KONVOJ

Kabul je već danima blokiran a nama je svega dosta, želimo otići, otići iz te shizofrenične atmosfere, iz te deprimirane zemlje koju više ne prepoznajemo, riješiti se stalne, nevidljive psihološke presije grada špijuna, potkazivača, grada u kojem nitko nikom ne vjeruje. Pripovijedalo se da su ceste opet pod kontrolom vlade, no čekao se konvoj. Već mjesec dana putuje se samo u zaštićenim konvojima i to u određene dane.

Garnizonu u Đalalabadu trebalo je isporučiti žito i gorivo, i polazak konvoja u pravcu Pakistana postao je neodgodiv. Konačno, jednoga jutra došao je po nas džip vojne milicije da nas sprovede u konvoj!

Dodijelili su nam dva vojnika u plavim uniformama koji su u otvorenom stražnjem dijelu našeg vozila montirali puškomitraljez. Pretpostavljali smo da su vojnici u našem lendroveru radi nekog našeg tajnog dogovora s pobunjenicima, to jest danas spriječe kako ne bismo iznenada kidnuli u nekom zavoju. Konvoj se sastojao od dvadesetak sivih sovjetskih transportnih kamiona. Tu su se nalazila i dva šareno obojena autobusa krcata civilima od kojih su neki već tjednima čekali da posjete obitelji i da se vrate u rodni grad.

Konvoj su predvodila bojna kola češke proizvodnje, zatim kamion vojnika i na začelju dva terenska vozila bugarske proizvodnje. Sve to stvaralo je sliku sivila i rata s gotovo tragikomičnim detaljem u obliku crvenog kombija s preplašenim čehoslovačkim inženjerima i njihovim debelim ženama. S njihovim zavežljajima i silnim putnim torbama imale su nešto zajedničko sa afganistanskim civilima. No između te tri grupe civila, vojnika i Čehoslovaka nije bilo dodira.

Vojnici, iako formalno u savezu, gledali su na Čehoslovake gotovo s jednakom mržnjom i prezirom kao i civili, dok su oni svojim nervoznim usklicima i namještenim osmjesima pokušavali biti simpatični.

Odbili smo bilo kakav dodir s njima. Oni su od nas Jugoslavena tražili ohrabrenje i blagonaklonost i zavidjeli nam na ležernom odnosu prema vojnicima u našim kolima. Žao nam je bilo tako se odnositi prema susjedima, no bilo kakav osmjeh ili komunikacija mogao bi poslije dovesti do većeg zbližavanja. A tu su se nalazili i vojnici među kojima je barem trećina u srcu bila na strani gerile. Od početka i u svakom trenutku i posvuda u Afganistanu

—    valjalo je naglašavati da smo mi Jugoslaveni jedno, a Rusi, Česi, Nijemci drugo. Tako su se ponašali svi naši u Afganistanu, a osobito u ovakvoj situaciji. Nikada se ne zna koji će konvoj biti zaustavljen. Kad bi došlo do toga, dio vojske naklonjene pobunjenicima otvorio bi vatru po svojim sjevernim saveznicima. Iako smo možda fizionomijama bili nalik našim susjedima, ipak u Kabulu nikad se nismo pomiješali s njima.

Nedugo nakon što smo krenuli, osjetili smo da ćemo biti napadnuti. Kako smo putovali,

ti bljeskovi slutnje postajali su izvjesni. Možda su to znali i vojnici. Možda i ona dvojica u našem lendroveru. Uska asfaltirana cesta probijala se kroz namrgođene strme klisure što su zaklanjala sunce i svjetlo. Svaki zavoj pojačavao je napetost. Svaka klisura najavljivala je borbu i smrt. Napali su nas trideset kilometara pred Đalalabadom, na samom izlasku iz klanca u plodnu dolinu. Strah koji je dostigao vrhunac pri izlasku iz klanca naglo je popustio. Već smo vidjeli procijep u klisuri, a u daljini se nazirala dolina i utvrđena točka — pet betonskih bunkera s garnizonom vojnika koji su čuvali ulaz u klanac. Već smo vidjeli bunkere i dim logorske vatre dok je kolona užurbano hrlila prema dolini, u sigurno područje zaštićeno

avijacijom i utvrđenim postajama.

