Put Rudolfa Steinera prema inicijaciji obuhvaća tri stadija: pripremu, rosvjetljenje i posvećenje. On se uzdiže i u trima fazama duhovne percepcije: imaginacije, inspiracije i intuicije. Imaginacija otvara viziju duhovne pozadine fizičkog svijeta, dok, naprotiv, inspiracija razotkriva makrokozam i pruža razumijevanje ondašnjeg stanja i duhovnih hijerarhija koje ga nastavaju. Intuicija, konačno, čovjeka osposobljava da postane punovrijedan stanovnik makrokozma, u njemu djeluje i komunicira sa svim stupnjevima duhovnih bića. Kako se ta svojstva razvijaju opisali smo u poglavlju "Ime na kamenu".
Treći stupanj duhovne percepcije otvara iste intuitivne spoznaje kao i Kozmička kronika, koja pruža pregled cjelokupne povijesti čovječanstva.
Ispričali smo kako je Adolf Hitler pod utjecajem droga po prvi puta doživio djelomičnu viziju razmatanja vremenske trake i kako je Haushofer svojom inicijacijom u društvo "Zelenog zmaja" uspio riješiti zagonetku Atlantide. Rudolf Steiner u jednom od svojih fundamentalnih djela Tajna znanost u obrisima opisuje Akašku kroniku, kako slijedi: "Čak ni činjenice pradavnih prošlosti za okultno istraživanje nisu nestale.
Kada neko biće stigne do tjelesnog življenja, tada s njegovom tjelesnom smrću prolazi materijalno. No, ne 'nestaju' na isti način i duhovne sile što ih to tjelesno izbija iz sebe. One u duhovnim osnovama svijeta ostavljaju svoje tragove, svoje točne kopije. A tko je sposoban kroz vidljiv svijet uzdići se do percepcije nevidljivog, taj će konačno stići do toga da pred sobom ima nešto što bi se moglo usporediti s ogromnom duhovnom panoramom na kojoj su zabilježena sva protelda zbivanja svijeta. Te neprolazne tragove svega duhovnog u Okultnoj znanosti nazivamo Akaškom kronikom."
U tom kontekstu sasvim kratko ćemo se pozabaviti time što je Rudolf Steiner s obzirom na nepresušan izvor imao reći o Kristovoj inkarnaciji na koju je gledao kao na odlučujuću prekretnicu u razvoju ljudske svijesti.
Steinerova Kristologija i sva njegova učenja što se odnose na Krista mogla su se svesti neposredno na to da je pod utjecajem Kozmičke kronike stajao na Golgoti pred križem - bio je to događaj što mu je ostao pred očima ne manje živo i jasno od samog povijesnog događaja raspeća.
"Razvoj moje duše", pisao je Steiner u autobiografiji, "zasnivao se na činjenicama da sam, duboko prožet svečanim znanjem, stajao pred misterijem Golgote."Cijeloga života nije bio spreman prihvatiti nešto samo na temelju "Vjerovanja u Objavu". Stoga je otvoreno zauzeo neprijateljski stav prema ortodoksnom kršćanstvu Crkava. Kada je na svom putu samoinicijacije stigao do stupnja intuitivne percepcije, bio je izuzetno iznenađen kada je utvrdio da Akaška kronika potvrđuje autentičnost Novog zavjeta.
Održao je niz predavanja o evanđeljima, pri čemu je čitao izravno iz Kozmičke kronike, te je na miran, dostojanstven i neosoban način objašnjavao prizore i doživljaje iz Isusova života što su se u tom trenutku odvijali pred njegovim duhovnim očima.71 Budući da nije morao prevladavati tradicionalne sumnje, te nije davao prednost nijednoj od Crkava i nikada nije pomnije proučavao evanđelja, na to je polje, za osjetila nevidljive stvarnosti, stupio bez predrasuda i sa znanstvenom objektivnošću uvježbanog promatrača.
U tom ciklusu predavanja o evanđeljima, koja su možda najvažniji doprinos razumijevanju kršćanstva u današnje doba, nalazi se i niz objavljen pod naslovom Peto evanđelje. Taj naslov Steiner je odabrao kako bi nagovijestio da će Akaška kronika jednoga dana i sama postati novim evanđeljem cijeloga čovječanstva.
