Kratak izlet u plivački sport

Ako se pjesnik dvadesetak, tridesetak godina trudio i stekao brojne
prijatelje i neprijatelje, tada ne samo da ga obasipaju svakovrsnim
častima, ne samo da doživljava da ona ista uredništva, koja su mu uz
ljubazne izraze žaljenja vječno vraćala pjesme, sada angažiraju
profesore da o njemu pišu dugačke članke, ne, do njega čak neposredno
dopire i glas naroda. Svakogajutra pošta mu dostavlja hrpu pisama i
smotuljaka iz kojih može zaključiti da mu trud nije bio uzaludan.
Ukazuje mu se čast da čita rukopise i prvijence brojnih mladih
kolega, ista ona uredništva, koja ga neprestano mole za suradnju, a
neprestano mu vraćaju pjesme, žurno ga, često čak i telegrafski
ispituju o njegovom feljtonističkom mišljenju o Ligi naroda ili o
budućnosti jedriličarskog sporta, mlade čitateljice od njega mole
fotografiju, a starije ga upućuju u tajne svoga života i razloge
svoga pristupa teozofiji ili Christian Scienceu, a dobiva i pozive da
se pretplati na konver-zacijske leksikone jer da se u njima nalazi i
njegovo cijenjeno ime. Ukratko, takvom pjesniku pošta svakoga jutra
dokazuje da mu život i djelo nisu bili uzalud. Sa svakim je pjesnikom
isto.
No, čovjek katkada nije raspoložen odmah, pri prvom gutljaju kave i
zalogaju kruha, s punim se poštovanjem suočiti s tom zajednicom i
prihvatiti njezine pozdrave, njezine želje i savjete za pisanje
budućih knjiga. To mi se jučer dogodilo, pa sam poštu, koja je ovaj
puta stigla u sasvim neočekivanom opsegu, gurnuo postrance, nataknuo
na glavu šešir i najprije pošao u kraću šetnju.
Sišao sam niza stube, pokraj vrata svoga susjeda H. koji je sada
vjerojatno sjedio u svojoj banci i pisao brojke. Jer, bio je bankovni
činovnik, no njegova je ambicija stremila nekim drugim sferama; u
duši je bio sportaš i ovih je dana, kako sam saznao iz novina i
međususjedskih razgovora, postigao prvi veliki uspjeh jednom
specijalnošću koju je sam izmislio. Naime, gospodin H. bio je
sportski plivač i više mi se puta požalio kako su na tom području
mogućnosti vrlo ograničene. Ziiriško je jezero preplivao za kojih
deset minuta, ne znam više je li po širini ili po dužini, to je išlo
tako glatko, i silno sam mu se divio, no on je turobna pogleda rekao
da se u plivanju više ne može bogzna što postići, jer da su u tom
sportu već toliko istrenirani da će doskora biti dostignuta krajnja
točka: za minutu će se preplivati kilometar, a kada bi i taj rekord
bio oboren, nikada se, po mišljenju stručnjaka, ne bi postiglo više
nego da, u najboljem slučaju, plivač na drugu obalu stigne u istom
trenutku kada se otisnuo od ove.
Međutim, moj susjed H. nije bio običan plivač, bio je genij. Iz dana
u dan smišljao je nova plivačka umijeća. Do sada se, govorio je,
plivalo doista vrlo dobro i čestito, a posljednje plivačko natjecanje
za malu djecu od Gibraltara do Afrike pokazalo je da plivački sport
doista više ne poznaje nikakve zapreke ni granice. No, ljudi su do
sada, naivno, uvijek plivali slijedeći zračnu liniju i površinom
vode. Prijatelj H., koji je oduvijek bio dobar ronilac, sada je uveo
novi sport u kojem plivač na dnu mora, kao da planinari vrhovima
gora, slijedi uzvisine i udubljenja tla. Prije nekoliko dana na taj
je način preplivao Bodensko jezero, vazda dvadeset centimetara iznad
dna, i sav je svijet bio izvan sebe zbog tog ostvarenja.
