Kraljica Isabella - nadahnuti križar

Vrijednost našeg duga prema velikoj kraljici od Castile i Liona teško je izmjeriti, ali je, u svakom slučaju, velika. Ova izuzetna žena bila je obdarena najboljim osobinama, na

koje možemo biti ponosni, jer su to karakteristike naše velike Bijele rase. Čak i kao dijete bila je smirena i imala je kraljevsku pojavu. Ovo ne iznenađuje, s obzirom da je bila potomak Alfreda Velikog, Williama Osvajača, Plantagenetskih kraljeva Engleske, Svetog Luja, kralja Francuske i Svetog Fernanda, kralja Castile. Kao i njeni preci, William Osvajač i Henrik II, imala je željeznu volju pa bi, kada jednom odredi cilj, teško od njega odustajala. Voljela je slušati, više nego govoriti, a kada bi govorila, to bi bilo kratko i direktno.

Da bismo shvatili veliki doprinos ove neobične žene i značajnu ulogu koju je odigrala u krojenju sudbine tijekom povijesti, važno je razumjeti vrijeme u kojem je živjela. Vrlo je bitno sagledati i nekoliko stoljeća koja su prethodila njenoj vladavini i propast u koju su muhamedanski Mauri i Židovi gurali ne samo Španjolsku već cijelu bijelu Europu.

* * * * *

Napomenuli smo da su Židovi vrlo spretno stvarali i nametali Arapima novu religiju i da su đavolskom lukavošću isplanirali stvaranje moćnog muslimanskog imperija, kao sredstva kojim će napasti, osvojiti i uništiti bijelu Europu. Pošto su muslimani mačem osvojili i preobratili arapska plemena duž sjevernih obala Afrike do vrata Gibraltara, španjolski Židovi su pozvali Saracene da pređu u Španjolsku. Kada su 709. godine Saraceni napokon stigli, predvođeni afričkim Židovima, španjolski Židovi su otvorili vrata osvajačima i bili nagrađeni time što su postavljeni za vladare Granade, Seville i Cordobe. U novoj muslimanskoj državi, Židovi su dosegli neslućene visine prosperiteta i utjecaja.

To su postigli čak i poslije otkrića njihove zavjere o dovođenju Arapa iz Afrike radi rušenja Vizigotske kraljevine (kasnije Španjolske). Nakon što su bili osuđeni na ropstvo, pa čak i kada su oslobođeni, morali su se pridržavati strogih vizigotskih pravila ponašanja. Usprkos svemu, oni su prosperirali i do početka osmog stoljeća postali su izuzetno bogati i moćni u svim većim gradovima Španjolske, što im je omogućilo da izdaju tu nesretnu zemlju i otvore vrata fanatičnim maurskim osvajačima.

Postupno vraćanje poluotoka pod vlast bijelih Španjolaca nije jako uzbudilo Židove. Kada je Sveti Fernando ponovno osvojio Sevillu 1224. godine, bio je dovoljno nepromišljen da im da četiri maurske džamije, koje su pretvorili u sinagoge; dozvolio im je da žive u jednoj od lijepših gradskih četvrti i od njih jedino zahtijevao da se suzdrže od vrijeđanja kršćanske religije i od preobraćivanja kršćana.

Židovi, naravno, nisu poštovali ni jedan od ovih zahtjeva. Neki od kasnijih kraljeva, naročito oni kojima je bio potreban novac, ukazivali su im veliko poštovanje, a Alfonso VIII je postavio Židova za svog blagajnika.

Ovdje vidimo tu glupu vječnu slabost bijelih kraljeva da surađuju sa svojim smrtnim neprijateljima, Židovima, i dozvoljavaju da sakupljajući porez od njihovih podanika, daju im moć nad novcem. Istu slabost primjećujemo i u Americi - u posljednjem desetljeću, kada i sami imamo dva židovska ministra Unutarnjih financija - jednog po imenu Cohen, a drugog po imenu Kaplan.

Do kraja trinaestog stoljeća, Židovi su postali toliko moćni da su gotovo uspjeli preuzeti Španjolsku od Maura. U cijeloj Španjolskoj mora da je bilo između četiri i šest milijuna Židova. U ukupnoj populaciji od 25 do 30 milijuna ljudi, bilo je, otprilike, 15 do 20% Židova. Dalje, postojao je u to vrijeme program za podrivanje kršćanske doktrine, jedne grupe po imenu Albiženi. To je bila sekta (koju su opet stvorili Židovi) koja je kao vjeru propovijedala samouništenje i samoubojstvo - što je još jedan vid izopačenosti mozga kojim se ubrzava razaranje Bijele rase. Čak i neki nežidovi

su se obrezivali da bi slobodno (kao Židovi) mogli propovijedati ovu herezu, zbog čega bi kao kršćani bili kažnjeni.