S tim predavanjima Steiner ispunjava jednu prazninu koja začudo postoji u sva četiri evanđelja, odaje određene pojedinosti iz Isusova života, i to između njegove dvanaeste i tridesete godine, što znači od prizora u hramu kada je kao mladić vodio prvu ozbiljnu raspravu o židovskim spisima do trenutka kada ga je Ivan Krstitelj krstio u Jordanu te se u njemu inkarnirao kozmički Krist.
Iz Steinerovih usta saznajemo pojedinosti o Isusovim putovanjima svijetom što su bila povod mnogim nepotvrđenim legendama i vidimo kako mladi Nazarećanin putuje iz zemlje u zemlju kako bi upoznao vjere i inicijacijske kultove pojedinih naroda.
71
"Kada bi Rudolf Steiner govorio o pojavama i događajima nadosjetilnog svijeta, bilo je to kao da je u njima kod kuće... On nije opisivao, gledao je stvari i prizore i dao je gledati ih pri čemu su se kozmičke pojave čovjeku činile kao realne stvari na fizičkom planu. Kada se njega slušalo nije se moglo sumnjati u njegov duhovni vid, koji je bio jasan poput fizičkog gledanja, samo daleko opširniji..." (Izvaci iz razgovora s Edouardom Shuréom, francuskim dramatičarom i stručnjakom na području starih misterija, povodom niza predavanja što ih je Rudolf Steiner 1906. održao u Parizu.)Čini se kao da je Isus iz Nazareta svojim prodornim vidovnjačkim pogledom uvidio kako je Luciferovim i Ahrimanovim zlim duhovima uspjelo ostvariti propast duhovnih sposobnosti i postupno nestajanje svijesti, sve do totalnog ograničavanja na svijet osjeta, proces što se zbio u vrijeme velikih civilizacija što su uslijedile odlasku s Atlantide.
Ma kamo došao - u Indiju, Perziju, Egipat, Babilon, Kaldeju ili Grčku - vidio je propadanje kultova misterija tih starih civilizacija preko kojih su brahmani, veliki svećenici, faraoni, proroci i sibile nekada primali naputke nebeskih hijerarhija.
Luciferov i Ahrimanov dvostruki pogubni utjecaj ljude je lišio sposobnosti zahvaljujući kojima su se prije osjećali kao duhovna bića u duhovnom prostoru. Lucifer je prodro u krv čovječanstva kako bi stvorio bezgraničan egoizam i opći osjećaj samodopadnosti, a Ahriman je prekinuo vezu ljudi s makrokozmom i učinio ih slijepima prema djelovanju duhovnih sila u prirodi. Čovjek, izgubljen za svijet duha, sada je fizički svijet promatrao kao jedini postojeći i slijedom toga je nakon smrti slijep ulazio u makrokozam. Budući da se ljudska duša, koja se u svijetu duša nalazila u vlasti Ahrimana, na zemlji mogla ponovno roditi samo kao još veći egoist, izazvana je lančana reakcija koja ljudima nije ostavljala nikakvu nadu u izbavljenje.
Postupno nastavljanje tog tragičnog procesa nije se odnosilo samo na ljude. Cijeli zemaljski organizam kao i sva njegova carstva bili su upleteni u taj silazak u izolaciju od duhovnog i tonuli su sve dublje u materijalizam i smrt. Isusu iz Nazareta činilo se kao da je cijeli život na zemlji upao u ruke zlih sila, te da će cijelo čovječanstvo i priroda biti povučeni u vječni mrak ponora.
Rudolf Steiner opisuje kako je Isus iz Nazareta, ma kamo na zemlji hodočastio, čuo pobjedničku himnu zlih sila, i da je ta himna mraka naj - glasnije odjekivala u hramovima i svetištima u kojima su nekada gajeni i njegovani misteriji duha:
"Aum, amen!
Vladaju zla,
Svjedoci propadajućeg Jastva,
Od drugih naučena krivnja Sebstva,
Doživljena u kruhu svagdašnjem,
U kojem ne vlada volja nebeska,Budući da čovjek se odijeli od Vašeg carstva
I zaboravi imena Vaša,
Vi oci na nebesima."72
Možda je tu pobjedničku himnu zlih sila lakše shvatiti prikaže li se manje poetski. Bilo je to kao da se hijerarhije Lucifera i Ahrimana time što govore: "Zlo je odlučujuće", žele narugati ljudima. Čovjek se lažnim ponosom i nezasitnim željama dovodi u iskušenje. Bezgranični egoizam uvlači ga u neprijateljstvo i krivnju prema susjedima i prisiljava ga na ogorčenu borbu za vlast i materijalne probitke (kruh svagdašnji). Volja očeva gubi se a da je nitko nije čuo, carstvo neba odsječeno je od zemlje pa se čak ni ime duha više ne smatra svetim.
