KRATKA POVIJEST KRATKE POVIJESTI*

Još ME UVIJEK ČUDI kakav je prijem doživjela moja knjiga
Kratka povijest vremena. Na listi uspješnica New
York Timesa već je trideset i sedam tjedana, a na listi
The Sunday Timesa već dvadeset i osam tjedana. Prevodi
se na dvadeset jezika (dvadeset i jedan, računate li
američki kao poseban jezik). To je znatno više od mojih
očekivanja kada mi je 1982. prvi put pala na pamet ideja
da bih mogao napisati popularnu knjigu o svemiru. Namjera
mi je dijelom bila da njome zaradim novac za ško-
*Esej prvi put objavljen kao članak u The Independent u prosincu
1988. Knjiga Kratka povijest vremena bila ja 43 tjedna na New
York Times listi najprodavanijih knjiga; na listi londonskog
Sunday Timesa bila je do veljače 1993. godine 205 tjedana uzastopno.
Nakon 184. tjedna ušla je u Ginness knjigu rekorda za
najveći broj tjedana na toj listi. Knjiga je prevedena na 34 jezika.
lovanje svoje kćeri. (Zapravo je, u vrijeme kada se knjiga
doista pojavila, ona već bila na završnoj godini.) Ali glavni
je razlog bio da objasnim dokle smo stigli u proučavanju
svemira; koliko bismo blizu mogli biti utemeljenju potpune
teorije koja bi opisala svemir i sve u njemu.
Kad sam već odlučio potrošiti toliko vremena i napora
da napišem knjigu, htio sam da dođe do što većeg broja
ljudi. Moje je prethodne knjige objavila kuća Cam-bridge
University Press. Taj nakladnik dobro je radio, ali nekako
mi se nije činilo da je spreman suočiti se s masovnim
tržištem koje sam želio dohvatiti. Zato sam se javio
književnom agentu Alu Zuckermanu koga sam upoznao
kao šogora nekoga kolege. Dao sam mu nacrt prvoga poglavlja
i objasnio kako želim da to bude jedna od onih
knjiga koje se prodaju po zračnim lukama. Rekao mi je
da za to nema nikakve nade. Knjiga bi se mogla dobro
prodavati sveučilišnim nastavnicima i studentima, ali
knjiga poput takve ne bi se mogla probiti u teritorij koji
drži Jeffrey Archer.
Prvi nacrt knjige dao sam Zuckermanu 1984. Poslao
ga je nekolicini nakladnika i preporučio mi da prihvatim
ponudu Nortona, prilično elitne američke nakladničke
kuće. No ja sam odlučio prihvatiti ponudu Bantam Bo-oks,
nakladnika koji je više orijentiran na masovno tržišr te.
Iako Bantam nije specijaliziran za objavljivanje znanstvenih
knjiga, njihove se knjige mogu naći na mnogim
aerodromskim knjižarskim kioscima. To što su prihvatili
moju knjigu vjerojatno je zbog interesa koji je za nju pokazao
jedan od njihovih urednika, Peter Guzzardi. Posao
je shvatio vrlo ozbiljno i natjerao me da knjigu iznova
napišem i učinim razumljivom i onima koji, poput njega,
nisu znanstvenici. Svaki put kad bih mu poslao popravljeno
poglavlje, on bi mi odgovorio dugim popisom primjedaba
i pitanja koja bi tražio da razjasnim. Znao sam
pomisliti da taj proces nikad neće završiti. Ali bio je u
pravu: to je dovelo do znatno bolje knjige.
Uskoro nakon što sam prihvatio Bantamovu ponudu
dobio sam upalu pluća. Morao sam se podvrći traheotomiji
koja mi je oduzela glas. Neko sam vrijeme mogao
komunicirati samo tako što sam podizao obrve kad bi mi
netko na karti pokazivao slova. Bilo bi nemoguće završiti
tu knjigu da nije bilo kompjuterskog programa koji sam
dobio. Bio je malo polagan, ali i ja mislim polako, pa mi je
prilično dobro odgovarao. Uz pomoć tog programa gotovo
sam potpuno iznova napisao prvu verziju u skladu s
Guzzardijevim zahtjevima. Pri toj mi je reviziji pomogao
jedan od mojih učenika, Brian Whitt.
