2. POGLAVLJE

KOPLJE SUDBINE

"Njih se može nazvati herojima samo utoliko što svoje zvanje ne crpe samo iz mirnog, sređenog, postojećim sustavom posvećenog tijeka stvari, već iz izvora čiji je sadržaj skriven i nije se razvio do sadašnjega bivstvovanja, iz unutarnjeg duha koji je još podzeman, koji kao na ljusku kuca na vanjski svijet i razbija je..."

Georg Friedrich Wilhelm Hegel
Filozofija povijesti

Adolf Hitler se među policama znamenite Dvorske knjižnice nije snalazio lošije od bilo kojeg drugog studenta Sveučilišta, jer je najveći dio godine provodio učeći u tihoj, toploj i dobro uređenoj čitaonici.

"Knjige su bile njegov svijet... U Beču je koristio Dvorsku knjižnicu, i to toliko revno da sam ga ponekad sasvim ozbiljno pitao ne namjerava li možda iščitati cijelu biblioteku, na što bi se on na mene, naravno, samo grubo otresao. Jednom me je poveo sa sobom u Dvorsku knjižnicu i odveo me u veliku dvoranu. Te nevjerojatne gomile knjiga, natrpane duž čitavih zidova, gotovo su me dotukle pa sam ga pitao kako s obzirom na to izobilje knjiga dobije upravo one koje mu trebaju. Stoga me je htio podučiti korištenju kataloga. Ali to me je samo još više zbunilo."

August Kubizek
Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj

U jutro nakon otkrića Koplja sudbine, Adolf Hitler nije ušao u čitaonicu da bi, kao što je to inače običavao, listao manje-više slučajno odabrane knjige koje su njegovim maglovitim kulama u zraku trebale dati supstanciju i potporu. Ovoga puta je u čitaonicu ušao odmjerena koraka i sa sasvim određenom namjerom - naime, kako bi kroz stoljeća pratio tragcarskoga koplja u riznici Hofburga, i to u vremenima prije nego što je po prvi puta u povijesti službeno spomenuto tijekom vladavine njemačkoga cara Otona Velikog.

U kratkom je roku marljivim korištenjem kataloga i izvornih povijesnih tekstova otkrio da se tijekom povijesti u različitim epohama za cijeli niz kopalja moglo s više ili manje prava tvrditi da su to upravo ona koplja koja su prilikom raspeća probola bok Isusa Krista.

Adolf Hitler brzo je prevladao zaprepaštenje zbog neočekivanog obrata.

Bio je uvjeren da će revnim istraživanjem uskoro biti moguće otkriti koje je koplje zaista bilo Longinusovo. Oduvijek se strastveno zanimao za povijest, jedini predmet u kojem se u školi isticao. Osjećao je samo prijezir prema svojim ranijim učiteljima - "Nisu imali osjećaja za mladež; njihov jedini cilj bio je napuniti nam glave i stvoriti od nas iste dresirane majmune kakvi su i sami bili. Ako bi nekada neki učenik pokazao i najmanji tračak samovolje, nemilosrdno su ga progonili."6

Samo njegov učitelj povijesti dr. Leopold Pözsch, vatreni njemački patriot za kojeg je Hitler tvrdio da je trajno utjecao na njegov razvoj, ostao je pošteđen njegove zajedljive kritike: "Tada smo sjedili tu, često oduševljeni do užarenja, povremeno čak do suza dirnuti... Naš mali fanatizam bio mu je sredstvo za naš odgoj. Meni je taj profesor od povijesti stvorio najomiljeniji predmet."

Ozbiljan mladić, koji će kasnije tvrditi: "Čovjek koji nema osjećaja za povijest je poput nekoga bez očiju i ušiju"7, nije imao velikih teškoća prosuditi značaj različitih kopalja koja su se nalazila razasuta naokolo po palačama, muzejima, katedralama i crkvama Europe i za koja je tvrđeno da je to upravo oružje centuriona Longinusa.

