Kozmologija Inka
Glavni bog južnoameričkih Inka zvao se Viracocha. Rowe izvješćuje da je Wiracocha (1946., str. 293): "... teoretski izvor svekolike božanske moći, ali Indijanci su vjerovali da je upravljanje svime što je stvorio povjerio svojim mnogobrojnim pomagačima, nadnaravnim bićima koji su mnogo izravnije utjecali na ljudske poslove." Viracocha prebiva na nebu, ali povremeno silazi na Zemlju, objavljujući se ljudima u doba velikih nevolja. To podsjeća na vedsku koncepciju avatara, 'onoga koji silazi'. U
Bhagavad-giti (4.7), Vrhovni gospodar Krišna veli: "Uvijek i svugdje gdje propada religija, a vlada nevjerovanje, ja silazim." Nakon što ju je stvorio, Viracocha je lutao Zemljom izvodeći čuda i podučavajući ljude. Kada je stigao u Mantu u Ekvadoru, otišao je na zapad, hodajući prešavši Tihi ocean (Rowe, 1946., str. 293).U glavnom hramu u Cuzcu, prijestolnici carstva Inka, nalazio se zlatni kip vrhovnog stvoritelja Viracoche. Imao je oblik čovjeka, otprilike veličine desetogodišnjeg dječaka (Rowe, 1946., str. 293). Diljem carstva Inka, uz polja koja su osiguravala prihod slugama i izvršavanje obrednih službi, gradili su se hramovi posvećeni Viracochi (De Molina, 1873., str. 11).
Istaknuti povjesničar, Garcilaso de la Vega (1539.-1616.), poistovjetio je Viracochu s drugim vrhovnim stvoriteljem, Pachacamacom. Garcilaso de la Vega bio je sin kraljevne Inka i španjolskog osvajača. Stoga je o religiji Inka pisao izravno iz njihova gledišta.
Pacha znači univerzalan, dok je camac, kako tvrdi Garcilaso de la Vega (1869.-1871., str. 106): "... particip prezent glagola cama, oživjeti, udahnuti život, iz kojega je izvedena riječ cama, duša." Tako Pachacamac znači 'Onaj koji udahnjuje život univerzum' ili, točnije, 'Onaj koji univerzumu čini ono što duša čini tijelu' (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 106). To odgovara vedskom konceptu Nad-duše koja ima nekoliko oblika. Jedan oblik Nad-duše počiva u tijelu svakog živog bića, zajedno s pojedinačnom dušom. Druga manifestacija Nad-duše udahnjuje život čitavom univerzumu.Inke su duboko štovali božje ime Pachacamac, koje nikada nisu izgovarali bez posebnih popratnih gesta, kao što je klanjanje, podizanje očiju prema nebu ili uzdizanje ruku. Garcilaso de la Vega (1869.-1871., str. 107) napisao je: "Kada su ih pitali tko je Pachacamac, Indijanci su odgovorili da je on dao život svemiru i održavao ga, no da ga ne poznaju jer ga nikada nisu vidjeli, radi čega mu nisu podizali hramove, niti mu prinosili žrtve.
No, štovali su ga u svojim srcima (tj. u mislima) i smatrali su ga nepoznatim bogom." Međutim, u obalnoj dolini istoga imena nalazio se jedan hram posvećen Pachacamacu. Garcilaso de la Vega veli (1869.-1871., str. 552):
"Taj Pachacamacov hram bio je izrazito veličajan, s obzirom na samo zdanje, kao i na službe koje su se u njemu izvodile. Bio je to jedini hram posvećen Vrhovnom biću u čitavom Peruu."
Kako tvrde neki povjesničari, Inke su prvotno štovale Sunce kao vrhovno biće. Ali jedan od drevnih vladara Inka primijetio je da Sunce nikada ne miruje, već da se uvijek pokreće i da ga čak i mali oblak može prekriti.
Stoga je zaključio da Sunce ne može biti vrhovni bog, nego da zacijelo postoji neko više biće koje nadzire i zapovijeda Suncu. To ultimativno vrhovno biće nazvao je Pachacamac (De Molina, 1873., str. 11).
