To da je Krist sišao Jakovljevim ljestvama duhovnog svijeta posvjedočili su vodeći posvećenici svih starih hramova misterija. Dolazak boga Sunca najavili su proroci i sibile, mitologije svih rasa kao i mudraci svih naroda. No, kada je Krist poprimio zemaljski lik i tumarao među ljudima, nije prepoznat kao dugoočekivani Mesija. Najveći duhovni događaj u razvoju čovječanstva prošao je gotovo nezapaženo.

"Što vi mislite, tko sam ja?" pitao je Krist svoje učenike, nakon što je u njihovoj sredini proveo dvije godine pune dogodovština. Neki su ga smatrali ponovno uskrslim Ilijom; dokaz je to da su vjerovali u inkarnaciju. Drugi su kazali kako su mislili da je on od mrtvih uskrsli Ivan Krstitelj. To pokazuje da se u to doba računalo i s mogućnošću "inkorporacije". Samo ga je Petar u trenutku zgusnute intuicije prepoznao kao u vječnosti rođenoga sina Božjega.

Kristova učenja i čudesna iscjeljenja bili su po svom karakteru kako objava tako i javna primjena učenja i običaja koji su do tada bili očuvani u tajnim misterijskim središtima. Ali činjenica da je cijeli život Isusa Krista bio ispunjenje antičkih inicijacijskih kultova postala je vidljivom tek kada je Lazara uskrsnuo od mrtvih.

Lazar, brat Marije Magdalene i Marte, bio je iniciran po starom postupku što su ga u znaku Jone stoljećima prakticirali hebrejski proroci.

Postupak inicijacije potpuno se izjalovio. Dok je Lazarovo astralno tijelo odlebdjelo u svijet duhova, njegov ego izbrisan je stvarnom fizičkom smrću. Kada je došao trenutak u kojem je trebao iskoračiti iz groba, ustanovljeno je da je bio ne samo mrtav, nego da mu se tijelo već nalazilo u stanju raspadanja.

Ivanovo evanđelje vrlo jasno kaže da je Lazar ležao u "hramskom snu" inicijacije: "Lazar, naš prijatelj spava, ali ja idem da ga probudim.""Učenici mu na to rekoše: ako spava, Gospodine, bit će zdrav.

Isus je govorio o njegovoj smrti; a oni su mislili da govori o običnom spavanju!

Tada im istom otvoreno reče: Lazar je umro. I ja sam veseo radi vas što nisam bio ondje, da poraste u vjeri. Ali hajdemo k njemu...

No, nekolicina među njima (Židova koji su promatrali) govorili su:

Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?

Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, što bijaše rupa u špilji i na kojoj je ležao kamen.

Isus reče: Dignite kamen. Gospodine, već zaudara, reče mu pokojnikova sestra Marta - četiri su dana što je umro.

Ne rekoh li ti - odvrati joj Isus - da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?

Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče: Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.

Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.

Rekavši to viknu jakim glasom: Lazare, iziđi!

Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: Razvežite ga i pustite ga da ide!"74

Lazar je bio posljednji koji se podvrgao tradicionalnom inicijacijskom postupku proroka Starog zavjeta. On je također bio prva ljudska duša koja je na sebi iskusila nov oblik inicijacije što ga je Krist darovao čovječanstvu: inicijacija Ja. Pokušajmo, koliko to ljudski razum dopušta, shvatiti na koji se način taj značajan prijelaz ostvario.

Lazarovo "Ja", njegov zemaljski smrtni "ego", uspavan je u njegovom fizičkom tijelu dok se njegovo aktivirano astralno tijelo u kozmosu proširilo.

Da je inicijacija protekla normalno, Lazar bi se bio probudio i sjećao bi se te astralne vizije duha-bića u nebeskim sferama makrokozma. On bi se također bio sjećao da je bio sjedinjen s narodom-duhom koji živi u krvi židovske rase. To znači da bi Lazar ostvario stupanj inicijacije koji bi mu bio dao pravo nazivati se "Lazarom, Izraelićaninom" i tako bi obavljao službu koja bi ga bila pretvorila u pravog svjedoka i proroka Jehove.