Jedno od njih (ili barem jedan njegov dio, naime, kopljište) visjelo je u velikoj vatikanskoj dvorani, no Rimokatolička crkva nikada nije ozbiljno tvrdila da je ono autentično. No, jedno je drugo koplje pronađeno u Krakovu, u Poljskoj, ali Adolf Hitler uskoro je otkrio da je pritom riječ o

6 Mein Kampf.

7 Od završetka školovanja strastveno se zanimao za povijest i zaista je prilično dobro poznavao tijek europske povijesti. U svojim razgovorima uvijek je iznova često citirao povijesne primjere i paralele. Štoviše, Hitlerovo je razmišljanje bilo u potpunosti povijesno orijentirano, a svoju svijest o poslanju izvodio je iz povijesnih predodžaba.točnoj kopiji koplja u Hofburgu (doduše, bez umetnutog čavla), koje je povodom hodočašća izrađeno po zapovijedi Otona III kao poklon Boleslavu Hrabrom. Sljedeće koplje, koje bi se s najvećom vjerojatnošću moglo smatrati autentičnim, bilo je povezano s pričom o starom crkvenom piscu Johannesu Chrysostomosu. To koplje, koje su mnogi smatrali kopljem što ga je iskovao stari hebrejski kovač Phineas, u trinaestom je stoljeću Ludvig Pobožni prilikom povratka s jednog od križarskih pohoda donio iz Konstantinopola u Pariz. Tvrdilo se kako je to koplje pobudilo zanimanje velikog dominikanskog skolastika Tome Akvinskog.

Adolf Hitler bio je do krajnosti uzbuđen kada je pronašao jedno koplje koje je očigledno tijekom svoje povijesti bilo povezano s legendom o sudbini svijeta. Sudbinu tog koplja što je potjecalo iz trećeg stoljeća različiti su povjesničari po svoj prilici uspjeli pratiti do desetog stoljeća, sve do vladavine saskoga kralja Henrika I Ptičara, u čijim je rukama po posljednji puta viđeno u bitki kod Unstruta, gdje je saska konjica potukla hunske pljačkaše. Nakon te bitke koplje je na tajanstven način iščezlo iz povijesti, jer nije pronađeno ni prilikom Henrikove smrti u Quedlinburgu, ni prilikom krunidbe njegova isto tako poznatog sina Otona Velikog, prvoga vlasnika Svetoga koplja koji se poimence navodi u riznici Hofburga.

Hofburško koplje po prvi puta se spominje u saskoj kronici u vezi s bitkom na Leškom polju (pokraj Beča) gdje je Oton ostvario odlučujuću pobjedu nad mongolskim hordama koje su sa svojim lukovima i strijelama pustošile Europu i bile strah i trepet gdje god se pojavile. Nakon toga se ono spominje kada je Oton u Rimu kleknuo pred papom Ivanom XII, a ovaj mu je njime dotaknuo rame kako bi ga na taj način simbolički proglasio vladarom Svetoga Rimskog Carstva.

Adolf Hitler, koji je već tada prema intelektualcima i akademicima s dugim titulama gajio samo prijezir, bio je uvjeren da će njegova daljnja istraživanja popuniti prazninu i da će iz toga proizaći da je to bilo isto koplje koje je - a da se u povijesti nije ni spominjalo - prešlo s oca na sina, koji su bili smatrani velikim saskim junacima.8

8 Heinrich Himmler, Hitlerov Reichsführer SS-a, zadužio je najsposobnije njemačke znanstvenike koji su bili zaposleni u nacističkom Okultnom uredu da premoste tu prazninu u povijesti koplja. To im nije uspjelo. Dr. Walter Stein, korištenjem jedinstvene metode povijesnih istraživanja koja se zasnivala na "proširenju svijesti", otkrio je da je kralj Henrik I poslao koplje engleskom kralju Athelstanu. U bitki kod Malmesburyja ono im je pomoglo poraziti Dance. Koplje je potom, kadaKako je Hitler, prateći kroz stoljeća tragove koplja, naišao na znamenite ljude i moćne dinastije koje su ga posjedovale i koristile se njegovim moćima, sa zadovoljstvom je ustanovio kako se začudna legenda oko koplja iz stoljeća u stoljeće potvrđivala, kako u dobru tako i u zlu.

Mauricije, vođa tebanske legije, držao je koplje u ruci kada je ispustio posljednji dah i kada je kao mučenik smaknut pred rimskim tiraninom Maksimilijanom jer se nije htio moliti rimskim poganskim bogovima.

