Kulturna uvjetovanost

Još nešto o rijecima. Vec sam vam rekao da su rijeci ogranicene. Moram još nešto dodati. Ima nekih rijeci koje se ni na što ne odnose. Na primjer, ja sam Indijac. Pretpostavimo sada da sam ratni zarobljenik u Pakistanu i da mi kažu: “Danas cemo te odvesti do granice i vidjet ceš svoju domovinu.” I dovedu me do granice i gledam preko i razmišljam: “O, domovino moja, lijepa moja domovino.” Vidim sela, drvece i brežuljke. To je moje, moja rodna gruda.” Nakon nekog vremena jedan od stražara kaže: “Oprosti, pogriješili smo. Moramo ici još petnaest kilometara dalje.” Na što sam reagirao? Ni na što. Usredotocio sam se na rijec Indija. Ali drvece nije Indija - drvece je drvece. Granica i meda u stvari nema. Postavio ih je ljudski razum - najcešce glupi i pohlepni politicari. Moja zemlja je nekada bila jedinstvena, a sada ih ima cetiri. Ako ne budemo pazili, možda ce ih biti i šest. Tada cemo imati šest stjegova i šest vojski. Zato me nikada necete vidjeti da pozdravljam stijeg. Svi nacionalni stjegovi su mi odvratni jer to su idoli. Što pozdravljamo? Ja pozdravljam ljude, a ne stijeg okružen vojskom.

Stjegovi se nalaze u ljudskim glavama. Bilo kako bilo, postoje tisuce rijeci koje nemaju nikakve veze sa stvarnošcu. Ali kako samo rasplamsavaju cuvstva u nama! Zato pocinjemo vidati stvari koje ne postoje. Mi stvarno vidimo Indijske planine koje uopce ne postoje, i mi stvarno vidimo Indijce koji takoder ne postoje. Postoji vaša americka uvjetovanost. Postoji moja indijska uvjetovanost, ali to baš i nije dobro. U zemljama Treceg svijeta danas puno govorimo o “inkulturaciji”. Što je to “kultura”? Ta rijec mi se ne svida. Znaci li to da ste spremni uciniti nešto zato što ste tako uvjetovani. Znaci li to da ste spremni osjecati nešto zato što ste tako uvjetovani? Zar to nije mehanicki? Zamislite da neku americku bebu usvoji ruski par. To dijete nema pojma da je rodeno u Americi. Govorit ce ruski, živjet ce i umrijeti za majku Rusiju i mrzit ce Amerikance. Dijete ce biti žigosano svojom kulturom i uronjeno u rusku literaturu. Na svijet ce gledati ocima svoje kulture. No, ako želite nositi svoju kulturu kao što nosite odjecu, to je u redu. Indijke nose sari, Amerikanke nešto drugo, a Japanke nose kimono, ali nitko se ne poistovjecuje s odjecom. Medutim, vi svoju kulturu želite nositi usredotocenije, postanete ponosni na svoju kulturu. Uce vas da se ponosite na nju. Dopustite mi da to naglasim koliko je god moguce. Jedan moj prijatelj, isusovac, rekao mi je: “Nikada kada vidim prosjaka ne mogu proci da mu ne dam milostinju. Naucio sam to od svoje majke.” Njegova majka bi ponudila obrok svakom siromahu koji bi tuda prošao. Rekao sam mu: “Joe, to što ti radiš nije nikakva vrlina nego prisila, dobra prisila sa siromahovog stajališta, ali svejedno prisila.” Sjecam se još jednog isusovca koji je na jednom susretu bombajske provincije rekao: “Osamdeset mi je godina, a isusovac sam šezdeset i pet godina. Nikada nisam propustio svoj sat meditacije, nikada.” Pa, tome bi se covjek mogao diviti, ali to bi mogla biti i prisila. U tome nema velike zasluge ako se radi mehanicki. Ljepota nekog cina ne temelji se na tome što je to postala navika, vec na osjetljivosti, svijesti, jasnoci opažanja i ispravnosti reakcije. Jednom prosjaku mogu reci da, a drugom ne. Nikakva uvjetovanost i nikakva programiranost iz mojih prošlih iskustava ili kulture ne mogu me ni na što prinuditi. Nitko me nije žigosao, ili ako jest, ja više ne reagiram na tim osnovama. Ako ste imali neko loše iskustvo s Amerikancem, ili ako vas je ugrizao pas, ili ako ste imali loše iskustvo s nekom vrstom hrane, to iskustvo ce utjecati na vas do kraja života. A to je loše! Morate se osloboditi toga. Nemojte za sobom vuci iskustva iz prošlosti. U stvari, nemojte vuci za sobom ni dobra iskustva. Naucite što znaci iskusiti nešto u potpunosti, a onda to pustite i idite dalje od

trenutka do trenutka, slobodni od utjecaja tog iskustva. Na taj biste nacin putovali s tako malo prtljage da biste mogli proci kroz ušicu igle. Saznali biste što je vjecni život, jer vjecni život je sad, u bezvremenskom sada. Samo tako možete uci u vjecni život. Ali koliko stvari nosimo sa sobom. Nikada nismo postavili za cilj da se oslobodimo prtljage, da budemo svoji. Žao mi je što to moram reci, ali kamo god išao, srecem muslimane koji koriste svoju vjeru, bogoštovlje i Kuran za odvracanje od tog zadatka. A isto je i s muslimanima i kršcanima.

Možete li zamisliti covjeka na kojega rijeci ne utjecu? Možete mu reci bilo što, a on ce ipak biti pošten prema vama. Možete reci: “Ja sam kardinal, nadbiskup taj i taj”, a ipak ce biti pošten prema vama. Na njega etikete ne utjecu.