Stvorio je i biljke i životinje, a utemeljio je i mjesta totema (knanikilla), kojima će se u budućnosti koristiti za napučivanje Zemlje (Spencer i Gillen, 1927., str. 356).

Vrativši se u svoj tmara marakirna (veliki tabor) u Lamburkni, Numbakulla je isklesao u stijeni spremište nalik špilji i okružio ga granama kaučuka. To je bila priprema za stvaranje prvih ljudskih predaka. Postupak stvaranja ljudi započeo je izradom churinga, predmeta na kojima su bili utisnuti znakovi povezani s totemskim skupinama. Kada je Numbakulla poslije izradio churinge, stavio ih je u špilju u stijeni (Spencer i Gillen, 1927., str. 356). Vrijeme i mjesto povezano s Numbakullom, prvim pretkom i njegovim prvim različitim stvorenjima, nazivaju se alchera. Špilja u kojoj su bile pohranjene churinge zvala se pertalchera, a stijena alchera (Spencer i Gillen, 1927., str. 357).

Prije stvaranja churinga, Numbakulla je najprije morao izraditi ilpintire, znakove koje će utisnuti u churinge. Na podu pertalchere naslikao je churinga-ilpintiru, znak churinge iz totemske skupine ili knanj. Ta prva churinga-ilpintira označavala je achilpa knanj ili totem divlje mačke. Na tlu izvan pertalchere naslikao je drugu achilpa churinga-ilpintiru i u njezinu središtu podigao stup zvan kauwa-auwa. Nakon toga je Numbakulla izradio prvu churingu za totem achilpa, tako što je obilježio kamen ili neki drugi predmet znakom totema divlje mačke ili achilpa churinga-ilpintira. U njega je stavio prvu achilpa churinga, kurunu (dušu ili duh) prvog čovjeka Achilpa, te pohranio tu churingu na churinga-ilpintira u špilju Pertalchera.

Iz churinge, je proizašao Inkata Achilpa Maraknirra, prvi čovjek Achilpa, koji se zvao inkata (vođa) i maraknirra (veoma velik).

Numbakulla je nakon toga iz sebe stvorio brojne druge kurune, duše.

Svaki kuruna bio je povezan s izvornom churingom, svakom za pojedini knanj (totemsku skupinu): achilpa (divlja mačka), erlia (emu), arura (klokan), itd. Te prve churinge Numbakulla je dao Inkati Achilpa Maraknirri i podučio ga obredima za svaku pojedinu totemsku skupinu. Inkata Achilpa Maraknira je odnio prve churinge na totemska mjesta (knanikilla), koje je prethodno odredio Numbakulla. U svakoj prvoj churingi nalazila se kuruna poglavara (inkatat oknirra), kao i mnoge dodatne churinge i kurune. Te prve churinge zovu se churinga indulla-irrakura. Nakon što se poglavar totemske skupine pojavio iz churinge na određenomu mjestu, uz pomoć churinga i kuruna u churinga indulla-irrakurama izradio je druge ljude.

Pritom bi se koristio i churingama i kurunama pohranjenima u vlastitom tijelu (Spencer i Gillen, 1927., str. 361).

Podrijetlo muškaraca i žena ovako se objašnjava. Prve kamene churinge totemskih skupina raspolovile su se na dva dijela, koji su tvorili parove, koji su se potom vezivali. Spencer i Gillen kažu (1927., str. 359): "Jedan Churinga iz svakog para imao je atuu (atua) ili dušu muškarca, a drugi arragutju (arragutja) ili dušu žene. Svaki Churinga imao je i Aritna churinga, sveto ime povezano s njime i njegovom  urunom, a sva je ta imena izvorno dao NumbakuUa. Poslije su iz Churinge proizašle Kurune, iz kojih su nastali muškarci i žene, a svatko od njih nosio je svoje sveto ime, koje je Numbakulla dao Churingi" Ni Numbakulla, ni prvi Achilpa Inkata Maraknirra, kao ni prvi preci totemskih skupina nisu imali spolne partnere, ali sve kasnije kurune iskazivale su se u muškim i ženskim parovima (Spencer i Gillen, 1927., str. 361-362).