Ali jedino stari oblik inicijacije nije mogao ostvariti, naime trajno spajanje ljudske duše i njenog višeg Ja. Ona je mogla proizvesti samo neku

74 Biblija, Kršćanska sadašnjost, 1987.

vrstu sjećanja na postojanje vječnog Ja, no nije mogla dušu promijeniti u toj mjeri da bi postala živim i pouzdanim instrumentom individualnog ljudskog duha. Luciferova i Ahrimanova intervencija u ljudski razvoj ljudskom je duhu oduzela mogućnost da u duši čovjeka, tako dugo dok živi na Zemlji, nađe trajno utočište. Tek nakon smrti duša i duh bili su međusobno sjedinjeni.

I tako je bilo i u Lazara kada se njegova inicijacija izjalovila i kada je prekoračio prag smrti. U tom trenutku sjedinjen je sa svojim višim Ja i s tog uzvišenog i posvećenog stajališta svoj cijeli zemaljski život vidio je rasprostrt pred sobom poput saga.

Ali, upravo je više Ja, individualni ljudski duh, na kojega je u tom kontekstu Krist ukazao kao na "Oca". I uistinu se cijeli smisao Kristove inkarnacije može izraziti njegovim riječima: "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu, osim kroz mene." A i sljedećim riječima: "Ja i Otac sam jedno."

Glas što je Lazara pozvao iz groba bio je glas njegovog višeg Ja. Snaga koja mu je vratila život, ponovno mu oživjela i iscijelila tijelo, bila je snaga koja je izlazila iz njegovog vječnog bića. Jer intuitivno doživljavanje Krista-bića točno je odgovaralo doživljaju njegova individualnog duha.

Kada je Isus Krist zauzeo mjesto hijerofanta, majstora inicijacije, i probudio Lazara, stajao je ondje kao iskupitelj čovječanstva, predstavnik vječnoga Ja na Zemlji, koji je uzaludno pokušao biti rođen u duši svakog pojedinog čovjeka.

U punoj suglasnosti s antičkim predajama misterija, Lazarova samosvijest hipnozom je izbrisana. No, prvobitni hijerofant nije ju mogao dozvati natrag u život. Umjesto toga Lazar je probuđen snagom beskonačne ljubavi, makrokozmičkim egom Krista. Za Lazara je ta stara tradicija dobila nov sadržaj. Ponovno je rođen s intuitivnim znanjem da ljudska duša u Kristu može postati živim oruđem duha.

Lazar je bio prvo ljudsko biće koje je kroz Krista iskusilo ponovno stjecanje vlastitog višeg Ja. Doživljaj koji će Pavao kasnije, nakon što je Krist svojom smrću i uskrsnućem na Golgoti za čovječanstvo izvršio slično djelo, zaodjenuti u riječi: "Ja živim. Ali ne ja, nego u meni živi Krist."

Rudolf Steiner u svojim predavanjima o Ivanovu evanđelju razotkriva da nije samo Lazar, kada ga je Krist probudio iz mrtvih, bio taj koji se vratio natrag u tijelo. Njegova odgovarajuća istraživanja Akaške kronike iznijela su na vidjelo začuđujuću činjenicu: Ivan Krstitelj, kojemu je devetnaest mjeseci ranije na zapovijed Heroda Antipe odsječena glava, također je istog trenutka ustao od mrtvih. Steiner opisuje kako su Lazar i Ivan živjeli zajedno u jednom tijelu, bili jedinstveni glede svojih motiva i ciljeva, ali su putovali različitim duhovnim razinama.

Steiner dalje osvjetljava taj uzvišeni misterij otkrivajući da je iz groba ustali Ivan Krstitelj ista osoba kao i Ivan koji je napisao Evanđelje i Otkrivenje.

To se nagovješćuje i u samom evanđelju kada se Ivana opisuje s "On, kojega je Gospodin ljubio". Naravno da je Bog svim ljudima ravnomjerno podijelio svoju ljubav. Izraz samo odgovara staroj inicijacijskoj tradiciji u kojoj hijerofant kandidata kojega budi iz mrtvih naziva "ljubljenim"

Inkarnacija Krista u tijelu i krvi ljudskoga Isusa bila je silazak duha Sunca u kalež Mjeseca, slika koja je u srednjem vijeku postala simbolom grala.

Krist je došao kako bi Ja-svijest Židova, a kasnije i cijeloga čovječanstva, podigao iznad ograničene i predrasudama opterećene lojalnosti prema obitelji, plemenu i rasi. No, da bi se preobrazio ljudski egoizam i da bi se svim ljudima donijela univerzalna ljubav, najprije se morala promijeniti priroda same krvi, budući da je krv nositelj nacionalnog i rasnog identiteta. Krist je to djelo za čovječanstvo mogao dovršiti samo tako da oživi elemente i pretvori ih u duhove zemlje. Ta Krist je i Petru rekao (čije aramejsko ime Kephas znači "Kamen") da na stijeni - naime na zemlji - želi izgraditi crkvu svoju.

