Šesnaesto poglavlje

KRUGOVI MOĆI

Godine 1993., prije sastanka s direktorom CIA-e, moja veza za sastanke na visokim razinama sugerirala mi je da svoju operaciju nazovemo Projekt Zvjezdana svjetlost (eng. Project Starlight).

Ideja je bila da prikupimo apsolutno najbolje dostupne dokaze koji su rigorozno provjereni i potvrđeni te da identificiramo vojne, korporativne i obavještajne svjedoke tajnih programa i događaja. Zatim bismo, sa željeznim argumentima u ruci, izvijestili predsjednika, obavještajnu i vojnu zajednicu, Kongres, vodstvo Ujedinjenih naroda i druge vođe širom svijeta, i to prije razotkrivanja.

Znali smo da je od ključnog značaja da sustavu barem pružimo priliku. Vrlo je važno razumjeti da naša namjera nije bila jednostavno uletjeti kao slon u staklarnicu i iznijeti sve te vrlo osjetljive informacije na vidjelo bez toga da prethodno u potpunosti ne obavijestimo legalne, legitimne vode svijeta i pozovemo ih na sudjelovanje.

 U to su vrijeme mnogi smatrali da sam glup i naivan, da »ti ljudi« nikad neće stati iza nečega tako kontroverznog. Ali, nije u tome stvar! Stvar je u tome da smo, s naše točke gledišta, imali moralnu odgovornost da im barem pružimo priliku da učine pravu stvar — a ako ne bi učinili pravu stvar, to bi bilo na njihovoj savjesti, a ne na našoj.

Bio sam duboko uvjeren da imamo obvezu dati tim vođama trenutačnu procjenu stanja i reći im:„Morate preuzeti vodeću ulogu ukoliko želite da to ostvarite vi, a ne neka supina izvana (tj. Projekt Razotkrivanje i CSETI, op. a.). Nakon svršetka Hladnog rata otvorila se savršena prilika da prekinete krug dezinformiranja, da krenete iznova.«

Nakon sastanka s direktorom CIA-e, veza mije dogovorila sastanak s glavnim istražiteljem senatora Byrda i savjetnikom senatskog Odbo-ra za proračunsku raspodjelu (Appropriations Committee).

Senator Byrdje tada, kao predsjednik tog odbora, bio vrlo moćan. Taj čovjek zvao se Dick D'Amato — ne treba ga brkati sa senatorom D'Amatom iz New Jersevja. Dick D'Amato imao je odobrenje za pristup najstrože povjerljivim podacima i pravo izdavanja sub poene (sudskog poziva, op. prev.) koje mu je dodijelio Odbor za proračunsku raspodjelu.

Sastali smo se u sobi za sastanke Odbora za proračunsku raspodjelu — golemoj, bogato ukrašenoj prostoriji s velikim stolom i mjedenim pločicama s imenima svakog člana Odbora.

Počeo mi je govoriti:

 »Senator Byrd i neki drugi zamolili su me da istražim te stvari. Došli smo dovoljno daleko da znamo da ti projekti doista postoje. Međutim, kažem vam, ni s odobrenjem za pristup najstrože povjerljivim podacima i pravom slanja sub poene, dobivenog od senatskog Odbora za proračunske poslove, ne mogu prodrijeti u te projekte.«

Pogledao me je — nikad to neću zaboraviti — i rekao: »Imate posla s reprezentativnim timom svih crnih projekata, stoga se pazite. I sretno.

« I to je bilo to.

Dick D'Amato i ljudi poput njega znaju da je to autentično, no ne mogu se približiti tim crnim projektima ni kontrolirati njihovo financiranje.

Pristup tim projektima nema nikakve veze s činom ili s položajem u vlasti. Pristup ima veze s time jeste li ili niste spremni nastaviti s tajnošću. To je jedini važan kriterij — jeste li voljni raditi po njihovom programu.