Dalje, katolička crkva je uvijek, glupo, zelenaštvo smatrala grijehom, ostavljajući to polje široko otvoreno Židovima, koji su, stoga, imali monopol kao jedini bankari i zajmodavci. Malo po malo, kapital i privreda zemlje su prelazili u njihove ruke. Obično su uzimali 20% kamate u Argonu i 33-33,5% u Castilli. Za vrijeme gladi 1326. godine, zahtijevali su 40% kamate za novac koji su pozajmili gradu Cuenca radi kupovine žita. Građani, sa porezima koje je trebalo plaćati, seljaci bez novca da kupe sjeme za sjetvu i kmetovi koje pljačkaju plemići, okretali bi se u očaju židovskom zajmodavcu i postali njegovi ekonomski robovi. Pozajmljujući novac kraljevima, Židovi su došli i do kontrole nad vlašću. Običan narod ih je mrzio, jer su od kraljeva kupovali privilegije da naplaćuju poreze pa su bez milosti otimali sav novac koji su mogli od nesretnih građana.

Tu su Španjolci reagirali na zdrav instinktivan način. Kada bi stvari postale neizdržljive, građani bi se pobunili i izmasakrirali dobar broj Židova.

U većini slučajeva, papa bi stao u obranu Židova i činio sve da zaustavi građane, u njihovom pravednom bijesu, da ih ne masakriraju - što je još jedan dokaz da je kršćanstvo od početka bilo židovsko i da nastavlja biti židovsko čak i u samom centru vlasti, koju kontrolira papa.

Kada je kuga za dvije godine pokosila polovicu europske populacije, Židovi su patili puno više od ostalih, jer ih je očajno stanovništvo optužilo da su prouzročili pošast trovanjem bunara. Bili su odlučni da ih poubijaju širom Europe. Postoji mnogo dokaza da su Židovi zaista bacali zaražene ljude u bunare i druge izvore vode kako bi raširili kugu i tako poubijali još više pripadnika bijele populacije.

Papa Clement VI je odbacio ove optužbe protiv Židova kao lažne, pokušavajući istaknuti da je kuga isto tako smrtonosna i u zemljama u kojima ne žive Židovi, mada to nije bilo lako dokazati ili opovrgnuti. On je, nadalje, prijetio da će ekskomunicirati sve koji budu sudjelovali u masakrima Židova, nazvavši ih fanaticima. Ipak, Španjolci su nastavili ubijati Židove.

U Castilli 1391. godine, masakrirano je nekoliko tisuća Židova. Zbog toga su mnogi Židovi tobože prihvatili kršćanstvo i postali poznati kao Konversosi ili Maranosi. Tako je nastala nova klasa židovskih “kršćana”, među kojima su neki bili naoko iskreni, ali od kojih je većina, iako su posjećivali nedjeljne mise, potajno nastavila posjećivati sinagoge i jesti košer hranu. Tobožnji “kršćani”, a tajni Židovi, sada su bili oslobođeni ograničenja koja su nametnuta njihovoj braći iz sinagoga, pa su mogli da se vjenčavaju i miješaju sa bilo kojom od vodećih Španjolskih obitelji. Dalje, pred njima se otvorilo novo i vrlo važno područje, jer su sada, kao “kršćani”, mogli postati svećenici, ili posvetiti svoje sinove crkvi kako bi pokazali “lojalnost” prema novoj religiji. Na taj način su, u vrijeme kraljice Isabelle, kontrolirali i iskorištavali španjolsku katoličku crkvu u zaprepašćujućem obujmu.

U Španjolskoj je bilo mnogo katoličkih svećenika, pokrštenih Židova, koji su se rugali misama i svetim obredima kojih su se tobože pridržavali. Jedan takav svećenik, na primjer, nikada nije davao oprost kada bi saslušao ispovijed. Španjolski katolici su, prirodno, mrzili ovakvo skrnavljenje i iz opravdanih razloga krivili Židove za sve veću korupciju u crkvi. U stvari, stari kršćani, kao što su bili Španjolci, gnušali su se Konversosa više nego Židova iz sinagoga, koje su bar mogli prepoznati. Konversosi su se rugali svetim obredima, a kada bi odlazili na ispovijed, obično su lagali.

Židovi su Španjolsku držali pod čizmom i svakodnevno pljačkali i globili svoje žrtve.

Ovo je, ukratko, bila politička i vjerska situacija u Španjolskoj u doba kada je Isabella, sa deset godina, dovedena na dvor svog dvadesetšestogodišnjeg polubrata. To je bio Enrique IV, kralj Castile. Kada je Isabellin otac umro, Enrique je naslijedio prijestolje.

* * * * *

Isabella je bila prelijepa djevojka svijetlog nordijskog tipa, svijetle crvenkaste kose, izraženih jagodica, nekako  prevelikih u  odnosu na  sve ostalo,  i plavim očima  koje  su  imale

zelenkasti odsjaj poprskan zlatom. Stekla je dobro obrazovanje, koje su dobivale kćeri španjolskih plemića tog doba. Naučila je prelijepo govoriti kastiljski i govorila ga je sa elegancijom, a pisala visokim stilom. Učila je gramatiku, retoriku, slikanje, poeziju, povijest i filozofiju. Od oca je naslijedila strastvenu ljubav prema glazbi i poeziji, a od svojih tutora, koji su studirali na sveučilištu u Salamanci, naučila je mnogo o filozofiji Aristotela i svetog Tome Akvinskog.