Tebanska legija je po naredbi Dioklecijana domamljena iz Egipta kako bi sudjelovala u masovnom okupljanju rimske vojske kod Le Valaisa (285. godine nove ere), gdje je trebalo biti održano pogansko žrtveno slavlje ne bi li se oživjela sve slabija vjera legionara u rimske bogove.

Mauricije, manihejski kršćanin, prosvjedovao je protiv Maksimilijanove prijetnje kako će zbog kršćanske vjere ubiti svakog desetog čovjeka njegove legije, te je u odlučnoj gesti pasivnog otpora kleknuo pred vlastitim vojnicima i ponudio da se, umjesto njima, njemu odrubi glava. Prema predaji, njegove su posljednje riječi bile: "In Christo morimur."

Stari, iskusni vojnici tebanske legije dali su se potaknuti tim primjerom pasivnog otpora te su radije pristali umrijeti sa svojim vođom nego se klanjati rimskim bogovima u koje više nisu vjerovali. Čak ni stvarno izvršeno odsijecanje glave svakom desetom čovjeku nije promijenilo njihove namjere. Sve u svemu, 6.666 legionara - vjerojatno najdiscipliniranija trupa koja je u povijesti staroga Rima postojala - oslobodilo se oružja i pognulo svoje glave pod mač. Maksimilijan je donio strašnu odluku da pobije cijelu legiju i svojim je bogovima prinese kao žrtvu - bila je to vjerojatno najodvratnija ljudska žrtva u povijesti Staroga svijeta.9

Mučenička smrt tebanske legije oslabila je poganski svijet i oslobodila put za pobjednički uspon Konstantina Velikog i obraćenje Rimskoga Carstva kršćanstvu.

se vjenčao s Athelstanovom sestrom Eadgitom, poklonjeno Otonu Velikom. Uz taj miraz bio je vezan uvjet da se europski garnizonski gradovi pretvore u trgovačka središta. Tako je Oton Veliki postao poznat kao "Osnivač gradova" koji je dao prve konture novom gospodarstvu Europe.

9 Doduše, krvava drama tebanske legije nadmašena je tisuću godina kasnije čudovišnim rimokatoličkim inkvizicijskim procesom protiv katarskih i albigenskih manihejaca u Toulouseu. Ondje je 60.000 pasivnih boraca otpora - muškaraca, žena i djece, u jednom jedinom danu spaljeno ili prepušteno maču. Samo plinske peći Auschwitza i Mauthausena mogu se mjeriti s bestijalnom okrutnošću i đavolskom namjerom toga djela.Konstantin Veliki, jedan od najtajanstvenijih likova u povijesti, tvrdio je kako je njime, dok je u epohalnoj bitki na Mulvijevom mostu kod Rima u ruci držao Longinusovo koplje, upravljala "Providnost". Ta bitka odlučila je o pitanju tko će vladati Rimskim Carstvom i izravno je dovela do toga da je kršćanstvo proglašeno službenom vjerom Rima.

Kasnije je podmukli Konstantin "zmijsku moć" koplja iskoristio kako bi slomio pasivni otpor "Goluba" i podjarmio novu religiju kako bi poslužila njegovim častohlepnim planovima koji su se svodili na to da očuvaju Romulov ratnički duh Rima. On je sveti talisman moći i otkrivenja pritisnuo na prsa dok je stajao pred okupljenim crkvenim očima Prvog ekumenskog koncila, gdje je kao "trinaesti apostol" odjeven u carski purpur imao hrabrosti sam proglasiti dogmu o Presvetom Trojstvu i nametnuti je Crkvi. U svojim poznim godinama, kada je u Konstantinopolu gradio novi Rim - bastion koji će tisuću godina odolijevati svim napadima - Konstantin je pri obilasku granica novoga grada pred sobom držao koplje, govoreći: "Slijedim korake onoga kojega vidim kako hoda preda mnom."

Koplje je tijekom stoljeća postupne propasti Rimskoga Carstva igralo važnu ulogu, i to kako u obrani od prijetećih napada sa sjevera i istoka, tako i pri obraćanju barbara na novu vjeru i pridobivanju za rimsku stvar.

