oprosti!’ a na kapiju uđite glava pognutih – oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji dobra djela čine daćemo i više", -

162.   onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalni nepravedni bili.

163.   I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.

164.   A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?" – oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili."

165.   I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato što su stalno u grijehu bili.

166.   I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!"

167.  I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijete prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je.

168.   I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili.

169.    I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi – a oni čitaju ono što je u njoj – da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se!

170.    A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu – pa, Mi doista nećemo dopustiti propadne nagrada onima koji čine dobra djela.

171.   A kada smo iznad njih brdo podigli, - činilo se kao oblak -, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu

–  da biste bili pobožni!"

172.   I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" – oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" – i to zato da na sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali",

173.    Ili da ne reknete: "Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?"

174.  I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.

175.   I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao.

176.   A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je slučaj kao psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.

177.  Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni zlo čine sami sebi.

178.   Kome Allah ukaže na pravi put – biće na pravom putu, a koga ostavi u zabludi - taj će izgubljen biti.

179.   Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni.

180.   Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!

181.    A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude.

182.   A one koji naše riječi poriču Mi ćemo malo po malo, a da oni neće ni znati, u propast voditi.

183.  i davaću im vremena, obmana Moja doista je trajna.

184.  Pa zašto oni ne razmisle da njima poslani poslanik nije lud; on samo otvoreno opominje.

185.  I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur’an vjerovati?

186.  Koga Allah u zabludi ostavi, niko ga ne može na pravi put uputiti! On će ih ostaviti da u nevjerstvu svome lutaju.

187.   Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: "To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijem otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim neočekivano će vam doći". Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: "To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna".

188.   Reci; "Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju."

189.  On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosila ga; a kad joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: "Ako nam daruješ zdrava potomka, bićemo, zaista zahvalni!"

190.   I kad im je On darovao zdrava potomka, poslije su potomci njihovi izjednačili druge s Njim u onome što im On daje – a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!

191.  Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni,

192.  i koji im ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi?

193.  A ako ih zamolite da vas na pravi putu upute, neće vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili šutjeli.

194.  Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite!

195.   Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: "Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite,

196.  moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine".

197.  A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama ni sebi pomoći.

198.   A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.

199.  Ti sa svakim – lijepo! i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!

200.  A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.

201.   Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi,

202.  dok prijatelje šejtanove šejtani podržavaju u zabludi i oni ne dolaze sebi.

203.   Kad im nijedan ajet ne doneseš, oni govore: "Zašto ga sam ne izmisliš!" – Reci: "Ja slijedim samo ono što mi Gospodar moj objavljuje. Ovo su jasni dokazi od Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju.

204.  A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani."

205.   I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran, -

206.  oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tle padaju.