Oni koji ne bi trebali imati kontrolu, ali je imaju sačinjavaju ilegalnu, odmetničku skupinu koja je nadnacionalna i čiji Članovi ne samo što su bezobzirni i kadri ubiti nego djeluju potpuno izvan utjecaja bilo kakve zakonske vlasti.

Kada imate posla s nečim što je od toliko fundamentalne važnosti kao što je ovo, što uključuje tako moćne tehnologije kao što je opisano, počinjete uviđati opasnosti po svijet ako se dopusti da se ta maškarada nastavi, bez nadzora, desetljeće za desetljećem.

Godine 1994. jedan prijatelj Billa Clintona posjetio me u mom domu nakon što sam brifirao direktora CIA-e. Bio je to vrlo ležeran, predusretljiv momak.

 Rekao mi je: »Znate, svi se slažu s vašim preporukama, no svi misle da će predsjednik, ako učini ono što ste predložili njemu i direktoru CIA-e — da upotrijebe izvršnu vlast kako bi ušli u tu operaciju i raskrinkali je — završiti kao Jack Kennedv.«

Mislio sam da se šali i, da vam budem iskren, grohotom sam se nasmijao. Doista sam pomislio: »Pazi da ne bi!« Ali ne, bio je smrtno ozbiljan. I jasno mi je dao do znanja da je ozbiljan.

I tako je to išlo iz krize u krizu kada sam shvatio da je vlada Sjedinjenih Država — kao i vlade svih drugih država - doista talac ilegalne, odmetničke skupine koja posjeduje tehnologije s kojima bi se moglo praviti krugove oko nevidljivog bombardera B-2 i koje bi mogle, kad god to požele, likvidirati predsjednika, odnosno likvidirati svaku drugu osobu koja im se nađe na putu. To su mi sasvim jasno dali do znanja ljudi iz unutrašnjih krugova najvećih koridora moći na Zemlji.

Naravno, to me je vrlo teško tištilo. Rekao bih da mi je razdoblje između 1992. i 1998. — tih šest godina — bilo krajnje traumatično.

Držao sam glavu gore i javno nisam posustajao, ali na jednoj dubokoj osobnoj razini bilo mi je izuzetno teško. Nikad nisam gubio vjeru u ono što trebamo napraviti, no bilo mi je posve jasno da je zadatak golem, da vrijeme istječe i da ulozi ne mogu biti veći.

Početkom 1994. godine vratio sam se u New York i proveo neko vrijeme s Laurenceom Rockefellerom. Također, sastao sam se s nizom drugih ljudi iz New Yorka, povezanih s Ujedinjenim narodima i drugim organizacijama.

 Ulazili smo u različite krugove moći i uručivali im te informacije. Na neki način, postao sam »kozmički uručitelj«.

Sjeo bih sa suprugama glavnog tajnika UN-a, direktora CIA-e, bliskim prijateljima predsjednika ili visokim časnicima u Pentagonu te im govorio što se zbiva i upoznavao ih s problemom — to je poput faza kod smrti i umiranja pa bi prolazili kroz nijekanje, ljutnju, šok, tugu i sve ostalo. Sve više radio sam upravo to.

U krugovima goleme moći i bogatstva događaju se kojekakve izdaje. Neki ljudi koji su surađivali s nama prodali bi se ćeliji unutar vlade iz sjene koja djeluje kao veza s civilnom NLO zajednicom, što je predvode pukovnik M. K„ general T. E., vrlo bogati biznismen iz Nevade W. B. i drugi.

Jedna od tih osoba koje su mi okrenule leđa pokušala me oklevetati pred Rockefellerovim ljudima i preoteti novac koji je Rockefeller želio upotrijebiti da podupre naš projekt, a da bi ga dobila za vlastiti institut.

Dakle, evo me tu, radim kao liječnik hitne službe, vrlo stresan posao, odgajam četvero djece i bačen sam u to gnijezdo zmija. Riječ traumatično preslaba je da opiše ono što se događalo!

