KOSTURI IZ CASTENEDOLA

Prije mnogo milijuna godina, u razdoblju pliocena, toplo more je oplakivalo južne obronke Alpa, taložeći slojeve koralja i mekušaca. Kasno u ljeto 1860., prof. Giuseppe Ragazzoni. geolog s Tehničkog instituta u Bresciji, otputovao je u Castenedolo, koji se nalazi oko 10 km jugoistočno od Brescije, kako bi skupio fosilne školjke iz pliocen- skih slojeva jame u podnožju niskog brda Colle de Venta (slika 7.3.).

Ragazzoni je napisao: "Dok sam pretraživao koraljnu obalu u potrazi za školjkama, ugledao sam u ruci gornji dio lubanje potpuno ispunjen komadićima koralja slijepljenih plavo-zelenom glinom ka­ rakterističnom za tu formaciju. Iznenađen, nastavio sam istraživati, pa sam osim vrška lubanje otkrio i druge kosti prsnog koša i udova, koje su očito pripadale čovjeku."

Ragazzoni je odnio kosti geolozima A. Stoppaniju i G. Curio- niju. Kako tvrdi, njihova je reakcija bila negativna: "Općenito skep-

 

SLIKA 7.3.: Ovaj presjek brda Colle de Venta, koji se nalazi u blizini Ca- stenedola u Italiji, prikazuje opći stratigrafski položaj ondje otkrivenih ostataka ljudskog kostura. (1) Ljudski fosili koje je geolog G. Ragazzoni otkrio 1860., na obali s koraljima i školjkama, na mjestu gdje ju je prekri­ vala plava glina iz srednjeg pliocena, koja je i sama bila prekrivena crvenom glinom (ferretto), naplavljenom s vrha brda. (2) Još neki ljudski fosili, koji su pripadali trojici ljudi (muškarcu i dvoje djece), otkriveni su 2. i 25. siječnja 1880., 15-ak metara daleko od prvog nalazišta. Kosti su ležale na koraljnoj obali, prekrivene oko 2 m debelim pliocenskim slojem plave gline, koju je, pak, prekrivao sloj žutog pijeska i sloj svijetlo-crvenog ferretta. U sva tri slučaja, Ragazzoni je tražio znakove pokapanja, no nije ih našao.

tični prema okolnostima u kojima su otkrivene, rekli su da kosti ne pripadaju nekom veoma drevnom čovjeku, nego da su ondje zako­ pane u mnogo mlađe doba." Dalje je rekao: "Nakon toga sam bacio kosti, no nije mi bilo svejedno jer sam ih otkrio među koraljima i školjkama i, usprkos mišljenju dvojice sposobnih znanstvenika, iz­ gledale su kao da su ih ondje donijeli oceanski valovi, te ih prekrili koraljima, školjkama i glinom."

No, to nije bio kraj priče. Ragazzoni nije mogao prestati razmi­ šljati o tome da su kosti koje je otkrio, možda pripadale čovjeku koji je živio u pliocenu. Napisao je: "Zato sam se poslije vratio na isto mjesto, gdje sam otkrio još neke kosti, koje su bile u istom stanju kao i prethodne."

Godine 1875., Carlo Germani je kupio, na Ragazzonijev savjet, komad zemlje u Castenedolu kako bi mogao prodavati fosfatima

bogatu šljunčanu glinu lokalnim poljodjelcima, koji su je upotreb­ ljavali kao gnojivo. Ragazzoni je tvrdio: "Objasnio sam Germaniju sve o kostima koje sam pronašao, pa sam ga zamolio da bude veo­ ma oprezan tijekom iskopavanja, te da mi pokaže sve ljudske ostat­ ke koje možda otkrije."

U prosincu 1879., Germani je medu svojim iskopinama, 15-ak metara od prvog nalazišta, uočio neke kosti. Zato je 2. siječnja 1880. o tome pismeno obavijestio Ragazzonija, koji je poslije napisao: "Sljedeći dan sam otišao ondje sa svojim pomoćnikom Vincenzom Fracassijem, kako bih osobno izvadio kosti." Među njima su bili ko­ madići lubanje i neki zubi, te dijelovi kralježnice, rebara, ruku, nogu i stopala.

Uslijedila su i druga otkrića. Germani je 25. siječnja donio Ragaz- zoniju neke dijelove čeljusti i zube. Oni su iskopani iz mjesta udalje­ nog oko 2 m od prvog nalazišta. Ragazzoni se vratio u Castenedolo, gdje je otkrio još neke dijelove čeljusti, kralježnice i rebara, kao i neke odvojene zube. Rekao je: "Svi su bili potpuno prekriveni i is­ punjeni glinom, što je otklanjalo svaku sumnju daje riječ o kostima ljudi zakopanih u grobovima, a potvrđivalo je činjenicu da su ih ondje donijeli morski valovi."

Germani je 16. veljače rekao Ragazzoniju daje otkriven potpuni kostur. Ragazzoni je otputovao na to mjesto kako bi nadgledao isko­ pavanja. Ustanovilo se da je kostur, omotan masom plavo-zelene gline, pripadao anatomski suvremenom čovjeku.

"Potpuni kostur", izvijestio je Ragazzoni, "otkrivenje u središtu sloja plave gline ... Sloj plave gline, koji je debeo više od 1 m, sačuvao je svoju jednoliku stratifikaciju i ne pokazuje nikakve znakove po­ remećaja." Dodao je: "Kostur je vjerojatno dospio u nekakav morski mulj, a nije zakopan u novije doba, jer bi se u tom slučaju vidjeli tragovi gornjeg sloja žutog pijeska i željezno-crvene gline, koja se zove ferretto."

Ukratko, u slučaju pokapanja kostura, u inače netaknutom sloju plave gline sigurno bi bila vidljiva mješavina različito obojenih ma­ terijala, a Ragazzoni, koji je bio geolog, posvjedočio je da nema nikak­ vih znakova takve mješavine. Isto tako, plava glina je imala svoju osobitu stratifikaciju, koja je bila netaknuta.

Ragazzoni je razmotrio i mogućnost netočnosti njegova zaključ­ ka da su ljudske kosti iz Castenedola stare kao i pliocenski sloj u kojem su otkrivene. Možda su vodene struje ogulile slojeve koji su prekrivali plavu glinu i dijelom prodrli i u nju. Pritom je voda mo­ žda nanijela ljudske kosti u šupljine, nakon čega se na njima mogao nataložiti novi materijal. To bi objasnilo zašto nema nikakvih zna­ kova pokapanja. No, Ragazzoni je rekao kako je malo vjerojatno da su ljudski fosili u mlađe doba naplavljeni na mjesta na kojima su ot­ kriveni: "Fosilni ostaci otkriveni 2. i 25. siječnja, ležali su na dubini od oko 2 m. Kosti su se nalazile na granici između terase sa školjka­ ma i koraljima te gornjeg sloja plave gline. Bile su raštrkane, kao da su ih morski valovi izmiješali sa školjkama. Način na koji su ležale posve isključuje mogućnost kasnijeg miješanja ili pomicanja tog sloja."

Ragazzoni je dalje rekao: "Kostur otkriven 16. veljače, nalazio se na dubini većoj od 1 m, u plavoj glini koja je izgledala kao da se na njemu postupno, polagano taložila." Polagano taloženje gline, za koju je Ragazzoni rekao da je slojevita, isključuje hipotezu daje ko­ stur nedavno u plavu glinu nanijela vodena bujica.