Hitlera se duboko dojmilo kada je vidio kako je koplje iz generacije u generaciju prelazilo s jednoga kandidata na drugog i kako su svi oni, s uvijek promjenjivim motivima, na njega polagali pravo: ljudi poput Teodozija, koji je njime ukrotio Gote (385. godine nove ere), Alarika Hrabrog, koji je prešao na kršćanstvo i zahtijevao koplje nakon što je opljačkao Rim (410. godine nove ere), Aetiusa, "posljednjeg Rimljanina", i moćnog zapadnog Gota Teodorika koji je s kopljem pozvao Gale da kod Troyesa unište barbarske horde i divlje Atiline Hune natjeraju u bijeg (452. godine nove ere).

Justinijan, apsolutistički i duhovni licemjer, koji je ponovno osvojio područja staroga Rimskog Carstva i svome narodu podario poznati "Corpus iuris civilis", uzdajući se u koplje nadao se velikoj budućnosti.

Podigao ga je u zrak kada je zapovjedio zatvaranje Atenske filozofske škole i iz svojega carstva protjerao grčke znanstvenike. Bila je to kobna odluka kojom je srednjovjekovna Europa lišena grčkoga duhovnog blaga, helenističke mitologije i umjetnosti, te joj je time dodijeljena atmosferamraka i predrasuda koje su tek tisuću godina kasnije protjerane blistavom svjetlošću talijanske renesanse.

U osmom i devetom stoljeću koplje je i nadalje ostalo stvarna os oko koje se vrtio povijesni proces. Tajanstveni talisman je, primjerice, postao stvarno oružje u rukama franačkoga vojskovođe Karla Martela, koji je sa svojom vojskom kod Poitiersa (732. godine nove ere) postigao čudesnu pobjedu nad nagomilanim snagama Arapa. Poraz bi značio da bi cijela zapadna Europa bila podvrgnuta vlasti i religiji islama.

Karlo Veliki (800. godine nove ere), prvi car Svetoga Rimskog Carstva, svoju je dinastiju utemeljio na posjedovanju koplja i s njime povezanom legendom o sudbini svijeta - legendom koja je privukla najveće znanstvenike Europe da služe civilizatorskoj snazi franačke stvari. Karlo Veliki je, uzdajući se u svoje pobjedničke snage, vodio 47 vojnih pohoda. Povrh toga, koplje je bilo povezivano s Karlovim jedinstvenim proročanskim sposobnostima, koje su mu omogućile da u Španjolskoj pronađe grob svetoga Jakova i da svojim sablasnim darom predvidi nadolazeće događaje.

Oboje mu je priskrbilo aureolu svetosti i mudrosti. Tijekom čitavog života taj je car, o kojemu postoje mnoge legende, uvijek živio i spavao u dosegu svog voljenog talismana; tek kada mu je na povratku s jednog od njegovih pobjedničkih vojnih pohoda nesrećom ispao iz ruku, njegovi podanici u tome su s pravom vidjeli najavu predstojeće tragedije i njegove skore smrti.

Hitler je fasciniran pratio putovanje koplja kroz to vremensko razdoblje u kojem su živjeli svi junaci njegova djetinjstva. Na svoje čuđenje i zadovoljstvo ustanovio je da su veliki likovi njemačke povijesti, koji su nastavali snove njegove mladosti, koplje gledali kao talisman moći, kao svetu uzdanicu svojih ambicija.

10 Hitler je u to vrijeme Karla Martela smatrao jednim od svojih velikih heroja.

Kasnije će proklinjati tog franačkog vojskovođu: "Samo u Rimskom Carstvu i u Španjolskoj u doba arapske vladavine kultura je bila važan čimbenik. Pod Arapima je ostvaren upravo zadivljujuć standard. U Španjolsku su nagrnuli najznačajniji znanstvenici, mislioci, astronomi i matematičari iz cijeloga svijeta i istodobno je ovdje procvao duh tolerancije i najčišćeg viteštva. S kršćanstvom su došli i barbari. Da Karlo Martel nije pobijedio kod Poitiersa - svijet je, kao što vidimo, već tada bio u židovskim rukama, toliko je slabo bilo kršćanstvo - vjerojatno bismo bili obraćeni na islam, tj. na vjeru koja veliča herojstvo i Sedmo nebo otvara samo hrabrim ratnicima.