Dijete se rađa nakon što kuruna uđe u ženu. Kurune su prethodno živjele u drugom tijelu, a stari pripadnici totemske skupine pripovijedaju različite priče o tome koji se kuruna reinkarnirao u skupinu (Spencer i Gillen, 1927., str. 103). U svom eseju 'The Dreaming' (1956.), W. E. H. Stanner kaže sljedeće o procesu rađanja: "Kako razumijevaju Aboridžini, muškarac ne oplođuje ženu spolnim činom, već sanjajući dijete-duh. Njegov vlastiti duh u snu 'pronalazi' dijete i usmjerava ga prema njegovoj ženi, koja nakon toga zatrudni. Tjelesno općenje muškarca i žene je slučajan, a ne nužan preduvjet." (Lessa i Voget, 1958., str. 515).

Churinga iz koje je proizašla kuruna (duša) djeteta ostaje u pertalcheri djetetoye izvorne totemske skupine. Dvojnik kurune, zvan arumburinga, ostaje s churingom u pertalacheri. Arumburinga može putovati izvan pertalacheri, a katkad posjećuje utjelovljenog dvojnika kurune. Utjelovljena kuruna zove se ulthana. Nakon smrti, ulthana kuruna odlazi churingi u pertalcheri u koju je izvorno bila smještena, alcheri (Spencer i Gillen, 1927., str. 103).

Veze između duše, tijela i churinga su složene, kao i jezik kojim se te veze opisuju. Riječ aradugga (ili aradukka) odnosi se na fizičko rođenje djeteta iz utrobe. Riječ knailjalugga označava izlazak kurune ili duše iz churinge.

Tijekom procesa rađanja, kuruna napušta churingu i ulazi u tijelo žene, koja će postati majkom. U tijelu majke kuruna prima svoje tijelo, koje se zove mberka (Spencer i Gillen, 1927., str. 358). Tvrdi se da je kuruna mala, nalik sitnom kamenu i crvena. Tijelo djeteta u utrobi zove se ratappa (Spencer i Gillen, 1927., str. 363).

Utjelovljena duša kurune (ulthana) ostaje određeno vrijeme u tijelu umrlog, pazeći na njegov grobni humak do završetka pogrebnog obreda. Katkad se ulthana nalazi s tijelom u grobu, nekad promatra rođake umrlog, a katkad ih posjećuje sa svojim duhom-dvojnikom, arumburingom, koji ostaje s čovjekovom churingom u pertalcheri (Spencer i Gillen, 1927., str. 432).

Za australoskog domoroca, život između rođenja i smrti samo je prijelazna faza. U svojoj knjizi The Australian Aborigines (1964.), A. R Elkin piše: "Njegov ga je roditelj pronašao duhovnim iskustvom, inkarnirao se preko svoje majke i tako ušao u običan život. No, nekoliko godina poslije, preko inicijacijskih vrata dijelom je iznova ušao u sveti vremenski san ili nebeski svijet, koji je napustio na određeno vrijeme. Ulazeći sve dublje u njega, koliko mu to dopuštaju potrebe svjetovnog života, umire i prolazeći kroz druga vrata, prijelazni pogrebni obred, potpuno se vraća u svoje sveto duhovno stanje na nebu, duhovni dom ... možda da bi poslije iznova ponovio taj ciklus." (Eliade, 1967., str. 162).

Hans Scharer u svojoj knjizi Ngaju Religion: The Conception of God Among a South Borneo People (1963.) kaže: "Bog je stvorio čovjeka. Bog ga je vodio kroz različita razdoblja života do njegove smrti, nakon čega se vratio bogu, koji mu je podario nov život i novo postojanje u Gornjem svijetu, koji je jednom napustio i od kojega više nikada neće biti odvojen."