U kulturi u kojoj je dominantno izbjegavanje bola, imamo vrlo čudan pristup mentalnom zdravlju. Mi Amerikanci vjerujemo da mentalno zdravlje karakterizira odsustvo krize. To zaista nije tačno. Ono što karakterizira mentalno zdravlje je sposobnost da krizu spoznamo u njenoj ranoj fazi.

Riječ 'kriza' postala je vrlo moderna ovih dana. Govorimo o krizi srednjih godina, na primjer. Ali mnogo prije nego što smo iskovali takav termin, govorili smo o krizi srednjih godina kod žena. O menopauzi. Većina žena, kada uđu u pedesetu godinu života i kada njihov menstrualni ciklus prestane, kao da, na izvjestan način, dožive potpuni slom. Ali, zanimljivo je da se to ne događa svim ženama i ja vam mogu reći zbog čega je to tako.

Mentalno zdrava žena ne suočava se sa velikom krizom menopauze srednjih godina u pedeset i šestoj godini, jer je prije toga prevalila preko glave mnogo manjih kriza. U dvadeset i šestoj, na primjer, probudila se jednog jutra, pogledala u ogledalo i ugledala prve bore u uglovima očiju. Tada je bila prisiljena početi razmišljati o sebi:

'Znate, nisam potpuno sigurna da će holivudski lovac na talente, poslije svega, zaista doći po mene.' Deset godina kasnije, u trideset i šestoj, ona razmišlja: 'Znate, možda ću morati nešto više učiniti sa svojim životom, a ne samo da ga posvećujem svojoj djeci.' Kada takva žena dođe u pedesete godine i kada menstrualni ciklus prestane, ona će kroz taj period proći veoma odlučno, zapravo, neće imati gotovo nikakvih problema jer je psihološki spoznala svoju menopauzu dvadesetak godina ranije.

U nevolji je žena koja istrajava u fantaziji da će holivudski lovac na talente ipak doći u njen kraj, i koja nije razvila nikakav drugi interes izvan vlastitog doma. Kada je pogode pedesete godine, što je vrijeme menopauze, i kada nikakva količina šminke ne može sakriti bore, u vrijeme kad njena djeca napuštaju dom - ostavljajući je sa praznim gnijezdom i praznim životom - ona se doslovno raspada. Ne želim tvrditi da postoji stereotip bilo koje žene ili menopauze, jer kriza srednjih godina je uobičajena i isto tako okrutna i kod muškaraca, to znam i sam. Ne tako davno, prošao sam svoju treću krizu srednjih godina. Bio sam depresivniji nego bilo kada od petnaeste godine, a to je boljelo. Želio bih jasno istaći da ono što karakterizira mentalno zdravlje i kod muškarca i kod žene, nije mjerljivo po tome koliko dobro možemo izbjegavati krizu, već koliko rano možemo spoznati krizu i posvetiti se sljedećoj - ili, koliko kriza možemo podnijeti tokom života.

Postoji jedna vrlo rijetka forma psiholoških poremećaja, koja se vjerovatno odnosi na jedan posto populacije prisiljene da vodi život prinudne teatralnosti. To su ljudi koji u svakom trenutku svog života moraju prolaziti kroz neko uzbuđenje. Mnogo tragičniji psihološki poremećaj se odnosi na najmanje devedeset pet posto nas Amerikanaca koji imamo pretjerani osjećaj za dramatičnost, pa smo u situaciji da promašimo način života i svakodnevno živimo u nekoj vrsti kritičnog perioda. I ovdje leži jedan od uzroka stvaranja 'religiozne' osobe. Drugi ljudi jednostavno imaju padove i uspone u životu, ali mi, religiozni ljudi, imamo 'duhovne’ krize. Mnogo je dostojanstvenije imati duhovnu krizu nego depresiju. Zapravo, veoma je moguće da ćete svoju depresiju preboljeti mnogo brže ako shvatite da je to u stvari duhovna kriza, što vrlo često i jest. Čvrsto vjerujem da krizu treba poštovati, uključujući i određene vrste depresije i sve tipove egzistencijalne patnje. Jer, samo kroz takve patnje i krize moguć je naš razvoj.

 

Ljudi iz Društva AA, upravo zato što su stalno u procesu oporavljanja, žive u neprekidnim krizama. I oni se uspijevaju suočiti sa tim neprestanim krizama, pomažući jedni drugima. To je ono što čini zajedništvo.

Mogu vam reći što je zajedništvo, ali vam ne mogu reći koliko ono prija i kako se doživljava. Isus je imao isti problem. On se spotakao na tu stvar koju je nazvao Kraljevstvo i koja ga je veoma uzbudila. Ali, kad je to pokušao objasniti ljudima, ovi su ubrzo počeli zijevati od dosade. Da bi bolje objasnio svoje riječi napravio je parabolu: 'Pogledajte, to je kao kad čovjek pronađe dragocjeni lanac velike vrijednosti.' Ili: "To je poput čovjeka koji je imao vinograd, a nije imao radnike', ili To je kao kad čovjek ima rasipnog sina'. Ali, u većini slučajeva, ljudi nisu razumjeli o čemu Isus govori.

Dvije hiljade godina kasnije, iako je njegova parabola postala poznata u literaturi, ljudi još uvijek ne razumiju o čemu je govorio. Većina kršćana ne shvaća šta se podrazumijeva pod Kraljevstvom. Mislim da nije slučajno što je Isus imao istu vrstu poteškoća govoreći o Kraljevstvu, kao i mi kad govorimo o zajednici. Jer, mislim da je Kraljevstvo najbliža analogija onome što mi zovemo zajednicom.

Vjerujem da se najveći pozitivni događaj dvadesetog vijeka odigrao 10. juna 1935. godine, kada je održan prvi sastanak Društva anonimnih alkoholičara. To ne samo da je bio početak pokreta samopomoći i početak integracije nauke i duhovnog na osnovnom nivou, već i početak pokreta zajedništva.

To je drugi razlog zbog čega smatram ovisnost svetom bolešću. Kada se moji prijatelji iz Društva AA i ja nađemo zajedno, često dolazimo do zaključka da je, vrlo vjerovatno, Bog namjerno stvorio poremećaj alkoholizma da bi stvorio alkoholičare, da bi alkoholičari stvorili Društvo AA i tako širili pokret zajedništva kao svojevrsno spasenje ne samo za alkoholičare i ovisnike već za sve nas.