Kozmologija Ojibwa

Indijansko pleme Ojibwa, poznato i pod imenom Chippewa, živi na sjevernim obalama jezera Huron i Superior u Kanadi. Ojibwe vjeruju da je čovjek sastavljen od materijalnog tijela (wijo), sjene (udjibbom) i duše (udjitchog).

Materijalno tijelo se nakon smrti raspada i nestaje (Jenness, 1935., str. 18).

Sjena se povezuje s mozgom, ah djeluje i izvan tijela. Ona pomaže duši pri opažanju i spoznavanju. Sjena, naizgled, odgovara umu ili istančanom materijalnom tijelu iz vedskog kozmološkog obrasca. Ojibwe vjeruju da čovjekova sjena hoda ispred čovjeka. Katkad sjena koja hoda ispred lovca izaziva trzaje u njegovim očima, čime ga upozorava da je vidjela lovinu (Jenness, 1935., str. 19). I životinje imaju svoje sjene, koje ih na sličan način štite. Ali, životinjska sjena nekad neće u čovjeku koji joj se približava spoznati prijetnju, i čovjek će ubiti životinju. S druge strane, sjena životinje kao što je jelen, može opaziti lovca i pogoditi njegovu namjeru. Sjena jelena nakon toga neprestano nadzire lovca, radi čega se potonji neće moći dovoljno približiti jelenu i ubiti ga (Jenness, 1935., str. 22).

Osjeća li neka osoba da je netko promatra, premda ne vidi nikoga, to je sjena koja upozorava dušu. Isto tako, sjena može u mladom Ojibwi izazvati osjećaj da će ga uskoro posjetiti manitu, ili nadnaravno biće koje će mu dopustiti da izvrši odgovarajuće pripreme (Jenness, 1935., str. 19). Sjena malog djeteta osobito je osjetljiva i djelatna. Ona se pokreće izvan tijela, preko dalekih udaljenosti, da promatra i uči mnoge stvari, premda tijelo za to vrijeme miruje. Katkad se malo dijete neobjašnjivo smješka ili glasno smije. To znači da je njegova sjena shvatila nešto što mu razveseljuje dušu.

Roditelji iz plemena Ojibwa pridaju veliku skrb djetetovoj sjeni. Nemarno ljuljanje kolijevke može uznemiriti sjenu. Ojibwe vjeruju i da će djetetova i očeva sjena trpjeti muke ako djetetov otac muči životinju (Jenness, 1935., str. 20).

Katkad se sjena, koja je inače nevidljiva, očituje u tjelesnom obličju (Jenness, 1935., str. 20). Time se mogu objasniti prikazanja osobe koja se ustvari nalazi kilometrima daleko. Ojibwe vjeruju da je za zdravlje čovjeka neophodna ravnoteža tijela, sjene i duše. Osobe koje žele nauditi drugima, obično se služe čarobnjaštvom da poremete tu ravnotežu. Katkad se sjena može prepoloviti, pri čemu će jedan njezin dio vući na jednu, a drugi na drugu stranu. U tom slučaju, duša ostaje odvojena, čekajući odluku, dok tijelo pod takvim stresom obolijeva. Ne riješi li se taj sukob pravodobno, čovjek umire, a sjena u obliku sablasti opsjeda njegov grob (Jenness, 1935., str. 20). Jenness piše (1935., str. 19): "Sjena je unekoliko neodređenija od duše i Indijanci ih često međusobno brkaju, pripisujući neke pojave katkad jednoj, a katkad drugoj."

Jenness ovako objašnjava poimanje duše kod Ojibwa (1935., str. 18): "Duša je smještena u srcu i sposobna je kratko vrijeme putovati izvan tijela, ali, ostanu li odvojeni suviše dugo, tijelo umire ... Jer, duša je inteligentan dio čovjekova bića, sila koja mu omogućava da opaža stvari kako bi o njima mogao prosuđivati i pamtiti ih ... Osim što je inteligentan dio čovjeka, duša je ujedno i sjedište volje."

Vješti vrač može izvaditi dušu spavača iz njegova tijela. Katkad njegove namjere mogu biti bezazlene - da razgovara s dušom u svom šatoru pred ostalim duhovnim bićima i potom je iznova pusti u tijelo spavača. No, vrač može htjeti i ubiti tijelo, pa drži dušu suviše dugo odvojenom od njega.

Jedan Ojibwa je rekao: "Jednom sam prilikom umakao pukom srećom.

Imao sam samo 16 godina. Čarobnjak je izvukao moju dušu i doveo je u svoj šator, i istoga sam časa znao da me želi ubiti jer sam se rugao njegovu grbavu sinu. Rekao sam: 'Izlazim.' Alije starac rekao: 'Ne! Ne možeš otići.' Onda sam vidio svoju glavu kako se kotrlja, dok su je ljudi okupljeni u šatoru pokušavali uhvatiti ['Ljudi' su bili čarobnjakovi duhovi-čuvari, pawagank - nadljudski entiteti.]. Pomislio sam: 'Kada bih samo mogao uhvatiti svoju glavu, sve bi bilo u redu.' Stoga sam je pokušao uhvatiti kada se dokotrljala do mene i konačno sam uspio. U trenutku kada sam je primio, ugledao sam izlaz kroz koji sam izašao. Potom sam se probudio, ali nisam mogao pomicati ruke i noge. Mogao sam pomicati samo prste. No, naposljetku sam progovorio. Zazvao sam svoju majku i rekao joj da sam bolestan.

Bio sam bolestan nekoliko dana. Nitko nije vidio kako mi duša izlazi i ulazi, ali ja sam znao gdje sam bio." (Hallowell, 1955., str. 175, njegove opaske.).

Duša nakon smrti putuje na zapad, u zemlju duša. Zemljom duša vlada Nanibush, veliki junak iz predaje Ojibwa (Jenness. 1935., str. 18). Dušu na to putovanje u zemlju mrtvih nagoni nadnaravno biće, zvano Manitu Sjene.

Manitu Sjene obično spava, ali kada se neki Ojibwa teško razboli, njegov lutajući duh uznemiruje Manitua Sjene. Potonji kruži oko vigvama bolesnog Ojibwe, ne ostavljajući za sobom tragove, i pokušava istjerati dušu u zemlju mrtvih. Uspije li u tome, tijelo umire (Jenness, 1935., str. 42). Dobar vrač, ako pravodobno djeluje neposredno nakon smrti, katkad može vratiti dušu iz Zemlje mrtvih. Jedan Ojibwa priča: "Jednom sam vidio sovu koja je to činila. Tcetcebu se teško razboljela. Do trenutka kada je sova stigla na mjesto na kojemu se utaborio njezin otac, umrla je. Sova je istoga časa svezala komadić crvenog konca oko djevojčina ručnog zgloba [kako je ne bi odmah prepoznao u gomili] i legla uz nju. U tom je položaju ležala veoma dugo. Mirovala je, nije se uopće pomaknula. Nakon toga sam vidio kako se postupno polako pomiče. I djevojka se počela polako pomicati. Sova se pomaknula više. I djevojka je isto učinila. Sova se digla u sjedeći položaj, a istoga je trenutka to učinila i djevojka. Sova ju je slijedila u Zemlju mrtvih i pravodobno uhvatila njezinu dušu." (Hallowell, 1955., str. 174-175).

Neki autori, poput Vecseya (1983.), protumačili su gore opisano razlikovanje sjene i duše kao koncepciju dvojne duše. Kako tvrdi Vecsey (1983., str. 59), prvi istraživač koji je to zabilježio bio je Schoolcraft (1848., str. 127). Jedan je Ojibwa rekao Schoolcraftu da jedna duša napušta tijelo dok spava, dok druga ostaje u tijelu održavajući ga na životu. Pozivajući se na Hultkrantza (1953.), Vecsey kaže sljedeće o tim dvjema dušama (1983., str. 59-63): "Ja-duša, koja je smještena u srcu svakog čovjeka, ali se može kretati unutar i izvan tijela, izvor je inteligencije, prosuđivanja, pamćenja, svijesti i sposobnosti djelovanja. Ona može nakratko napustiti tijelo, ali dugotrajna odvajanja, koja rezultiraju bolešću i trajnim odvajanjem, znače tjelesnu smrt. Ta duša, sjedište volje, može osjećati. Svaki čovjek posjeduje takvu dušu, koja mu udahnjuje život. Putujuća duša, koja se katkad zove slobodna duša, počiva u mozgu i postoji neovisno od tijela, te može slobodno putovati tijekom spavanja... I ona opaža, osjeća i djeluje kao oči ja-duše, koje vide udaljene stvari." Slobodna duša odgovara sjeni o kojoj govore drugi autori, a ja-duša odgovara pravoj duši. U kategorijama vedskih koncepcija, slobodna duša može se usporediti s istančanim materijalnim tijelom (umom), a ja-duša s atmanom (svjesnim 'ja').

Ojibwe tvrde da osim ljudi, i životinje, biljke, pa čak i voda i kamenje imaju tijelo, sjene i duše. Svi oni imaju život, koji se, međutim, razlikuje oblikom i moćima (Jenness, 1935., str. 20). Veliki junak Nanibush običavao je razgovarati s drvećem na njihovu jeziku, koji se izražavao zvukom listova pokretanih vjetrom. Jenness tvrdi da mu je jedan Ojibwa rekao (1935., str. 20): "Jednom kada je neki čovjek hodao, začuo je cvijet kako mu viče:

'Nemoj me zgaziti', jer cvijeće je nalik maloj djeci."

I duše vještica mogu preuzimati obličje pasa ili sova, a duše životinja mogu preuzimati ljudski oblik (Jenness, 1935., str. 27). Vecsey kaže (1983., str. 60): "Duše koje putuju mogu preuzeti druga obličja, ovisno o svojim moćima. Tako se mogu pretvoriti u biljke, životinje i druge oblike; prema tome, preobrazba je jedan aspekt metafizike Ojibwa." Katkad i ljudi imaju nesreću da budu pretvoreni u životinje. U jednom takvom slučaju, preobrazba ljudi u životinje bila je zaustavljena, što je rezultiralo nastankom neobičnog stvorenja. Kralj Ojibwa objasnio je (Jenness, 1935., str. 43):

"Nekoć davno, Indijanci su otkrili jesetru u potoku. Njihovi su ih starješine upozorili da je ne diraju, no netko ju je nepromišljeno skuhao i mnogi su se pridružili toj gozbi. Kada su se lovci te večeri vratili u tabor, vidjeli su da su im se svi rođaci, koji su pojeli jesetru, pretvorili u ribe. Nekima su tijela potpuno poprimila oblik riba, dok su drugi ostali poluljudi; ali svi su koprcajući se nastojali ući u vodu ili su jecali na obali dok su im valovi oplakivali ramena, a njihovi suplemenici koji se nisu preobrazili u ribe, uzalud su ih pokušavali izvući natrag. Vrač je pozvao u pomoć njihove manidose, koji su, međutim, uspjeli samo zaustaviti daljnje preobrazbe." Ti Ijudi-ribe nazivaju se sirenama i sirenima (dibanabe).

Ojibwa imena Jim Nanibush rekao je Jennessu sljedeće (1935., str. 21):

"Drvo ne umire; ono iznova raste na mjestu na kojemu je palo. Kada životinja bude ubijena, njezina duša odlazi u zemlju zajedno s njezinom krvlju; ali poslije se vraća i inkarnira se na mjestu gdje je krv ušla u zemlju. Svi, drveće, ptice, životinje, ribe (a u drevna vremena i ljudi) iznova se vraćaju u život; dok su mrtvi, njihove duše jednostavno čekaju reinkarnaciju. Moj je stric živio 4 ili 5 života, ukupno 500 godina. Ali, postoje 2 veoma

čvrsta kamena, bijeli i crni, koji nikada ne umiru; oni se nazivaju meshkosh".

Drugi Ojibwa, Pegahmagabow, rekao je: "Drvo katkad pada kada nema ni daška vjetra. Njegova duša umire, kao što i duša čovjeka umire i odlazi u zemlju na zapadu. Ali, nitko ne zna kamo odlazi duša drveta." (Jenness, 1935., str. 21).

Životinje imaju svoja društva koja su organizirana veoma slično kao i  ljudska, s vođama koji se nazivaju gospodarima. Ojibwa James Walker pripovijeda: "Prije nego li je bijeli čovjek stigao u Georgian Bay, neki je Indijanac ulovio mnogo dabrova, vidri i drugih životinja, čiju je kožu čuvao u svom vigvamu u šumi. Jedne mirne noći čuo je tresak palog drveta i potom zavijanje više glasova: 'Naš je kralj otišao;' Ujutro je vidio da se srušio divovski bijeli hrast trulog debla. Okolni bijeli hrastovi oplakivali su njegov pad. Skupio je svoja krzna i kožu, njima obložio deblo, kao pri pokapanju i vratio se u svoj vigvam. U noći, kada je spavao, usnuo je da ga je posjetio canido, koji mu je rekao: "Dobro si učinio. A sada uzmi svoja krzna i otputuj na istok. Ondje ćeš naći čovjeka koji će ti za njih dati novu odjeću."

Indijanac je otišao na istok, gdje je na rijeci St. Lawrence susreo francuske trgovce. On je bio prvi Ojibwa koji je vidio bijelce ili s njima trgovao." (Jenness, 1935., str. 23).

Kao i u vedskom kozmološkom obrascu, kozmologija Ojibwa također pretpostavlja složeni svemir. Jenness kaže (1935., str. 28): "Čak i danas neki Indijanci vjeruju da postoji 6 slojeva svjetova na nebu i 6 ispod neba. Drugi tvrde da ih je samo 2, gornji i donji." Duše životinja odlaze u Bitokomegog, razinu ispod naše zemlje. Broj životinja na zemlji povezan je s brojem životinjskih duša koje dolaze iz niže razine. Ukoliko ih je mnogo, broj životinja se povećava. Ima U ih malo, broj životinja se smanjuje. Količinu duša koje dolaze na Zemlju određuju gospodari životinjskih vrsta (Jenness, 1935., str. 23).

Theresa S. Smith u svojoj studiji o kozmologiji Ojibwa razmatra materiju iz ovog poglavlja (1995., str. 44): "Ne poznaju samo Ojibwe ideju složenog svijeta. Svako šamansko društvo, od Sibira do Oceanije, dijeli razmišljanje o složenom univerzumu. Šamani, poput igrača u nekoj zamršenoj igri uspona i padova, putuju cestama o kojima kazuju mitovi i vizije, do moćnih predjela iznad i ispod osjetilnog svijeta. A, vraćajući se s putovanja, nadopunjuju svojim svjedočanstvima opise strukture i prirodne složene stvarnosti. Sve drevne predaje svijeta - primjerice, mezopotamska, indijska, grčka i japanska - poznaju hijerarhiju svjetova. Čak su i suvremene, nešamanske svjetske religije zadržale starije kozmografije kao simbolične izraze sakralnosti na ovoj zemlji, kao i izvan nje ... To znači da su današnji ljudi - uključujući Ojibwe - upoznati sa znanstvenim razumijevanjem kozmologije, još uvijek u hijerarhijskom svemiru vide rezonantnu sliku."

Istraživači i drugi izvori koje navodi Smith (1995., str. 44-46), govore o svemiru podijeljenom na 3 područja: gornji, srednji i donji. Gornje područje, u kojemu živi Veliki duh Kitchie Manitu, ptice gromovnice i različiti manitui, podijeljeno je na nekoliko razina. Niže područje također je sastavljeno od nekoliko razina. Između njih nalazi se naša Zemlja, koja se opisuje kao otok (Smith, 1995., str. 47). Neposredno ispod Zemlje, nalazi se područje u kojemu prebivaju podvodna i podzemna stvorenja. Ispod njega je 'zrcalni svijet', mjesto u kojemu noć pada kada je na Zemlji dan. U to područje 'mira i obilja (Smith, 1995., str. 46) odlaze duše mrtvih. Ispod njega je područje vječne tame.

Ojibwe poznaju mnogo vrsta bogova i duhova. Jedno od tih stvorenja nalikuje vilama i dobrim kućnim duhovima (brownies) iz keltske mitologije.

Ojibwe ih nazivaju nevidljivim ljudima, a postoje dvije vrste - jedni su bezimeni, a drugi se zovu bagudzinishinabe, mali divlji ljudi. Onaj tko ugleda neko od tih stvorenja, biva blagoslovljen dugovječnim životom. Bezimeni love uz pomoć lisica, umjesto pasa. "Vidimo tragove lisica, ali ne i njihovih gospodara, osim onih koje su za sobom ostavili na stijenama prije nego su Indijanci došli u ovu zemlju, u doba kada se Sunce toliko približilo  Zemlji da je rastopilo kamenje, tako da su na njima ostali tragovi stopala tih nevidljivih ljudi", kaže Jenness (1935.). Mali divlji ljudi veliki su kao djeca.

Premda su vragolasti, nisu zli. Oni izazivaju učinke poltergeista, kao u slučajevima kada kamenčići padaju na krovove vigvama (Jenness, 1935.).

Iznad njih nalaze se manitui, koji mogu biti ženski ili muški i imaju neka ljudska svojstva. Obični ih ljudi ne mogu vidjeti, premda se manifestiraju u različitim oblicima. Manitui raspolažu različitim stupnjevima moći (Jenness, 1935., str. 29). "Najviši na ljestvici nadnaravnih bića je Kitchi-Manido, Veliki duh, koji je ... izvor sve moći, u manjem ili većem stupnju prirođene svim živim bićima."

Kako tvrdi W. Vernon Kinietz (1947., str. 152-153), Veliki duh, Kitchi-Manitou (ili Kijai Manitou), stvorio je nebo, Zemlju i zemlje iz kojih su stigli bijelci. Na tim je područjima stvorio ljude, životinje i druge stvari prikladne za svako pojedino mjesto. On nagrađuje krijeposne i kažnjava pokvarene. Kinietz veli (1947., str. 153): "Sljedeći po moći je Wiskendijac.

Tvrdi se da je on stvorio sva indijanska plemena, zemlju koju nastanjuju i sve što u njoj postoji... Posljednje među božanstvima je Matchi Manitu, ili 'Zao duh'. On je stvoritelj svog zla, ali je podređen i odgovoran Kijaiju Manituu."

Neki suvremeni istraživači pokušali su depersonalizirati koncept manitua, ali čak ni njihova izvješća ne mogu izbjeći personifikaciju. Johnston (1995., str. 2), primjerice, kaže da se Kitchi-Manitu odnosi na: "... Veliku tajnu nadnaravnog poretka" i da se ne može:"... shvatiti ili opisati pojmovima ljudske tjelesnosti." Ipak, nastavlja (1995., str. 2-3): "Prema priči o stvaranju, Kitchi-Manitu imao je viziju u kojoj je vidio, čuo, dotaknuo, okusio, namirisao, osjetio i spoznao univerzum, svijet, manitue, biljke, životinje i ljude, koje je potom stvorio. Ta priča odražava vjerovanje u boga i stvaranje, i predstavlja objašnjenje podrijetla svih stvari. Ujedno predstavlja uzor na koji se muškarci i žene mogu ugledati. Po uzoru na Kitchi-Manitua, svaka osoba mora slijediti san ili viziju s ciljem širenja svoga duševno-duhovnog bića i, kada to postigne, mora je ispuniti i ostvariti." Prema tome, svaki čovjek mora krenuti u potragu za otkrivanjem svoga sna ili vizije i, svojom darovitošću ili sposobnošću, nastojati je ostvariti. Ukazujući na personali - stičku prirodu kozmologije Ojibwa, Smith veli (1995., str. 48): "Doživljaj svijeta ... [Ojibwa] ... u budnom stanju ili u snu, doživljaj je svijeta kojim upravljaju postupci pojedinaca, ljudi ili druga stvorenja. Razine i smjerovi nisu 'oživljeni' ili 'antropomorfizirani' od strane ljudi koji, u čisto spoznajnoj djelatnosti vjeruju u postojanje duša i duhova i pripisuju ih stvarima u svijetu. Umjesto toga, svemir se doživljava kao mjesto koje je doslovno napučeno 'ljudima'."