Tek s blagim zakašnjenjem primijetili smo kako kolona usporava i kad smo stali, naglo je narasla sumnja. Uokolo nas izgorena vozila, vatra, zgarišta, tišina iz koje smo očekivali jauke ranjenika.

Pogledom smo tražili mrtve. Svatko je znao da slijedi napad — samo koliko dugo? Kao

štakor zaleđen strahom pred mačkom — tako nepomično stajala je i naša kolona. Kada je prva raketa zemlja—zemlja zasiktala zrakom, osjetili smo gotovo olakšanje.

X  X  X

Afganistansku  granicu  prešli  smo  sa  zalaskom  sunca.  Iza  nas  spustila  se  teška, bodljikavom žicom svezana brklja.

Razglas    od    250    wati    treštao    je    prema    brdima    poruke    o    socijalističkom

internacionalizmu i doktrinama ograničenoga suvereniteta. Sve smo to željeli brzo zaboraviti.

Pakistan, prva i do Peševara posljednja vojna i policijska stanica. Odmah iza granice velik cementni poligon — otok Pakistana i vlasti u toj plemenskoj zemlji. Cesta je samo po danu pod zaštitom države, takav je dogovor već od pamtivijeka. Jedino taj otok pod stalnom vojnom kontrolom nudi sigurno prenočište putnicima.

Pozdravili smo stražara, parkirali džip, odjenuli kapute i krenuli prema selu izvan

otoka.

—Kamo, gospodine? — vikao je uzbuđeni pakistanski vojnik i pokazivao na ploču.

—Here is the end of protected teritory, keep out, tribal area — (Ovdje je kraj zaštićene

teritorije — iza ovoga znaka plemenska teritorija, zakoni vlade nevažeći!) Smijem se i odmahujem rukom.

—Karasta? — pitam.

—Kha Asis hahli? Kamo?

—Braći Asis.

Smije se. Do toga trenutak nisam znao da ih Bebek poznaje. Smiju se i Bebek i

Pakistnac. Na urdu jeziku govori:

—E, ako ste prijatelji Asisa, oni su vam veće jamstvo nego cijela naša postaja. Nastavljamo pješice po praznoj cesti prema svjetlima u selu.

— Nosiš li im što? — pita me Bebek.

—Cugu — kažem.

—Ah, taj ima više cuge nego što smo ti i ja ikad vidjeli.

—   Ali ne ovakve — odgovaram i pokazujem bocu Badelovog kruškovca, koju sam dobio u našoj ambasadi u Kabulu.

Čim uđosmo u selo, oko nas se okupila radoznala gomila. Samo hladno i hrabro, govorimo jedan drugome i dijelimo čvrge bezobraznim klincima odgurujući ih od sebe. Naše samopouzdanje zbunjuje i bez poteškoća stižemo do Asisa. Dočekuje nas brat lojalist raširenih ruku.

—Gdje je debeli? — pitamo.

—   Na frontu, — odgovara Asis čudeći se. Asis mari samo za posao. Objašnjavam mu da

će ovoga puta stvarno nešto biti.

—   Potrebna su 5 kalašnikova i po dva Smitha i Westona — objašnjavam mu na urdu jeziku.

—A što je s tenkovima? — pita Asis. — Tenkovi će trebati pri povratku.

Bebek me moli da ne pretjerujem. Dobacujem mu da je sve pod kontrolom i da se ništa ne brinem.

Deset minuta kasnije pojavljuje se neki klinac noseći kalašnikove. Otvaramo i vadimo

ventile pokazujući da su svi neuporabljivi — made in Khyber Pass. Inzistirao sam na originalima znajući da su svi na fronti.

Strojnice vraćamo, kupujemo dva Westona. I ti su lokalne imitacije, sve je u najboljem redu, svi smo frendovi, nema problema.

Noć pada na Khyber Pass, sjedimo vani uz cestu na čarpoima, niskim orijentalnim

krevetićima. Posvuda oko nas gorštaci, vatre plamsaju, miriše kebab. Divlja zemlja. Dimovi nargile pojačavaju doživljaj te žive egzotike.

Iznad prostrane Kine, goleme Indije i nepreglednih prostranstava Sovjetskog Saveza,

iznad arapsko—turskih ravnica i visočja smjestilo se malo područje koje ne dopušta kolosima da se dodiruju. Khyber — zemlja visokih indoevropskih gorštaka Zerija, s gradovima, selima i sajmovima, zemlja bez zakona, bez vojske i bez policije.