U tom obliku himnu zla lakše prepoznajemo kao inverziju Očenaša, kojemu je Krist učio ljude kako bi im pružio jamstvo iskupljenja od zla i ponovnog uspostavljanja njihovog istinskog duhovnog identiteta.
Kroz mnoga stoljeća jedno je praznovjerje tvrdilo da se izgovaranjem Očenaša odzada održava crna misa. No, nitko nije znao stvarno značenje takvog neobičnog obreda. Izuzetak su bili nacisti. Himna zla, kao neka vrsta čina obožavanja, nuđena je kako kod "Ceremonije zagušljivog zraka", pri čemu se od jezgre SS-a zahtijevalo polaganje zakletve nepokolebljive vjernosti Luciferu, tako i kod crnih misa slavljenih s "potenciranom" krvlju Adolfa Hitlera.
Steiner u Isusu otkriva sjedinjavanje dviju ljudskih struja: stapanje bezgrešne prirode duše prije pada u istočni grijeh s najpotpunijom zemaljskom mudrošću, zadobivenom potom inkarnacijama u tisuću godinama dugom razvitku. I smatrao je da ta mistična unija između nebeske nevinosti i zemaljske mudrosti predstavlja posudu Svetog grala.
Po Steineru se Kristov ulazak u fizičko-povijesni proces zbio kada ga je Ivan Krstitelj krstio. U tom trenutku sveta Božja ljubav potekla je u kalež grala, i dogodilo se prvo sjedinjavanje "Krasote vječnosti s remek-djelom vremena".
Kozmička kronika razotkriva da se stapanje božanske i ljudske prirode odvijalo postupno tijekom tri godine što ih je Isus proveo na zemlji;
72
Iz Petog evanđelja, objavljeno po upraviteljima ostavštine, Dornach, Švicarska.čuda i događaji opisani u evanđeljima dokazuju kako se Krist sve više spajao s elementima zemlje i sve više prožimao dušu i tijelo Isusovo.
Završni stadij te uznapredovale priče o patnjama započeo je kada se Krist predao oslobađajućoj smrti fizičkog umiranja, a posljednja faza inkarnacije ispunila se na križu riječima "Bože moj, zašto si me ostavio?"
Duh univerzuma u jednom se svetom činu u cijelosti poistovjetio s tijelom palog čovjeka čija je svijest bila okovana granicama smrtnog mozga.
Bog ljubavi time se zaputio u krajnju izolaciju trodimenzionalne svijesti.
On je morao pobijediti smrt i time ponovno oživjeti umiruće zemaljsko življenje, kako bi ljude doveo do ispunjenja kozmičke sudbine i ponovno ih preobratio u punopravna kozmička bića.
Zbog prostornih razloga moramo se ograničiti na osvjetljavanje samo jednog jedinog aspekta Kristova života: način na koji je kršćanstvo tijekom povijesti dovelo do ispunjenja tajnih inicijacijskih kultova svih ranijih kultura.
Budemo li se držali te posebne teme, do određenog ćemo stupnja moći objasniti koje je bilo značenje prolijevanja krvi na Golgoti i na koji je način Longinusovo koplje postalo magičnim Kopljem sudbine.
Mnogi i raznovrsni obredi pretkršćanske inicijacije imali su jedan zajednički cilj. Htjeli su ostvariti privremeno odvajanje od fizičke svijesti kako bi otvorili putove k višim dimenzijama vremena i svijesti u kojem je do potpunog izražaja došlo bogatstvo duhovnih svjetova.
Pridržavanjem asketskog načina života i samodisciplinom kao i meditacijom prema različitim sustavima centri u astralnom tijelu potaknuti su na sazrijevanje i otvaranje, a eterično tijelo djelomično je uzdignuto iznad fizičkog, tako da se planirano putovanje u duhovni kozmos dotičnima moglo urezati u pamćenje.
