KRALJEVSTVO I PONTIFIKAT

U SvOJOJ NAJRASIRENJOJ, najcjelovitijoj i istodobno najjačoj prihvaćenosti naslov knjige “Kralj svijeta” pri- mjenjuje se upravo na Manua, prvotnoga i sveopćega zakonodavca čije se ime u različitim oblicima javlja u mnogobrojnim drevnim narodima. Prisjetimo se samo, glede toga, egipatskoga Mina ili Menesa, keltskoga Menw ili grčkoga Minosa.9 To ime nipošto ne označava neki povijesni ili legendarni lik. Ono, zapravo, označa- va načelo, kozmičku inteligenciju koja odražava čisto duhovno svjetlo i oblikuje Zakon (Dharma) svojstven stanju našega svijeta i ciklusa postojanja. To je načelo istodobno arhetip čovjeka koji se posebno kao takav smatra mislećim bićem (na sanskrtu mânava).

S druge strane, ovdje je važno upozoriti da to načelo može očitovati duhovno središte uspostavljeno na ze- mlji posredstvom organizacije zadužene za sveukupno očuvanje baštine svete predaje, “neljudske” popodrije- tlu (apavrushêya), pomoću koje se prvotna Mudrost pri- općuje kroz vremenska razdoblja onima koji je mogu prihvatiti. Poglavar jedne takve organizacije, predsta- vljajući na neki način samoga Manua, s pravom će moći nositi njegov naslov i obilježja, pa čak se i doista poi-

stovjetiti s načelom čiji je on ljudski izraz i pred kojim nestaje njegova ličnost u mjeri spoznaje do koje mora doći da bi mogao vršiti svoju funkciju. Takav je slučaj upravo s Agartom, ako je to središte naslijedila, kao što upućuje Saint-Yves, baštinu stare “sunčeve dinastije” ( Sûrya-vansha) koja je nekada boravila u Ayodhyi,!0 koja svoje podrijetlo vuče od Vaivaswata, Manua aktualnoga ciklusa.

Saint-Yves, kao što smo kazali, ne zamišlja vrho- vnoga poglavara Agarte kao “Kralja svijeta”. On ga predstavlja kao vrhovnoga svećenika i postavlja ga k tomu na čelo “brahmanske crkve”, naziv koji potječe od odviše zapadnjačkoga pojmovlja.!! To potonje pripada mu zasebno, što će reći u potpunosti, kaže nam u tome pogledu gospodin Ossendowski. Čini se da su obojica vidjeli samo one strane koje su najizravnije odgovarale njihovim vlastitim sklonostima i vlastitim preokupaci- jama, jer tu se, zapravo, radi o dvostrukoj, istodobno kraljevskoj i svećeničkoj moći. “Pontifikalno” obilježje, u istinskome smislu riječi, najzbiljskije pripada pogla- varu inicijacijske hijerarhije, a to zahtijeva objašnjenje. Riječ pontifex doslovno znači “graditelj mostova”, a taj rimski naslov po podrijetlu je, u neku ruku, “zidarski” naslov. Simbolički gledano, međutim, on vrši funkciju posrednika uspostavljajući komunikaciju između ovo- ga i viših svjetova.!2 Duga, “nebeski most”, tome je na- slovu prirodni simbol “pontifikata”, a sve tradicije mu pripisuje savršeno podudarna značenja: u Židova on tako znači jamstvo Božjega saveza sa svojim narodom,

u Kini je on znak jedinstva Neba i Zemlje; u grčkoj on predstavlja Iris, “glasnika bogova”; gotovo posvuda, u Skandinaviji kao i u Perzijanaca i Arapa, u središnjoj Africi i sve do nekih naroda Sjeverne Amerike, on je most koji povezuje osjetilni s nadosjetilnim svijetom.

Jedinstvo dvaju moći, svećeničke i kraljevske, bilo je, s druge strane, u Latina prikazano određenim simbo- lizmom Janusa, krajnje složenim simbolizmom s više- strukim značenjima; zlatni i srebrni ključevi su u isto- me odnosu predstavljali dvije podudarne inicijacije.!( Hinduskom terminologijom rečeno, riječ je o putu Brâ- hmana i putu Kšatrija, no, na vrhu hijerarhije se nalazi opće načelo iz kojega oba puta dobivaju svoja vlastita obilježja, dakle, s onu stranu njihove odjelitosti, jer tu se nalazi izvor svakog pravog autoriteta, u kojem se god području vršio. Oni koji su uvedeni u Agartthu nazivaju se ativarna, što znači “s onu stranu kastā”.!4