Dubok je na mene dojam bila u to vrijeme ostavila
televizijska serija Jacoba Bronowskog Uspon čovjeka. Davala
je dojam o postignućima ljudskoga roda u razvoju
od primitivnih divljaka prije samo petnaest tisuća godina
do našega sadašnjeg stanja. Htio sam prenijeti sličan dojam
o našem napretku prema potpunom razumijevanju
zakona koji upravljaju svijetom. Bio sam siguran da gotovo
svakoga zanima kako radi svemir, no većina ljudi ne
razumije matematičke jednadžbe — ni meni samome
jednadžbe nisu baš drage. Djelomice je to zato, jer mi ih je
teško pisati, no najviše zato što nemam intuitivan osjećaj
za jednadžbe. Ja umjesto toga mislim slikovito, a cilj te
knjige za mene je bio da opišem te zamišljene slike riječima,
uz pomoć prepoznatljivih analogija i nekoliko dijagrama.
Nadao sam se da će tako većina ljudi moći sa mnom
podijeliti ushit i dojam o postignuću vrijednoga napretka
koji je u fizici postignut u posljednjih dvadeset i pet godina.
Ipak, čak i uspijete li izbjeći matematiku, neki pojmovi
nisu bliski i teško ih je objasniti. To je postavilo
problem: trebam li pokušati to objasniti i prihvatiti opasKratka
povijest Kratke povijesti 47
nost da će se ljudi zbuniti, ili bih preko poteškoća trebao
samo preletjeti? Neke neobičnije pojmove, poput onoga da
promatrači koji se kreću različitim brzinama mjere
različite vremenske razmake između istoga para događaja,
nisu ni bili nužni za sliku koju sam htio nacrtati. Imao
sam dakle dojam da bih ih jednostavno mogao spomenuti,
ne ulazeći u dublje pojedinosti. Ali neki su drugi teži
pojmovi bili jako važni za ono na što sam htio doći. Bile su
pogotovo dvije takve zamisli za koje sam mislio da ih
moram uključiti. Jedan je bio takozvani zbroj po prikazima.
To je zamisao da nema nečega što bi bio jedini prikaz
svemira. Umjesto toga postoji zbirka svih mogućih prikaza,
svih povijesti svemira, a sve su te povijesti jednako stvarne
(što god to značilo). Druga zamisao, koja je nužna za
matematičko shvaćanje toga zbroja po prikazima je
"imaginarno vrijeme". Kad se na to osvrnem, sad mi se
čini da sam se morao više potruditi oko objašnjavanja tih
vrlo teških pojmova, pogotovo imaginarnog vremena, za
koje se čini da je od svega u knjizi . ono oko čega su ljudi
imali najviše teškoća. Međutim, nije doista nužno točno
shvatiti što je to imaginarno vrijeme — dovoljno je shvatiti
da je ono različito od onoga što zovemo realnim vremenom.
Kad se približilo vrijeme objavljivanja knjige, jedan
znanstvenik kojem je unaprijed poslan primjerak knjige
radi recenzije u časopisu Nature, zgrozio se našavši da je
puna pogrešaka, s pogrešno smještenim i nasumce potpisanim
fotografijama i dijagramima. Nazvao je Bantam,
gdje su se jednako zgrozili i odlučili da istoga dana obustave
tisak. Tri su tjedna napeto korigirali i iznova provjeravali
cijelu knjigu, koja je završena na vrijeme da se
pojavi na knjižarskim policama na najavljeni dan izlaska u
travnju. U to je vrijeme tjednik Time upravo objavio
prikaz o meni. Usprkos tome, nakladnike je iznenadilo
kolika je potražnja nastala. Knjiga se sada u Americi tiska
sedamnaesti put, a deseti put u Britaniji.*
Zašto ju je kupilo tako mnogo ljudi? Teško mi je biti
siguran da sam objektivan, pa ću zato ići za onim što ljudi
kažu. Većina prikaza učinila mi se, iako su uglavnom
povoljni, prilično neinformativnima. Uglavnom su slijedili
formulu: Stephen Hawking ima bolest Loua Gehriga
(u američkim prikazima) ili bolest motornih neurona (u
britanskim prikazima). Osuđen je na invalidska kolica,
ne može govoriti i može pokretati samo x prstiju (pri čemu
je x, čini se, u rasponu od jedan do tri, ovisno o kojem je
netočnom članku kritičar čitao o meni). A ipak je napisao
tu knjigu o najvećem od svih pitanja: Odakle dolazimo i
kamo idemo? Odgovor koji Hawking predlaže jest da
svemir nije ni stvoren niti će se uništiti. On jednostavno
jest. Kako bi uobličio tu ideju, Hawking uvodi zamisao o
imaginarnom vremenu koji se meni (kritičaru) čini malo
pretežak da bih ga shvatio. Ali, ako je Hawking u pravu, i
dođemo li do cjelovite i jedinstvene teorije, doista ćemo
znati Božji um. (U fazi korekture gotovo sam izbacio
posljednju rečenicu knjige, koja glasi da ćemo spoznati
Božji um. Da sam to učinio, prodaja knjige valjda bi se
prepolovila.)