Tijekom stvarnog procesa inicijalizacije, kada je astralno tijelo kandidata prošireno te provedeno kroz svijet duhova-bića, njegov "Ja" ni na koji način nije imao udjela u onom što se zbivalo. To znači da su se stari oblici inicijacije odnosili samo na astralno tijelo, a sam kandidat nije imao pojma o tom što se događa. Svijest o njemu samom hipnotičkim je putem bila izbrisana, tako da bi on upadao u stanje dubokog transa i prije nego što bi stvarna duhovna inicijacija započela. Tek kada bi obred bio okončan kandidat se budio do svjesnog zapažanja sebe, u kojem se sjećao duhovnih doživljaja pomoću kojih je njegovo astralno tijelo stiglo u makrokozam.Metode iniciranja s vremenom su postajale sve rafiniranije i opasnije, dok nisu našle svoj najviši izraz u "hramskom snu" starih Egipćana.
Ovdje bi kandidat pretrpio neku vrstu ritualne smrt. Odjeveno u mrtvačku odjeću i položeno u grob, njegovo "Ja" prebačeno je u stanje u kojem je, u odnosu na svoje tjelesne potrebe, kao na oštrici noža, balansiralo između života i smrti.
Na kraju cijelog opasnog postupka istupio bi hijerofant (veliki svećenik) i doskora još pokopanog pozvao bi na neku vrstu obrednog uskrsnuća.
Novoposvećena duša pretrpjela je neku vrstu mistične smrti, tako da su bili prestali svi tjelesni procesi, uključujući i metabolizam. Sada je bio probuđen u život sa sjećanjem-znanjem na svoje vječno Ja, koje je bilo astralno opaženo s one strane osjetime koprene. Kandidatu se činilo kao da je ponovno rođen. Ne bez razloga, posvećenici u Egiptu često su nazivani "dvaput rođenima".
Konačno je došao stadij ljudskog razvoja, u kojem je eterično tijelo toliko duboko uranjano u fizičko tijelo da se ta metoda smatrala previše riskantnom. Bio je to trenutak u kojem je počela primjena droga, među ostalim tzv. "Svete gljive", kojom se htjela ostvariti neka vrsta sintetičke inicijacije. U stadijima više svijesti, izazvanima drogama, onaj koji je bio na putu duhovne potrage čak je mogao stupiti u područje Akaške kronike te u jednom jedinom vremenskom kontekstu promatrati prošlost i budućnost.
Svici s Mrtvog mora
svjedoče o vizijama esenskih posvećenika pod utjecajem droga, koji su se poput egipatskih liječnika također koristili takvim sredstvima. U svijetu koji se spremao zauvijek se odreći svjetlosti duha, svako sredstvo kojim se mogao steći uvid u duhovnu stvarnost 73 moralo se činiti moralno opravdanim.73
John Allegro u svojoj je knjizi The Sacred Mushroom and the Cross opisao ka su eseni uz pomoć Amanite muscariae postizali više razine svijesti. On tvrdi da se događaji opisani u evanđeljima nikada nisu dogodili na Zemlji, nego su bili doživljeni samo u stadijima transcendentalne svijesti što ju je izazvala snažna gljiva. Slično krivo shvaćanje zastupala je i heretička sekta u trećem stoljeću, a bili su poznati pod nazivom doketisti. Allegrova zabluda može se objasniti time što mu je manjkalo bilo kakvo razumijevanje vremenskih dimenzija. Činjenica da su eseni već u pretkršćansku vrijeme pod utjecajem droge predvidjeli događaje iz Kristova života sigurno se ne može smatrati dokazom da Isus Krist nikada nije živio na Zemlji. Dapače, činjenica da su ta zbivanja vidovnjački prorečena u Kozmičkoj kronici koja izvješćuje o neprekinutom kontekstu može se procijeniti kao znak da se inkarnacija kasnije dogodila.Posljednje kod grubih obreda inicijacije, koja je bila izuzetno opasna i ni u kom slučaju uvijek uspješna, sastojalo se u tome da bi kandidat bio potpuno uronjen u vodu i nerijetko bi bio blizu utapanju. Ta metoda izazvala bi djelomično odvajanje eteričnog tijela od fizičkog tijela i dovodila je do neke vrste doživljaja višeg Ja. Kandidat je pred sobom, kao u velikoj panorami, vidio svoj život i tijekom nekoliko kratkih trenutaka proživljavao egzistenciju individualnog ljudskog roda. Takvo duhovno-obredno krštenje vještom je rukom obavio Ivan Krstitelj kada je Krist bio sišao zbog inkarnacije.
bglavac
edin.kecanovic