Tada bi germanske rase bile osvojile svijet. Samo ih je kršćanstvo spriječilo u tom." (Hitlerovi razgovori za stolom: 28. kolovoza 1942.)U tom vremenu između krunjenja cara Karla Velikog u Rimu i propasti starog njemačkog carstva točno tisuću godina kasnije, ukupno je četrdeset i pet careva polagalo pravo na Koplje sudbine. A koja su se blistava moć i viteštvo pritom razvijali! Koplje je tijekom tog tisućljeća bilo poput prsta sudbine i oblikovalo je uvijek nove sudbine, koje su stalno iznova skretale povijest Europe u potpuno novim pravcima.

Pet saskih careva, koji su naslijedili Karolinge kao posjednike talismana moći, ljudi poput Otona Velikog, vodili su znamenite živote svjetskopovijesnog značaja.

No, oni koji su najviše poticali Hitlerovu maštu bila su sedmorica nevjerojatnih Hohenstaufena, uključujući i legendarnog Friedricha Barbarossu i njegovog nećaka Friedricha II.

Oni su zaista bili Nijemci neprispodobive veličine. Friedrich Barbarossa (1152-1190), koji je u sebi povezao krv međusobno zaraćenih Welfa i Švaba, posjedovao je svojstva vladara kojima se Hitler zaista mogao samo diviti: viteštvo, smionost, neograničenu energiju, borbenost, želju za pustolovinama, začuđujuću inicijativu i prije svega određenu okrutnost, koja mu je podarila sposobnost da u isto vrijeme pobuđuje strah i širi susretljivost. Friedrich Barbarossa, koji je sanjao o tome da bez rimskih legija iznova uspostavi staro Rimsko Carstvo, osvojio je cijelu Italiju i pokazao se nadmoćnim čak i papi. Porazio je Rim i osobno je vodio napad na Vatikan, kako bi papu otjerao u progonstvo. Potom je s Kopljem u ruci klečao u Veneciji i poljubio noge papi kojega je prethodno porazio, no bilo je to samo lukavstvo kako bi dobio na vremenu da ponovno osvoji Italiju. Konačno je Barbarossa poginuo. Koplje mu je prilikom prelaženja jedne rijeke na Siciliji u trenutku smrti kliznulo iz ruke.11

Jedan je, međutim, zasjenio čak i sjajnog Barbarossu: Friedrich II Hohenstaufen (1212-1250), koji se u povijesti Europe uzdigao poput sjajnog kometa i uzdrmao njezine temelje. Bio je talentiran, neobično inteligentan i posjedovao je legendarne okultne sposobnosti. Tečno je govorio šest jezika i bio je hrabar vitez i lirski pjesnik koji je svoje Minesängere inspirirao da opjevaju Sveti gral. Neusporedivi Friedrich istodobno je bio zaštitnik umjetnosti, jednako vrijedan kao i hrabar vojskovođa, državnik 11 Adolf Hitler je svoje nepristupačno Orlovo gnijezdo na Obersalzbergu nazvao "Barbarossa". Isto ime - "Operacija Barbarossa" - dao je i svom napadu na Rusiju.nezamislive oštroumnosti i uz sve to zagonetna pojava: dijelom svetac, dijelom vrag. Taj knez, švapskoga podrijetla, odrastao na Siciliji koja je u to doba pripadala prostranom njemačkom carstvu, sa saracenskim je vojnicima govorio arapski, uzdržavao je velik harem, napisao je prvu znanstvenu raspravu (o lovu na sokolove), vjerovao je u astrologiju i prakticirao alkemiju. Posjedovanje Koplja cijenio je više od svega ostaloga i pretvorio ga je u središnju točku cijeloga svog života. Osobito se tijekom svojih križarskih pohoda (u kojima je Franjo Asiški Koplje nosio sa sobom za djelo milosrđa) i tekućih borbi s talijanskim državama i papinskom vojskom oslanjao na njegovu snagu.12

Ali najvažnije otkriće do kojeg je mladi Hitler došao u svojim istraživanjima o povijesti Koplja nije bilo ni u kakvoj vezi s carevima i njihovim moćnim dinastijama. Bilo je to otkriće da je Koplje poslužilo kao povod utemeljenja teutonskog viteštva čija su veličanstvena i hrabra djela i njihov neopoziv zavjet te asketska disciplina nekada bili stvaran sadržaj njegovih djetinjih snova.