Mojsije, koji je židove izveo iz egipatskog ropstva, bio je prvi koji je ugledao odraz silazećeg Isusa kada mu se indirektno pokazao u gromovima i munjama i u "gorućem grmu". To postupno prožimanje i oduhovljavanje elemenata nastavilo se tijekom cijelog Kristovog života na zemlji.

Daljnji stadij u tom golemom nevidljivom procesu u kojem se duh Sunca zaručio s carstvom prirode, ostvaren je svetom Posljednjom večerom, kada je Krist dijeleći svojim učenicima sakramente kruha i vina kazao:

"Uzmite i jedite; ovo je tijelo moje. Pijte iz ovoga svi, jer ovo je krv novoga i vječnog saveza." Posljednje djelo kroz koje se božansko-ljudski Isus Krist inkarnirao u tijelo našeg planeta zbilo se prilikom prolijevanja svete krvi na Golgoti, kada je rimski centurion kopljem probo Kristovo tijelo.75

75 "Kada je počeo razvoj zemlje, ljudsko Ja fizički je prikvačeno na krv. Krv je vanjski odraz ljudskoga Ja. Ljudi bi svoje Ja činili sve jačim i jačim i bez pojave Kris

Smrt na križu i uskrsnuće iz groba bilo je javno ispunjavanje starih inicijacijskih oblika pred forumom svjetske povijesti; tajni ritual inicijacije sada je prenesen na vidljivu razinu povijesnog zbivanja.

Luciferov i Ahrimanov poraz na križu sačuvao je zemaljski život čovječanstva od ponora i posvetio ga svetom putu koji je vodio natrag u svijet duhova. Bilo je to djelo beskonačne ljubavi koje je pružalo jamstvo da će čovjek postupno vratiti natrag svoje vječno Ja kako bi ono moglo dovršiti svoju duhovnu sudbinu. Bog ljubavi žrtvovao se za dušu čovječanstva kako bi ona postala živom posudom individualnog ljudskog duha: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.

Predmeti koji su korišteni prilikom tog izuzetno potresnog rituala na Golgoti u srednjem su vijeku postali cijenjenim relikvijama. No, religiozna predanost kojom su te relikvije čuvane nije se zasnivala ni na lažnoj sentimentalnosti ni na neumjesnom materijalizmu.

S pravom se vjerovalo da su pojedini predmeti i komadi odjeće korišteni prilikom tih starih inicijacijskih obreda "napunjeni" svetim silama i iz tog razloga na njih se gledalo kao na talismane bijele magije. I zbog toga su, iako u daleko svetijem smislu, koplje, čavli, kalež i trnova kruna, odjeća, mrtvački pokrov i slično u svih kršćana izuzetno štovani sve dok s osvitom renesanse u petnaestom stoljeću nije počelo doba racionalizma.

Svakoj relikviji pripisivane su jedinstvene sile. Križ je obožavan jer je mogao otkloniti zlo. Trnova kruna u svih koji su je vidjeli budila je dubo

ta zapali bi u razvijanje egoizma. Od toga su sačuvani događajem na Golgoti. Što je moralo poteći? Ono supstancijalno što je suvišno kod Ja, morala je isteći krv. Ono što je počelo time kada su na Maslinskoj gori kapi znoja Spasiteljeve tekle poput krvi, to se moralo nastaviti tako da iz rana Krista Isusa poteče krv. Ono što je tada teklo kao krv, to je znak za ono što se moralo žrtvovati kao višak egoizma u ljudskoj krvi. Stoga moramo prodrijeti dublje u spiritualno značenje žrtve na Golgoti. Ono što se zbilo na Golgoti, to kemičaru - kao čovjeku sa samo vanjskim intelektualnim pogledom - nije razvidno. Ako bi netko krv što je istekla na Golgoti kemijski analizirao, našao bi isto od tvari koje bi pronašao i u krvi drugih ljudi. No, onaj tko tu krv pregledava sredstvima okultnog istraživanja, taj će ustanoviti da je to zaista drugačija krv. Prekomjernom krvlju čovječanstva ljudi bi, da nije došla beskonačna ljubav i da ta krv nije mogla poteći, morali skončati u egoizmu. Beskonačna ljubav primiješana je krvi što je tekla na Golgoti; a okultni istraživač otkriva tu beskonačnu ljubav kako potpuno prožima tu krv na Golgoti. A budući da je pisac Lukina evanđelja osobito htio opisati kako je vječna ljubav kroz Krista došla na svijet, koji postupno treba istjerati egoizam, tada će ostati u toj ulozi." (Rudolf Steiner: Lukino evanđelje, 1909.)