Suvremeni geolozi smještaju plavu glinu iz Castenedola u astijsku etapu srednjeg pliocena, što bi značilo da su tamošnje iskopine stare oko 3-4 milijuna godina.

Godine 1883., prof. Giuseppe Sergi, anatom s Rimskog Sveuči­ lišta, posjetio je Ragazzonija i osobno pregledao ljudske ostatke u Tehničkom institutu u Bresciji. Zaključio je da su kosti pripadale četvorici ljudi - odraslom muškarcu, odrasloj ženi i dvoje djece.

Sergi je posjetio i nalazište u Castenedolu, te je poslije napisao: "Ondje sam otišao zajedno s Ragazzonijem 14. travnja. Jarak koji je bio iskopan još uvijek se ondje nalazio 1880. i jasno je bio vidljiv geološki slijed slojeva."

Sergi je dodao: "Daje riječ o grobu, tada jama ne bi imala identi­ čan sastav. Naime, u tome bi se slučaju pomiješala glina iz gornjih, površinskih slojeva, prepoznatljiva po svojoj žarko crvenoj boji. Takva diskoloracija i poremećaj slojeva, ne bi izbjegli čak ni oku laika, a kamoli vještog geologa." Sergi je istaknuo da je većina kosti, ali ne i gotovo potpuni kostur žene, bila raštrkana među školjkama i

koraljima ispod plave gline, kao preko plosnate površine. To je po­ tvrđivalo gledište da su ta tijela počivala na plitkom morskom dnu. Kada su se raspala, valovi su posvuda raštrkali njihove kosti. Sergi je rekao: "Gotovo potpuno očuvan kostur žene bio je preokrenut, a ne u položaju koji bi upućivao na uobičajeno pokapanje,."

Sergi je bio uvjeren da su kosturi iz Castenedola ostaci ljudi, koji su živjeli tijekom pliocenske etape tercijara. Što se tiče o suprotnim gledištima drugih znanstvenika, rekao je: "Vjerujem da je odbaci­ vanje, na temelju teoretskih predodžbi, svih otkrića koja ukazuju na postojanje čovjeka u tercijaru, svojevrsna znanstvena predrasuda. Prirodna znanost ne bi smjela biti sklona takvim predrasudama." Me­ đutim, takve predrasude postoje i danas. Sergi je napisao: "Sva otkrića ljudskih ostataka iz pliocena, opovrgnuta su na temelju despotske znanstvene predrasude ili kako to već želite nazvati."

No, Sergi nije jedini prihvatio Ragazzonijeva otkrića iz Castene­ dola. Prihvatio ih je i Armand de Quatrefages, kojeg smo upoznali dok smo govorili o kamenom oruđu. Što se tiče kostura žene iz Castenedola, u svojoj knjizi Races Humaines ("Ljudske vrste") je napisao: "Ne postoji nijedan ozbiljan razlog da posumnjamo u otkriće M. Ragazzonija, a ... da je on otkriven u sloju iz kvartara, nitko ne bi ni pomislio pobijati njegovu autentičnost. Prema tome, ono se može pobijati  samo teorijskim,  prediskustvenim prigovorima."

U Castenedolu je 1889. otkriven još jedan ljudski kostur. U iz­ vjesnoj mjeri, on je unio zbrku oko otkrića iz 1880. god.

Ragazzoni je pozvao G. Sergija i A. Issela da pregledaju novi kostur, koji je otkriven u drevnom talogu kamenica. Sergi je izvijes­ tio da su i on i Issel vjerovali da je taj kostur iz 1889., ušao u plio­ censke slojeve u mlađe doba, zato što je gotovo netaknut ležao na svojoj stražnjoj strani u pukotini taloga kamenica, te je pokazivao znakove pokapanja.

No, Issel je u svojoj studiji zaključio da su i kosti otkrivene 1880., također bile zakopane u novije doba. U bilješci je napisao da je i Sergi smatrao da nijedan od kostura iz Castenedola ne potječe iz pliocena. Što se tiče znanstvene zajednice, to je očito riješilo dugo­ trajnu polemiku.

No, Sergi je poslije napisao daje Issel pogriješio. Usprkos svom mišljenju  da je  kostur  iz  1889.  mlađeg  podrijetla,  Sergi je  rekao

kako nikada nije prestao vjerovati da kosti otkrivene 1880., potječu iz pliocena. No, šteta je bila učinjena i Sergi nije imao snage ponov­ no se boriti da dokaže autentičnost otkrića iz 1880. Nakon toga se na otkrića iz Castenedola uobičajeno odgovaralo šutnjom i ismija­ vanjem.

Dobar primjer nepoštenog tretiranja otkrića iz Castenedola,  pro­ nalazimo u knjizi prof. R. A.  S. Macalistera iz  1921.,  Textbook of European              Archaeology           ("Priručnik       europske                   arheologije"). Macalister je priznao da se otkrića iz Castenedola: "bez obzira što o njima mislimo, moraju ozbiljno razmotriti." Istaknuo je da je te kosti: "iskopao stručan geolog, Ragazzoni ... i pregledao stručan anatom, Sergi." No, nije mogao prihvatiti da potječu iz pliocena.  Suočen s neugodnim  činjenicama,  Macalister je  tvrdio  da:  "negdje  sigurno mora postojati pogreška." Prije  svega,  sve  kosti su bile anatomski suvremenog oblika. Napisao je: "Dakle, ako doista izvorno pripada­ ju sloju u kojem su otkrivene, to bi ukazivalo na izvanredno dug evo­ lucijski zastoj. Mnogo je vjerojatnije da nešto ne valja s opažanjima." Macalister je rekao i ovo:  "Prihvaćanje pliocenskog podrijetla kos­ tura iz Castenedola, stvorilo bi toliko mnogo nerješivih problema da teško možemo izabrati jednu od dvije alternative - prihvatiti ili od­ baciti  njihovu  autentičnost."  I  tu  nailazimo  na  znanstvenika  koji zbog unaprijed stvorene predodžbe o evoluciji,  odbacuje kosturni do­ kaz koji bi se u nekom drugom slučaju, smatrao itekako uvjerljivim.

Macalister se pozivao na Isselove tvrdnje kako bi pokušao opo­ vrgnuti sva otkrića iz Castenedola, iako je Issel u svom izvješću iz 1889. osporio samo autentičnost kostura iz 1889. Naprimjer, Maca­ lister je napisao sljedeće o svim otkrićima iz Castenedola: "Ispitiva­ nja kostiju i njihova nalazišta od strane Issela de Geneve, razotkrila su činjenicu da su slojevi bili ispunjeni morskim inkrustatima, te da su svi čvrsti predmeti u njima, osim ljudskih kosti, bili obloženi morskim inkrustatima." Iako je točno da je Issel izvijestio kako su dijelovi kostura otkrivenog 1889., glatki i neinkrustirani, isto se ne može tvr­ diti i za ranija otkrića, za koja su i Ragazzoni i Sergi rekli da su bili obloženi plavom pliocenskom glinom i komadićima školjki i koralja."