Kada su ona i njen mlađi brat Alfonso dovedeni na dvor Enriquea IV, bili su šokirani nemoralnošću i tračevima na kastiljskom dvoru. Slabi i nemoralni Enrique je bio uvreda za prijestolje i izdajnik Bijele rase. Nadbiskup Carilho iz Toleda je ovako optužio Enriquea: “Neukus, korupcija i grijesi su tako užasni da se ne mogu ni opisati, jer oni zagađuju i samu atmosferu i skrnave ljudsku prirodu”. Nadbiskup se pridružio nezadovoljnom plemstvu u Burgosu, javno iznoseći optužbe na adresu kralja.

Objavili su da su kraljeva maurska garda i ostali kojima je kralj dao moć “silovali udane žene, kvarili i napadali djevice i tjerali ljude i dječake na protuprirodni blud, a dobri kršćani koji su se usudili žaliti su bili javno šibani”. Optužili su kralja da je uništio imovinu španjolskih radnih klasa, dozvoljavajući Maurima i Židovima da ih iskorištavaju; optužili su ga da je dozvolio da se nerazumno dižu cijene devalvacijom novca; da je dozvolio svojim činovnicima da se služe podmićivanjima i iznuđivanjima; da je pravdu i vlast izvrgao ruglu čineći pogrešna imenovanja i dozvolivši da i najgori zločini prođu nekažnjeno; da je pokvario crkvu izbacujući dobre svećenike i stavljajući na njihova mjesta licemjere i političare.

Za Isabellu i njenog brata, princa Alfonsa, bilo je dobro što su uspjeli izbjegnuti trovanje atmosferom tog lažnog dvora, sa koga su za cijeli život ponijeli mržnju prema nemoralu i njegovim uzročnicima, koje su prepoznali u utjecaju muslimana i Židova.

Na dvoru je bilo mnogo intriga, prevrata i borbi koje su podrivale kraljevstvo. Isabellin brat, princ Alfonso, bio je nasljednik prijestolja. Međutim, kada je imao 15 godina, iznenada je umro. Neki su optuživali kralja Enriquea i njegove sljedbenike da su ga otrovali, ali to nije sigurno. Isabella je postala značajan politički faktor, pa su se pravile mnoge intrige oko njene udaje za različite političke saveznike. Kralj Enrique je bio vrlo nestrpljiv da što prije uda princezu za portugalskog kralja Alfonsa V, koji je želio osigurati Isabellin pristanak. Drugi izabranik bio je Vojvoda od Guyenna, brat i nasljednik francuskog kralja Luja XI. Odlučan i uporan da se oženi njome bio je i jedan židovski mulat, vrlo loše reputacije, po imenu Don Pedro Giron koji je na kraju i dobio kraljevu dozvolu. Na sreću, dok je ovaj sladostrasnik putovao, odlučan da oženi Isabellu protiv njene volje, teško se razbolio pa je umro. Princeza Isabella je vijest o njegovoj smrti primila uz suze radosnice i požurila u kapelicu da se zahvali Bogu.

Preživjevši sve ovo, u osamnaestoj godini udala se za princa Fernanda, nasljednika aragonskog prijestolja. Don Fernando je bio mladić skoro godinu dana mlađi od nje. Ovaj brak ujedinio je kraljevstva Castile i Aragona u jednu od najmoćnijih država Europe. Mnogi neprijatelji, uključujući i njenog polubrata, kralja Enriquea, borili su se protiv ovog saveza. Kada je njihov tajni brak obznanjen, postao je činjenica koju kralj Enrique nije mogao opovrgnuti.

Isabellin polubrat, kralj Enrique, umro je 12. prosinca 1474. godine. Usred radosti i slavlja njenih novih podanika, uz pompu i ceremoniju, Isabella je okrunjena za kraljicu Castile 13. prosinca iste godine. Tada je imala 23 godine i bila je prelijepo oličenje države.

Njen suprug, princ Fernado, nije bio kraj nje u to vrijeme. Kada je saznao vijesti o Enriqueovoj smrti i okrunjenju svoje žene, bio je u Perpignanu, gdje je još početkom jeseni otišao pokušavajući izbaviti oca iz zarobljeništva.

Kraljica i njen suprug potpuno su se slagali oko svojih vladarskih dužnosti. Kraljica Isabella je trebala biti jedini i vrhovni vladar kraljevstva Castile, a Fernando bi imao iste dužnosti nad kraljevstvom Aragona. Bilo je mnogo intriga, ogovaranja i nesloge među njihovim sljedbenicima, dok su neprijatelji težili da podijele dvor na dvije struje, što im nije uspjelo. U većini javnih poslova, nastupali su jedinstveno, uz oba potpisa na dokumentima, s oba lika na novčićima. “Čak i kada su se iz nužde razdvajali, ljubav je održavala njihovu jedinstvenu volju - mnogi su pokušali da ih razdvoje, ali se oni sa tim nisu slagali.”