Pa ipak, mislio sam u sebi, nama je pjesnicima bolje. Doći će dan
kada će svaki dobro uvježbani plivač postizati ono stoje H. nedavno
postigao, i njegova će slava izblijedjeti, a plivački će se sport
iznova morati potruditi da smisli nove zadaće. Kod nas pjesnika,
naprotiv, koliko je samo sve još bilo otvoreno, kako je širok i jedva
ljudskom nogom dotaknut pred nama stajao cijeli svijet! Prihvatimo li
daje u dvije tisuće petsto godina od Homera doista i ostvaren nekakav
napredak - a i o tome bi se moglo sporiti - kako je samo malen bio
taj napredak! Ta me misao osvježila i u dobrom raspoloženju vratio
sam se kući hoteći se smjesta latiti posla. Tu je, međutim, još
ležala ona jutarnja pošta, a danas je još bila tri ili četiri puta
opsežnija nego inače! Pomalo zlovoljno otvorio sam prvi tucet pisama
i stao ih čitati. No, danas je doista bio sretan dan. Pisma su listom
bila ugodna. Svakoje započinjalo naslovom "Vrlo štovani maestro" i
sadržavalo samo ugodne i laskave stvari. Sveučilište moje zemlje,
premda nisam bio ni tvorničar ni operni tenor, odlučilo mi je
dodijeliti počasni doktorat. Slavne "Schweinfurter Zeitung", koje su
mi uvijek odbijale pjesme koje sam im slao, vapile su za mojom
suradnjom u ma kojem obliku i na kojem god području i da će svaki moj
redak uredništvu i čitateljima biti veoma dobrodošao. I tako se to
bez prestanka nizalo. Pjevačica Ida iz gradskoga kazališta, ta slatka
smeđokosa vještica, pozivala me na vožnju automobilom. Fotograf iz
Dortmunda i jedan iz Karlsruhea usrdno su me molili da radi
fotografiranja smiju doći ovamo. Na tri mjeseca besplatno mi je
ponuđen automobil na probu. Nije tu bilo pisama ni od teozofkinja ni
od pristalica mazdaznana, ni rimske tragedije mlađih gimnazijalaca ni
revolucionarne drame maturanata. To je bilo iznenađujuće, bio je
velik dan. Ni moj pedeseti ni moj šezdeseti rođendan nisu mi donijeli
ni približno takve trijumfe.
Gotovo da mi je bilo previše. Odlučio sam ostatak pisama pročitati
tek poslije objeda. Međutim, bio je tu ijedan zgodan, plosnat paketić
koji mije kopkao znatiželju. Vidjelo se na njemu da u sebi nije mogao
skrivati ni knjigu ni rukopis i da mu je sadržaj mogao biti samo
ugodan. Prerezao sam uzicu i rastvorio omot. Pojavili su se ružičasti
svilenkasti papiri, iz njih se razlio
nježan miris, a mek i nježan pod prstima je bio i sadržaj. Razmotao
sam ga pažljivo i svečano kao neki spomenik i našao ručni rad od fine
tkanine poput trikoa. Začuđeno sam ga raširio i prostro preko stolca.
Bio je to crni kupaći kostim od svilenkasto svjetlucava trikoa, a na
prsnome dijelu bilo je našiveno veliko svijetlocrveno srce obvezeno
križićima, a u crvenom srcu crnim je slovima bilo izvezeno: "Velikom
Heinrichu, nezaboravnom podvodnom plivaču."
K vragu, napokon sam shvatio i uvidio da čitava ta izdašna jutarnja
pošta uopće nije meni pripadala, već mome susjedu H., plivaču koji je
sada sjedio u svojoj banci i šiljio olovke, no koji će sutra dati
otkaz na poslu i odazvati se jednom od bezbrojnih časnih poziva u
Berlin, Ameriku, Pariz ili London, kakvi su mu svakodnevno stizali.
Ljutit i pomalo pokunjen još jednom sam izašao i odšetao do keja. Tu
je ležalo Ziiriško jezero, gledao sam ga i intenzivno razmišljao ne
bih li dobro učinio da prijeđem na plivački sport. Ako i nisam mogao
računati na svjetske rekorde, ipak sam bio prilično kršan, a nekoć
sam kao dječak odlično plivao. To bi mi možda bilo dovoljno za lijepe
uspjehe vrijedne pozornosti. No, jezero je izgledalo tako odurno
hladno i vlažno, i misleći na to kako je majstor H. tu nesagledivu
dionicu odavde do druge obale preplivao za deset minuta ponovno mi
pade na pamet koliki me još zahvalni i neiscrpni ciljevi i zadaci
čekaju u književnosti.
Ne, svom ću susjedu H. poslati poštu uz ljubazne isprike, zamoliti ga
ulaznicu za njegovu iduću plivačku ekshibiciju, povremeno ga zamoliti
da uredništvima velikih listova kaže za mene koju lijepu riječ glede
tiskanja mojih pjesama. Što se ostaloga tiče, plivački bih sport
radije prepustio šaranima i štukama i nastavio se ogledati u
književnosti. Već me nekoliko dana zaokupljala pjesma o proljeću,
ili, štoviše, o neobičnu mirisu mladih, smolastih pupoljaka i njegovu
utjecaju na mlade i stare ljude, iznimno različitu utjecaju, i premda
se činilo teškim i gotovo nemogućim tu stvar s pupoljcima sročiti
donekle zadovoljavajuće za ljudska srca, ipak nisam htio biti od onih
koji zanemaruju svoj zanat i izbjegavaju svoju životnu zadaću.
(1928.)