Ponekad sam doista poželio odustati, no znao sam da neću to učiniti jer sam i dalje bio u dodiru sa svrhom i vizijom onoga kamo idemo. Nastojao sam držati pogled na tom dalekom obzoru — koji nije tako dalek u vremenu, nego se u događajima koji se trebaju dogoditi čini vrlo dalekim — gdje možemo stvoriti svijet naših snova. I s tom sam uvjerenošću, i s vjerom, ustrajavao u nastojanjima.

Morate razumjeti razdijeljenu prirodu umreženih interesnih skupina koje sve to drže u tajnosti: uglavnom se nalaze u korporativnom, institucionalnom, financijskom i tehnološkom sektoru.

 Građanska vlada je najmanje važan dio te skupine. Ona uključuje CIA-u (Centralna obavještajna agencija), NSA-u (Nacionalna agencija za sigurnost), NRO (Nacionalni ured za izviđanje), Obavještajnu službu kopnene vojske, Obavještajnu službu ratnog zrakoplovstva — no sve je to fasada za operaciju koja se, u stvari, u velikoj mjeri odvija izvan nadležnosti tih tijela.

Prava akcija je u nadležnosti hibridne skupine koja je kvazivladina, ali uglavnom privatizirana i apsolutno nadnacionalna — i potpuno ilegalna.

Neki od šefova te skupine pozvali su me da se, nakon sastanka s direktorom CIA-e, sastanem s njima. Prije nego što sam se sastao s direktorom CIA-e, čovjek koji mi je bio veza s Woolseyjem strahovao je da netko ne sazna za taj sastanak. Sve je radio preko FedExal i tražio da razgovaram s njim preko telefona iz telefonske govornice i u šiframa!

Rekao sam mu: »Mislim da se ne trebamo zamarati s tim, jer skupina s kojom imamo posla raspolaže tehnologijama koje mogu izigrati svaki komunikacijski sustav na svijetu.«

Dakle, on je bio u užem izboru da postane Clintonov tajnik za ratnu mornaricu pa je prilično dobro poznavao špijunski svijet. Međutim, bio je u konvencionalnom(' Jedna od vodećih američkih kurirskih službi; op. prev.)vojnom i obavještajnom svijetu.

Ja sam znao s čime smo suočeni, ali on nije. Tako je rekao: »O, ne, moramo to učiniti. Vi ste samo liječnik! Ja sam bio u svim tim krugovima, moramo biti oprezni.«

Ugodio sam mu.

Pokušao sam mu objasniti da nema načina da osujetimo sposobnosti nadziranja te tajne skupine budući da posjeduju nelokalne, »skalarne « tehnologije, koje im omogućavaju da izigraju čitave generacije elektronike. Čak i vrhunska oprema NSA-e i NRO-a nije ništa u usporedbi s onime što oni imaju — jer to su elektronička sučelja svijesti koja omogućavaju da čitavo vrijeme nadziru stvari u realnom vremenu. No, on to nije znao. Ja sam znao i gledao sam ih na daljinu.

Tako sam pristao igrati njegovu igru. No, prije nego što sam 13. prosinca1993. imao sastanak, prišao mi je netko tko je bio povezan s tim projektima u vojsci u Arizoni i rekao mi:

»Kako čujem, sastat ćete se s Jimom Woolseyjem, direktorom CIA-e, i razgovarati o tome i tome, na taj dan.« Ja sam rekao: »Neću to ni potvrditi ni opovrgnuti, no nije li zanimljivo da vi to komentirate?«

Obavijestio sam o tome svoju vezu i on se potpuno razbjesnio! »Kako su mogli saznati za to?« Ja sam rekao: »M. J., niste me slušali.« Teškoća je u tome što je većina ljudi previše ohola da sazna nešto što ne zna.

