KRUGOVI

Prvi jutarnji krikovi papagaja prolomili su se nad džunglom. Iz sna me trgnuo dodir Božićnoga Čaja.

—Polazak Master, polazak, Dubu momci spremni.

Okupljena  oko  vračeve  kuće,  oveća  skupina  muškaraca  nestrpljivo  je  čavrljala.

Prodoran pisak iz poglavičine konč školjke najavio je vračev izlazak. Do zemlje zaogrnut odorom od kokosova lišća, Fa’atabu je izašao pred kolibu noseći u ruci tri metra dugačak štap. Glavom ukrašenom golemom perjanicom od zlatnocrvenog perja rajske ptice kružio je lijevo i desno.

Prvi zraci sunca probijali su se kroz palme blago uzljuljane pod naletima povjetarca iz Humboldtovog zaljeva. Žar leptiri, kako ih je zvao Čaj, već su se uzdizali iz vlati eualije hvatajući šarenim krilima prve zrake sunca. Vjetrić je donio val mirisa kane i orhideja dok su kakadui najavljivali novi dan. Kao i uvijek u trenucima rađanja i umiranja tropskog dana, prožela me neka nostalgija za nekim vremenom čiste ljepote, ili izgubljenim čarobnim vrtom. Ponovnim trubljenjem u konč školjku poglavica je dao znak da se iz vračeve kuće izvede različitim simbolima išarana debela svinja. Zatim je poglavica zatrubio po treći put i cijela povorka se uputila ka jezeru. Svi smo se ukrcali u nekih četrdesetak kanua, otisnuli i krenuli. Na čelu konvoja — kanu sa vračom, zatim kanu sa svinjom, pa svi ostali. Po dolasku na žrtveni otok nastala je strka; valjalo je izvaditi kanue iz vode kako ne bi djelovali na krokodile.

Otočić je bio ispunjen kanuima i ljudima. Svetkovala su još tri sela, svako sa svojom obrednom svinjom i, naravno, svojim vračom. Obredno mjesto — nekih trideset metara dugačka muljevita blatnjava obala. Pušilo se od isparivanja lokvica vode. Na obali, desetak metara od ruba vode — vračevi pomoćnici. Nakon što su u tlo zabili bambusove štapove, vračevi pomoćnici privezali su četiri žrtvene svinje i razvezali im gubice. Oslobođene konopaca oko ustiju i nogu, svinje su se zadovoljno koprcale u blatu. Prišao sam Čaju da mi objasni smisao.

—   Vrač sada zvati krokodila - rekao je Božićni Čaj pokazujući rukom prema vodi. — Svi krokodili ne biti isti đavo. Vrač treba dozvati svoga đavla. Ako je vrač slab, onda krokodil ne doći, ako je vrač glup on dozvati krivog krokodila ili dva krokodila ili više. Onda krokodil jesti vrača, a ne svinju; ako je vrač jak i mudar, on dozvati baš svoga đavla, hraniti ga, pričati i sa njime ići, sa njim u svijet ispod voda.. Onda krokodil šapnuti vraču da li vrač moći ići ispod zemlje ili ne.

Sunce je već bilo visoko. Domoroci su posjedali po travi. Prepušteni sami sebi, dosađivali su se. Poglavice su vijećali, a četiri vrača nestali su u grmlju još prije nekih sat vremena.

Sjeo sam na travu, pripremio stativ, montirao kameru razmišljajući o tome kako će se ovo svidjeti onima u Zagrebu. Što će tek govoriti Branko u Zagrebu, da sam sve ovo montirao na Savi, da ovo nije Tapi, da su svinje posuđene iz PIK Vrbovca zato jer će mikroskopom ugledati sat na ruci Božićnog Čaja. Božićni Čaj nije imao sat iako nije bilo razloga zašto ga ne bi imao. Da bi stvari bile što apsurdnije, skinuo sam svoj ručni sat i prikačio ga Božićnom Čaju oko nožnog članka. Za nekoliko godina Fa’atabu će možda imati televizor, no to ne znači da i dalje neće silaziti na dno močvare s krokodilom i u podzemlje.

Svijet postaje sve manji. Tko zna, možda će budućnost jugoslavenskog izvoza RIZ-ovih televizora ovisiti o Fa’atabuovim odnosima s krokodilom. Morat ćemo naučiti živjeti jedan s drugim — Fa’atabu sa Socijalističkom internacionalom, Marxom i Međunarodnim monetarnim fondom, a Branko i Pero s krokodilima, ili će možda braća Amerikanci i Rusi poslati leteće tvrđave koje siju smrt i „uvjeriti” Fa’atabua da je jedina istina ona koju propagira pet ljudi u Kremlju ili tisuću i pet u Pentagonu ili na Wall Streetu.

Aiuu, uzvik začuđene gorile trgnuo me iz razmišljanja. Iz šikare iziđoše na čistinu vračevi kao od majke goli. Sva četvorica namazana krvavom smjesom nosila su dugačke šuplje bambusove motke, lamatali njima po zraku, teturali i padali, očigledno već debelo pod utjecajem droge. Oko pasa visjelo im je privezano kamenje i šuplje tikvice. Kada su došli do svinja, izbila je svađa. Kako mi je objasnio Božićni Čaj, Fa’atabu je tvrdio da je njegova svinja na krivom mjestu — bila je treća s lijeva gledano s obale. Fa’atabu je tražio da bude druga. Trebalo je poštivati protokol. Nakon velikog komešanja dvije svinje su odvezane i pričvršćene na nova mjesta.

Vračevi su prišli svinjama i zauzeli položaj klečeći jednom nogom lijevo od svoje svinje. Nastao je tajac. Osjetio sam električni naboj straha kako se nadvija nad gomilom. Sunce u zenitu, ptice su prestale pjevati, posvuda tišina.

Odjednom stravični  urlik vrača sledio mi  je krv. Bilo je nečega groznog, nečega neljudsko stranog u tom urliku. To nisu bili zvuci i energija zemlje kao iz strašnog podzemnog svijeta. Vračev urlik parao je dan, lebdeći preko vode. Oi lea lea! U nekoj drugoj situaciji to grgljanje zvukova u grlu podsjetilo bi na jodlanje i možda djelovalo komično, no ovdje taj ,,Oi lea lea” zaustavljao je čak i pticama dah.

Pri trećem kriku, u punini snage vrač je naglo zamuknuo kao da je snažnim pokretom

povukao zavjesu tišine. Zvukovi su potpuno nestali. Razrogačene oči urođenika bile su uperene u jezersku vodu.

Prošlo je nekih pola minute, odjednom, stotinjak metara od obale, glatka površina

jezera ustalasala se i sivo zelena leđa krokodila dugačkog četiri metra probila su vodu. Gomili na obali oteo se glasan zajednički uzdah — aaa - prohujalo je obalom.

Zvijer je napravila lijeni krug i zaplivala prema obali. Slijedio je krik drugog vrača, pa

trećeg, četvrtog — rad srca se ubrzao od strave i straha tih krikova. Dvije grdosije doplivale su do obale, par trenutaka oklijevale i onda se nespretno izvukle iz vode i blesavim pogledima buljile u vračeve. Polako, kao da im se ne da, klatarajući glavom, grdosije su se uputile prema vračevima. Domoroci nisu puštali ni glasa. Četverometarska grdosija dovukla se na udaljenost od pola metara od Fa’atabua i njegove svinje. Fa’atabu je kleknuo, počeo mrmljati gledajući grdosiji u oči. Krokodil je prilazio još bliže postavivši se između Fa’atabua i svinje. Kao magarac između dva plasta sijena, odvratni gmaz okretao bi se čas prema Fa’atabuu čas prema svinji koja je bila ili drogirana ili glupa jer je tupoglavo buljila u krokodila kao da je se sve to ništa ne tiče. I onda nagli trzaj glave i krokodil je zabio oštre čeljusti u trup svinje.

Tišinu je prekinulo užasno skičanje svinje. Krokodil je trgao komade dok je svinjska krv šiknula po vraču i krokodilu. Ostale svinje kao da su poludjele, trgale su se, skičale, vrtile oko konopca. Naposljetku, krokodil je trzajem glave otkinuo svinju od konopca. Zatresao je glavom, okrenuo se i počeo je vući u vodu. I dalje mrmljajući, Fa’atabu se digao i krenuo za krokodilom.