Ukoliko su željeli ispuniti zadatak, koji ih je čekao, nisu sebi smjeli dozvoliti razmimoilaženja. Trebalo je da uvedu reda u anarhiju, da povrate prestiž kruni, kraljevsku zemlju koju je Enrique nezakonito dao plemstvu, vrijednost moneti, da ozdrave poljoprivredu i proizvodnju, riješe židovski problem, maurski problem, problem konversosa - bio je to zadatak koji je izgledao nemoguć za ovu mladu ženu i ovog mladog čovjeka, čak i uz pomoć vojske i novca. Francuska i Portugal su bili njihovi neprijatelji. Castile je bila država kaosa.

Situacija je bila vrlo slična onoj s kojom se suočio jedan drugi veliki vođa, Adolf Hitler, kada je naslijedio propalu, podijeljenu i slomljenu Njemačku, 1933. godine. I on je imao porobljenu zemlju. I on je imao naciju koja je bila pocijepana, rastrgana židovskim problemom i suočena sa brojnim vanjskim neprijateljima.

Iako je suprugu potpuno podržao u njenim naporima, ipak su pokretačka snaga i križarski žar potjecali, uglavnom, od same Isabelle.

Ubrzo pošto je Isabella okrunjena za kraljicu Castile, zemlju je napao Alfonso V, kralj Portugala. Fernando i Isabella su naslijedili kraljevstva bez vojski i bez financija da ih stvore. Međutim, Isabellini neprijatelji nisu računali na njenu genijalnost. Četiri mjeseca je provela na konju, idući sa jednog na drugi kraj kraljevstva, držeći govore, održavajući konferencije, predsjedavajući sudovima da bi objesila nekoliko lopova i ubojica. Jašući je prevaljivala po tisuću i više kilometara, preko hladnih planinskih prijelaza, da bi pregovarala sa nekim plemićem sa oko

500 vojnika. Gdje god da je išla, rasplamsavala je prastaru mržnju Kastiljanaca prema Portugalcima. Dok je Fernando sakupljao trupe iz sjevernih provincija, Isabella je okupila nekoliko tisuća ljudi u Toledu i povela ih, pod punim naoružanjem, kao Ivana Orleanska, u susret svom suprugu u Valadolidu.

Do kraja lipnja 1475. godine, oni su okupili 42.000 ljudi, slabo opremljenih i nediscipliniranih, među kojima su mnogi bili seljaci ili oslobođeni osuđenici. Sakupivši ih u 35 bataljuna, Fernando je napustio Valadolid u srpnju i napao neprijatelja sjeverozapadno od rijeke Duro. Poslije nekoliko mjeseci i više bitaka, u kojima se uspjeh smjenjivao sa porazima, Fernando je napokon uspio protjerati trupe kralja Alfonsa i tako, za izvjesno vrijeme, otkloniti opasnost po tron kraljice Isabelle.

Pobjeda nad Portugalom je Isabellu učinila jedinim gospodarom Castile, koja je bila izmrcvarena glađu i zarazama i ekonomski skoro bespomoćna. Nitko nije plaćao svoje dugove i nije bilo načina da se ljudi natjeraju da to urade. Neredi su bili uobičajena pojava. Mirni ljudi nisu bili vlasnici vlastite imovine. Nisu imali nikakvu zaštitu od pljačkaša i nasilnika.

Glavni zadatak Isabelle i Fernanda bio je da se povrati poštovanje zakona. Da bi ovo postigli, Isabella i njen suprug su jahali od grada do grada, nekada zajedno, nekada odvojeno, sprovodeći pravdu bez odlaganja i bez troškova za narod. Mlada kraljica bi saslušala optužbe, odredila kazne, osudila krivce na smrt i odlazila na drugo mjesto. Ubrzo je njena pravda ispunila zemlju konsternacijom. Ta pravda je bila zastrašujuća zato što je bilo jasno da je nepristrana i nepotkupljiva. Među samim plemstvom je bilo mnogo korupcije, pa su i kraljici, po starom običaju, nudili ogromne sume novca da bi je podmitili, kako ne bi sprovodila svoju pravdu. No, kraljica je više voljela pravdu od novca. Na primjer, kada je bogati plemić po imenu Alvar Yanez, koji je ubio bilježnika, ponudio kraljici 40.000 dukata ukoliko mu spasi život, ona je to sa gnušanjem odbila i istog dana odrubila glavu Yanezu. Da bi ugušila svaku sumnju da je to učinila radi novca, imanje je podijelila njegovim sinovima, iako ga je mogla uzeti za sebe.

Isabella i Fernando su bili sasvim svjesni da muhamedanci, koji su okupirali južnu polovicu Španjolske, okupljaju snage da ponovno napadnu i osvoje sjeverni dio podijeljene zemlje. Bili su sasvim svjesni da su njihove snage razbacane, podijeljene i nemoćne da se suprotstave ovakvoj invaziji. Isabella je znala da se moraju ispuniti neki važni preduvjeti prije nego što zemlja bude ponovno u stanju da se ujedini i suprotstavi takvoj invaziji. Sama crkva je bila potpuno korumpirana i prepuna Židova Konversosa koji su zauzimali ključne položaje i širili anarhiju i konfuziju u tim teškim vremenima. Njen polubrat, kralj Enrique je podijelio i izgubio toliko

kraljevske zemlje da nije ni bilo mogućnosti da se obnovi kraljevska blagajna. Znali su da će morati poduzeti teške korake kako bi se zemlja ujedinila i uspostavio vrhovni autoritet krune.