Osim gore spomenutih manitua, postoje i manitui koji upravljaju različitim prirodnim silama. Naprimjer, postoji vrhovni manitu koji uz pomoć različitih podređenih manitua, upravlja vjetrovima i povjetarcima (Jenness, 1935., str. 34). Druga skupina manitua upravlja grmljavinom. Manitui grmljavine smatraju se najmoćnijima nakon Velikog duha. Podređeni manitui imaju duše, kao i ljudi i druga živa bića (Vecesey, 1983., str. 61).

Neki Indijanci posjeduju nadnaravne moći koje su im podarili manitui.

Ojibwa imena Pegahmagabow tvrdi: "Nekoć davno, manidosi ili nadnaravne sile, okupile su se negdje i u snu pozvale nekoliko Indijanaca, obdarivši ih moći da dolete do sastajališta. Indijanci (tj. njihove duše) doputovali su zrakom do toga mjesta, gdje su ih manidosi podučili o nadnaravnom svijetu i moćima koje im je podario Veliki duh. Nakon toga su Indijance poslali kući." (Jenness, 1935., str. 29). Jedna vrsta osobito moćnog čovjeka je wabeno, koji je svojevrstan vrač specijaliziran za iscjeljivanje uz pomoć biljaka. Kako tvrde Ojibwe, prvi wabeno, Bidabbans (Osvit dana), stekao je svoje iscjeliteljske moći od boga Mjeseca (Jenness, 1935., str. 62).

Ljudima i manituima katkad prijete nadnaravne vodene zmije, čiji se gospodar zove Nzagima. Ojibwa Pegahmagabow kaže da Nzagima ima sedam glava (Jenness, 1935., str. 39). Vede opisuju kako je višeglava vodena zmija Kaliya, ušla u svetu rijeku, Yamunu, odakle ju je istjerala božanska osoba, Krišna, plešući po njezinim glavama (Shrimad Bhagavatam, 10.16).

Vodene zmije pod vodstvom Nzagime, mogu putovati ispod površine zemlje i katkad odvode ljudske duše. Jennes kaže (1935., str. 35): "Udari li, dakle, munja u blizini indijanskog vigvama, to je manido groma koji istjeruje neku vodenu zmiju, koja gmiže zemljom vrebajući čovjeka ili njegovu obitelj." Kako tvrdi starješina Ojibwa, John Manatuwaba, zmijski manitui žive ispod zemlje i zajedno upravljaju životima biljaka i drveća (Jenness, 1935., str. 40). To podsjeća na vedska izvješća o zmijskoj vrsti (Nage) koja živi na podzemnim nebeskim planetima (Shrimad Bhagavatam, 1.11.11).

Drugo zlobno biće je windigo. Čovjek koji u surova zimska vremena pribjegava kanibalizmu da bi se prehranio, postaje windigo. Windigoi su divovska stvorenja koja posjeduju nadnaravne moći. Zimi lutaju naokolo vrebajući žrtve koje će pojesti. Ljudi ih ne mogu uništiti uobičajenim sredstvima.

Ojibwa katkad može odsjeći glavu windiga, koja će, međutim, iznova narasti. No, vješt vrač će primjenom odgovarajućih metoda uspjeti stvarno uništiti windiga (Jenness, 1935., str. 40-41). Ojibwe vjeruju da je vuk pas windiga (Jenness, 1935., str. 25).