Kršćanstvo je posebno ranjivo

Ukoliko želimo spasiti Bijelu rasu od luđačke dileme u kojoj se nalazi, postoje dva osnovna pitanja koja moramo postaviti:

a)       Kakav je stav prosječnog bijelog čovjeka prema kršćanstvu danas?

b)       Da li poslije 2000 godina kršćanstva  možemo  razmišljanje  bijelog čovjeka  vratiti razumu i razložnosti?

Idemo krenuti od prvog pitanja.

Svi znamo da je kršćanstvo razorilo Rimsko carstvo i uništilo ga. Poslije pada Rimskog carstva uslijedilo je tisućugodišnje Mračno doba, u kome su nauka i napredak stagnirali, ali je histerija, koju su širili Židovi, o “spasu duša za Krista” dostigla svoj vrhunac. U periodu renesanse, Bijela rasa se počela vraćati razumu i pažljivije se odnositi prema prirodi i njenim zakonima. Vidimo da je u ovom dobu došlo do povećanog interesa za znanosti i do neviđenog procvata umjetnosti. Razdoblje renesanse možemo smatrati za rađanje nove ere u kojoj je bijeli čovjek ponovno počeo pronalaziti svoj identitet. Još od tog doba, kršćanstvo je, sa usponima i padovima, počelo gubiti tlo pod nogama. Uslijed dramatičnog prodora znanstvenih saznanja u posljednjih sto godina, kršćanstvo je, u očima većine bijelih naroda, izgubilo kredibilitet.

Iako većina ljudi ne vjeruje u kršćanska učenja, utjecaj još uvijek postoji i većina njih smatra ih “dobrom” religijom. I pored toga što je ne prakticiraju, vjeruju da je ona zasnovana na visokim idealima i smatraju je dobrom za “čovječanstvo”. Kada pažljivije analiziramo stavove o kršćanstvu, nalazimo da, za osam od deset ljudi, ono nema velikog značaja. I pored toga što ne vjeruju u njega, niti ga zaista razumiju, ljudi ga ne odbacuju. Očito da je prosječan bijeli čovjek jednostavno zbunjen kršćanstvom.

Nema pojave u povijesti koja je toliko zbunila, pokolebala i razorila mišljenje bijelog

čovjeka, kao što je to učinilo kršćanstvo.

Tako je kao kada bi đaku, koji počinje učiti matematiku, dali pogrešnu tablicu množenja - dva puta tri je sedamdeset, tri puta pet je devet itd. Svaki napredak ovakvog đaka u matematici ne može biti uspješan, sve dok se ne vrati u stvarnost i pravilno nauči ove osnove.

Isto vrijedi i za bijelog čovjeka indoktriniranog kršćanstvom. Sve dok se ne spasi idiotskih, samoubilačkih ideja, kao što su “voli svoje neprijatelje”, “ne sudi”, “prodaj sve što imaš”, bit će u kandžama svojih neprijatelja.

Čak i pripadnici organiziranih crkava, bilo da redovno idu u crkvu ili ne, nisu sigurni u što vjeruju. Kada su neke ljude pitali: “Da li zaista vjerujete u učenje koje je Krist iznio u Besjedi na gori”?, oni nisu znali što je točno Krist rekao. Kada im je sjećanje osvježeno i kada su upitani da li vjeruju u “okretanje drugog obraza”, u “voli svog neprijatelja”, u “prodaj sve i daj sirotinji”, u “ne opiri se zlu”, u “ne sudi”, većina njih je odgovorila da ne vjeruje, ne shvaćajući da je to, u isto vrijeme, krucijalni dio i suština kršćanstva i takozvanog “Novog učenja”. Ako ne vjeruju u to, onda ne vjeruju ni u kršćanstvo.

Mnogi Amerikanci odbijaju ići u crkvu, ali, ipak, osjećaju da je Amerika kršćanska nacija i tu su u pravu. Mnogi ljudi koji idu u crkvu užasno se dosađuju pred uvijek istim službama koje se recitiraju i beskrajnom gomilom beznačajnih tvrdnji koje se vrte, ad nauseum. Međutim, oni se iz nedjelje u nedjelju vraćaju, svečano obučeni i slušaju ove gluposti. Kada se to sve završi, osjećaju da su ispunili svoju nedjeljnu dužnost i kasnije vrlo malo o tome razmišljaju. Samo nekolicina se upita u što zaista vjeruju, kakvo je značenje kršćanskog učenja i što im ono znači, odnosno što ono znači za Bijelu rasu uopće. Većini ljudi nije stalo, a odlazak u crkvu je samo formalna obaveza koju ispunjavaju, misleći kako su time učinili dobro djelo.