Dosta pronicaviji bio je (kako mi se činilo) članak u
The Independentu, londonskim novinama, koji je rekao
da čak i ozbiljna knjiga poput Kratke povijesti vremena
može postati kultnom knjigom. Moju je ženu zgrozilo, no
meni je prilično laskalo što mi knjigu uspoređuju s knjigom
Zen i umijeće održavanja motocikla. Nadam se da
ona, poput Zena daje ljudima dojam da ne moraju biti
isključeni iz velikih intelektualnih i filozofskih pitanja.
Nesumnjivo, pomogla je i ljudska priča o tome kako
*Do travnja 1993. tiskano je ukupno 40 tvrdih i 19 mekih izdanja u
SAD, te 39 tvrdih izdanja u Velikoj Britaniji.
sam unatoč svojoj invalidnosti uspio biti teorijskim fizičarom.
Ali oni koji su knjigu kupili zbog zanimanja za
ljudsku priču vjerojatno su se razočarali, jer se u njoj
moje stanje spominje samo nekoliko puta. Ta je knjiga
zamišljena kao pripovijest o svemiru, a ne o meni. Ovo
nije spriječilo optužbe da je Bantam sramotno iskoristio
moju bolest i da sam ja pri tome sudjelovao, dopustivši
da se na koricama pojavi moja slika. Uspio sam, međutim,
uvjeriti Bantam da se za britansko izdanje posluže boljom
fotografijom no što je ona bijedna i prastara slika s
američkih korica. Međutim, Bantam neće mijenjati američku
naslovnicu, jer kažu da američko čitateljstvo sada
identificira knjigu s njom.
Također se govorilo da ljudi kupuju knjigu, jer su
pročitali prikaze o njoj ili zato što je na listi bestselera,
ali je ne čitaju, nego samo drže na policama ili na klupskom
stoliću, kako bi se vidjelo da je imaju, a ne moraju se
potruditi da je i razumiju. Siguran sam da ima i toga, ali ne
čini mi se da se to na nju odnosi imalo više nego na
većinu drugih ozbiljnih knjiga, pa i Bibiliju i
Shake-spearea. S druge strane, znam da ju je moralo
pročitati bar nešto ljudi, jer svaki dan dobijem brdo
pisama o knjizi, a u mnogima su pitanja ili detaljni
komentari koji ukazuju na to da su je čitali, čak i ako nisu
sve razumjeli. Također me i na ulici zaustavljaju neznanci
koji mi pričaju kako su u njoj uživali. Naravno, lako me
prepoznati i jače se ističem, ako već nisam istaknutiji, od
mnogih drugih pisaca. Ali učestalost s kojom primam
takve javne čestitke (praćene velikom nelagodom moga
devetogodišnjeg sina), čini se da pokazuje kako bar dio
kupaca moju knjigu doista i čita.
Neki me sada pitaju što ću dalje. Čini mi se da ne
bih mogao napisati nastavak Kratke povijesti vremena.
Kako bih ga nazvao? Duža povijest vremena? Poslije kraja
vremena? Sin Vremena? Moj mi je agent predložio da
dopustim da se o mom životu snimi film. Ali ni meni ni
mojoj obitelji ne bi više ostalo nimalo samopoštovanja kad
bismo si dopustili da nas igraju glumci. Donekle bi slično,
ali u manjoj mjeri, tako bilo kad bih nekome pomogao da
napiše moju biografiju. Naravno, ne mogu nikoga
spriječiti da samostalno napiše moj životopis, dok god
nije klevetnički, ali nastojim ih odbiti tako što kažem da
razmišljam o tome da sam napišem svoju autobiografiju.
Možda to i učinim. Ali ne žuri mi se. Mnogo je znanstvenog
rada koji bih rado obavio prije toga.