Čudnovate su povijesne okolnosti koje su nagnale Patane da se smjeste upravo na toj strateškoj poziciji. Tko hoće cestom, mora platiti. Tako je oduvijek bilo. Nitko nikada nije pokorio Patane. Tko je htio prijeći, tko je želio u Kinu ili iz Indije u Evropu ili Rusiju, opet je morao platiti. Himalaya je smještena tako da do nje postoji nekoliko prolaza, a oni su vjekovima u rukama Patana. Svi su ih pokušavali pokoriti, i Mongoli, i Grci, i Perzijanci, i Englezi. U Khyberu su Englezi prvi puta doživjeli potpuni poraz i izgubili sve.

Konvencionalnih je spomenika u Khyberu malo, ali sam taj prolaz zaseban je spomenik. Na svakom koraku vide se ostaci ratova i borbi. Uske staze prekrite protutenkovskim stubovima. Tihi napušteni bunkeri. Tvrđave i tvrđavice građene u raznim periodima i različitim stilovima, a gradili su ih mnogi narodi koji su držali taj klanac. Prevrnuti tenkovi, zarđali kamioni u uskoj rijeci podsjećaju putnika da se put povijesti nastavlja.

Poetski gledano, khyberska regija je jedno od posljednjih mjesta čovjekove slobode. Grubo materijalistički gledano, ovo je zemlja hajduka. Kritičari će kazati da Patani (historijski) žive od ratova, pljačke, ucjena i kidnapiranja. Drugi će pokazati na kukuruzna polja, na stada ovaca i plodne doline. No svi će se suglasiti da u khyberskoj regiji nema pisanih zakona. Tu svatko sam sebi kroji zakon puškom i pištoljem.

Uobičajeno je da muškarac javno nosi oružje. Dođe li do bilo kakvog spora, on je sam

svoj advokat i policajac. Ni divljaci nemaju pisane zakone, ali oni žive po džunglama. Patani žive u gradićima, drže prodavaonice, trguju, voze automobile, žive životom koji je sličniji našem od većine drugih zemalja trećega svijeta. Kako taj, manje—više neuobičajen način života funkcionira bez zakona i policije? Vrlo jednostavno. Zna se da svaka prevara na vagi može završiti prosviranom lubanjom. Zna se, također, da svako vrijeđanje nečije osobe, djeteta ili žene može završiti s nožem u trbuhu. Zbog toga se pazi da se ne vara, ne vrijeđa i ne krade.

Drugi dan nastavljamo na Landi Kotal. Na svakom kilometru znakovi upozoravaju — zakoni države Pakistan vrijede tek do dvadeset metara lijevo i desno od ceste. Silazimo sa ceste i vozimo u grad. Ulazimo u prodavaonicu i tražimo vodiča da snimamo sela. Opet nam nude oružje — američke koltove, olovke i štapove koji izbacuju metke, noževe, bodeže i slično.

Tu je i centar droge. Nude nam blokove opijuma — hašiša. Specijalna cijena samo za nas. Kupujemo municiju i neoprezno pokazujemo novac.

Dućan pun ljudi. Postaje opasno. Plaćamo za municiju. Izlazimo van. Pred džipom stoji

neki Patanac. Zbunio se. Gurnuh ga u stranu i uskočih u džip. Bebek je već sjedio do mene. Gas i tjeraj kroz gomilu koja se naglo raspršava. Skupina iz dućana juri ka rashabanoj toyoti i juri za nama. No ne ide im. Cesta je prekrivena kamenjem, idealno za džip. Jurimo ostavljajući ih u oblaku prašine. Ne osvrćemo se na sela. Nigdje ne stajemo. Dosta nam je pucnjave i rata i hajduka. Želimo mir. U brdima smo već spokojni.

Po prvi puta osjećamo u zraku najavu kiše. Tu i tamo bljesne po koja munja. U daljini

se naziru obrisi Peševara. Tutnjimo kroz grad — još nekih desetak kilometara do Karavan Seraja na podnožju golemih planina. Iscrpljeni, zaustavljamo džip pred Serajom.

Soba s verandom i pogledom na planine. Naručujemo veliku večeru. Dok sunce tone za brda, konačno se smirujemo.