Sljedeći bog po važnosti u religijskom sustavu Inka nakon Viracoche (ili Pachacamaca), bio je bog Sunca, poglavar nebeskih bogova. Kraljevi Inka smatrali su se djecom Sunca i božanskim stvorenjima (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 102). Prva kraljica Inka zvala se Mama Uaco. Bila je to prekrasna žena i vračara. Mogla je razgovarati s demonima i svojim moćima obdarivati sveto kamenje i idole
(huacas) darom govora. Ona je bila kći Sunca i Mjeseca. Premda nije imala zemaljskog muža, na neki je način rodila sina, koji se zvao Mango Capac Inca, kojega je oženila i uzela miraz od svoga oca, boga Sunca. Svi sljedeći kraljevi Inka bili su njezini potomci. Bog Sunca je nadzirao rast usjeva, radi čega su ga Inke, koji su se prvotno bavili poljoprivredom, veoma duboko štovali. U glavnom hramu Inka u Cuzcu nalazio se idol Sunca (Rowe, 1946., str. 293).Sljedeća po značaju u božanskoj hijerarhiji bila je božica Mjeseca, Mama-Kilya, Majka Mjesec. Ona je bila žena i sestra Sunca. Svojim je kretanjem upravljala izračunavanjem vremena i određivala kalendar svečanosti Inka (Rowe, 1946., str. 295). Bog grmljavine bio ie bog vremena kojemu su se Inke molile za kišu. Prikazivale su ga kao čovjeka na nebu koji u jednoj ruci nosi buzdovan, a u drugoj praćku. Grmljavinu je proizvodio glasnim udarcima praćkom, dok je munja bila odbljesak njegove blistave odjeće. Kišu je stvarao od vode iz Mliječne staze, nebeske rijeke koju je potom slijevao na Zemlju. Inke su ga zvale imenima Ilyap'a, Intil-ilyap'a ili Coqu-ilya, a poistovjećivali su ga i sa zviježđem istog imena (Rowe, 1946., str. 294-295).
Inke su vjerovale da su zvijezde Mjesečeve sluškinje (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 115). Među njima su štovali Plejade, koje su zvali Collca. Neke su zvijezde upravljale različitim zemaljskim poslovima i štovale su se upravo zbog toga. Npr., pastiri su štovali zvijezdu Liru, koju su zvali Vrcuchillay. Vjerovali su da je ta zvijezda šarena ljama koja štiti stoku (Polo de Ondegardo, 1916., str. 3-4). Inke koje su živjele u planinama štovale su zvijezdu Chuquichinchay, što znači planinski lav.
Ta je zvijezda, koja pripada zviježđu Lava, vladala lavovima, jaguarima i medvjedima, od kojih su životinja Inke tražile zaštitu. Inke su štovale zvijezdu Machacuay, koja je vladala zmijama. Polo de Ondegardo izvješćuje (1916., str. 5) da je Machacuay predstavljala raka, što odgovara zvijezdi istoimenog zviježđa. Druge zvijezde predstavljaju božansku majku (Djevica), jelena (Jarac) i kišu (Vodenjak).
Inke su Zemlju nazivali Pacha Mama (Majka Zemlja), a more Mama Qoca (Majka More). Štovali su ih kao nadnaravne božice (Rowe, 1946., str. 295). Osim toga, Inke su štovale i brojne mjesne bogove i kućna božanstva.
Štovali su biljke, drveće, brda i kamenje, kao, primjerice, smaragd, te životinje, poput jaguara, planinskih lavova, lisica, majmuna, velikih zmija i kondora (De la Vega, 1869.-1871., str. 47).