Drugi primjer nepoštenog postupanja s otkrićima iz Castenedola, spominje se u knjizi Fossil Men. U njoj su Boule i Vallois napisali:

"čini se sigurnim da je u Castenedolu ... riječ o pokapanjima, koja su izvršena u neko mlađe doba." No, Boule i Vallois su posvetili samo jedan odlomak te knjige Castenedolu, ne spomenuvši netaknute slo­ jeve koji su prekrivali kosture niti raštrkane dijelove nekih kostura

-   a taj  podatak isključuje mogućnost intruzivnog  pokapanja.

Boule i Vallois su zabilježili: "Godine 1889., o otkriću novog kostura službeno je izvijestio prof. Issel, koji je tada izjavio da su različiti fosili iz tog taloga, uz jedinu iznimku ljudskih kostiju, nato­ pljeni solju." Boule i Vallois time navješćuju da se ono što je rečeno o kostima iz 1889., može primijeniti i na prethodno otkrivene kosti. No, Issel je u svom izvješću iz 1889. opisao samo kosti otkrivene te godine. Ustvari, Issel nije uopće spomenuo riječ sol, nego je govorio o "morskim inkrustatima" - kojima su, kako je naprijed rečeno, bile obložene kosti otkrivene 1860. i 1880.

Znanstvenici su uz pomoć kemijskih i radiometrijskih testiranja, opovrgnuli pliocensko podrijetlo kosti iz Castenedola. Svježe kosti sadrže određenu količinu dušika u svojoj bjelančevini, koja se s vre­ menom može smanjivati. K. P. Oakley je 1980. izvijestio da kosti iz Castenedola imaju sličan sastav dušika kao i kosti iz kasnog pleis- tocena i holocena otkrivene u nalazištima u Italiji, pa je zaključio da su mlađeg podrijetla. No, stupanj očuvanja dušika u kosti, može se u velikoj mjeri razlikovati od nalazišta do nalazišta, što takve uspo­ redbe čini nepouzdanim indikatorima starosti. Kosti iz Castenedola su otkrivene u glini, tvari u kojoj se, kako je poznato, mogu sačuvati koštane bjelančevine s dušikom.

Kosti upijaju fluor iz podzemnih voda. Kosti iz Castenedola su također sadržavale fluor, i to u prilično velikom stupnju za kosti za koje je Oakley rekao da su mlađeg podrijetla. Oakley je taj nesklad objasnio višim razinama fluora u prošlosti u podzemnim vodama Castenedola. No, to je bilo puko nagađanje. Kosti iz Castenedola sadržavale su i neuobičajeno visoku koncentraciju urana, što ukazuje na veliku starost.

Metodom datiranja radioaktivnim izotopom  ugljika,  utvrđeno je da su neke kosti iz Castenedola stare 958 godina. No, kao u slučaju Galley Hilla, takve metode se danas smatraju nepouzdanima. Osim toga, posve je moguće da su kosti, koje su gotovo 90 godina propa-

dale u muzeju, kontaminirane ugljikom, što bi objasnilo manju starost utvrđenu takvom metodom.

Slučaj otkrića iz Castenedola pokazuje sve nedostatke paleoan- tropoloških metoda. Čini se da je prvotna pretpostavka o pliocen- skom podrijetlu kostiju otkrivenih 1860. i 1880., opravdana. Njih je otkrio iskusan geolog G. Ragazzoni, koji je podrobno pregledao stratigrafiju nalazišta. Osobito je pomno tražio znakove intruzivnog pokapanja, koje nije otkrio. Budući, da su kosti morfološki bile mla­ đeg podrijetla, podvrgnute  su intenzivnom negativnom  ispitivanju. I, kako je rekao Macalister, nešto je sigurno moralo biti pogrešno.

Teorija o podrijetlu čovjeka, koja danas dominira među znan­ stvenom zajednicom, proizvod je gledišta poput Macalisterovih. Posljednjih sto godina, ideja o progresivnoj evoluciji čovjeka, koji potječe od majmunolikih predaka, uključivala je prihvaćanje i od­ bacivanje dokaza. Dokaz koji protuslovi ideji o ljudskoj evoluciji, pažljivo se skrivao. Prema tome, svatko tko čita udžbenike o ljud­ skoj evoluciji, mogao bi pomisliti: "Ideja o evoluciji čovjeka zacijelo je točna budući da je potvrđuju svi dokazi." No, takva slika pred­ stavljena u udžbenicima obmanjuje, jer upravo nekritičko vjerovanje da su se ljudi razvili iz majmunolikih predaka, određuje  koji  se dokazi moraju uključiti i kako se oni moraju tumačiti.

KOSTUR IZ SAVONE

Sada ćemo obratiti pozornost na drugu iskopinu iz pliocena, otkri­ venu u Savoni, gradu na talijanskoj obali udaljenom oko 50 km od Genove. Radnici koji su gradili crkvu 1850-ih, otkrili su anatomski suvremen kostur čovjeka na dnu jarka dubokog 3 m. Sloj u kojemu je kostur ležao, star je 3-4 milijuna godina.

Arthur Issel je to otkriće opisao članovima Međunarodnog kon­ gresa za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, koji se održavao u Parizu 1867. Rekao je da je kostur čovjeka iz Savone:  "iste sta­ rosti kao i sloj u kojem je otkriven."

No, de Mortillet je 1883. napisao da su se u pliocenskim slojevi­ ma u Savoni, koji su bili nataloženi u obalnom plićaku, nalazile izo­ lirane kosti kopnenih sisavaca, dok je ljudski kostur uglavnom bio netaknut. Rekao je: "Ne dokazuje li to da nije riječ o ostacima ljud-

skog kostura kojeg su preplavili valovi pliocenskog mora,  nego o grobu novijeg,  neutvrđenog datuma?"

Na Međunarodnom kongresu za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, održanom u Bologni 1871., otac Deo Gratias, svećenik koji je svjedočio iskopavanju ljudskog kostura u Savoni, izložio je izvješće iz kojeg se naslućuje da kosti nisu kasnije zakopane. Deo Gratias, koji je bio student paleontologije, rekao je: 'Tijelo je otkri­ veno u ravnom položaju, tako da su ruke bile spuštene uz tijelo, glava blago nagnuta prema naprijed, a tijelo veoma uspravno u odnosu na noge, poput čovjeka u vodi. Možemo li pretpostaviti da je tijelo za­ kopano u takvom položaju? Nije li to, upravo suprotno, položaj tijela prepuštenog na nemilost vodi? Činjenica da je kostur otkriven na bočnoj strani stijene u sloju gline, ukazuje na mogućnost da su ga ondje nanijeli valovi."

Deo Gratias je dalje tvrdio: "Da je riječ o grobu, očekivali bismo da su gornji i donji slojevi izmiješani. Gornji slojevi sadrže bijeli kvarcitni pijesak. Miješanjem bi usko ograničeno područje pliocenske gline bilo svjetlije, što bi bilo dovoljno da neki promatrači posum- njaju u njegovo veoma drevno podrijetlo, kao što je i slučaj. Najveće i najmanje pukotine u ljudskim kostima, ispunjene su kompaktnom pliocenskom glinom. To se moglo dogoditi samo u doba pliocena, kada je glina bila blatna." Deo Gratias je istaknuo da je glina danas čvrsta i suha. Isto tako, kostur je otkriven na dubini od 3 m, što je suviše duboko za grobnu jamu.