Trebao bih također spomenuti da me je tijekom posjeta u New Yorku, u zimi 1994. godine, dok sam bio u hotelu Hilton na njujorškoj Šestoj aveniji, nazvao jedan »novinar«. Rekao je: »Ja sam slobodni novinar, radim za Wall Street Journal,« i nastavio: »Čujem da ste imali sastanak s admiralom Woolseyjem na temu NLO-a i izvanzemaljske inteligencije.«

Upitao me je: »Što mi možete reći o tome?« Nisam mu lagao; samo sam mu postavio retoričko pitanje: »Zar doista mislite da bi se direktor CIA-e sastajao s provincijskim liječnikom iz Sjeverne Karoline da bi razgovarao o NLO-ima i izvanzemaljcima?«

A on je rekao: »Pa, eto vidite,« i poklopio. I to je bilo to. Međutim, to mi je iskustvo otkrilo da je i medijska zajednica puna obavještajaca koji nadziru naše aktivnosti,Eng. remote vievving - gledanje na daljinu (još i telepercepcija ili kod nekih autora kontrolirana jasnovidnost) je sposobnost, odnosno postupak koji nam omogućava da vidimo stvari koje se nalaze na nekom drugom mjestu, nedostupnom fizičkom vidu, ili čak u nekom drugom trenutku u vremenu; op. prev.

Otprilike u to vrijeme, početkom 1994. godine, nazvao me je ugovorni djelatnik tajne skupine koja je imala ćeliju u CIA-i i rekao:

»Gledajte, mi doista želimo da vi to učinite. Požurite se.« Ja sam rekao:

»Kako to mislite, 'požurite se'?« On je rekao: »Htjeli smo da se pojavi netko tko će to učiniti za nas; barem trećina ljudi u ovoj tajnoj skupini želi da se ta stvar razotkrije, ali mi to ne možemo učiniti...«

Ja sam rekao: »Pa, što vi, dovraga, mislite da .sam ja? Ja sam samo provincijski liječnik ovdje u Sjevernoj Karolini. Gol sam skoro kao crkveni miš.«

On je rekao: »Ma ne, ne razumijete, mi možemo samo raditi stvari iza kulisa.«

Ja sam rekao: »O, za Boga miloga!«

Na posljetku je sjeo u avion i doletio u Asheville. Sastali smo se u hotelu Grove Park Inn. Nikad neću zaboraviti što mi je rekao tijekom tog razgovora.

»Znate, ako želite prenijeti poruku nama ili predsjedniku, sve što trebate učiniti je podići slušalicu. Nemojte birati nikakav broj — samo govorite. Ili, ako vam je to draže, samo sjedite u svoju radnu sobu i govorite u četiri zida. Jer sve se nadzire u realnom vremenu.«

 A ja sam rekao: »Da, znam.« Pitao me je: »Ma kako to znate?« Objasnio sam mu da su nekoliko puta napravili pogrešku i ostavili svoju stranu linije na prislušnom uređaju otvorenom. To se dogodilo i Emily i meni.

Jednom prilikom, kada sam podigao slušalicu kućnog telefona da nekoga nazovem, na liniji sam čuo kontrolnu sobu. Umjesto zvučnog signala, čuo sam ljude kako razgovaraju. Tako sam upitao:

»Tko je to?« Nato je žena s vrlo snažnim stranim naglaskom, ali na pravilnom engleskom jeziku, rekla: »O, Bože moj, to je g. Greer.«

A ja sam rekao; »Dr. Greer za tebe, kujo!« I poklopio! U to vrijeme takve bi me stvari razbjesnile. Sada mi je potpuno svejedno.

Dakle, rekao sam tom čovjeku: »Da, siguran sam da je to točno.« A on je rekao: »Ali, znate, to se doista mora dogoditi.« Ja sam rekao:

»Ali zašto vi to ne učinite?« A on je rekao: »O, ne, previše je opasno.«

Rekao je točno ono što mi je u rujnu, na svojoj terasi pod zvjezdanim nebom, rekao Laurence Rockefeller.

Sada već primjećujete temu koja se stalno ponavlja: ima vrlo utjecajnih ljudi koji su »unutra« i koji žele da se razotkrivanje dogodi, no boje se odmetničke, nasilne skupine.

