Kozmologija stanovnika Uskršnjih otoka
Polinežani Uskršnjih otoka vjerovali su da je Veliki bog, Etua, nadmoćan drugim bogovima i božicama. Etuovo posebno osobno ime bilo je Makemake.
On je nagrađivao dobre i kažnjavao zle, a ljudima se obraćao preko muških i ženskih svećenika. Svoj je bijes izražavao grmljavinom. U sustavu vjerovanja, stanovnici Uskršnjih otoka nisu imali inačicu kršćanskog vraga. Za njih je Makemake bio stvoritelj neba i zemlje. Prinosili su mu prve plodove zemlje i štovali ga u obliku drvenih kipova, premda mu nisu izravno izražavali štovanje (Metraux, 1940., str. 312).
Metraux (1940., str. 312-313) bilježi priču o tome kako se Makemake pojavio iz lubanje: "Jedna je svećenica čuvala lubanju na stijeni u zaljevu Tonga-riki... Jednoga je dana naišao val i odnio lubanju, koja se čuvala na stijeni ispred zaljeva Tonga-riki. Val je preplavio lubanju, koja je otplutala.
Svećenica je ugledala lubanju i skočila da je uhvati. Doplivala je iza lubanje koja je pred njom plutala. Doplivavši do sredine mora, umorila se i izašla na otok Matiro-hiva. Haua je ugledao tu svećenicu. Upitao ju je: 'Odakledolaziš?' 'Tražim moju lubanju'. Hau joj reče: 'To nije lubanja, nego bog Makemake.' Svećenica je ostala." Poslije su se na Makemakeovu uputu sva trojica (Haua, Makemake i svećenica) vratili svećeničinu narodu i podučili ih kako da izgovaraju Hauina imena prije jela.
Makemake nije imao družicu, dok su drugi bogovi imali žene i djecu.
Prvi muškarac i prva žena iznikli su Makemakeovom voljom iz zemlje poput biljaka. Zvali su se Tive i Hiva. Oni i njihovi potomci imali su dušu i vječno su živjeli. Te su duše mogle putovati izvan tijela tijekom spavanja, a često su ih uznemirivali zli duhovi (Metraux, 1940., str. 312, 315; Routledge, 1919., str. 238).
Niži bogovi stanovnika Uskršnjih otoka zbirno su se nazivali
akuaku.Oni su prebivali na različitim mjestima na otoku, zajedno s ostalim stanovnicima.
Postojali su različiti bogovi. Metraux kaže (1940., str. 316-317):
"Bila su to nadnaravna bića koja su prebivala u određenom području ili obitelji. Neki od njih bili su pravi bogovi, drugi demoni ili duhovi prirode, a neki među njima bili su duhovi deificiranih mrtvih. Svi niži bogovi danas se zbirno nazivaju
akuaku, a to se ime primjenjuje i na duhove mrtvih kada se prikazuju kao sablasti...Teško ih je razlučiti od nižih bogova kojisu se štovali, kao i od legendarnih likova kojima su se pripisivale nadnaravnemoći, ali nikada nisu djelovali kao stvarni bogovi...
Akuaku su bili muškarci i žene. Često su se prikazivali kao ljudi, koje bi se moglo lako zamijeniti za obična bića da ih pripovjedač nije svrstao među akuaku ili tatane. Ženili su se s običnim muškarcima ili ženama, s kojima su imali djecu i umirali su. Dovoljno jak ili prepreden neprijateli mogao ih je čak i ubiti. Katkad su svoju nadnaravnu moć iskazivali letenjem i trenutačnim putovanjima s jednog na drugo mjesto. Neki akuaku utjelovljivali su se u životinjama, prirodnim stvarima, predmetima ih pojavama ...
Duhovi utjelovljeni u stvarima ili pojavama nose imena svojih materijalnih oblika...
Tako je Te Emu 'Odron zemlje', a Mata-vara-vara 'Kiša teških kapi'. Ljudi nižim bogovima duguju brojna značajna otkrića i napretke u svojoj kulturi. Umijeću tetoviranja podučili su ih sinovi dvije akuaku - Vie Moko (Gušterica) i Vie Kena (Bluna). Žene akuaku u obličju ptica, podučile su ljude kako da vade boju iz kurkume (Curcuma longa). Ure, hirovit i neobičan lik iz folklora naroda Uskršnjih otoka, izradio je prve koštane udice. Akuaku ptica (fregata) darovala je novu vrst slatkog krumpira čovjeku imena Rapu."
Neki akuaku bili su neprijatelji ljudi, poput demona. Nekoć davno, legendarni junak imena Raraku ubio je trideset takvih demona, no neki su preživjeli i nastavili ljudima činiti zlo (Metraux, 1940., str. 317). Katkad bi neki demon pomogao čovjeku. Metraux kaže (1940., str. 317): "Paepae-a-Tari-vera (Kamena kuća Tari-vere) spasio je slavnog junaka (matatoa), čiju je dušu (kuhane) oteo drugi duh."
Stanovnici Uskršnjih otoka štovah su akuakue prinoseći im dio hrane koju su pripremali u svojim kućama. Katkad bi se akuakui objavljivali svojim miljenicima i s njima razgovarali. U tim bi im razgovorima nekad otkrivali budućnost i druge tajne. Metraux kaže (1940., str. 317): "Viriamin sin mi je rekao da su Viriamu, dok je bila djevojka, vidjeli kako noću prisno razgovara s dva duha, Tare i Rapahango. Glasovi tih duhova uvijek su bili visoki i prepoznatljivi."
Bog kiše zvao se Hiro. U doba suše, ljudi bi se za pomoć obratili kralju, koji bi potom poslao svećenika (ariki-paka) da izvede obred i izgovori molitve Hiru. Kralj Uskršnjih otoka nazivao se ariki man. Taj božanski poglavica potjecao je od bogova Tangaroe i Ronga (Metraux, 1940., str. 330).
Kralj je posjedovao nadnaravnu moć (mana). Ideja mane raširena je diljem Polinezije. U svom djelu Polynesian Religion (1927.), E. S. Craighill Handy piše: "Vjeruje se da mana ulazi u ljude ili predmete samo posredstvom bogova ili duhova ...
Prvobitna mana nije bila puka sila ili energija, već prqkreativna sila koja je izvirala iz najvišeg izvora i širila se, prenosila i širila diljem svemira. Bila je to izvorna mana koju su bogovi, mana atua, kako se vjerovalo, neprestano prenosili." (Lessa i Vogt, 1965., str. 258). Jedan Maori učitelj objasnio je Handyju da su mana atua bile 'božanske moći' koje su izvorno proizašle "od Io, Najvišeg boga" (Lessa i Vogt, 1965., str. 258).
bglavac
edin.kecanovic
