Kristovo postojanje nije potkrijepljeno povijesnim dokazima

U prethodnom  materijalu  je  sasvim  dobro  i  van  svake  sumnje  dokazano  da  je kršćanstvo samoubilačka filozofija ili učenje. Ukoliko ga njegovi sljedbenici ozbiljno

shvate, ono će ih uništiti, a ukoliko ga cijela rasa ili nacija prihvati i pokuša pažljivo slijediti učenja Besjede na gori, onda će se čitava uništiti.

Velika rimska nacija, najbolja civilizacija koju je Bijela rasa dala u klasičnom razdoblju, u prvim stoljećima nove ere prihvatila je kršćanstvo sasvim ozbiljno i uništila sebe da se nikada više nije uzdigla.

Odakle potječe kršćanstvo? Ako čitamo židovsku bibliju, Stari zavjet i Novi zavjet, nećemo dobiti točne odgovore. Činjenica je da kršćanstvo jest i da je bilo židovska tvorevina, smišljena, stvorena i promovirana od strane hijerarhije židovske rase, nesumnjivo od samih mudraca iz Sanhedrina.

To je u stvari, jedno pokvareno učenje koje ima za cilj rastrojiti i poremetiti umove bijelih nežidova i natjerati ih da napuste istinske odgovornosti zbog kojih ih je priroda stvorila. Ono je neprirodno i potpuno izopačeno ponašanje prema okruženju kojem nas je priroda dala.

Pored toga što je utjecaj kršćanstva potpuno uništio Rimsko carstvo za nešto manje od dvije stotine godina, ono i danas ima razoran utjecaj koji kao sjena visi nad poslovima i razmišljanjima Bijele rase širom svijeta. Zbog toga je važno da istražimo njegovo podrijetlo, usprkos činjenici da je puno dokaza namjerno uništeno i da su mnoge prepreke postavljene na putu ka objektivnosti, uzimajući u obzir čak i dokaze koji još uvijek postoje.

Svatko tko preispita svoja razmišljanja i pogleda dokaze, otkrit će da je podrijetlo kršćanstva sasvim različito od onoga u što bi današnji crkveni očevi željeli da nas natjeraju da vjerujemo. No, idemo uzeti zdravo za gotovo što nam danas govore crkveni očevi i “sveta” biblija. Prva stranica Novog zavjeta, evanđelje po Mateju, otkriva sasvim jasno da je Isus bio Židov i prati genealogiju koja vodi još od Abrahama preko Davida i Josipa do Krista. Na drugom mjestu daje se genealogija Marije i jasno nam se stavlja do znanja da je i ona, također, Židovka.

Ovdje se, odmah, otkriva prva zasljepljujuća kontradiktornost. Naime, ako je Isus bio sin Božji, kako je mogao biti sin Josipov?

Bilo kako bilo, pogledajmo sada Isusove učenike. Otkrit ćemo da je Matej, koji je tobože napisao prvu knjigu Novog zavjeta, bio znan kao Levi, sin Altejev, i da je poput mnogih drugih Židova, bio sakupljač poreza u Kapternaumu. Otkrit ćemo i da je apostol Marko, koji je napisao drugo evanđelje, znan još i kao Ivan Marko, sin Marijin, u čijoj su se kući u Jeruzalemu okupljali prvi kršćani, bio rođak Barabe. Otkrit ćemo, prije svega, da je i Marko bio Židov. Dolazimo onda do svetog Luke, koji je najvjerojatnije bio jedini nežidov u grupi od njih dvanaest. Povjesničari smatraju da je bio nežidov, liječnik. On je, međutim, bio u potpunosti pod utjecajem Pavla, koji je bio prozelitski Židov. Veći dio života proveo je kao učenik putujući po svijetu u društvu Pavla, Židova.

Dolazimo zatim do apostola Ivana i saznajemo da je i on bio Židov, kao i njegova braća Petar i Jakov.

Na kraju tu je i apostol Pavao, koji je promijenio svoje pravo ime Saul (Savao). Rođen je u Tarzusu od židovskih roditelja i bio je striktno odgajan u židovskoj farizejskoj tradiciji tog doba. Pavlu se pripisuje autorstvo 14 od 27 knjiga Novog zavjeta. Dakle, on sam je napisao više od pola Novog zavjeta.

I tako se nastavlja. Od 12 učenika koje je Krist navodno imao, svi su bili Židovi, sa mogućim izuzetkom Luke, a kao što smo već rekli, on je bio pod potpunim utjecajem Pavla. Malo je više od prolazne zanimljivosti činjenica da su, prema samo Novom zavjetu, pisci, propovjednici i apostoli “Novog učenja”, kao i sam tobožnji osnivač, Židovi, sa vrlo malo izuzetaka. Više je od prolazne zanimljivosti i to što sami Židovi nikada nisu prihvatili ovo potpuno samoubilačko učenje, ali su bili vrlo aktivni u nametanju te vjere Bijeloj rasi općenito, a posebno velikoj rimskoj naciji.

Ne sumnjamo da su ovi židovski likovi bili fanatično aktivni u promoviranju ovog novog, samoubilačkog, kršćanskog učenja, niti sumnjamo da su im, ne stotine, već tisuće židovskih pomagača bili “skrivena ruka” koja je pomagala širenje ovog učenja među Rimljanima i nežidovima Rimskog carstva. Postoji, međutim, ozbiljna sumnja u postojanje takvog lika kakav je bio Isus Krist. Ima mnogo uvjerljivih dokaza da on nikada nije ni živio, već da je bio plod židovskih izmišljotina.

Početak kršćanske ere zatječe Rim gotovo na vrhuncu civilizacije. Ta civilizacija nije imala takmaca u poznatom svijetu i uspjela je nametnuti dugotrajan mir. Da budemo precizniji, Pax Romana (Rimski mir) trajao je otprilike 200 godina, počevši od vladavine Cezara Augusta. U Rimu je obrazovanje bilo razvijeno, bilo je mnogo velikih pisaca, znanstvenika, povjesničara, kipara i slikara, da i ne spominjemo izuzetne filozofe i predavače.

Izuzetno je neobično usprkos velikoj gunguli i fanfarama koje se tobože objavljivale Kristovo rođenje, kao i njegovo raspeće (prema bibliji), ne možemo naći ni jednog povjesničara ili pisca iz tog vremena koji je makar i spomenuo te događaje u svojim radovima. Ne računajući izmišljene biblijske spise, ni jedan rimski povjesničar, ni jedan rimski pisac, ni jedan rimski dramatičar nije za sobom ostavio ni najmanji nagovještaj da je bio svjestan činjenice da je navodno najveći od najvećih postojao u njihovoj sredini, što tvrde najveća od novih evanđelja.

I dok je Cezar za sobom ostavio ogromne pisane radove, koji još uvijek postoje, tako da ih mogu proučavati srednjoškolci, sam Krist, koji je tobože imao najveću poruku za potomstvo koju je svijet ikada čuo, nije ostavio ni komadić papira na kome je napisana makar i jedna jedina riječ. Ovo priznaje čak i biblija, ukazujući da je samo jednom nešto pisao po pijesku.

Mi danas možemo proučavati Ciceronove velike govore i spise. Za sobom je ostavio preko 800 pisama koja se izučavaju. Možemo učiti iz čitavih tomova koje je napisao Marko Aurelije, možemo čitati djela Aristotela, Platona i mnogih drugih koji su bili suvremenici početka kršćanske ere, ili joj čak prethodili. Ali je čudno da ne postoji ni jedna jedina napisana riječ koja bi se mogla pripisati samom Isusu Kristu.

Dalje, Grci i Rimljani tog doba već su imali visoko razvijenu umjetnost skulpture. Možemo naći poprsja Cicerona, Cezara, Marka Aurelija i bezbroj drugih značajnih i manje značajnih Grka i Rimljana, ali izgleda da nikome nije bilo važno da napravi skulpturu sa likom Isusa Krista. Razlog je nesumnjivo taj što nije bilo nikoga tko bi bio model. Bilo je mnoštvo talentiranih kipara i slikara u to vrijeme, pa ipak, što je vrlo čudno, nitko od njih nije imao vremena ili interesa da napravi portret ovog, tobože, najvećeg od svih učitelja, koji je čak proglašen i Sinom Božjim što je sišao na zemlju. Nikada nije učinjena niti jedna slika onoga koji je, kako nam se kaže, okupio velike mase oko sebe i izazvao veliku zabrinutost i strah čak i kod samog kralja Judeje, Heroda.

Sve je to vrlo, vrlo čudno, jer je, kako biblija tvrdi, rođenje Isusovo bilo popraćeno velikim fanfarama i objavama. Anđeli su obznanili njegovo rođenje. Jedna izuzetno sjajna zvijezda ukazala se na mjestu njegovog rođenja. U Mat. 2:3 kaže se: “Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime”. Iz ovoga teško da možemo zaključiti da nitko nije bio svjestan činjenice da je rođen kralj Židova, Mesija, jer nam je u prethodnom stihu rečeno da su mudraci došli kod Heroda i rekli mu: “Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.”. Očigledno, dakle, da je događaj obasjala sjajna zvijezda sa neba. U svakom slučaju, kralj Herod je, kaže se u Mat. 3, bio toliko zabrinut da je poslao mudrace u Betlehem kako bi našli to dijete i doveli mu ga da bi ga on, naravno, pogubio.

Priča se odvija dalje, tako da saznajemo da je Josip čuo za ovo te je pokupio ženu, dijete i magarca i sa njima noću tiho pobjegao za Egipat. Kada je Herod shvatio da je izigran, “silno se rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže”.

Kralj je zaista učinio drastično djelo pobivši svu djecu mlađu od dvije godine. Ponovno moramo kazati da je nemoguće da je Isusovo rođenje prošlo u tišini, neobjavljeno i nerazglašeno, sudeći prema biblijskoj priči. Međutim, krajnje je neobično da ovaj Herodov čin, kao drastično zločinačko djelo, nije zabilježen u povijesnim spisima ni jednog od brojnih pisaca tog doba. Sve što

imamo su tvrdnje pisaca Novog zavjeta. Štoviše, tko god da je napisao Novi zavjet, iznio je mnoštvo tvrdnji koje se ne slažu sa činjenicama, od kojih nam jedna bode oči, a tiče se kralja Heroda. Naime, povijest nam kaže da je 1. godine nove ere, kada je Krist navodno rođen, Herod već četiri godine bio mrtav. Teško da je mogao biti uznemiren i razgnjevljen nečijim rođenjem u prvoj godini nove ere.

Nadalje, postoje jaki dokazi da Matej, Marko, Luka i Ivan nikada nisu pisali poglavlja koja im se pripisuju. Povijesni dokazi otkrivaju da su spisi nastali puno kasnije, i da ih je 30 do 50 godina kasnije napisala osoba ili osobe do danas nepoznate. Osim toga, kada pričaju, manje više istu priču, nalazimo da su one kontradiktorne jedna drugoj u toliko puno detalja, da ih čovjek prilikom čitanja odmah uočava. Nemam ni vremena ni prostora, a ni sklonosti da se bavim svim tim detaljima. Suviše su brojni.

Ne smatram da je vrlo važno pitanje da li je zaista postojao židovski lik po imenu Isus Krist, koji je doveo do stvaranja nove religije nametnute Bijeloj rasi radi njenog uništenja. Poanta je, u svakom slučaju, da su Židovi kolektivno stvorili i raširili ovo novo učenje među Bijelom rasom i da je ono uništilo rimsku civilizaciju.

Postoje, međutim, uvjerljivi dokazi da su ove ideje nastale prije kršćanske ere i da ih nije iznio Krist, nego jedna židovska sekta sa obala Mrtvog mora, pod imenom Eseni. Oni su razvili ideje, sadržane u Besjedi na gori, koje su pripisane Kristu. Ne samo da su razvili iste ideje koje se pojavljuju u evanđeljima po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, već su i izrazi, frazeologija i rečenice bile iste, iako su prethodili vremenu navodne Besjede na gori od 50 do 150 godina.

Eseni su bili židovska vjerska grupa koja je postojala u periodu od 1. stoljeća prije nove ere do 1. stoljeća nove ere. Važne izvore o njihovim spisima nalazimo kod povjesničara Josipa Flavija i Filona Aleksandrijskog. Spominju ih i razni drugi rimski i grčki pisci tog doba, u čijim djelima se prilično detaljno iznose njihova religijska učenja. Međutim, u posljednjih dvadeset godina tisuće svitaka sa Mrtvog mora, od kojih su mnoge napisali sami  Eseni, daju nam priliku da dobro upoznamo njihova religijska učenja, ali prije svega otkrivaju činjenicu da su ona prethodila Besjedi sa gore, i to riječ po riječ, tako da takozvana “nova” učenja, koja su se tobože pojavila sa neba 1. godine nove ere i proizvedena od 30. do 33. godine, nisu ni originalna niti nova.

Dakle, saznajemo da su Eseni bili poznati po svojoj komunističkoj zajednici, svojoj izuzetnoj pobožnosti, moralnoj strogosti i prakticiranju celibata. Sva zemaljska dobra koja su posjedovali bila su zajednička, a na privatnu imovinu gledali su kao na zlo koje ih može udaljiti od pobožnosti. Bavili su se poljoprivredom i ručnim radovima, smatrajući ih manje grješnima od drugih. Krstili su se, i ova praksa prethodi kršćanskoj eri bar nekih sto godina. Dakle, kršćanskim apostolima teško da se može pripisati zasluga uvođenja rituala krštenja, kao što se tvrdi.

Običan čitatelj bi se mogao upitati zbog čega nam nije govoreno više o Esenima kako su oni prije svih propovijedali kršćanstvo? Postoje dva dobra, razorna odgovora. Budući da su kršćanski očevi bili sasvim svjesni esenskih učenja i spisa, poduzeli su sve potrebne mjere da te spise unište i potpuno povuku iz optjecaja. Razlog što nisu željeli da se zna za njihovu nazočnost je taj što bi to potkopalo dogmu da je Krist bio začetnik novog učenja. Bilo bi nemoguće tvrditi da je ovo novo otkrivenje poslao sam Bog, kroz uzvike hosana i pjevanje anđela. Židovi, sa druge strane, nisu željeli otkriti postojanje Esena zato što su htjeli sakriti vezu Židova sa novim religijskim učenjem koje je trebalo nametnuti nežidovima. Otišli su toliko daleko da je to učenje bilo naizgled neprijateljsko prema njima.

Prije nego nastavim sa vrlo zanimljivim spisima sa Mrtvog mora, koji puno toga otkrivaju, moram se zadržati na jednoj stvari. Naime, stalno se govori da su prvobitni spisi, na osnovu kojih je nastao Novi zavjet, bili prevedeni sa “originalnog grčkog”. Pošto Novi zavjet stalno ponavlja da je Pavao govorio svom stadu na hebrejskom, da je Isus govorio na hebrejskom, da su apostoli bili Židovi, zašto su onda spisi bili na grčkom?

Povijesne činjenice dovode do slijedećeg: židovska hijerarhija, a nesumnjivo i cijela svjetska urota, bila je dobro usuglašena i imala je mnogo članova i suradnika. Spisi uopće nisu nastali u Kristovo vrijeme, već je pokretu napravljena velika promocija trudom cijele židovske

nacije. Iako su organizirali širenje ideja, one su se u pisanom obliku pojavile znatno poslije perioda između 30. i 33. godine nove ere, kada se Krist navodno pojavio sa zamamnom religijom i “novim” otkrivenjima. S vremena na vrijeme su revidirani, ne samo prilikom prvobitnog formuliranja i sastavljanja, već su stoljećima mijenjani kako bi iznova bili što efikasnija i uvjerljivija promidžba. Nastavit ćemo sada sa Esenima da otkrijemo tko su oni bili i zašto su se baš na njihova učenja bacili Židovi i pretočili ih u čist otrovni napitak kojim su onda hranili nežidove.

Spisi sa Mrtvog mora su vrlo brojni i otkrivaju više nego što današnji židovski tisak želi reći. Oni govore o životu i učenju Esena. Jedna od najvažnijih stvari koje iz spisa saznajemo jest da su Eseni nestali sa lica zemlje poslije otprilike dvije stotine godina postojanja. To se dogodilo negdje oko 100. godine nove ere. Nepotrebno je reći da su oni bili samo mala sekta  među židovskim plemenima i kao takvi nisu bili dio židovske urote. Iako su bili izvan glavnih tokova židovskih aktivnosti, ovi su svejedno zapazili da takva učenja mogu razoriti i uništiti narod. Židovi su, tražeći način da unište rimsku državu, koja je 70. godine prije nove ere razorila Jeruzalem do temelja, odlično uvidjeli kakva su to učenja i odlučili su ih ubaciti među Rimljane.

Esenizam je zaista bio revolucionarno nova forma društvenog poretka, jedno idealno zadružno opće dobro u minijaturi. Umjesto Mesije, esenski ideal bio je “učitelj pravednosti”. Oni su uspostavili novu zadružnu bratsku zajednicu i bili su prvo religijsko društvo koje je uvelo i primjenjivalo obrede krštenja i pričesti. Možda je još važnije što su bili prva grupa koja je osudila i ukinula instituciju ljudskog ropstva. Dalje, “učitelj pravednosti”, koga su Eseni razglasili, možda nije bio prvi pacifist u povijesti, ali je sigurno bio prvi čija bi učenja, ako bi bila opće prihvaćena i primijenjena, uz sveobuhvatne praktične mjere, ukinula rat. To je, naravno, za Židove bila divna religija da je podmetnu Rimljanima, pošto bi ih ona pretvorila u pokorne pacifiste kojima bi ubrzo mogli dominirati. I tako su i učinili.

Eseni su živjeli u pokrajini Kumran, u blizini Mrtvog mora, i prema Filonu, tadašnjem židovskom filozofu, “esensko društvo” nije dozvoljavalo proizvodnju bilo kakvog oružja, niti je dozvoljavalo da u njenoj zajednici borave ljudi koji su radili strijele, koplja, mačeve ili bilo kakva ratna oruđa, niti ljudi vojničkog poziva, makar i u mirovnoj misiji, jer se ona lako mogla izroditi u nesreću. O Esenima nam pored Filona puno toga govore i Josip Flavije i Plinije, povjesničari i suvremenici esenskog pokreta.

Kao što smo već spomenuli, puno toga je proizašlo iz proučavanja spisa sa Mrtvog mora. Najvažnije je slijedeća činjenica: vjerovanja, učenja i obredi pripisani Isusu Kristu, iako nisu potpuno identični u svim elementima sa esenskom školom, bili su bliži pogledima Esena, nego pogledima biskupa ekumenskog koncila koji je u Nikeji odredio osnove vjere ortodoksnog kršćanstva.

Dolazimo, dakle, do očiglednog zaključka: kršćanska vjerovanja i doktrine, koje je navodno postavio Krist u Besjedi na gori, uopće ne potječu iz njegovog vremena, već su nastala najmanje 100 godina ranije u židovskoj sekti Esena, koja je boravila u blizini Mrtvog mora; sanhedrinski mudraci shvatili su da su ovakva učenja samoubilačka i smrtonosna; zatim su preuzeli ovu doktrinu, preradili je i dotjerali do djelatne vjeroispovijesti; na kraju su je Židovi, energično i uz veliku promidžbu (u kojoj su pravi majstori), promovirali i širili među Rimljanima.

Spisi u kojima je ovo vjerovanje zabilježeno i koje se zove Novi zavjet, postepeno su prepravljani tijekom sljedećih nekoliko stoljeća. Sastavili su ih ljudi, nama danas nepoznati, ali nesumnjivo židovskog podrijetla. Da bi tim spisima dali mistični i sa neba poslan božanski karakter, izmislili su ličnost Isusa Krista, i tvrdili da je on bio sin Božji. Položivši temelje za ovu novu crkvu, konsolidirali su nastalu moć na Saboru u Nikeji, gdje je nova crkva učvršćena, a vjera formalizirana  i službeno posvećena.

Tako je, ukratko, lansirana nova crkva i nova religija “Isusa Krista” stvorena ni iz čega. Ni jedan jedini trag o ličnosti Isusovoj ne možemo naći u autentičnoj povijesti. Pa ipak, ova obmana sa Isusom Kristom, sinom Božjim - ova ideja, sa svim svojim samoubilačkim doktrinama, uspjela je vrlo brzo veliko Rimsko carstvo i veliku bijelu civilizaciju pretvoriti u ruševine.

Nikada više Bijela rasa nije uspjela da se oslobodi židovske kontrole. Nikada više bijeli čovjek nije uspio povratiti upravljanje svojim mišljenjem, svojom vjerom, svojim financijama, svojom vlašću. Do dana današnjeg, Bijela rasa nije povratila kontrolu nad vlastitom sudbinom.

Nepromjenjivi cilj naše nove religije, Kreativizma i Kreativističkog pokreta je da bijeli

čovjek povrati bezuvjetnu kontrolu nad vlastitom sudbinom i vlastitom budućnošću.

Da bismo to postigli, prije svega moramo ispraviti razmišljanje bijelog čovjeka. Ova knjiga se time bavi.