Nakon tog sastanka primio sam od skupine odmetničkih insajdera poziv da u zimu 1994. godine dođem u Phoenbc. Sastanak je bio u Wrigley Mansionu — veličanstvenoj staroj vili koju je izgradila po žvakaćim gumama poznata obitelj Wrigley. Kasnije ju je preuzela jedna ćelija unutar te tajne skupine.

 Na sastanku je bilo mnogo mutnih ljudi iz korporativnog svijeta. Bio je zakazan za vrlo kasno na večer. Jedan istaknuti industrijalac, angažiran u toj ćeliji, bio je drogiran i  podvrgnut nekoj vrsti kontrole uma dok je ta ćelija muzla novac od njega. Zatim su taj novac upotrijebili za tu konkretnu operaciju. Metode i motivi te skupine opaki su izvan svakog poimanja.

Govorim ljudima: „Više od deset ili petnaest posto onoga što sam vidio i saznao ne želite čuti — toliko je prokleto uznemiravajuće da bi većina ljudi počinila samoubojstvo." Uzgred, mnogi su ga i počinili.

Svi smo se okupili oko konferencijskog stola u vili Wrigley. Tema razgovora bila je razotkrivanje informacija o NLO-ima i uspostavljanje kontakta s izvanzemaljcima. jedan čovjek me je tijekom pauze izveo na balkon i rekao mi:

 »Znate, mi smo čuli da ste bili na sastanku s direktorom CIA-e i da dajete informacije predsjedniku, no morate znati da ti ljudi ne znaju ništa i da nikad neće ništa znati. Trebate razumjeti da — dobro, trebate razgovarati s ljudima kao što smo mi. Ljudi koji se bave time su ljudi koji obavljaju mnogo ugovornih poslova za vladu, u sklopu posebnog programa 'rada za druge' (eng. Work for Others - WFO - contracts). I trebate razgovarati s određenim trustovima mozgova. S određenim vjerskim redovima i jezuitskim redovima koji imaju kontrolu nad prijenosom tehnologija.Trebate razgovarati s...« Dao mi je čitav popis.

Pa, ja sam mislio da je čovjek sigurno poludio. Međutim, ispostavilo se da je svaka riječ koju je izgovorio bila istinita — u sljedećim mjesecima sve se ispostavilo točnim.

Situacija postaje još bizarnija. Ta skupina, odnosno ćelija unutar vlade iz sjene pokušavala je preuzeti ono što smo mi radili. Upamtite, sada je u našoj priči 1994. godina. Bivši čelnik Obavještajne službe kopnene vojske, član te skupine, ponudio mi je da im se priključim još 1992. godine. Dakle, stvari su napredovale, a ja nisam skretao sa svog puta jer sam jednostavno takav.

Dakle, taj je čovjek rekao: »Doista vam možemo pomoći.« Pitao sam ga;

»Na što mislite?« On je rekao: »Pa, znate, ako želite potporu u ovome, jednostavno dajte da vam pomognemo.«

 Ja sam ga pitao:»Kako nam mislite pomoći?« »Pa, vi ste liječnik, je li tako? Dakle, imate stvarno dobru kreditnu sposobnost. Provjerili smo to.« A ja sam rekao: »O da, najbolju.«

On je rekao: »Pa, znamo da imate platinaste i zlatne kartice. Jednostavno uđite u maksimalni minus na svima njima, svakog mjeseca: pedeset tisuća dolara, sto tisuća dolara, koliko god. Uzmite kreditnih kartica koliko želite. I dajte nama njihove brojeve. Budući da mi upravljamo svim superračunalima koja podržavaju i nadziru svjetski bankovni sustav, mi ćemo jednostavno izbrisati te minuse i svesti ih na nulu svakog mjeseca, kao da su plaćeni.« To je istinita priča.

Ja sam rekao: »Da, ali ako to napravim, vi ćete me imati u šaci, zar ne?« Nije ništa rekao, samo sam vidio kako su mu se oči na trenutak zasjajile.

Bio sam i previše mudar da zagrizem taj mamac, ma koliko primamljiv bio — jer, za nas koji smo uključeni u ovaj rad praktički bez ikakve financijske pomoći, to je ogromno financijsko opterećenje i borba. Međutim, nije dolazilo u obzir da to učinim!

Zatim je rekao: »Čujem da uskoro idete u Europu sastati se s nekim ljudima povezanim s britanskom kraljevskom obitelji« — što je bilo točno. Znao je sve što sam radio!

I tako sam rekao: »Da, točno.«

On je rekao: »Slučajno se dogodilo da ću i ja biti tamo, sastat ću se s Rothschildima te ljudima koji upravljaju korporacijom Volvo i nekim drugim velikim industrijskim koncernima jer oni surađuju s nama.«

Ja sam rekao: »O, siguran sam daje tako.« Predložio je: »Nađimo se dok smo obojica u Londonu,« a ja sam odgovorio: »Dobro, to je u redu.«

Nastavio mi je pričati: »Jedan ođ mojih prijatelja, koji je stvarno zainteresiran za ono što radite, jedan je od čelnika Savjeta za međunarodne poslove, veleposlanik Maxwell Rabb. Biste li došli na sastanak s njim?«

Odgovorio sam: »Dakako, želi li nam pomoći.« A zatim je rekao: »Nadalje, Petersoni — g, Peterson je bio predsjednik Savjeta za međunarodne poslove, a njegova supruga je bila predsjednica Trilateralne komisije — također surađuju sa mnom, možda se možemo naći s njima.«

Ja sam rekao: »Kada budemo sljedeći put organizirali  neki događaj, pozvat ću ih.«

On je rekao: »Morate znati da svi ti ljudi čitaju ono što pišete i vrlo su zainteresirani za sve to.«

 A ja sam rekao: »Znam to.«

Gledajte, zadaci se obavljaju jedan po jedan. Ja smatram da je sve ljude moguće educirati. Također, svatko ima svoju ulogu u čitavoj toj kozmičkoj drami. Međutim, ta tajna veza me je, u biti, ponovno pozivala u taj unutrašnji, vodeći krug tajnog društva.

Premda nisam želio da me oni stave pod svoju kontrolu, nisam imao nikakvih problema s time da podijelim s njima svoje poglede i saznanja. Nadalje, rekao mi je da je surađivao i s mnogim utjecajnim ljudima iz medija te da je njegova skupina surađivala s Bonom i skupinama U2, Moody Blues, Pink Floyd i mnogim drugima. Također, oni su primali ono što ja pišem.

Samo sam rekao: »Pa, hvala vam na tome.«

On je rekao: »Oni vole ono što vi govorite i radite...«

Kasnije te zime otišao sam u Europu i sastao se s vrlo dobrim prijateljima princa Charlesa i princa Philipa. Jedna od Charlesovih najboljih prijateljica bila nam je vrlo sklona, bila je veliki pristalica našeg rada.

Željela je primiti dio materijala koji sam bio sastavio za direktora CIA-e i predsjednika tako da ih može dati princu Charlesu i drugima.

No, sjetite se, ja sam za sve to morao nalaziti vremena između svojih smjena u hitnoj službi. Ponekad sam doslovno odlazio u Europu na samo dva ili tri dana, a zatim se vraćao da odradim 24-satnu smjenu na odjelu hitne pomoći! Na neki način, to je bila naša mala akcija »šatl diplomacije«.

 U Londonu sam se doista sastao s tim čovjekom iz Phoenbta. On mi se i dalje pokušavao dodvoriti da uđem u njihovu skupinu. Tako sam slušao i učio — ali nikad nisam kapitulirao: ta skupina je najveća mafija i organizirani kriminalni pothvat na planetu.

3 »Sati diplomacija« (eng. shuttle diplomacy) je izraz za međunarodne pregovore što ih vode posrednici-pregovarači koji često putuju, amo-tamo, između strana {država); od eng. glagola shuttle sa značenjem ići amo-tamo po točno određenoj putanji u regularnim vremenskim razmacima [poput čunka na tkalačkom stanu, koji se također naziva shuttle]; op.