ku poniznost. Ruho je bolesnima obećavalo zdravlje i nov život i u svih koji su se odlučili za kontemplativni put redovničkog života izazivalo je duhovnu viziju Kristova života na zemlji. Posuda od jaspisa76, iz koje je Krist dijelio sakramente kruha i vina i u koju je Josip iz Arimateje uhvatio malo Svete krvi, postala je poznata kao Sveti kalež; simbolizirala je kršćanski put k umrtvljivanju egoizma i ponovnom rođenju duha u Kristu.

Na isti je način i Longinusovo koplje tijekom povijesti trebalo steći jedinstveno značenje za razvoj ljudske svijesti; značenje iz kojeg će se razviti vjerovanje da njegove sile mogu imati utjecaja na tok povijesti.

U prologu ove knjige već smo opisali kako je rimski centurion Gaius Cassius, predstavnik Poncija Pilata, prilikom raspeća sačuvao tijelo Isusa Krista od sakaćenja farizejskih vojnika i kako je, kada je kopljem probo tijelo Isusa Krista da bi dokazao da je nastupila smrt, ispunio proročanstvo Izaije: "Nijednu mu kost neće slomiti", te proročanstvo Ezekijelovo:

"Gledat će na onoga koga su proboli."

Ali Longinusovo djelo ima još veće značenje. Kako bi se njegove posljedice potpuno shvatile, moramo imati na umu što se dogodilo u tom trenutku kada je bacio koplje između četvrtog i petog rebra Isusova i do srca probio tijelo.77

Krv što se iz rane slijevala na tlo bila je sredstvo kroz koje je duh Sunca dospio do inkarnacije u tijelu same Zemlje. Longinusovo koplje tako je izazvalo rođenje kozmičkog Krista kao duha zemlje.

Duh-biće, sadržan u Svetoj krvi, iz te se rane poput svetog elementa u tragovima slijevao na zemlju, neka vrsta kružećeg homeopatskog bakarna pomoću kojega je makrokozmičko Ja Krista-bića moglo iznova oživjeti astralnu sferu i prožeti eterično carstvo zemaljskog organizma.

76 Posuda od jaspisa bila je sadržana u velikom srebrnom kaležu što ga je navodno mistički lik Melkidezeka predao Abrahamu, praocu židovske rase. Kasnije je dospjela u ruke Josipa iz Arimateje, u čijoj je kući održana Posljednja večera.

77 Sukladno mitologiji Starog zavjeta tijelo muškarca stvoreno je od petog rebra.

U razvoju ljudskog embrija spolni se organi oblikuju tek nakon što se stvorilo četvrto rebro, ali prije nego što nastane peto. Ta simbolika došla je do izražaja i prilikom raspeća, jer je krv što se probijala kroz ranu od koplja istjecala između četvrtog i petog rebra, znak za to da je Krist bio uzvišen iznad podjele čovječanstva na dva spola.

Kristova svjetlost što je zaslijepila Pavlovo duhovno oko dok se nalazio na putu za Damask bila je nova aura sunca-etera, prvi sjaj sa zemlje koji je u sebi nosio obećanje da će cijeloj odumirućoj egzistenciji zemlje dati nov život i ponovno je svrstati u carstvo makrokozma kojim vlada Sunce.

Da vrijeme-duh nije inspirirao Longinusa da u tom trenutku baci svoje koplje u grudi Spasitelja, Sveta krv nikada ne bi potekla. Veliko čudo, kaže Ivanovo evanđelje, bilo je to što je krv izbila iz beživotnog tijela:

"Nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah potekoše krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči - njegovo je svjedočanstvo istinito i on zna da govori pravo - da i vi trajno vjerujete."

Gaius Cassius Longinus izveo je pravo djelo na pravi način, na prikladnom mjestu i u odgovarajućem trenutku. I u tom trenutku samo se u njegovim rukama nalazio cijeli budući razvoj zemlje i čovječanstva.