Prema tome, kombinacija fosila otkrivenih u Savonu mogla bi se objasniti na sljedeći način. Nalazište je nekoć bilo prekriveno plit­ kim obalnim vodama pliocenskog mora, na što ukazuje prisutnost karakterističnih školjki. Na zemlji su možda uginule životinje, na­ kon čega je njihove pojedinačne kosti more naplavilo u formaciju. Uz njih otkrivene ljudske kosti možda su se, nakon što se neki pliocen- ski čovjek utopio, možda nakon potonuća broda, nataložile u istoj morskoj formaciji. To bi objasnilo prisutnost relativno potpunog ljudskog kostura među raštrkanim životinjskim kostima, bez pozi­ vanja na hipotezu o novijem, intruzivnom pokapanju. Pri tome treba imati na umu da položaj kostura, okrenutog licem prema dolje i ispruženih udova, ne odgovara položaju čovjeka koji je namjerno pokopan, nego koji se utopio.

KRALJEŽAK IZ MONTE HERMOSA

U 5. poglavlju smo raspravljali o kremenom oruđu i znakovima uporabe vatre iz Monte Hermosa u Argentini. Sada ćemo se osvrnu­ ti na ondje otkrivenu ljudsku kost - atlas ili prvi vratni kralježak. Zaposlenik muzeja u La Plati, Santiago Pozzi, otkrio ju je 1880-ih u Monte Hermoso-formaciji iz ranog pliocena. To otkriće je tek ne­ davno privuklo pozornost. U to doba još je uvijek bila prekrivena karakterističnim žućkasto-smeđim praporom iz montehermošanske formacije, koja je stara 3 - 5 milijuna godina.

Ta kost se ne smije zanemariti zato što je godinama ležala u mu­ zeju prije nego što je privukla pozornost. Lubanja iz Gibraltara također je mnogo godina ležala u vojnom muzeju prije nego što se ustanovilo da pripada neandertalcu. Isto tako, nekoliko bedrenih ko­ sti javanskog Homo erectusa, otpremljeno je u kutiji punoj kostiju u Nizozemsku. Desetljećima su bile neutvrđene i nekatalogizirane, no danas se navode u udžbenicima zajedno s drugim službeno pri­ hvaćenim otkrićima. Postoji još mnogo takvih primjera, koji poka­ zuju kako su znanstvenici na isti način spoznali vrijednost mnogih službeno prihvaćenih fosilnih ostataka kao i atlasa iz Monte Hermosa.

Nakon što su uklonili pliocenski sloj prapora, znanstvenici su detaljno proučili kost. Florentino Ameghino, koji je vjerovao da po­ tječe iz pliocena, povezao je atlas s majmunolikim čovjekovim pretkom. U svom opisu kosti, istaknuo je značajke za koje je smatrao da su primitivne.

No, Ales Hrdlicka je samouvjereno dokazao da kost ima potpuno suvremen oblik. Kao i Ameghino, Hrdlicka je vjerovao da je ljud­ sko tijelo u prošlosti bilo mnogo primitivnije. Tvrdio je da kost pot­ puno suvremenog oblika, bez obzira u kojem je  sloju  otkrivena, mora biti mlađeg podrijetla. Prisutnost takve kosti u drevnom stra­ tumu uvijek, bez iznimke, ukazuje da je riječ o nekoj vrsti intruzije.

No, postoji i drugo moguće objašnjenje: naime, da su u Argentini prije više od 3 milijuna godina, živjeli ljudi suvremenog fiziološkog tipa. To potvrđuje činjenica da se na atlasnoj kosti nalaze tragovi koji upućuju na to da je bila duboko ukopana u taloge iz monte­ hermošanske   formacije.

U svakom slučaju, Hrdlicka je smatrao daje atlas iz Monte Her­ mosa dostojan da bude: "neophodno bačen u zaborav." Upravo je to

i učinjeno. U suprotnom bi Hrdlickova tvrdnja da su ljudi ušli na američki kontinent u mlađe doba, bila ozbiljno uzdrmana. Danas postoje mnogi koji ustrajavaju na tome da atlas iz Monte Hermosa ostane u zaboravu u koji je iz nužnosti bačen. Dokaz o postojanju suvremenog tipa čovjeka prije 3 ili više milijuna godina, u Argentini i na drugim mjestima, još uvijek nije dobrodošao u središnju struju paleoantropologije.

ČELJUST IZ MIRAMARA

Godine 1921., M. A. Vignati je izvijestio da je u Chapadmalalan- formaciji iz kasnog pliocena u Miramaru, Argentina, otkrivena ljud­ ska donja čeljust s dva kutnjaka. Prije toga je na istome mjestu otkriveno kameno oruđe i kost sisavca s umetnutim vrhom strijele (5. poglavlje). Čeljust je otkrio muzejski kolekcionar Lorenzo Paro- di. E. Boman je rekao da je Parodi otkrio čeljust i u njoj još uvijek pričvršćene kutnjake: "u barranci, u veoma dubokom chapadmala- lanskom sloju, koji se nalazi otprilike na morskoj razini." To bi zna­ čilo da je čeljust stara oko 2-3 milijuna godina.

No, Boman je bio skeptičan. Izjavio je: "Novine su objavljivale senzacionalne članke o 'najstarijim ljudskim ostacima na svijetu'. No, svi koji su pregledali kutnjake, utvrdili su da su identični onima suvremenih ljudi."

Boman je doslovno protumačio  činjenicu da suvremen oblik čeljusne kosti iz Miramara nedvojbeno potvrđuje njezino mlađe po­ drijetlo. No, njegove tvrdnje ne isključuju mogućnost da miramarski fosil svjedoči o postojanju današnjeg tipa čovjeka u Argentini u do­ ba pliocena.

LUBANJA IZ CALAVERASA

U 5. poglavlju smo raspravljali o mnogobrojnom kamenom oruđu otkrivenom u zlatonosnom pijesku planine Sierra Nevade u Kalifor- niji. U tom šljunku, koji potječe iz razdoblja prije 9-55 milijuna godina, otkrivene su i ljudske kosti.

U veljači 1866., gosp. Mattison, vlasnik rudnika u Bald Hillu, koji se nalazi u blizini Angels Creeka u Calaverasu, iskopao je lubanju iz sloja šljunka na dubini od 39 m. Šljunak se nalazio u blizini ka-

menog ležišta, ispod nekoliko različitih slojeva vulkanskog materi­ jala. Vulkanske erupcije su u tom području počele u oligocenu, na­ stavile se u miocenu, te prestale u pliocenu. Budući da se lubanja nalazila uz dno niza izmiješanih slojeva šljunka i lave u Bald Hillu, pretpostavlja se da je šljunak u kojem je otkrivena, možda mnogo stariji od pliocena.

Mattison je odnio lubanju gosp. Scribneru, agentu tvrte Wells, Fargo and Co.'s Express u Angelsu. Službenik gosp. Scribnera, gosp. Matthews, uklonio je većinu inkrustata s fosila. Nakon što je usta­ novio da je riječ o dijelu ljudske lubanje, poslao ju je dr. Jonesu, koji je živio u obližnjem selu Murphy's i bio je veliki kolekcionar takvih predmeta. Potom je dr. Jones poslao pismo uredu za geološka mjerenja u San Francisku, kojemu je, nakon primljenog odgovora, dostavio lubanju koju je ondje pregledao državni geolog J. D. Whit­ ney. Whitney je odmah nakon toga otputovao u Murphy's i Angels, gdje je razgovarao s gosp. Mattisonom, koji je potvrdio izvješće dr. Jonesa. Whitney je osobno poznavao Scribnera i Jonesa, koje je sma­ trao dostojnima povjerenja.

Whitney je 16. srpnja, pred Kalifornijskom akademijom znanos­ ti, iznio izvješće o lubanji iz Calaverasa, potvrdivši daje otkrivena u sloju iz pliocena. Lubanja je u Americi izazvala veliku senzaciju.

Whitney je napisao: "Vjerski tisak u ovoj zemlji pozabavio se tim slučajem ... i gotovo su jednoglasno objavili daje lubanja iz Cala­ verasa proizvod 'prijevare'." Istaknuo je kako su se priče o prijevari počele  pojavljivati  tek  nakon javnog  objavljivanja  njegova  otkrića u novinama.

Neke od tih priča nisu promicali novinari, nego znanstvenici, poput Williama H. Holmesa s Instituta Smithsonian. Dok je boravio u Calaverasu, Holmes je zabilježio izjave nekih ljudi koji su po­ znavali gosp. Scribnera i dr. Jonesa, koje su izazvale sumnje da lubanja, koju je pregledao Whitney nije izvoran tercijarni fosil. No, hipoteza o prijevari ima nedostatak - mnogo je verzija iste priče. Neki tvrde da su religiozni rudari podmetnuli lubanju kako bi ob- manuli znanstvenika Whitneya. Drugi govore da su rudari podmet­ nuli lubanju kako bi zavarali drugog rudara. Neki tvrde da je Mat­ tison otkrio autentičnu lubanju, a da je Whitneyju predana druga

lubanja. Drugi tvrde da je riječ o neslanoj šali Mattisonovih prijate­ lja iz obližnjeg gradića, koji su podmetnuli lubanju. Ta nedosljedna svjedočenja bacaju sumnju na ideju o prijevari.

Nakon posjeta Calaverasu, Holmes je pregledao lubanju iz Cala­ verasa u Muzeju Peabody u Cambridgeu, Massachusetts, te zaklju­ čio da: "lubanja nije bila nošena tercijarnim bujicama niti tada prelomljena, da se nije izvorno nalazila u starom šljunku rudnika, te kako ni u kojem slučaju ne pripada vrsti ljudi iz tercijara." Neke izjave koje potvrđuju taj zaključak, potječu od osoba koje su pregle­ dale šljunčani kalup i zemlju u kojoj je otkrivena lubanja iz Calave­ rasa. Dr. F. W. Putnam iz Prirodoslovnog muzeja Peabody Sveu­ čilišta u Harvardu, rekao je da na lubanji nisu bili nikakvi tragovi šljunka iz rudnika. William J. Sinclair s Kalifornijskog Sveučilišta, također je osobno pregledao lubanju i rekao da materijal, koji se na njoj nataložio, ne potječe od šljunka iz zlatnog rudnika. On smatra da je riječ o vrsti materijala koji se obično može naći u špiljama u koji­ ma su Indijanci katkad pokapali mrtve.

S druge strane, Holmes je rekao: "Dr. D. H. Dall tvrdi da je tijekom boravka u San Franciscu 1866., usporedio materijal natalo- žen na lubanji s dijelovima šljunka iz rudnika, utvrdivši da su u osnovi jednaki." A W. O. Ayres je u časopisu American Naruralist 1882., izjavio: "Vidio sam je i podrobno pregledao kada je prvi put dosta­ vljena profesoru Whitneyu. Osim što je bila obložena naslagama pijeska i šljunka, i pukotine su joj bile ispunjene istim materijalom; a to je bila neobična vrsta materijala, koji sam imao prilike detaljno upoznati." Ayres je rekao da je to bio zlatonosni šljunak iz rudnika, a ne špiljski talog mlađeg podrijetla.

Što se tiče lubanje, Ayres je istaknuo: "Utvrđeno je da je to su­ vremena lubanja, na koju su se nataložili minerali nekoliko godina nakon pokapanja. No, takvu tvrdnju nije iznio nitko tko poznaje to područje. Šljunak ničime ne ukazuje na takvo djelovanje ... šupljine u lubanji bile su ispunjene skrućenim i cementiranim pijeskom, na takav način da je u njih mogao ući samo u obliku polutekuće mase, stanje u kojemu se šljunak nikada nije nalazio nakon svog prvog ta­ loženja."

U svom prvom opisu fosila, Whitney je istaknuo da je lubanja iz Calaverasa veoma fosilizirana.  To je u skladu  s njezinom velikom

starošću; međutim, kako je istaknuo Holmes, točno je i da se kosti mogu fosilizirati tijekom nekoliko stotina ili tisuća godina. No, geolog George Becker je 1891. rekao: "Poznato mi je da je mnogo dobrih sudaca potpuno uvjereno u autentičnost lubanje iz Calaverasa, a gospoda Clarence King, O. C. Marsh, F. W. Putnam i W. H. Dall, pojedinačno su me uvjeravali da je ta kost otkrivena u šljunku ispod lave." Becker je dodao da je to izjavio uz dopuštenje navedenih stručnjaka. Kako je prethodno spomenuto, Clarence King je bio sla­ van geolog s Američkog instituta za geološka mjerenja. Paleontolog

O. C. Marsh, bio je jedan od prvih lovaca na fosile dinosaura, te predsjednik Nacionalne akademije znanosti od 1883. do 1895. No, kako smo vidjeli, F. W. Putnam iz harvardskog muzeja Peabody, poslije je promijenio svoje mišljenje i rekao kako izgleda da kalup lubanje potječe  iz špiljskog taloga.

Može li se sigurno tvrditi da je lubanja iz Calaverasa autentična ili krivotvorena? Dokazi su toliko protuslovni i zbunjujući da bismo, čak i da lubanja doista potječe iz indijanskog špiljskog groba, mogli sumnjati na svaki predložen konačan zaključak. Čitatelj bi mogao na trenutak stati i razmisliti na koji bi način on odlučio o pravoj sta­ rosti lubanje iz Claverasa.

Međutim, treba imati na umu da lubanja iz Calaverasa nije bila jedino otkriće u tom nalazištu. U obližnjim naslagama slične staro­ sti otkriveno je i mnogo kamenog oruđa. A, kako ćemo vidjeti, u istom području otkriveno je još ostataka ljudskog kostura.

S obzirom na to, lubanja iz Calaverasa ne može se odbaciti bez prethodnog pažljivog razmatranja. Kako je 1928. rekao sir Arthur Keith: "Priča o lubanji iz Calaverasa ... ne može se zanemariti. Ona je 'duh' koji progoni sve istraživače pretpovijesnog čovjeka ... isku­ šavajući do krajnjih granica,  snagu vjere  svih stručnjaka."