Inke su idolima glavnih bogova redovito prinosili hranu i piće, koje se zvalo
chicha. Hrana se spaljivala, a chicha izlijevala na tlo, a bog ili umrla duša primili bi tu žrtvu gdje god se nalazili. Što se tiče boga Sunca, vladar Inka bi spalio hranu koju prinosi kao žrtvu, dok bi chichu izlio u veliki zlatni vrč koji se nalazio iza kipa boga Sunca, odakle bi se chicha izlijevala u šuplji kamen optočen zlatom. Taj je kamen stajao na trgu ispred žrtvenika (Cobo, 1893., str. 83).Idoli su se štovali u hramovima. Glavni hram Inka nalazio se u Cuzcu, a posjećivali su ga ljudi iz svih krajeva carstva Inka. Rowe kaže (1946., str. 293): "U hramu Sunca u Cuzcu nalazili su se prikazi nebeskih bogova Inka, kao i čitavog mnoštva nižih nadnaravnih bića; među njima je najznačajniji bio prikaz Viracoche, a ne Sunca. Prinosima s polja koji su se pripisivali Suncu, hranio se čitav svećenički stalež Inka, a ne samo sluge Sunca, dok su Izabranice služile svim božanstvima u hramovima, a ne samo Suncu.
Premda je Sunce u religiji Inka imalo veoma značajan položaj, smatralo se samo jednom od velikih sila službene religije i uživalo je više teoretski, nego stvaran značaj."
Izabranice su od djetinjstva bile posvećene službi hramskim božanstvima.
Živjele su u samostanima pokraj hramova Sunca, koji su se nalazili u značajnim gradovima diljem carstva. Djevice koje su živjele u samostanu zvale su se Mamacone, gospe majke. Vjerovalo se da su Mamacone žene bogova (Cobo, 1893., str. 146-147). Mamacone su skrbile o žrtvenoj vatri u glavnom hramu u Cuzcu, održavajući je izrezbarenim i oslikanim komadićima posebnog drveta. Svakoga jutra u zoru pripremale su hranu za boga Sunca, predstavljenog zlatnim kipom koji se nazivao Punchao (Cobo, 1893., str. 147-148) i imao je oblik: "zlatnog diska sa zrakama i ljudskim licem." (Rowe, 1946., str. 293). Kip je bio okrenut prema istoku, tako da su ga obasjavale prve zrake izlazećeg Sunca. Svećenice su tada prinosile hranu u žrtvenu vatru, govoreći: "Sunce, jedi ovu hranu koju su ti tvoje žene pripremile." Ostatke prinosa koje ne stavljaju u vatru odnose hramski svećenici, službenici, čuvari i svećenice. U hramovima posvećenima bogovima vedske kozmologije, svakodnevno se prinose hrana i piće. I ondje ostatke takvih prinosa odnose sluge bogova.
Amauate
su filozofi-svećenici Inka, koji su podučavali da su ljudi sastavljeni od duše i tijela. Duša je besmrtna duhovna supstancija, a tijelo prolazna, materijalna supstancija. Amautae su poistovjećivali tijelo sa zemljom, smatrajući da se ono nakon smrti pretvara u zemlju. Stoga su tijelo nazivali allpacamasea, što znači oživljena zemlja. No, ljudsko tijelo su razlikovaliod tijela životinja, dodavanjem riječi runa, koja označava razum i inteligenciju (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 126). Inke su vjerovale u zagrobni život. Pobožne duše odlazile su bogu Sunca, a nepobožne u hladno podzemlje, gdje mogu jesti samo kamenje.Inke su se bavile proricanjem, pri čemu su od nadnaravnih bića tražile da: "... dijagnosticiraju bolesti, utvrđuju istinitost priznanja, otkrivaju izgubljene stvari, prokazuju zlobne vračeve, izabiru moguće nasljednike, određuju najprihvatljivije žrtve bogovima i, općenito, da rješavaju dvojbe." (Rowe, 1946., str. 302). Osim toga, pri utvrđivanju svojih postupaka u budućnosti oslanjali su se na predznake.
Proricanjem su se mogli baviti i vračevi
(omo) koji su izravno općili s duhovima. Ljudi su od njih tražili pomoć pri otkrivanju izgubljenih ili ukradenih predmeta. Vračevi su otkrivali i podatke o događajima na udaljenim mjestima i zazivali duhove izgovarajući čarolije ili crtajući likove na zemlji. Neki su uspostavljali komunikaciju s duhovima u nesvjesnom stanju izazvanom tekućim opijatima. Općenito, razgovarali su s duhovima u mraku, kada su ljudi mogli čuti glasove vračeva i duhova (Rowe, 1946., str. 302).
bglavac
edin.kecanovic