Na taj način nastala je legenda oko Longinusova koplja da svatko tko ga dobije u svoj posjed u rukama drži sudbinu svijeta. Jer, ma tko da je tijekom sljedećih stoljeća u povijesti kršćanstva polagao pravo na koplje, postao je značajnom povijesnom ličnošću u svjetskim razmjerima, ako je na pravedan način nastojao ostvariti pravedne ciljeve što ih je, ovisno o stanju razvoja ljudske svijesti, propisivao vrijeme-duh. Ili bi postao oruđem antiduha vremena i pokušao krivotvoriti te ciljeve, kako bi na taj način čovječanstvo zaveo na obožavanje lažnih bogova i bacio ga u ponor materijalizma.

Fineasovo koplje, koje je kroz cijeli Stari zavjet simbol jedinstvenih sila svojstvenih židovskoj rasi, igralo je odlučujuću ulogu i u ritualu raspeća.

Na tom je koplju, naime, Kristu pružena octom natopljena spužva u znak da se židovska krv pretvorila u žuč i da više nije značajna za razvoj čovječanstva, budući da je na korist i pomoć cijeloga čovječanstva zamijenjena krvlju novoga saveza. Jer zaista postoji načelo razvoja ljudske svijesti: Ono što je nekada bilo najmoćniji nositelj dobra, postat će, kada se istroši i odigra svoju ulogu, oruđem tragedije i zla. Ostajanje pri starim plemenskim običajima i obredima i strogim rasnim predrasudama s obzirom na nove i univerzalne impulse, koji su htjeli uključiti cijelo čovječanstvo, židovskoj je rasi moglo nanijeti samo najstrašnije patnje koje je neki narod na zemlji ikada morao pretrpjeti.

Rudolf Steiner čak je i u arhitekturi svog Goetheanuma u Dornachu izrazio svoje shvaćanje kozmičkog kršćanstva. Unutrašnjost zdanja s dvjema kupolama bila je remek-djelo rezbarskog umijeća. Dinamička sredstva oblikovanja i formiranja sve dijelove zgrade uključivala su u središnju temu apokalipse: veliki drveni stupovi u rezbarenim su serijama kroz sedam pečata otkrivenja ilustrirali shvaćanje zakona metamorfoze, a prve psihodelične slikarije stoljeća pojavile su se kao freska na kupolama ili u šarenim staklenim ukrasima prozora.

Posljednja želja Dietricha Eckarta, dok je ležao na samrtnoj postelji, bila je da se ta zgrada, što je prvobitno trebala biti izgrađena u Münchenu i nazvana "Johannesbau", spali do temelja, a da dr. Steiner i najuži krug njegovih adepata poginu u plamenu. Zapaljena je na Silvestrovo 1922. dok je dr. Steiner držao večernje predavanje za 800 osoba. Požar je podmetnuo njemačko-švicarski urar, fanatični nacist i revni član jedne priznate Crkve. Zlatnici kojima je plaćen za svoje djelo pronađeni su sljedećeg jutra na njegovom pougljenjenom lešu. Dr. Steiner i njegovi prijatelji izbjegli su smrt samo zato što palikuća nije radio onako brzo kako je bilo planirano.

Najvažniji razlog za paljenje Goetheanuma bila je namjera da se uništi veliki drvorez koji je prikazivao Trojstvo zla. Dr. Steineru bilo je potrebno nekoliko godina da od brjestovine izradi otprilike deset metara visoku rezbariju koja je Isusa Krista, prilikom njegove pobjede nad Luciferom i Ahrimanom, predstavljala kao predstavnika čovječanstva. Kako u javnim tako i u privatnim izlaganjima ukazivao je na demonskog duha koji je nadahnjivao Hitlera i inspirirao nacistički svjetonazor. Drvena figura Lucifera je pokazivala u karakterističnoj pozi. Hitler je urlao od bijesa, a Eckart ga je nagovorio neka je pokuša uništiti. Ta skulptura, koja u vrijeme podmetanja požara još nije bila potpuno dovršena, tada se još nalazila u Steinerovu ateljeu u podrumu zgrade i na taj je način izbjegla požaru.

Sada je to najvažniji komad u novom Goetheanumu što ga je zamislio Steiner i dao ga izgraditi u betonu, prije nego što je u travnju 1925. zauvijek sklopio oči. Više od milijun ljudi, među njima i mnogi Nijemci, tada je putovalo u Dornach kako bi ga vidjeli.