JOŠ NEKI LJUDSKI FOSILI IZ KALIFORNIJSKE ZLATNE POKRAJINE

Predsjednik bostonskog Prirodoslovnog društva je 1. siječnja 1873. čitao izvatke pisma dr. C. F. Winslowa, o otkriću ljudskih kostiju u planini Table u Tuolumneu. O tomu otkriću, koje se dogodilo 1855. ili 1856., Winslowa je detaljno izvijestio kapetan David B. Akey,

koji mu je svjedočio. To se dogodilo  10 godina prije prvog izvješća

J. D. Whitneya o slavnoj lubanji iz Calaverasa.

Winslow je tvrdio sljedeće: "Dok sam boravio u rudarskom kam­ pu, upoznao sam se s kapetanom Davidom B. Akeyjem, bivšim zapovjednikom kalifornijske dobrovoljne jedinice, kojeg su poz­ navali mnogi uglednici te države. Tijekom razgovora sam saznao da je 1855. i 1856., zajedno s drugim rudarima bušio rupu u planini Table u Tuolumneu, na dubini od oko 60 m od njezine strmine, u potrazi za zlatnom žilom. Rekao je da su u tunelu u planini, udalje­ nom oko 15 m od onog u kojem je on radio, te na istoj razini, rudari koje je osobno poznavao, no čijih se imena danas ne sjeća, otkrili potpuni ljudski kostur. Cijeli kostur rudari su navodno osobno izvu­ kli na površinu i pohranili ga u kutiju, a svi prisutni su zaključili da je kostur nedvojbeno u istom stanju kao i u trenutku taloženja. Iako ne zna što se od tada dogodilo s kostima, svjedoči o istinitosti tog otkrića kao i o tome da su kosti pripadale ljudskom kosturu te da su bile savršeno očuvane. Lubanja je bila slomljena na mjestu desne sljepoočnice, gdje se nalazila mala rupa, kao da je nedostajao dio lubanje, no nije siguran je li ta pukotina nastala prije ili nakon iska­ panja ... Pretpostavlja da je kostur otkriven na dubini od 60 m od površine, te 24-60 m od otvora ili ulaza u tunel. Kosti su bile vlažne, budući da su ležale među šljunkom veoma blizu stanca, a iz tunela je istjecala voda. Gospodin Akey je ušao u tunel s rudarima, koji su mu pokazali mjesto na kojemu je kostur otkriven. Ondje je vidio drvo i neke njegove slomljene dijelove. Iako se ne sjeća imena tu­ nela, zna da se nalazio oko 400 m istočno od tunela Rough and Ready, nasuprot Turner's Flata, druge dobro poznate točke. Nije mogao sigurno utvrditi kojem je spolu pripadao kostur, koji je bio srednje veličine. Kosti su u trenutku otkrića bile međusobno spojene, a ne odvojene."

Tvrdi se da je šljunak koji se nalazi neposredno iznad temelja u planini Table u Tuolumneu, u kojem je otkriven kostur, star između 33 i 55 milijuna godina. To bi značilo da je i kostur iste starosti, osim ako nije poslije dospio u šljunak, iako o tome nemamo nikakve dokaze.

Dr. Winslow nije našao nijedan dio kostura koji je vidio Akey. No, jednom drugom prilikom je skupio neke fosile, koje je poslao

muzejima na istočnoj obali SAD-a. Dio lubanje, za koji je ugledan kraniolog* dr. J. Wyman utvrdio da je ljudskog podrijetla, Winslow je poslao muzeju Prirodoslovnog društva u Bostonu. Fosil je obilje­ žen na sljedeći način: "Iz okna u planini Table, na dubini od 54 m ispod površine, u zlatnom nanosu, među naplavljenim kamenjem i u blizini ostataka mastodonta. Gornji sloj tvori kompaktna i čvrsta bazaltna masa. Otkriven u srpnju 1857. Darovan vlč. C. F. Winslo- wu od strane pl. Paula K. Hubbsa, u kolovozu 1857." Drugi dio iste lubanje, slično obilježen, poslan je muzeju Akademije prirodnih zna­ nosti u Philadelphiji.

Nakon saznanja o tom otkriću, J. D. Whitney je počeo osobno is­ traživati. Saznao je da je Hubbs bio dobro poznat stanovnik kali- fornijskog grada Valleja i bivši predstojnik ministarstva obrazovanja. Hubbs je poslao Whitneyu detaljno pismeno izvješće o otkriću u Valentinovom rudniku, koji se nalazio južno od Shaw's Flata. Whit­ ney je napisao: "Osnovne činjenice su sljedeće - Valentinov rudnik je bio okomit i strop mu je bio obložen daskama, tako da s površine ništa nije moglo pasti tijekom podzemnih radova, koji su se obav­ ljali isključivo u šljunčanom kanalu, nakon prokapanja okna. Nema nikakve dvojbe da se uzorak nalazio u pukotini kanala ispod planine Table, kako je to tvrdio gosp. Hubbs." Fragment lubanje je otkriven u vodoravnom rudarskom oknu (ili rovu), koji je vodio od glavnog okomitog okna, na dubini od 54 m ispod površine. Hubbs je tvrdio daje: "vidio dio lubanje neposredno nakon što je izvađen iz žlijeba za ispiranje u koji je unesen lopatama." Uz kost se nalazio karakte­ rističan zlatonosni pijesak. U istom je rudniku otkrivena i kamena posuda za drobljenje. William J. Sinclair je pretpostavio da su se tu­ neli iz drugih rudnika možda presijecali s onima iz Valentinova rud­ nika. To bi objasnilo kako je dio lubanje dospio tako duboko ispod površine. No, Sinclair je priznao da prilikom svog posjeta 1902., nije mogao pronaći staro Valentinovo okno. To znači da nije imao izravan dokaz kako su okna tog rudnika bila povezana s nekim drugim tune­ lima. Dakle, njegova se teorija, kojom je želio opovrgnuti dokaz

*  kranion grč. lubanja, kraniolog - stručnjak u poznavanju karakteristika lubanje i određivanja svojstvava pojedinih ljudi iz oblika i sastava njihove lubanje.

kojemu se protivio, osnivala na pukim spekulacijama. Šljunak u kojemu je ležao dio lubanje, nalazio se 54 m ispod površine i ispod 9 milijuna godina starog pokrivača od lave planine Table. Najstariji slojevi šljunka ispod lave stari su 55 milijuna godina. To znači da bi dio lubanje mogao biti star između 9 i 55 milijuna godina.

Dok je pregledavao kamene predmete, koji su pripadali dr. Pere- zu Snellu, J. D. Whitney je uočio ljudsku čeljusnu kost. Čeljust i artefakti su iskopani iz zlatonosnog šljunka, koji se nalazio ispod pokrivača od lave planine Table u Tuolumneu.  Čeljust je bila duga 14 cm, što je uobičajena dužina ljudske čeljusti. Whitney je istaknuo kako su svi ljudski fosili otkriveni u bogatom području zlatom, uključujući navedeno, bili anatomski suvremeni. Šljunak iz kojeg je iskopana čeljust, star je između 9 do 55 milijuna godina.

Whitney je izvijestio i o nekim otkrićima u okrugu Placer. Napri- mjer, opisao je ljudske kosti otkrivene u tunelu Missouri: "U torn tunelu, ispod lave, otkrivene su dvije kosti ... za koje je dr. Fagan utvrdio da su ljudskog podrijetla. Jedna od njih je navodno nožna kost; pojedinosti druge nisu poznate. Navedeni podatak je gosp. Good­ year dobio od gosp. Samuela Bowmana, u čiju se inteligenciju i pošte­ nje pisac uvjerio iz pripovijedanja njemu bliske osobe. Dr. Fagan je u to doba bio jedan od najpoznatijih liječnika u tom području. Prema podacima kalifornijskog Odsjeka za rudarstvo i geologiju, naslage u kojima su otkrivene kosti stare su više od 8,7 milijuna go­ dina.

Godine 1853., izvjesni dr. H. H. Boyce je otkrio ljudske kosti u Clay Hillu u okrugu El Dorado u Kaliforniji. Godine 1870., dr. Boy- ce je pismeno o tome obavijestio Whitneya, koji je od njega zatražio podatke: "Kupio sam udio u parceli na tom brdu, pod uvjetom da će osiguravati dovoljno bogato nalazište. Potom sam zajedno s vlasnikom počeo kopati okno kako bi rudnik mogao početi s radom. Tijekom kopanja, otkrili smo kosti o kojima govorite. Clay Hill je jedan od niza uzvisina, koje predstavljaju razvode između Placerville Creeka i Big Cahona i pokrivena je slojem bazaltne lave, debelim oko 2,4

m. Ispod tog pokrivača nalazi se oko 9 m debeli sloj pijeska, šljun­ ka i gline ... Kosti smo otkrili upravo u toj glini. Tijekom pražnjenja cijevi, ugledao sam neke komadiće materijala za koje sam utvrdio

da predstavljaju dijelove kostiju; a,  daljnjim  istraživanjem,  otkrio sam lopaticu, ključnu kost i dijelove prvog, drugog i trećeg rebra s desne strane ljudskog kostura. Bili su prilično  čvrsto  priljubljeni jedni uz druge; no, na zraku su se počeli raspadati. Nismo otkrili ništa drugo." Kako navodi Whitney, Boyce je: "tvrdio da nema nikakve dvojbe o podrijetlu kostiju, te da je on posebno proučavao  ljudsku anatomiju."

William J. Sinclair je uporno, na sve načine pokušavao opovr­ gnuti to otkriće. Rekao je da nije mogao pronaći sloj ilovače jer je padina bila prekrivena krhotinama kamenja. I dalje: "Saznao sam ... da se kostur koji je otkrio dr. Boyce, nalazio na dubini od 11,4 m, u netaknutom sloju ispod 2,4 m debele  naslage takozvanog bazalta. No, u pismu se ne spominje da je upravo to dio kroz koji se probijalo bušenjem Boyceova okna." S obzirom na dvojbe oko točnog polo­ žaja okna, Sinclair je zaključio: "Kostur je možda otkriven na tak­ vom mjestu i na toj dubini u glini, da bi trebalo razmotriti moguć­ nost mlađeg pokapanja."

Sinclairove pretpostavke su opravdane i slažemo se da postoje razlozi za sumnje o starosti kosturnih ostataka  otkrivenih u  brdu Clay. No, značajnija je činjenica kako se ondje nalazilo toliko mno­ go kamenih krhotina da Sinclair nije mogao doprijeti do sloja gline, isključuje mogućnost mlađeg pokapanja u glinu s padine brda. Isto tako, ako je doista riječ o grobu mlađeg podrijetla, neobično je da se u njemu nalazi tako malo kostiju.

To nas dovodi do kraja našeg pregleda fosilnih ostataka ljudskih kostiju iz zlatonosnog šljunka u Kaliforniji. Usprkos mnogih nedo­ stataka dokaza, jedno je sigurno - ljudske kosti su otkrivene u terci­ jarnom šljunku, od kojih neki potječu čak iz eocena. Može se dugo raspravljati o tome kako su kosti ondje dospjele. Iako su izvješća o otkrićima katkad nejasna i nedosljedna, ona upućuju na pretpostav­ ku da nije samo riječ o neslanim šalama rudara ili mlađim indijan­ skim grobovima. Prisutnost mnogobrojnih kamenih predmeta u istim formacijama, koji su neosporno proizvod ljudskog rada, do­ datno potvrđuje autentičnost otkrića.

U pismu koje je u kolovozu 1879. uputio Američkom udruženju za  razvoj  znanosti,  njegov  predsjednik  i jedan  od  najistaknutijih

američkih paleontologa, O. C. Marsh, rekao je sljedeće o tercijar­ nom čovjeku: "Dokaz o tome koji je predstavio prof. J. D. Whitney u svojoj nedavno objavljenoj knjizi (Aurif. Gravels of Sierra Nevada) ("Zlatonosan pijesak iz Sierra Nevade"), toliko je uvjerljiv, a njegova pažnja i savjesnost prilikom istraživanja dobro je poznata, tako da su mu zaključci gotovo neodoljivi ... Trenutno poznate či­ njenice upućuju na pretpostavku da su američke naslage ljudskih ostataka i artefakata, iste starosti kao i pliocenski slojevi u Europi. Čini se kako je nedvojbeno da je čovjek postojao u tercijaru."

IZNIMNO DREVNA EUROPSKA OTKRIĆA

Dodatni dokazi o postojanju ljudi u ranom i srednjem tercijaru, do­ laze iz Europe. Kako navodi Gabriel de Mortillet, M. Quiequerez je izvijestio o otkriću kostura u švicarskom gradu Delemontu, u ilo­ vači bogatoj željezom koja navodno potječe iz kasnog eocena. De Mortillet je o tom otkriću rekao samo da trebamo sumnjati u izvornost ljudskih kostura, koji su otkriveni zajedno s još uvijek pričvršćenim kostima. Osim toga, izjavio je da trebamo oprezno postupati i sa sli­ čno očuvanim kosturom, koji je Garrigou otkrio u miocenskom slo­ ju u Midiju u Francuskoj.

Međutim, moguće je da su ti kosturi pripadali pojedincima koji su zakopani u eocenu ili miocenu. Ne mora nužno biti riječ o mla­ đim grobovima. Ovakva otkrića su problematična prije svega zato što ne možemo skupiti više podataka o njima. Tako raspolažemo samo sa sažetim opisom pisaca, koji ih opovrgavaju. Budući da su znan­ stvenici poput de Mortilleta, posumnjali u izvornost takvih otkrića, ona su ostala nezabilježena i neistražena, te ubrzo i zaboravljena. Koliko ih je još bilo? Možda nikada nećemo saznati. S druge strane, otkrića koja se uklapaju u prihvaćene teorije, podrobno su istražena, o njima se mnogo pisalo i sigurno su pohranjena u muzejima.

EKSTREMNE  ANOMALIJE

Kako smo vidjeli, neki znanstvenici su vjerovali da je čovjekoliki majmun živio čak u miocenu i eocenu. Neki odvažniji od njih čak su pretpostavili da su u istim razdobljima živjeli današnji ljudi. No, sada ćemo otputovati u još drevniju pretpovijest. Budući da je veći-

ni znanstvenika tercijarni čovjek predstavljao problem, možemo samo zamisliti kako bi im bilo teško ozbiljno razmatrati slučajeve o kojima ćemo upravo raspravljati. Iako smo oklijevali spomenuti ta­ kva otkrića jer izgledaju nevjerojatna, shvatili smo da bi se to onda pretvorilo u pregled dokaza samo onih stvari u koje već vjerujemo. A to ne bi bilo mudro, osim ako su naša trenutna vjerovanja doista točna.