To isto zbivalo se i kod drugog vrača. Tek druga dvojica stajala su osamljena, ispuštali su krikove dozivajući krokodile koji nisu dolazili.

Fa’atabu i njegov kompanjon lagano su ulazili u vodu slijedeći krokodile koji su vukli

svinje u jezero. Onaj veći, Fa’atabuov, zaplivao je nekih dvjesto metara u lijevo. Fa’atabu gaje slijedio u stopu noseći teško kamenje i održavajući se na površini pomoću tikvica. Drugi krokodil zaplivao je u desno a iza njega vrač plivajući i noseći u ruci bambusov štap.

Krokodili su stali gotovo simultano i tada je počela krvava gozba. Voda se pjenila od komešanja krokodila i dvije masne krvave mrlje označavale su mjesto gozbe. Vračevi su ispustili tikvice i povučeni kamenjem potonuli u vodu. Dva šuplja bambusova štapa virila su iz vode. Omogućavali su vračevima disati dok su tamo negdje u mulju  padali u trans uživljavajući se u realnost podvodnih gmazova.

Preostala dva vrača bespomoćno su urlali i jaukali bodreni tužnim kliktanjem članova njihovih sela. Njihovi krokodili nisu dolazili.

Usprkos snažnom suncu, nisam osjećao vrućinu. Zapanjen gledao sam u krvavu mrlju u

vodi nad Fa’atabuom i postajao sve svjesniji kretanja njegova bambusovog štapa. Štap je pravio kružnu putanju, no nikada ne zadirući u središnju točku guste krvi. Nisam mogao vidjeti shemu koju su iscrtavali, no kada sam zatvorio oči, pojavljivala bi mi se slika krvavog koncentričnog oblaka u Kapadokiji.

Prošlo je nekih dvadesetak minuta kada su vračevi izronili i zaplivali prema obali. Bubnjevi stanovnika dvaju sela najavili su vesele vijesti da je prvi dio ceremonije uspio. Bio je to znak ženama u selu koje su nestrpljivo čekale. Dok su pripadnici uspješnih vračeva radosno rušili drveće pripremajući veliku vatru, ostali su se tužni i postiđeni povlačili. Njihovi đavoli odbili su žrtvu. Na platou u središtu otočića rasla je hrpa posječenog drveća. Ponosan poput pauna Fa’atabu se izvukao iz vode. Mahnuo je pomoćnicima da mu donesu kokosovu odoru, na glavu je stavio perjanicu i uputio se prema središtu otočića. Stigavši do platoa počeo je ispuštati pobjedonosne krikove. Bila je to njegova velika pobjeda. Đavoli su zadovoljni, godina će biti plodna, nitko neće umrijeti u slijedeća tri mjeseca, a i cijele godine bit će tara i riba, kotit će se svinje, a zli duhovi napadat će druge. Osim toga, krokodil je dopustio vraču silazak pod zemlju.

U središtu, otočića golema vatra već je plamtjela. Mlađi muškarci skupljali su kamenje na obali, tovarili ga u kanue i kanalom dovozili do vatre. Božićni Čaj se djetinjasto veselio, poskakivao je na jednoj nozi udarajući se u trbuh i govorio:

—   Master, Master, sada velika gozba, sada puno, puno svinja, puno tara i yamova soka od saga, puno ajavaska i opojnih oraha, sada veliko veselje. I onda silazak pod zemlju.

U selu žene i starci već su tovarili svinje, sagov kruh i taro u kanue, a  vračevi pomoćnici mjesili su drvenim valjcima smjesu opojnog ajavaska. Odlučio sam prošetati svetim otočićem. I ja sam bio zadovoljan. Ako ništa nisam shvatio, barem sam nešto snimio. Otočić je bio u promjeru nekoliko stotina metara okrugao s blagim uzvišenjem, a na vrhu je bilo odrezano stvarajući plato.

Od obale pa do središta otočića bio je usječen kanal kojim su plovili domoroci prebacujući stvari potrebne za gozbu.

Do središta otočića nije se moglo a da se ne smoče noge. Otočić je bio presječen kružnim kanalima kao u Veneciji. Tu shemu kružnih kanala primijetio sam na mnogim mjestima u svijetu. No nisam tome obraćao pažnju. Ipak, kopkalo me, čemu to? Kanali su očigledno bili mjestimice prirodni, a mjestimice dograđeni ljudskom rukom. U Veneciji, kao i u selima u džungli služili su praktičnoj svrsi: njima su se prebacivale stvari koje bi bilo teško nositi. No zašto ovdje? Jedini „logični” kanal bio je onaj koji se radijalno protezao od obale do središta. Tim kanalom mogle su se prebacivati svinje, kamenje i sve ono što je služilo za gozbu. No čemu ovi kružni kanali? Zvuk školjke končo najavio je dolazak žena i staraca. Bacio sam pogled na uzbuđenu gomilu od nekih stotinjak ljudi koja je jurila prema obali ususret ženama i svinjama. Da mi ne bi nešto izmaklo, krenuh i ja. Kada sam stigao na obalu, nisam mogao vjerovati — žene su donijele nekih dvadeset svinja. Nisam shvaćao, pa neće valjda ovih sto ljudi pojesti više od dvadeset svinja? Začuđen, pozvah Božićnog Čaja.

—Tko jesti ove svinje? — upitao sam ga.

—Mi jesti, Božićni jesti, Master jesti, vrač i ostali jesti.

—Svih dvadeset? - upitah ne vjerujući.

—   Veliko slavlje, veliko slavlje — uzbuđeno je kliktao Božićni dok se ukrcavao u kanu. Cijela povrka kanua uputila se glavnim kanalom prema središtu otoka.

Bio je već sumrak kada je vrač naredio da se ubiju prve svinje.

Zavezali su im njuške konopcem, zatim u njih stavili kratak drveni štapić — trzaj konopcem, udarac u štapić i svinje se bezglasno ruše mrtve.

Vatra je već jenjavala, a na golemu hrpu žeravice bačeno je krupno kamenje što je pucketalo od topline. Kada je i zadnja svinja pala, poglavica je dozvao petoricu domorodaca poznatih po kuharskoj vještini. Na dat znak za početak, oni su se noževima i sjekirama okomili na mrtve svinje, režući ih u komade bez ikakvog reda i bacajući ih neoguljene na vrelo kamnje. Kako bi se tek ponašali oni nestručnjaci u umjetnosti kuhanja, pomislio sam dok su kuhari izvodili svoje ludorije. Smjesa ajavaska već je bila pripremljena, oraščići su kružili među gomilom dok je zrak ispunjavao miris sprženoga mesa. Nije prošlo ni desetak minuta kada je poglavica dao znak za početak gozbe. Pred očima mi se odigrala groteskna scena. Deseci ruku sjatilo se oko polusirovih svinja, lomeći kosti, trgajući komade, žderući još krvavo meso kao čopor izgladnjelih vukova.

Ajavsko je već djelovao i grupa zadužena za raspoloženje počela je pjesmu uz bubnjeve. Kako bi se koji domorodac nažderao tako bi oslobodio od dužnosti nekog od bubnjara koji bi se, pak, opijeno zaletio ka hrpi vrućeg kamenja i polupečenih svinja. Žene su cijukale, starci glasno podrigivali i puštali vjetrove, djeca trčkarala uokolo tukući se oko crijeva. Domoroci su bili u sedmom nebu od veselja.

Kada se uzdignuo mjesec, već su toliko bili drogirani da su s mesom jeli i komadiće drva ili kamenčiće priljubljene uz svinjenitu. Sve glasniji bubnjari dali su povoda za ples. Bočićni Čaj se toliko uživio da je plesao čas na jednoj čas na drugoj nozi. U grupicama domoroci su izvodili svoj ples. Neki su plesali pojedinačno, a drugi opet u većim grupicama cirkulirajući bez ikakva poretka kao gosti na coctail partyju.

Ogladnio, izvukoh mačetu. Odsjekao sam komad svinjetine, očistio ga, nabio na kolac i

polako vrtio nad žeravicom, odbijajući sirove komade koje mi je svaki čas netko gurao pod nos.

Mladi mjesec plovio je nad krošnjama. Iz džungle, preko puta otoka na obali, čulo se

žablje kreketanje. Muškarci i žene oko mene utonuli u erotsku plesnu predigru. Iznenada, nestao je osjećaj gađenja koji  me mučio tokom  večeri. Strgnuo sam komad još  uvijek polusirova mesa, zagrizao i prihvatio kokosov orah napunjen alkoholiziranim merakom. Povukoh gutljaj — noć punog mjeseca. Vrač koji je još uvijek vladao sobom podigne gomilu na noge udarajući štapom one zaspale i mamurne. Vodi ih do središnje točke otoka i iscrtava spiralu nalik na onu koju je crtao vrač na Borneu. Domoroci posjedaše u koncentrične krugove, redom — muški, ženski, muški i tako šest krugova. A sedmi krug — pomislih — sedmi izgleda da je magična kružna točka pepela i krvave smjese u koju sjeda vrač. Pale se baklje. Razulareno bubnjanje prerasta u disciplinirane otkucaje srca. Krug muškaraca glasno uzdiše da bi ženski krug snažno izdahnuo. Osjećam da su svi prisutni postali jedan organizam koji diše istim ritmom uz iste otkucaje srca.

Jiihhh — uzdišu muški, haaa — izdišu žene. Kao da svi prisutni ulaze u neki simulirani

zajednički snošaj.

Sjedam između prvog i drugog kruga, odnosno između vrača i kruga žena. Bubnjevi postaju sve tiši. Glas školjke konačno para noćnu tamu i pomoćnici vrača prinose ljuske kokosovih oraha napunjene gustom kremastom tekućinom. Vrač uzima prvi gutljaj, pruža mi ljusku, uzimam, okus je sladak poput indijskog banga. Predajem ljusku krugu žena i prihvaćam prvi oraščić. Podižem pogled — jedan krvav kružni oblak zakrivljuje mjesec. U glavi mi se vrti shema otoka s tri zemljana kruga i dva vodena, i onda ona dva kamena zida. Vrač se diže i poput sufističkih derviša vrti se u krug i sjeda.

Oi lea lea lea — izvikivao je vrač dok je kružila kokosova zdjelica s napitkom. Povukao

sam još jedan gutljaj. Vrač me je dalje nutkao, jedan, pa još jedan. Oj lea lea lea—zvonilo mi je u ušima. Odjednom osjetih strahovit pritisak. Hvatao me strah, kao da ću biti zgnječen o zemlju. Ili će se otvoriti zemlja i primiti me ili će me zdrobiti nebo. Pritisak je postajao sve jači, pluća su mi bila toliko stegnuta da nisam mogao disati. Pred očima mi se počelo mračiti. I onda onaj zvuk - zvuk komaraca iz Kapadokije. Opet vrućina koja struji uz  kičmu. Bljeskovi pred očima. Dug vertikalni tunel u Kapadokiji dok tonem u zemlju. Pod prstima osjetim uže koje označava da sam već na pedeset metara. Hvata me strah, uže puca, padam u krug, pred očima mi se vrti spirala, u središtu spirale jedna točka, vidim je sve jasnije i jasnije, upirem se da je raspoznam. Užasan metež kojega ne mogu srediti, kroz glavu mi lete slike krokodila koji guta čovjeka, čovjeka koji guta krokodila, čovjeka koji se pretvara u krokodila. Onda nekih sedam koncentričnih krugova. Zatim cijeli niz geometrijskih oblika, zečja šapa, da, zečja šapa, i šestokraka zvijezda Kapadokija. Da, bio sam u Kapadokiji, drugi kat, dugi tunel, spust, još dublje, mnogo dublje i onda svi oni simboli — alfa alfa — i zvukovi, da, zvukovi su bili najvažniji ili brojevi, čudni brojevi, ne arapski brojevi, ne rimski. Upirem se raspoznati što je to, nadohvat mi je ruke, pred očima — voda. U vodi se odražava oblak, poznati oblak. Tu odmah negdje ispod te vode leži nešto. Osjećam koliko sam blizu, rukom razgrćem vodu no time dižem mulj i voda umjesto da postaje providnom postaje sve gušćom. Slika se gubi, osjećam da ne postižem ništa. Slika mi bježi, sve sam slabiji, a ipak nešto se vidi.

Ne razabirem više ništa i tonem u mrak.