Budući da je katolička crkva raspolagala ogromnom moći u Španjolskoj 15. stoljeća, kralj i kraljica su znali da moraju srušiti crkvenu hijerarhiju, sačinjenu od prevarantskih i perfidnih Židova Konversosa, koji su trovali kršćane i bili spremni da prvom prilikom prodaju i crkvu i svoju zemlju muhamedancima.

Odlučili su uspostaviti Inkviziciju i jednom zauvijek očistiti crkvu od ove tuđinske grupe koju nisu sačinjavali ni Španjolci ni kršćani.

Isabella je shvatila da će morati riješiti problem unutarnjeg neprijatelja prije nego što se suoči sa prijetnjom Maura s juga. Među ove neprijatelje mogla je ubrojiti ne samo Židove iz sinagoge, već i skrivene Židove, konversose, koji su se infiltrirali u hijerarhiju crkve. Znala je da su Židovi pozvali muhamedance, omražene Maure, koji su oduvijek bili unutarnji neprijatelji, a sa kojima su ovi surađivali i nudili im pomoć.

Osiguravši od Pape potajno, dvije godine ranije, dozvolu za uspostavu Inkvizicije, ona i Fernando su revno prionuli na posao.

Ne samo da su Židovi iskvarili i zagadili samu katoličku crkvu, već su izmislili i širili albižansku herezu. Ova hereza je propovijedala samoubojstvo, a njeni sljedbenici su često davili ili izgladnjivali svoje bolesne, pa čak i malu djecu. Vidimo na djelu još jednu židovsku ideju koja guši i uništava Bijelu rasu.

Po osnutku Inkvizicije, prvo se trebalo pozabaviti Albižanima. Sama Inkvizicija nikada nikoga nije osudila na smrt. Inkvizitori bi odlazili u određene gradove, sakupljali sve heretike i tjerali ih da priznaju nedjela, obično u roku od 30 dana. Prema onima koji bi priznali, postupalo se blago. Zatvorenika, za koga je utvrđeno da je kriv i koji bi odbio da se odrekne hereze, inkvizitori bi predali državi, koja bi onda prema njemu postupala kao prema izdajniku. U praksi je to izgledalo ovako: od stotinu optuženih, dvojica zarobljenika bila bi osuđena na srmt. Neki su bili smješteni u zatvore. Neki su bili oslobođeni, mučenje je korišteno kao krajnje sredstvo, ali se sve činilo da se ono što manje primjenjuje.

U međuvremenu, postalo je potpuno jasno da muhamedanci čine odlučan pokušaj da pokore cijelu Europu. Godine 1479. Muhamed II je prešao preko mora i osvojio otok Rodos. Kada su sljedeće, 1480. godine vitezovi Svetog Ivana izbacili Muhameda II sa Rodosa, on se iskrcao na obale Italije šireći strah po cijeloj Europi. Njegove posade zaposjele su obalu Apulije, a 11. kolovoza 1480. godine Muhamed je prijevarom zauzeo Otrant u napuljskoj kraljevini. Od 22.000 stanovnika, barbari su do smrti mučili 12.000 vezanih i bespomoćnih ljudi. Poklali su sve svećenike u zemlji. Na brdu van grada, danas poznatom kao Brdo Mučenika, izmasakrirali su mnoge zarobljenike, koji su odbili da postanu muhamedanci a njihova tijela su bacili psima.

Apatija talijanskih prinčeva je bila ogromna. Oslabljeni i pod kontrolom židovskih zajmodavaca, ostali su razjedinjeni i potpuno nemoćni. Na primjer, kralj Napulja je bio u ratu sa Firenzom, a njegov sin Alfonso, vojvoda od Calabrije je boravio u Toscani, nekih 600 kilometara dalje, boreći se u toskanskom ratu.

Španjolskim kraljevstvima se počela širiti panika. Ljudi su se pitali što bi se dogodilo ako bi Turci došli sa istoka, a Mauri iz Granade poduzeli ofenzivu na jug, protiv Andaluzije. Castile je znala da će biti rata koji će iziskivati i posljednji djelić njene snage. A postojali su i tajni neprijatelji u unutrašnjosti, koji su izvukli korist od njenog bogatstva u prošlosti i izražavali naklonost prema omraženim muhamedancima. To su bili židovski Konversosi iz Castile, nacija unutar nacije.

Iskrcavanje Turaka u Italiji zapečatilo je sudbinu Konversosa.

Prva suđenja Inkvizicije održana su u Castile 6. veljače 1481. godine. U isto vrijeme, Španjolskom je bjesnjela bubonska kuga.