U prosincu 1862., u časopisu The Geologist objavljeno je sljede­ će sažeto, ali intrigantno izvješće: "U okrugu Macoupin u Illinoisu, nedavno su u sloju ugljena prekrivenog 60 cm debelim škriljevcem, na dubini od 27 m ispod površine zemlje, otkrivene kosti čovjeka ... U trenutku otkrića, kosti su bile prekrivene korom ili slojem čvrste, sjajne tvari, crne poput samog ugljena, no ispod koje se, nakon što je sastrugana, nazirala prirodna bijela boja kosti." Ugljen u kojem je bio zakopan kostur iz Macoupina, star je najmanje 286, a možda čak i 320 milijuna godina.

Naši posljednji primjeri neuobičajenog dokaza iz pred-tercijar- nog razdoblja, ne ulaze u kategoriju fosilnih ljudskih kostiju, nego fosilnih čovjekolikih otisaka stopala. Profesor W. G. Burroughs, šef odsjeka za geologiju pri Koledžu Berea u Berei, Kentucky, izvijestio je 1938.: "Na početku gornjeg karbona (ugljeno doba), stvorenja koja su hodala na dvije stražnje noge i imala su čovjekolika stopala, ostavila su tragove u pijesku okruga Rockcastle u Kentuckyju. To razdoblje je poznato pod imenom doba vodozemaca, kada su životi­ nje hodale na četiri noge ili, mnogo rjeđe, skakutale, a stopala im nisu nalikovala ljudskima. No, u Rockcastleu, Jacksonu i nekim drugim područjima Kentuckyja, kao i na nekim mjestima od Pennsylvanije do, uključujući, Missourija, postojala su stvorenja s neobično čovje- kolikim stopalima, koja su hodala na dvije stražnje noge. Pisac je dokazao da su takva stvorenja postojala u Kentuckyju. Uz pomoć dr. C. W. Gilmorea, kustosa odsjeka za paleontologiju kralježnjaka pri Institutu Smithsonian, potvrđeno je da su slična stvorenja živjela u Pennsylvaniji i Missouriju."

Gornji karbon (Pennsylvanian), počeo je prije otprilike 320 mi­ lijuna godina. Pretpostavlja se da su se prve životinje, koje su hoda­ le uspravno - pseudosukijski tekodonti - pojavile prije otprilike 210 milijuna godina. Ta stvorenja nalik gušterima, koja su trčala straž-

njim nogama, nisu mogla ostaviti tragove repova, budući da su ih nosili uspravno u zraku. No, stopala su im više nalikovala ptičjim, nego ljudskim. Znanstvenici tvrde da su se prva majmunolika stvo­ renja pojavila prije oko 37 milijuna godina, pa očekuju da otisci sto­ pala nalik onima iz kentuckyjskog karbona, budu stari najviše 4 mi­ lijuna  godina.

Burroughs je napisao: "Svaki otisak ima pet prstiju i jasno izra­ žen luk. Nožni prsti su međusobno odvojeni kao kod ljudi koji nika­ da nisu nosili cipele." Navodeći još neke pojedinosti otisaka, Bur­ roughs je rekao: "Stopalo se svija unatrag kao na ljudskom stopalu i peta je čovjekolika."

Etnolog David L. Bushnell s Instituta Smithsonian, pretpostavio je da su otiske možda urezali Indijanci. Isključivši tu hipotezu, dr. Burroughs ih je pregledao mikroskopom te istaknuo: "Zrnca pijes­ ka u tragovima međusobno su bliža nego pješčana zrna kamena izvan tragova, što je rezultat pritiskanja stopalom stvorenja ... Pješčenjak koji se nalazi uz mnoge tragove, uvijen je zbog vlažnog pijeska koji se lijepio uz stopalo prilikom pritiskanja pijeska." Burroughs je na temelju tih činjenica zaključio da su čovjekoliki otisci stopala oblikovani pritiskanjem mekog, vlažnog pijeska prije nego što se on pretvorio u kamen, što se dogodilo prije oko 300 milijuna godina. Burroghova promatranja su potvrdili i drugi istraživači.

Prema Kentu Previetteu, Burroughs je zatražio i pomoć kipara. Previette je 1953. napisao: "Kipar je rekao da rezbarija u takvoj vr­ sti pješčenjaka, nije mogla biti stvorena bez ostavljanja umjetnih tragova. Uvećane fotomikrografije i infracrvene snimke, nisu razotkrile nikakve  'znakove rezbarenja ili  rezanja'."

Burroughs nakon toga više nije isticao da otisci potječu od čovje­ ka, no njegova opažanja to veoma uvjerljivo potvrđuju. Kada su ga poslije o njima pitali, Burroughs je rekao: "Izgledaju ljudska. Upra­ vo su zato veoma zanimljiva."

Znanstveni je establišment na predvidljiv način reagirao na tvrdnju da su otiske proizveli ljudi. Geolog Albert G. Ingalls je 1940. napi­ sao u časopisu Scientific American: "Ako je bilo koji oblik čovjeka ili čak njegov majmunoliki predak ili, pak, rani predak tog majmuna koji je bio sisavac, postojao u karbonu, tada je netočna čitava zna-

nost geologije, pa znanstvenici mogu dati ostavku i zaposliti se kao vozači kamiona. Zato, barem trenutno, znanost odbacuje atraktivna objašnjenja da je čovjek svojim stopalima proizveo te tajanstvene otiske u blatu iz karbona."

Ingalls je pretpostavio da otisci potječu od neke do danas nepoz­ nate vrste vodozemca. No, danas znanstvenici općenito ne shvaća­ ju ozbiljno teoriju o vodozemcima. Dvonožni vodozemci veličine čovjeka iz karbona, ne uklapaju se u prihvaćenu shemu evolucije kao ni ljudi iz karbona - oni raspršuju sve naše ideje o prvim vodo­ zemcima, namećući čitavo mnoštvo evolucijskih razvojnih oblika o kojima ne znamo ništa.

Ingalls je napisao: "Ono što znanost sigurno zna, osim ako je 2 + 2 = 7 ili ako su Sumerani imali zrakoplove i radio-prijamnike i slušali Amosa i Andyja, jest da te otiske nije proizveo nikakav čo­ vjek iz karbona."

Godine 1983., u novinama Moscow News pojavilo se kratko, ali zanimljivo izvješće o navodnom otisku ljudskog stopala u  150 mili­ juna godina starom jurskom kamenu, koje se nalazilo pokraj divov­ skog otiska tronožnog dinosaura. Taj otisak je otkriven u Turkmeni- stanu, jugoistočnoj republici tadašnjeg SSSR-a. Profesor Aman- nivazov, dopisnik turkmenske Akademije znanosti, rekao je da, iako otisak nalikuje ljudskom stopalu, ne postoji nikakav čvrst dokaz da doista pripada čovjeku. To otkriće nije  privuklo veliku pozornost, no, s obzirom na prevladavajuću klimu znanstvene misli, takvo za­ nemarivanje je očekivano. Poznato nam je samo nekoliko slučajeva takvih iznimno neuobičajenih otkrića, a s obzirom na to da mnoga od njih vjerojatno nikada nisu ni zabilježena, pitamo se koliko ih stvarno ima.