U srednjemu je vijeku postojao izraz u kojemu su dva komplementarna vida autoriteta bila  ujedinjena na način koji je vrijedan pozornosti: u to doba se če- sto govorilo tajnovitoj zemlji koju se nazivalo “kraljev- stvom svećenika Ivana.!, To je bilo vrijeme kada su ono što bismo mogli opisati kao “vanjsku zaštitu” središta o kojemu je riječ tvorili  dobrim  dijelom  nestorijanci (ili oni koje običavamo, s pravom ili ne, tako nazivati) i sabejci.!/ Upravo su se potonji među sobom nazivali Menayyeh de Yahia tj. Ivanovi učenici. U tome pogledu mogli bismo odmah primijetiti nešto slično: u najmanju ruku je zanimljivo da su mnoge istočnjačke grupe, vrlo

zatvorene naravi, od išmaelaca ili učenika “starca s Pla- nine” do druza iz Libanona, preuzeli isti naslov “čuvara Svete zemlje”, poput zapadnjačkih viteških redova. U nastavku će nam nedvojbeno biti lakše shvatiti što to može značiti. Čini se da je Saint-Yves pronašao najto- čniju riječ, možda točniju negoli je to i sâm mislio, kada govori o “templarima Agarte”.

Da se ne čudimo pred izrazom “vanjska zaštita” koji smo upravo uporabili, dodajemo da valja imati na umu činjenicu da je viteška inicijacija bila bitno kšatrijska ini- cijacija. Ona, između ostaloga, objašnjava odlučujuću ulogu koju u njoj ima simbolizam ljubavi.!7

Kakvi god tomu bili konačni razlozi, ideja osobe koja je istodobno svećenik i kralj na Zapadu nije najuobičajenija premda se nalazi u samom izvoru kršćanstva koju na zapanjujući način prikazuju kraljevi-magi. Čak je u srednjemu vijeku najviša vlast (barem izvana) bila podijeljena između papinstva i carstva.!0 Jedno takvo razdvajanje možemo smatrati obilježjem neke nepo- tpune organizacije odozgo, da se tako izrazimo, jer ne vidimo da se javlja zajedničko načelo o kojemu bi ovi- sile i proizlazile te dvije moći, pravu najvišu moć mo- ramo, dakle, naći negdje drugdje. Čuvanje jedne takve podjele na istoku je, naprotiv, iznimno, a nešto te vrste jedva da susrećemo u nekim budističkim idejama. Tu podsjećamo potvrđenu nepodudarnost funkcija Buddhe i cakravartina ili “univerzalnoga monarha” između kojih je, navodno, Shakya-Mani morao izabrati.

Treba dodati da se pojam cakravartin, koji se ne odno- si posebno na budizam strogo primjenjuje, slijedeći gla- vne misli hinduističke tradicije, na ulogu Manua i nje- govih predstavnika, odnosno, doslovce na “onoga koji okreće kotač” tj. na onoga koji stoji u središtu svih stvari a da u njima ne sudjeluje ili onaj koji je, po Aristotelovu izrazu, “nepokretni pokretač”.!9

Osobitu pozornost skrećemo na to da je središte o kojemu je riječ čvrsta točka koju tradicije složno simbo- lički opisuju kao “pol”, jer se oko njega okreće svijet koji se uglavnom prikazuje kao kotač, kod Kelta jednako kao i kod Kaldejaca ili Hindusa.20 Otuda i pravo znače- nje svastike, znaka koji je posvuda raširen, od Dalekoga istoka do dalekoga zapada, a koji je bitno “znak pola”. Tu se nedvojbeno prvi put u modernoj Europi upozna- jemo s njezinim pravim značenjem. Suvremeni učenjaci su, naime, uzalud pokušavali taj simbol objasniti najne- običnijim teorijama. Opčinjeni nekom vrstom unaprijed određene ideje, većina njih je htjela vidjeti tu i gotovo posvuda drugdje samo “solarni” znak. Ako je on to ka- tkada i bivao, to je međutim moglo biti samo slučajno i u izvrnutom smislu. Drugi su pak bili bliže istini kada su promatrali svastiku kao simbol kretanja. Premda nije pogrešno, takvo tumačenje vrlo je nedostatno je se ne radi o bilo kakvom kretanju, nego o rotacijskom kreta- nju oko nekog središta ili nepomične osi, a čvrsta točka je, ponavljamo, taj najbitniji element na koji se izravno odnosi simbol o kojemu je riječ.2!

Možemo, stoga, kazati da ulogu “Kralja svijeta” valja shvatiti kao uredbenu i regulatornu (prisjetimo se, ta- kođer, da posljednja riječ nema bez razloga isti korijen kao rex ili regere), ulogu koja se može sažeti u riječima poput ‘ravnoteža’ ili ‘sklad’, ono što u sanskrtu opisuje pojam Dharma: ona u vidljivom svijetu označava odraz nepromjenjivosti najvišega Načela. Na temelju istih ra- zmišljanja možemo također shvatiti zašto su osnovna svojstva Kralja svijeta pravednost i mir koji su samo preinačeni oblici te ravnoteže i sklada u “ljudskome svi- jetu” (mânava-loka).22 I to je stvar od goleme važnosti, a upozoravamo na nju, osim radi općega značaja, i radi onih koji se prepuštaju nekim utvarnim strahovima ko- jih ima i u knjizi samoga g. Ossendowskog kao odjeka njegovih posljednjih redaka.