Može se kategorički tvrditi da nijedan od takozvanih kršćana ne vjeruje u učenje koje je, navodno, postavio Krist. Kada bi vjerovali, oni bi u najkraćem roku uništili sebe, svoju obitelj i

svoju naciju. Dakle, iako većina ljudi koji odlaze u crkvu licemjerno igraju svoju ulogu i pretvaraju se da su kršćanski vjernici, oni to u stvari nisu. Čak ni sami propovjednici niti vjeruju, niti se drže samoubilačkih učenja izloženih u Besjedi na gori. U stvari, za propovjednike u cjelini moglo bi se reći da su vjerojatno najveći licemjeri među ljudima. Jasno je da će oni, dok god dobivaju plaće i besplatno stanovanje od svoga jata, biti posljednji koji će sve prodati i dati siromasima. Dok propovijedaju da je “blagoslov u davanju a ne u primanju”, njihova ruka je prva koja je ispružena i stalno vas tjera da dajete, dajete, dajete i dajete još više.

Usprkos tome što je Židov, uporno, posljednjih 2000 godina, usađivao ove samoubilačke ideje Bijeloj rasi, zaprepašćuje koliko je lako, kada se ove ideje isprobaju i ispitaju, vratiti ove zaluđene i indoktrinirane ljude natrag u život i realnost. Tisuće sati je bilo potrebno da se mozak zagadi i indoktrinira, a dovoljno je nekoliko tjedana, ponekad i svega nekoliko sati da sve bude izbrisano.

Zbog toga je dužnost svakog lojalnog pripadnika Bijele rase da razgovara sa braćom i sestrama, da ih vrati razumu i realnosti, da ih opameti, oslobodi i povrati od židovskih zavrzlama, kojima su bili tako beskonačno podređeni. U ovakvim stvarima najjači utjecaj ima izgovorena riječ. To je način, uz ostale oblike promidžbe i prosvjetljenja, kojim Bijela rasa može biti vraćena na pravi put i posvećena širenju, napretku i uvećanju svoje vrste. Na taj način, Bijela rasa može biti vraćena dužnosti, obavezi i svrsi radi koje ju je priroda, u svojoj beskrajnoj mudrosti, i stvorila.

* * * * *

Da pređemo sada na drugo pitanje, odnosno, da li poslije 2000 godina kršćanstva razmišljanje bijelog čovjeka možemo vratiti pameti i razumu?

Ukoliko pogledamo skoriju povijest i ispitamo bolesno, umiruće stanje kršćanstva danas, odgovor je, svakako, možemo ispraviti način razmišljanja bijelog čovjeka. U stvari, to je naša glavna bitka - ispravljanje načina razmišljanja bijelog čovjeka.

U raspravi sa našom bijelom braćom, o neophodnosti da se ujedinimo i stvorimo zajedničku frontu protiv Židova i obojenih rasa, najuporniji argument koji se uvijek pojavi je – “Ono što kažeš je istina, ali, da li možeš natjerati bijele ljude da saslušaju takvu vrstu ideja?” Obeshrabruje što se ovo uvijek poteže, a nije slučajno zašto se stalno koristi taj argument. To je još jedan od onih pogrešnih argumenta koje širi židovska promidžba. Namjera Židova je slijedeća: ako natjerate ljude da razmišljaju da li je vaša ideja vrijedna, onda je beznadno nastavljati sa njom (jer vas nitko neće slušati), jer ćete tada biti obeshrabreni pa ćete napustiti borbu.

Mi, prije svega, moramo pokazati što je ova ideja. Ona je židovska defetistička promidžba. Drugo, neophodno je da ljudi slušaju o našoj novoj dinamičnoj religiji. To je stvar upornosti, organizacije i promidžbe. Kada je Hitler preuzeo ogroman posao da preorijentira razmišljanje njemačkog naroda ranih dvadesetih godina, problemi s kojima se suočio bili su slični onima sa kojima se danas suočava borac za opstanak bijelih ljudi diljem svijeta. Njemački narod je u to vrijeme bio potpuno sluđen židovskom promidžbom. Razmišljali su na defetistički način. Bili su potpuno preplavljeni komunističkim, liberalnim i židovskim idejama marksizma i samouništenja. Ipak, kada je jednom promidžba agresivno krenula i kada se konačno organizirala politička stranka sa čvrstim ciljevima i programom, njemački narod je slušao. Ne samo da su slušali već su se i sjatili oko zastave svoje zemlje i svoje rase, ujedinivši se kao nikada do tada.

Kada su Nijemci jednom shvatili vrijednost svoje rase i kada je neprijatelj bio jasno prepoznat, postali su jedinstveniji više od bilo kog drugog segmenta Bijele rase, ili bijelog naroda, ikada u povijesti. Kada je došao najvažniji ispit, borili su se kao tigrovi. Borili su se energičnije i hrabrije od bilo koje rase ili nacije do tada. Činjenica da su Židovi, uz pomoć lažljive promidžbe, bili u stanju da organiziraju ogromnu masu bijelih naroda da, zajedničkim naporom, sruše Njemačku, zemlju veličine Teksasa, nije utjecala na taj herojski izljev hrabrosti i junaštva. Ostaje istina da je bilo moguće okupiti i ujediniti Bijelu rasu u Njemačkoj, promijeniti njihovu filozofiju židovsko-marksističkih dogmi u filozofiju rasnog jedinstva i opstanka.

To isto moguće je učiniti danas, ovdje u Americi.

Trebamo se sjetiti da je to učinjeno i ranije, da je za manje od deset godina mišljenje njemačkog naroda uspjelo da se izdigne iz močvare židovsko-marksističke filozofije očaja i samoubojstva do punog samopouzdanja, herojstva, odlučnosti i konstruktivnog programa za opstanak.

Lekcija koju moramo naučiti je: upornost i posvećenost. Kada se sjetimo kako su se Židovi suočili sa neopisivo teškim problemom, kada su pred 2000 godina morali boriti sa svemoćnim Rimskim imperijem i prodali joj neprivlačne, glupe, samouništavajuće ideje, sadržane u kršćanstvu, onda je sigurno da moramo imati više pouzdanja u vlastitu sposobnost da ponovo naučimo naše ljude da misle razložno kako bi se sačuvali. Svakako da su se Židovi suočili sa teškoćama kako bi prodali takvo smeće Rimljanima. No, upornošću, agresivnošću, sposobnošću i đavolski spretnom promidžbom, oni su natjerali Rimljane da prihvate njihove otrovne ideje. Trebalo im je više od 500 godina da to učine. Svi znamo da je to uvjetovalo pad Rimskog Carstva. Danas će biti puno lakše, ako budemo iole uporni, predani i agresivni u širenju originalnog programa za opstanak Bijele rase. Potrebno je samo da ukažemo na očigledni idiotizam ideja koje su nam nametnute beskrupuloznom židovskom zavjerom. Praktično, sav naš problem je da ispravimo način razmišljanja bijelog čovjeka. Samo treba ukazati na očigledno.

Sve je to stvar upornosti, uvjerenja, brige i posvećenosti. Doći će vrijeme kada ćemo mi, pripadnici Bijele rase, biti satjerani uza zid i kada ćemo se boriti za vlastiti opstanak. Nema sumnje da će bijeli narodi tada rado prihvatiti program koji će ih spasiti od uništenja. Bilo bi bolje i lakše kada bismo se odmah motivirali da ispravimo način razmišljanja bijelog čovjeka i aktivno se uključili u politički i filozofski program za promoviranje vlastitih interesa, vlastite rase i osigurali opstanak i dobrobit, sada!

Iskreno, glavni problem, sa kojim se suočavamo, nije pobjeda nad Židovima i crncima. To će biti lako, čim budemo riješili problem broj jedan, promjenu razmišljanja bijelog čovjeka. To je prvi zadatak i tome je posvećena ova knjiga. Čim se udomaći u američkim domovima, možemo smatrati da je moć židovske zavjere zauvijek skršena.

“Svi ljudi su stvoreni jednaki” je opasan mit. Naša rasa mora biti čvrsto ukorijenjena u filozofiji rasnog opstanka i napretka. Socijalizam je organizirano društvo. Ako Bijela rasa nije vrijedna spašavanja, onda tko je? Posao Kreativističkog pokreta je da obnovi urođene instinkte koje je priroda podarila Bijeloj rasi.