2.3.5. Krov svijeta 

 

 

Neprolazni planinski prevoji, uznemirena rijeka Urubamba koja hita ka Amazonu, gusta suma koja se neumitno pretvara u prasumu, te planinski vrhovi Anda iznad sloja oblaka - svi oni najavljuju izgubljeni misteriozni grad - Machu Picchu (Ma-cu Pik-cu). A kad se jedamput napokon nadjemo u njegovom zagrljaju, kad nas obujmi zrak, prostor i energija Anda, tada se javi osjecaj da se nalazimo na krovu svijeta. Odavde se sve vidi i sva cula ponovo pocinju da funkcioniraju.

 

Pitanja koja su dio ove misterije (ko, kada, zasto i kako) dobijaju svoj odgovor. Potrebno je samo da se opustimo i zaklopimo oci na trenutak.

 

 

                                                         ********

 

 

Jutro, tog 24. jula 1911., je osvanulo prohladno. Troclani "tim" se, ne sluteci, zaputio strmim liticama ka najvecem arheoloskom otkricu XX stoljeca. Naredniku Karasku je perfekt Kuska dao u zadatak da osigurava ljepuskastog profesora sa americkog univerziteta Yale, Hiram Bingham-a. Rodjen na Havajima, Bingham (1875-1956) je diplomirao na elitnom Univerzitetu, da bi prvi put dosao u Juznu Ameriku 1908. kao clan ekspedicije za Cile. Tokom svoje Peruanske ekspedicije, tri godine kasnije, imao je na umu da pronadje poslednje utociste Inka, legendarni grad Vilkabamba.

 

"U drustvu samo sa narednikom Karaskom napustio sam kamp u deset sati… Kratko nakon dvanaest sati, potpuno iscrpljeni, dosli smo na travnatu zaravan 700 metara iznad rijeke. Tamo smo zatekli dvojicu dobro uhranjenih Indijanaca koji su bili prijatno iznenadjeni nasim dolaskom. Dali su nam vode i skuhali nekoliko slatkih krompira. Dva indijanska farmera, Richarte i Alvarez, su nam se pohvalili da su pronasli obilje terasa na kojima uzgajaju svoje kulture. Ovdje su vec cetiri godine, a, s obzirom na nepristupacnost kanjona, ovi krajevi su izgleda nenaseljeni vec stoljecima. Narednik Karasko mi je prevodio i potvrdio da se rusevine neotkrivenog grada nalaze malo podalje… Zbilja, nedaleko od te visoravni, susreli smo se sa neocekivanim prizorom: stotine kamenom ogradjenih zemljanih terasa, svaka od njih desetina metara dugacka. Ocito je da su ih Indijanci skoro pronasli i ocistili… S nama je bio i djecak kao "vodic" koji nam je pokazivao put dalje. Prosli smo kroz netaknutu sumu i pred nama su se ukazali zidovi izgubljenog grada nastali kao proizvod rada najkvalitetnijih majstora koje su Inke imale…"(Hiram Bingham, "Lost City of the Incas").

 

U svojoj knjizi "Izgubljeni Grad Inka", izdanoj 40 godina nakon otkrica Macu Pikcu-a, sada vec legendarni Hiram Bingham, samouvjereno pocinje poglavlje o otkricu: "Bice zapamceno da je bio juli 1911. kada sam ja poceo potragu za poslednjim glavnim gradom Inka…"

 

I, u pravu je. Taj datum i dogadjaj su vidno obiljezeni na ulasku u Macu Pikcu sa spomen-plocama u znak sjecanja na Bingham-a te u brojnoj literaturi o ovom Andskom dragulju, na koji je Bingham nabasao gotovo slucajno.

 

Medjutim, u tenutku kada je Bingham pronasao izgubljeni grad nije bio toliko ushicen. U svom dnevniku je napisao te veceri: "Augustin Lizarraga je otkrivac Macu Pikcua" (Peter Frost, "Exploring Cusco", 1999). Lizarraga je bio lokalni farmer koji je kredom upisao svoje ime na jednom od kamenih blokova. Tek kasnije Bingham je poceo tvrditi da je Macu Pikcu zapravo Vilkabamba, poslednji glavni grad Inka (sto ce se pokazati netocnim; zapravo sam je Bingham prosao periferijom Vilkabambe dvije godine kasnije, ne sluteci gdje se nalazi; ali je taj grad bio toliko gusto obrastao sumom da mu nije mogao sagledati stvarne dimenzije).

 

Kada se Bingham vratio na Macu Pikcu 1912. napravio je stotine fotografija ciji su najbolji primjerci zavrsili na udarnim stranicama National Geografic magazina 1913. godine. Odjek je bio senzacionalan, Bingham je postao svjetski popularan, Macu Pikcu je s pravom iskocio kao "osmo svjetsko cudo". Bingham kasnije postaje guvernerom i senatorom u americkom Kongresu.