Konversosi su bili uzdrmani i napokon su počeli odlaziti iz Seville. Nekolicina najmoćnijih Konversosa sastali su se u katoličkoj crkvi u San Salvadoru da bi razmotrili kako da se zaštite. Nazočni su bili katolički svećenici, fratri, magistrati, vladini dužnosnici - svi židovskog porijekla i tajni  neprijatelji  katoličke  crkve  i  Španjolske.  Diego  de  Suzan,  rabin  čije  bogatstvo  je  bilo

procijenjeno na 10 milijuna maravedisa, zahtijevao je, u vatrenom govoru, da se silom suprotstave inkviziciji. Znali su da u svojim rukama imaju vlast nad gradom pa su odlučili da se ujedine i poubijaju svoje neprijatelje i tako se osvete. Srećom, Isabella je saznala za ovu zavjeru. Glavni zavjerenici bili su pohvatani. Suzanu i njegovim bogatim suučesnicima je suđeno pred sudskom porotom. Neki od njih priznali su zlodjelo i određena im je kazna, dok su šestorica vođa proglašeni nepopravljivim hereticima pa su ih inkvizitori predali u ruke gradskih vlasti. Šestorica zavjerenika izvedeni su izvan gradskih zidina i spaljeni na lomači. Izvršenje kazne nad Suzanom dogodilo se tri dana kasnije.

Tisuće Konversosa su se, u panici, razbježali na sve strane, neki u Portugal, neki u Italiju, gdje Židovima, u vremenima progona, papa nikada nije uskratio zaštitu.

Isto se događalo u svim gradovima. I sami inkvizitori bili su zaprepašteni otkrićem da je vrlo veliki postotak Konversosa bio uključen u podrivanje same crkve prema kojoj su navodno iskazivali lojalnost, kao i u zavjere protiv krune i države.

Posljednjih pet stoljeća su pisci, neprijateljski raspoloženi prema Španjolskoj i katoličkoj crkvi, znatno pretjerivali ocjenjujući španjolsku inkviziciju. Istina je da je za vrijeme vladavine Isabelle bilo spaljeno negdje oko 2000 ljudi, i to ne samo potajnih Židova, već i bigamista, blasfemista, pljačkaša crkava, lažnih proroka i drugih zločinaca. Javno mnijenje je odobravalo inkviziciju, a sama Isabella se njome ponosila.

Židovski pisci, koji dominiraju našom književnošću posljednjih pet stoljeća, optužili su Isabellu da je dovela do intelektualne propasti Španjolske zbog inkvizicije. Radi se, naravno, o krajnjoj laži, jer intelektualni život Španjolske nikada nije bio plodniji nego u stoljeću koje je uslijedilo nakon uspostavljanja inkvizicije. Bilo je to doba trojice najvećih španjolskih pjesnika, Cervantesa, Lope de Vege i Calderona. U tom periodu osnovane su najbolje škole i fakulteti, a strani znanstvenici preplavili su Španjolsku i uživali poštovanje, dok su medicina i ostale znanosti dosegnule najveće visine. Proizvodnja i trgovina u Španjolskoj doživjeli su neviđeni procvat, a red u kući i prestiž u inozemstvu nikada nisu bili veći nego tijekom XVI stoljeća, kada je Španjolska postala nova imperija, zasjenivši Europu i svijet. Nesumnjivo da je glavni uzrok napretka Španjolske bilo očišćenje od židovske zaraze.

Ovo čišćenje kuće se nastavilo. Muhamedanci su odlučili osvojiti cijelu Europu. Mula Abul Hasan, muslimanski vođa iz Granade, divlji Maur, na prijevaru je zauzeo grad Zaharu, na Božić 1482. godine i dospio na 30 kilometara sjeveroistočno od Seville. Isabella je bila suočena sa najvećom krizom u svom životu, pa je, što je bilo karakteristično za nju, odlučila da se bori.

Isabella je bila odlučna da okonča maursku dominaciju na jugu, bez obzira koliko to trajalo. Odlučila je da, uz pomoć svog supruga Fernanda, učini ono o čemu su svi dobri kraljevi Castille sanjali, ono što njen otac nije uspio učiniti, a slabići kao Enrique, izbjegavali učiniti. Dogovoreno je da kralj povede španjolsku vojsku, a da ona, u svojim zrelim tridesetim godinama, ujedno bude agent, komesar, oružar, bolničarka i da razglasi svoje ciljeve.

Nije mi cilj da se bavim krvavim ratnim epizodama koje su potrajale deset godina. Bilo je mnogo obeshrabrujućih poraza i Isabella je često bila na rubu očaja. Ovakav dugotrajni rat slomio bi mnoge, ali ga je ona, uz čeličnu odlučnost, uporno nastavljala. Istovremeno je vodila kampanju protiv Židova Konversosa. Bez inkvizicije i njenih temelja, vođenje rata bilo bi beznadno.

To je bilo novo doba baruta i topova. Da bi se vodio ovaj rat, bila je potrebna teška artiljerija koja je morala stići iz Francuske, Njemačke i Italije. Isabella je učinila jedinu moguću stvar. Konfiscirala je imovinu Židova Konversosa, iskoristila je da kupi streljivo i ostale potrepštine za rat protiv Maura. U vrijeme konačne pobjede nad Maurima, rodila je i svoje peto dijete. Tijekom ratnih godina naučila je latinski, kako bi mogla razumjeti strane diplomate i da ne bi ovisila o prevodiocima.

Hrabrost, entuzijazam i odlučnost Isabelle i njenog supruga konačno su dali ploda. 2. siječnja 1492. godine. rat je, poslije 10 godina, bio završen. Maurski vođa Babdil se povukao, predao Granadu i uručio ključeve Fernandu, koji ih je predao kraljici, a ona ih je zatim dala svom

najstarijem sinu, princu Juanu. Na visokom tornju u Granadi, smjesta se stvorio srebrni križ i zavijorila zastava Santiaga. Poslije 770. godina, Bijela rasa je ponovno zavladala Granadom.

1492. je bila velika godina za Španjolsku i za Bijelu rasu. Bila je to godina kada su Mauri izbačeni iz Španjolske i kada je Kristofor Columbo, pod pokroviteljstvom kralja Fernanda i kraljice Isabelle zaplovio prema novom svijetu i otkrio Ameriku. Te godine kraljevski par Španjolske donio je čvrstu odluku da zemlju oslobodi i preostalih neprijatelja - Židova iz sinagoga.

Uvođenjem Inkvizicije, Isabella je željela zaštititi katoličku crkvu i ukloniti prikrivene Židove iz njene hijerarhije. U tome je skoro potpuno uspjela. To, međutim, nije utjecalo na Židove iz sinagoge, odnosno, Židove koji su ostali vjerni judejskoj vjeri. Otkrila je da oni na svakom koraku, i dalje podrivaju zemlju, izdajući je Maurima i muslimanima, te da još uvijek posjeduju novac i moć, na štetu njene voljene zemlje. Osim toga, stalno su poticali preobraćene Židove na bogohuljenje i djela protiv crkve. Bernaldes, španjolski povjesničar toga vremena, piše o Židovima: “Oni, Židovi, žive uglavnom u većim gradovima, i na najplodnijem i najbogatijem zemljištu... Svi su trgovci i kontroliraju prikupljanje poreza, upravitelji su imanja, trgovci platnom, krojači, obućari, trgovci kožom, kuhari, trgovci svilom, zlatari i bave se ostalim sličnim poslovima. Nikada nisu obrađivali zemlju, niti su ikada bili radnici, stolari, zidari; oni traže lakša zanimanja i načine da zarade novac bez velikog truda. Lukav je to narod...”

Fernando i Isabella su konačno odlučili da Židove, kao rušitelje Španjolske protjeraju iz zemlje, kako bi iskorijenili zlo. Posljednjeg dana ožujka 1492. godine, objavili su ukaz kojim se naređuje svim Židovima da napuste njihovo kraljevstvo najkasnije do 1. srpnja i koji im zabranjuje da sa sobom ponesu zlato, srebro i novac. Do 2. kolovoza, Židovi su morali napustiti Španjolsku, ukoliko se ne pokrste i ne pređu na kršćanstvo. Samo dan kasnije, Columbo je isplovio na svoj put.

Oko 160.000 Židova napustilo je Španjolsku. Neki su otplovili za Kartaginu, a drugi u Arsilu, pa odatle za Fez u maurskoj kraljevini. Pojedini su se zaputili prema Portugalu gdje im je ulaz odobren uz plaćanje visokih taksi. Neki su stigli u Navaru, u Francuskoj, neki čak i do Balkanskog poluotoka. Dio njih se vratio u Castille i bio pokršten. Sve u svemu, ostalo je 3 do 4 milijuna ljudi židovskog porijekla, bez obzira što su prešli na kršćanstvo.

Mnoge židovske izbjeglice papa Aleksander VI je primio u Rim. Kada bi stvari postale neizdržive u zemljama koje su uništavali, Židovi su uvijek mogli računati da će im papa spasiti glave. Ovo ne čudi previše kada se zna da su Židovi, u stvari, izmislili kršćanstvo i bez sumnje, u stoljećima koja su slijedila, zadržali kontrolu nad rimskim papinstvom. Katoličku crkvu čvrsto kontroliraju i danas, koristeći je kao oružje, gdje god odluče podrivati i izopačiti zdrave prirodne instinkte Bijele rase. Papa Aleksander VI, koji je rođen u Španjolskoj, zbog pomoći Židovima, prozvan je “Maranom” i “Židovom”.

Kraljica Isabella je živjela još dvadeset godina nakon povijesne 1492. godine. U tom vremenu ukazivane su joj mnoge počasti, a sama je bila pogođena mnogim nesrećama u krugu obitelji. Ovdje ću, međutim, završiti o Isabelli, jer se tu završava najznačajniji dio njenog života, koji nas zanima.

Njena životna priča predstavlja zadivljujući ep u povijesti Bijele rase. Da nije bilo nje, Europu bi vjerojatno preplavili crni muslimani Afrike i u njoj bi danas živjela bastardizirana rasa mulata. Isabellin genij, njen entuzijazam i odlučnost jesu podsjetnik za sve bijele žene i muškarce da se potrude i učine sve što mogu za svoju rasu. Možemo puno naučiti iz njenih borbi i dostignuća, pa čak i iz onoga što nije uspjela uraditi, kao i iz njenih grešaka.

Isabellina dostignuća su inspiracija svim pripadnicima Bijele rase i mi možemo biti ponosni na ovu veliku ženu. Njena životna priča nam može poslužiti kao primjer. Kada nam se čini da je Bijela rasa stigla do samog dna, kada izgleda da su Židovi potpuno uništili i posljednji djelić pristojnosti i da su iskvarili vladu, zemlju i sve njene institucije, i kada stvari izgledaju očajno i bez nade, volja, genij i odlučnost jedne jedine osobe mogu promijeniti situaciju tako da se od najnižih dubina očaja stigne do najviših visina ponosa i prosperiteta. Vidjeli smo da je Španjolska bila uništena kriminalom, unutarnjim podjelama, glađu, zarazama i kako su joj prijetili unutarnji i vanjski  neprijatelji.  Vidjeli  smo  da  je  korupcija  uništila  zemlju  od  najviših  državnih  ureda,

prijestolja, do najnižeg seoskog plemstva. Vidjeli smo kako su crni Mauri iz Afrike osvojili i uzurpirali južni dio Španjolske i kako su prijetili, ne samo ostatku Španjolske, već i čitavoj Europi.

U dvadeset trećoj godini života kraljica Isabella se nije mogla suočiti sa beznadnijom i očajnijom situacijom. Ipak, u narednih 20 godina njene vladavine, nepokolebljivom voljom, hrabrošću i odlučnošću pobijedila je sva ova zla. Prevladala ih je i podigla Španjolsku na visine na kojima nikada nije bila. Španjolska je, djelomično oslobođena od Židova, u slijedećem stoljeću postala najveća sila u Europi. Izgradila je moćnu imperiju u Novom svijetu i dovela je svoju umjetnost, književnost i privredu do visina koje nijedna zemlja u Europi do tada nije dostigla.

Iz njenih grešaka možemo puno naučiti. Najveća greška je bila odanost kršćanskoj religiji, jer nije shvatila osnovnu vrijednost vlastitog rasnog nasljeđa. Ono što je postigla, uspjela je zbog kvalitete krvi, koja je kolala njenim kraljevskim venama, a ne zahvaljujući religijskim poukama. Zbog posvećenosti kršćanstvu, dozvoljavala je papinstvu, kojim su upravljali Židovi, da pokolebaju njenu odlučnost za poduzimanjem najoštrijih mjera, neophodnih da se zemlja oslobodi od židovske zaraze. Napravila je fatalnu grešku, jer je Židove promatrala kao vjersku zajednicu, a ne kao parazitsku rasu, što oni i jesu. Kobno je pogriješila u pokušaju da ih preobrati, dozvolivši im da propovijedaju kršćanstvo, umjesto da ih je protjerala iz zemlje. Njenom greškom se može smatrati i što je dozvolila, već poraženim Maurima da ostanu u Španjolskoj, pokušavajući ih preobratiti u kršćanstvo u nadi da će postati “miroljubivi” građani njene zemlje.

Trebala je sve Maure preko Mediterana protjerati natrag u Afriku, kako ni tada, a ni u budućnosti, više ne bi mogli zagađivati krv Španjolske. Neoprostivo je pogriješila, jer je dozvolila da tri ili četiri milijuna Židova, koji su lažno ispovijedali kršćanstvo, a u srcima bili Židovi, ostanu u Španjolskoj. Židovski problem bio bi riješen da je Židovima Konversosima učinila isto što i inkvizicija hereticima ili da ih je prognala iz kraljevstva.

Prikupivši snage i iskoristivši pravi trenutak da očisti zemlju od izdajničkih, tuđih elemenata, Židova i Maura, trebala je potpuno i do kraja obaviti posao. Na žalost, dozvolila je milijunima ovih semita da ostanu u zemlji i da i dalje zagađuju i truju krv španjolske rase. Stoljećima su Španjolci plaćali danak ovoj grešci, pa je danas Španjolska naseljena izmiješanim rasama punim maurske i židovske krvi. Od toga se Španjolska nikada neće oporaviti.

Usprkos navodnom preobraćenju, Židovi su ostali Židovi, neprestano izdajući Španjolsku, kujući zavjere sa njenim neprijateljima. U suradnji sa Židovima Engleske i drugih zemalja, slijedećih nekoliko stoljeća gušili su trgovinu i sprečavali širenje Španjolske, a vrlo često i odavali tajne njenim neprijateljima.

Mora se priznati da Isabella nije kriva zbog ovakvih okolnosti. Židovi su zarazili Španjolsku deset stoljeća prije nego što je ona došla na prijestolje. Muslimani su zauzeli Španjolsku puno stoljeća prije njenog rođenja, a još uvijek su držali pola Španjolske kada je okrunjena za kraljicu. Da nije bilo njene odlučnosti i entuzijazma, Španjolska bi se nesumnjivo degenerirala, a Arapi i muslimani bi osvojili ostatak Španjolske, a vrlo vjerojatno i cijelu Europu. Ova velika kraljica spriječila je i zaustavila napredovanje Židova i muslimana.

Prije svega, dokazala nam je svima što je u stanju učiniti jedna odlučna bijela osoba uz entuzijazam i odlučnost, uz organiziranost i vodstvo, židovska moć može biti slomljena. Ono što je ona postigla u svoje vrijeme, to je Adolf Hitler učinio u doba svoje vladavine. Neka to bude nadahnuće za sve nas. Učinimo isto za našu generaciju, u našem vremenu.