Adolf Hitler proveo je tri dana sa svojim prvim nesigurnim pokušajima da prodre u povijest Longinusova koplja. Možda je, dok je koračao bibliotekom i s polica vadio djela velikog njemačkog filozofa Georga Friedricha Hegela, osjećao kako mu kralježnicom prolaze žmarci. Vjerojatno mu se, naime, činilo da se svi ti muževi, koji su tijekom povijesti polagali pravo na Koplje i ostvarivali njegovu legendu, dobro uklapaju u Hegelov opis junaka koji su utjecali na povijest svijeta: Junaci koji ostvaruju volju apsolutnog duha, plan Providnosti.

"Njih se može nazvati junacima samo utoliko što svoje zvanje ne crpe samo iz mirnog, sređenog, postojećim sustavom posvećenog tijeka stvari, već iz izvora čiji je sadržaj sakriven i nije se razvio do sadašnjeg bivstvovanja, iz unutarnjeg duha koji je još podzeman, koji kao na ljusku kuca na vanjski svijet i razbija je...

Ali istodobno su bili oni koji su razmišljali, koji su imali spoznaju o tom što je potrebno i za što je došlo vrijeme. To je upravo istina njihovoga vremena i njihovoga svijeta.

12 Adolf Hitler svojim je trupama dao zapovijed za krvavu bitku odstupnice, dok su njegovi inženjerci imali zadatak da s bojišnice u Italiji izvuku spomen-kamen Friedricha II Hohenstaufena i prenesu ga u Njemačku.Njihova je stvar bila poznavati opći, neophodan stupanj svojega svijeta, učiniti ga svrhom i u njega uložiti svu svoju energiju. Stoga ljude svjetskog značaja, heroje jednoga doba, treba priznati kao one koji su došli do spoznaje; njihova djela, njihovi govori najbolje su toga vremena."

Hegelova filozofija pomalo je nadilazila moć shvaćanja mladog Hitlera, koji ne bi bio sposoban razabrati finu razliku kao što je to u pojmova bitka i egzistencije. Ali u Hegela je postojao jedan aspekt koji mu je odgovarao, naime u duši filozofa kao da se sav moralni osjećaj topio kada bi promatrao ono što je on nazivao "svjetskopolitičkim herojima":

"Povijest svijeta nalazi se na jednoj višoj razini od one gdje se nalazi moral, koji je osobni karakter i savjest individue. Moralni zahtjevi, koji su irelevantni, ne smiju utjecati na svjetskopovijesna djela i njihovo provođenje. Ne smije im se suprotstaviti uvijek ista priča o osobnim vrlinama - skromnosti, poniznosti, ljubavi prema bližnjemu i snošljivosti."

Hegelova ideja da takvi heroji imaju puno pravo razoriti sve što im se nađe na putu ostvarivanja njihove velike sudbine, snažno se pozivala na grandiozan osjećaj u Hitlerovim grudima da i on mora ispuniti jedan takav zadatak.

Sav cinizam nad vlastitom osobom, sva njegova skepsa glede autentičnosti njegovog prvog neobičnog nadahnuća prilikom promatranja glave koplja u Hofburgu, rastopili su se dok je susprežući dah čitao ove Hegelove riječi, koje kao da su potvrđivale ulogu koju je odigrao dugi niz posjednika Koplja. Njegova svijest o vlastitom poslanju bila je toliko snažna da je u grudima izazivala bol. Koplje u riznici skrivalo je, dakle, ključ do moći! Ono je bilo ključ ostvarenja njegove svjetskopolitičke sudbine!

Na neki način i on je morao proniknuti u njegove tajne i njegovu snagu iskoristiti za vlastite častohlepne planove za njemački narod. Nije li na kraju on sam bio besmrtni Siegfried, kojega je sudbina predodredila za to da muževe njemačke krvi trgne iz duboka sna u koji su zapali nakon sumraka bogova? Blistavi junak kojem je bilo suđeno oči svih Nijemaca uzdići k njihovom duhovnom nasljeđu?