 

 

                                                                ********

 

 

Krecem se uskim putem koji vodi do Grada. Tamo je grupa turista na svojoj prvoj stanici. Vodic, Kveca Indijanac, na tecnom engleskom pocinje:"Dame i gospodo, znate li koliko je kostalo otkrice ovog najljepseg skrivenog Grada na svijetu?"

 

Ja, u tom momentu, prolazim mimo njega i, samo da me on cuje, dobacujem: "Jedan soles". On se ne da zbuniti i, kao da me nije cuo, uzvikuje:"Jedan soles, dame i gospodo. Jedan soles!"

 

Soles je peruanska valuta. Jedan soles danas vrijedi trecinu dolara. Doduse, soles o kome je rijec je bio peruanski srebrni sol iz Bingham-ovog vremena. Tada je to vrijedilo cetiri dnevnice i to je suma koju je dobio Bingham-ov vodic za ovo sjajno otkrice.

 

 

                                                            ********

 

 

"Ova izvanredna utvrda", pise Sprague de Camp 1946. godine u svojoj "Citadels of Mystery", "nema znanog imena”. Nijedan od spanjolskih kronicara je ne pominje. Postala je poznata kao Machu Picchu, prema imenu viseg od dva planinska vrha iznad njega… Vecina nizih zidova su od masivnih kiklopskih blokova, dok su visi dijelovi gradjeni od manjih kamenja…"

 

Iz ovih nekoliko recenica se zapravo vrlo malo moze saznati. Tacno je to da nije poznat stvarni naziv za ovaj grad. Razlog je jednostavan. Datum gradnje prvog grada seze u daleku, davno prohujalu proslost ove Planete. I vodi nas do Lemurije. Netacno je to da je Macu Pikcu izgradjen kao "utvrda". (Dez)informacije o "visim i nizim zidovima" kao da namjerno vode u krivom smjeru. Naime, nizi zidovi su gradjeni znatno ranije i drugacijom tehnikom od gornjih "dijelova".

 

U Atlasu drevne arheologije (Jacquetta Hawkes, "Atlas of Ancient Archaelogy", 1974), Macu Pikcu se opisuje "…vise kao selo ili manji gradic nego izgubljeni grad kako je postao poznat u literaturi, ali je bio planiran i izgradjen pod paskom profesionalnih arhitekata Inka. Zgrade su od cvrstog lokalnog granita, obradjene kamenim cekicima i bronzanim dijetlima i sjekirama te ugradjeni sa takvom preciznoscu da se medju stijene nije mogla ubaciti tanka ostrica noza. Ova poligonalna kamena gradnja je karakteristicna za kasni period Inka…"

 

Stvarno me cudi ovakvo jednostrano vidjenje ambicioznog "Atlasa". Ocigledno je da su barem cetiri razlicite civilizacije imale svoje prebivaliste ovdje. Ona prva je imala gradjevine uperene prema nebu, otvorene i monumentalne. Ona poslednja, kultura Inka, je zidine pregradila i napravila kucice koje podsjecaju na dalmatinske gradice. A tvrdnje da se "cvrsti granit moze perfektno obradjivati kamenim cekicima i bronzanim dijetlima" su besmislene. Treba samo uporediti cvrstocu materijala pa zakljuciti da mekani alat ne moze obradjivati puno cvrsci sirovi materijal. No, "Atlas" je u pravu u jednome: Macu Pikcu nema velicinu grada. Za vrijeme Inka u njemu je moglo stanovati izmedju 200 i 1.000 ljudi. A prvobitna gradjevina, po mom misljenju, nije ni bila gradjena kao mjesto za zivljenje vec kao mjesto gdje se tijelo spaja sa prirodom, a dusa sa univerzalnom mudroscu.

 

Simone Waisbard ("The Last Refuge of the Incas - The World's Last Mysteries", Reader's Digest, 1978.) oprezno zakljucuje da su "… moderni istrazivaci podijeljeni oko pitanja kada je Macu Pikcu izgradjen i koja mu je bila svrha". Medjutim, ona bezrezervno prihvata tezu da su Inke izgradile Grad.

 

Slicno postupa i Harold Osborne u svojoj "South American Mythology" (1983.): "Macu Pikcu pokazuje izvanredne kvalitete gradjevinskog umijeca Inka, gdje su ogromni blokovi ugradjivani sa takvom preciznoscu da malter nije bio potreban."

 

"Misterije drevnih Amerika" (Joseph Gardner, Reader's Digest) u svom izdanju iz 1986. samo potvrdjuju ortodoksni pristup: "To je bio mali, ali dobro uredjeni gradic Inka, sezonski koristen od strane elite iz Kuska, gdje su samo posluga i farmeri zivjeli preko citave godine."

 

Richard Bluer ("Machu Picchu: Fabulous Inca Citadel", 1998.) nudi varijaciju na istu temu: "Macu Pikcu je bio ceremonijalni grad gdje su kraljevi Inka i Djevice Reda Sunca izvodili svoje ritualne obrede i konsultirali nebesa."

 

Svi navedeni tekstovi su popraceni sa luksuznim fotografijama Grada, nevjerovatnih kamenih blokova i okolne prirode. Zasto te lijepe slike ne prate zdravorazumski i kriticki tekstovi?

 

 

                                                         ********

 

 

Sjedim stotinjak metara iznad Grada. Macu Pikcu se nalazi izmedju dva planinska vrha kao sedlo. Ovaj prvi, visi vrh, se zove Stara planina (Macu Pikcu), Onaj nizi, preko puta, je Mlada planina (Huayna Picchu). Desno od mene je Narancasta planina (odsjaj sunca od grebena stvara privid narancaste boje). Iza nje je Mracna planina (vrh joj se ne vidi, jer je stalno u oblacima; a strana okrenuta meni je stalno u sjeni i ima se dojam da je "mracna"). Kveca Indijanci su ovim planinama davali ova deskriptivna imena; ona su skorasnja, od prije hiljadu godina.

 

 

                                                          ********

 

 

Istaknuto mjesto u Gradu zauzima Intihuatana, sveti kamen posvecen Inti-ju, bozanstvu Sunca. Isklesan (?) iz jednog bloka, Inke su ga koristile u svojim ceremonijama prilikom prvog dana ljeta. Navodno su oni "lancima vezivali Sunce" da se ne spusta nize na horizontu nego sto je to slucaj sa prvim danom ljeta. S obzirom da je ovakav kamen imao svaki centar Inka, ovo objasnjenje Amerikanca Ephraim Squier-a iz XIX stoljeca je ostalo popularno i do danas.

  

Intihuatana je  specijalni kameni instrument za astronomske observacije i kalendarska izracunavanja. 

Solarni, lunarni i zvjezdani dogadjaji su se mogli pratiti na ovom jedinstvenom instrumentu. Istovremeno,

on je i artisticka prezentacija obliznjeg planinskog vrha Huayna Pitchu s kojim komunicira preko igri sjenki

 

 

U stvarnosti, jos nema ozbiljne teorije kako su ovi kameni objekti stvarno koristeni. Ali i sa ovo malo informacija s kojima raspolazemo, ocigledno je da se radilo o interesantnom kamenom instrumentu za astronomske observacije i kalendarska izracunavanja. Intihuatana je centar u kome se istovremeno ukrstaju vazni solarni dogadjaji (solsticiji i ekvinociji) i sveti planinski vrhovi (Huayna Picchu na sjeveru, Salcantay na jugu). Sam kamen je i stilizirana reprezentacija Huayna Pitchu i kao takav kreira identicnu igru sjenki u razlicitom dobu dana i razlicitim godisnjim dobima. Pretpostavlja se da je barem jos jedan ovakav kameni instrument bio na Macu Pikcu-u (pronadjeno je njegovo kameno postolje). Oni su "komunicirali" jedan s drugim, dajuci posmatracu vazne nebeske informacije.

 

Vodici na svojim turama isticu da "sveti kamen zraci energijom". Slijedeca scena koju vidim je prislanjanje dlanova turista na centimetar-dva od kamena.

 

(Onako, u prolazu, nefokusirani, malo sta mozemo osjetiti.)

 

 

                                                               ********

 

 

Kada je Bingham "otkrio" Machu Picchu, podijelio ga je na sektore, a rusevinama dao imena hramova, sakralnih objekata, grobnica, kraljevskih palaca… Vrijeme je pokazalo da je bio u krivu, ali kao da nema napora da se ode korak dalje i da stvarna interpretacija.

 

Primjera radi, Bingham govori o "Hramu tri prozora". Istocni zid ovog "Hrama" je izgradjen na jednoj jedinoj ogromnoj stijeni. Na vrhu su joj tri trapezoidna prozora. Bingham je onda zakljucio da ovi prozori simboliziraju "tri pecine odakle su mitska Ayar braca izasla u svijet, i stoga je Machu Picchu rodni grad citave civilizacije Inka". Medjutim, malo bliza observacija lako dokazuje da se u zidu nalazi pet prozora, a ne tri, s tim da su krajnja dva zatvorena.

 

Prozore sam slikao i sto sam ih duze gledao, sve su me vise fascinirali. Trapezodini otvori prozora su identicni. Ali su kameni blokovi koji ih formiraju svi razlicite velicine. Nema dva identicna kamena. Poruka koju primam iz davnina: "Bogatsvo je u sarolikosti. Isti rezultat se moze dobiti sa sasvim razlicitim pristupom."

 

Jasno mi je zasto je Bingham pokusavao da se zadrzi na broju tri (sveti broj Inka) i na tri prozora. Naime, prema legendi, kralj Inka Pacakutek je tvrdio da je rodjen u "gradu sa tri prozora". To bi Binghamovom otkricu dalo jos vece znacenje: Macu Pikcu bi trebalo biti i mjesto rodjenja prvih Inka i mjesto rodjenja najznacajnijeg vladara i, na koncu, poslednje utociste ove civilizacije.

 

Medjutim, mene misli vuku mnogo dalje u proslost, u doba prije kraljeva Inka. Naime, ispred pet prozora se nalazi pravougaoni kameni blok, tacno na sredini ovog prostora. Da li se on koristio u pozadini solarnih observacija?

 

 

                                                            ********

 

 

Plan Grada vjerno prikazuje pticu kondor. Machu Picchu, kao i citava Sveta dolina, komunicira sa nebeskim svodom. Arhitektura je bila neodvojiva od prirode, Zemlja odsjaj kosmosa.

  

Plan Macu Pikcua odgovara prici kondor – simbolu nebeske dimenzije;

uocljiva je glava u donjem desnom uglu, tanki vrat, tijelo sa nogama i siroko rasirena krila

 

Dusa se kretala nesmetano prostranstvima materijalne i spiritualne dimenzije. Nisu bile potrebne letjelice da bi se vidjelo sta se desava na povrsini Zemlje.

 

Vrijeme ovdje gubi znacaj. Misao o jedinstvu sa prirodom se logicno namece. Taj dan mi je, prvi put na ovom putu, "uskocila" poruka da sam blizu Srcanovoj dimenziji i da on s blagonaklonoscu gleda na moj boravak ovdje.

 

Na krovu svijeta.

 

 

  

 Machu Picchu izaziva osjecaj kao da se nalazis na krovu svijeta.

Planinski vrhovi vjecno okruzeni oblacima te Sveta dolina u podnozju svjedoce

o posebnoj energiji ovog prebivalista civilizacija od Lemurije (Mu) i Atlantide do Inka i danasnjeg Perua.

 

********

 

Protivno rasirenom “naucnom” misljenju da je Macu Pikcu bio kraljevsko ljetovaliste Inka, tokom moje posjete mogao sam zapaziti da postoje cetiri vrlo razlicita stila u gradnji I struktura kamena koji je upotrebljavan.

 

I ne samo to. Ovaj gradic je primjer koji ubjedljivo rusi teoriju o evolutivnom razvoju drustva. Naime, uocljivo je da su originalni graditelji bili najrazvijeniji, u arheolosko,, spiritualnom i tehnoloskom pogledu. Kameni blokovi koji predstavljaju temelje gradjevina su teski stotine tona I eleganih oblika, kruznih, oblih, pravih.

 

  

 

Macu Pikcu pruza zapanjujuce dokaze o postojanju cetiri civilizacije – najstarija od njih, civilizacija Mu,

je i najrazvijenija. Kameni blokovi originalnih graditelja dostizali su fantasticnu tezinu od nekoliko stotina tona

sa strukturom kamena koja se ne srece kilometrima uokolo ovog nepristupacnog planinskog vijenca.

Na fotografiji je primjer prvog i treceg tipa gradnje.

 

 

  

 

 Primjer prvog i treceg tipa gradnje – prvobitni hramovi su bili okrenuti nebu, primajuci kosmicku,

a zadrzavajuci zemaljsku energiju. Treci tip gradnje je dodao astronomske funkcije ovom drevnom sredistu.

  

Prepoznatljivi kameni blokovi civilizacije Mu, teski desetine tona, perfektno odsjeceni i ugradjeni

 

  

Tri prozora, identicnih otvora, sagradjeni su od kamenih blokova od kojih nijedan nije iste velicine

– primjer superiornosti graditelja koji su se poigravali oblicima ostavljajuci poruke u kamenu

– bogatstvo je u sarolikosti, s tim da se dobijaju isti rezultati

 

  

Primjer nesto novije, ali jos uvijek drevne gradnje (vjerovatno Atlantidjana ili lokalne civilizacije Og);

manji, tipski kameni blokovi, ali jos uvijek perfektno ugradjeni

 

 

 I, napokon, Inke. Cetvrta civilizacija koja je koristila ovaj potentni energetski centar, ujedno je

i najslabije razvijena u odnosu na svoje velike prethodnike. Kameni hramovi su ispregradjivani manjim kamenjem

i stvoreni su prostori za stanovanje sa slamnatim krovovima. Prvobitna funkcija je odavno zaboravljena.