Bilo je kasno poslijepodne kada je Hitler plaho i pun strahopoštovanja ušao u riznicu kako bi bacio još jedan pogled na Sveto koplje. U sljedeće tri godine još će bezbroj puta hodočastiti na isto mjesto kako bi promatrao staro oružje i otkrio njegove tajne.Ali opet je u prvom trenutku bio potpuno zbunjen. Osjećao je kako iz glave koplja izbija neobična i silna snaga, ali nije je mogao pobliže odrediti.

Dugo je stajao ondje zureći u neriješenu zagonetku: "Pomno sam proučavao svaki detalj u njegovom obliku, boji i supstanciji, svakog časa spreman primiti poruku.

Polako sam postao svjestan silne, nadnaravne prisutnosti što je okruživala staro oružje; bila je to ista ona prisutnost što ulijeva strahopoštovanje i koju sam u rijetkim prilikama svoga života osjećao u svojoj nutrini, u kojima sam slutio da me očekuje velika sudbina."

I tako je počeo shvaćati značenje koplja i podrijetlo njegove legende, jer intuitivno je osjećao da je ono sredstvo objave - "most između svijeta čula i svijeta duha".

Adolf Hitler je kasnije o tom trenutku, dok je stajao ondje pred kopljem, tvrdio: "Otvoren mi je prozor prema budućnosti i u strjelovitom prosvjetljenju ugledao sam jedan budući događaj, koji mi je s apsolutnom sigurnošću obećavao da će krv u mojim žilama jednoga dana biti predodređena spasiti nacionalnu dušu mojega naroda."

Adolf Hitler te je večeri napustio riznicu Hofburga u nepokolebljivom uvjerenju da će on sam jednoga dana kročiti iz mraka kako bi osobno zatražio pravo na Koplje sudbine i time ispunio velik svjetskopovijesni zadatak.

Čovjek koji će jednoga dana postati neosporni vođa Trećega Reicha nikada nije pripovijedao što je vidio u tim kratkim trenucima dok su se pred njegovim očima topili obrisi riznice, a on je strjelovitim prosvjetljenjem bio prenesen u budućnost.

Možda je čak vidio samoga sebe kako trijumfalno stoji pred Hofburgom kako bi se obratio austrijskim nacistima što su se u gustim redovima okupili na Heldenplatzu13 i nesretnim i zbunjenim građanima što su napučili Ring: "Proviđenje mi je nametnulo zadaću da ponovno ujedinim njemačke narode... zadaću da svoju domovinu vratim njemačkom carstvu.

Vjerovao sam u taj zadatak. Živio sam za njega i sada sam uvjeren da sam ga obavio."14

"Budući događaji pred sobom bacaju sjenu", kazao je Goethe, znameniti njemački pjesnik i transcendentalist.

13 Trg heroja.

14 Hitlerov govor prilikom pripojenja, a nakon okončanja "Operacije Otto" kojom je Austriju pridružio njemačkom carstvu (14. ožujka 1938).Možda je, dakle, te večeri vizija budućnosti mladoga Hitlera, dvadeset i četiri godine prije nego što je došao na vlast, bila izuzetno zlokoban omen!

Ma kako trijumfalnu ili sablasnu viziju da je imao pred očima, sigurno je da je ona potpuno promijenila način njegova života. "U taj grad došao sam još kao dječak, a napustio sam ga kao ozbiljan i smiren čovjek", kazao je Hitler u Mein Kampfu. Od toga trenutka nadalje više nije osjećao potrebu za utjehom što je može pružiti ljudsko prijateljstvo. Te noći počeo se pripremati za iseljenje iz stana što ga je do tada dijelio s Augustom Kubizekom. Sada je bio čovjek potpuno prepušten sam sebi - čovjek čiji je zadatak bio ispuniti silnu i strašnu sudbinu.

"Što li je samo moglo navesti Adolfa Hitlera da me napusti bez ijedne riječi ili znaka?" uzviknuo je razočarani Gusti kada se s praznika vratio u praznu sobu u Stumpergasse.15

1515 August Kubizek:
Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj.