KONTROLA NAŠIH ŽIVOTA

Predavanje Noama Chomskog, 26. veljače 2000., Kiva Auditorium, Albuquerque, New Mexico

 

Ne pretjerujem kada kažem da je želja za kontroliranjem naših života dominantna tema svjetske povijesti, naročito u nekoliko posljednjih stoljeća dramatičnih promjena u “ljudskim odnosima i svjetskom poretku”. Tema je preopširna da bi o njoj sada diskutirali i zato ću je malo skratiti. Kao prvo, držat ću se sadašnjih manifestacija i korijena te teme, te ću obratiti pozornost na ono što bi nas moglo očekivati. Isto tako, držat ću se globalnog prostora koji je zasigurno jedina domena u kojoj se ti problemi pojavljuju.

Svjetski su se problemi definirali, imajući u obziru predodžbu o suverenitetu, drugim riječima pravo političkih entiteta da idu svojim putem koji može biti dobar ili loš, ali da nema upletanja izvana. U stvarnome bi svijetu upletanje izvana značilo visoko koncentriranu moć s glavnim sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama. Različite su riječi bile upotrebljavane kako bi opisale tu koncentriranu svjetsku silu, ovisno o tome koji aspekt suvereniteta i slobode imamo na umu. Ponekad kažemo Washington, ili Wall Street, ili NATO, ili međunarodna ekonomska birokracija (WTO, Svjetska Banka, MMF), ili G7 (bogate zapadne industrijske zemlje), ili G3, ili, najtočnije, G1. Ako tu koncentriranu moć želimo temeljitije opisati, reći ćemo da je ona spektar megakorporacija, često međusobno povezanih savezom država koje upravljaju ekonomijom koja je na neki način korporativni merkantilizam, koji sve više prerasta u oligarhiju te se oslanja na državnu moć kako bi socijalizirao rizik i cijenu te obuzdao neposlušne elemente.

Problemi suvereniteta su se javili u dvije domene tijekom 1999. godine. Jedna predstavlja suvereno pravo po kojemu smo sigurni od vojne intervencije. Tu se postavljaju pitanja o svjetskom poretku baziranom na suverenim državama. Druga domena je suvereno pravo u socio-ekonomskoj intervenciji. Ovdje se postavljaju pitanja o svjetskoj dominaciji multinacionalnih korporacija, naročito financijskih institucija u proteklih par godina, te o cijelome okviru konstruiranom da udovolji njihovim interesima. Svi su se ti problemi dramatično iskazali u Seattleu u studenome 1999. godine.

Prva kategorija, znači vojna intervencija, je bila vrlo živahna tema prošle godine. Dva slučaja dobila su posebnu pozornost i važnost – Istočni Timor i Kosovo, obrnutim redoslijedom što je vrlo zanimljivo jer to onda mijenja i vrijeme i važnost. O tim temama bi se dalo puno reći, a imamo i puno novih spoznaja o njima. Ako se želite vratiti na to kasnije u svojim pitanjima, dobro. Bit ću sretan što mogu razgovarati o toj velikoj, poučnoj i važnoj temi, ali vremena je malo. Usredotočit ću se i držati druge teme, iako ću i tu skratiti stvari. Radi se o pitanju suvereniteta, slobode, ljudskih prava, pitanjima koja se javljaju u socio-ekonomskom kontekstu. To je manji dio cijele ove teme.

Prvo, općenita misao – suverenitet kao takav nije vrijednost. Vrijednost je dok je u vezi sa slobodom i pravima, bilo da ih povećava ili smanjuje. Uzet ću zdravo za gotovo nešto što je na prvi mah očito ali je u biti kontroverzno – kada pričamo o slobodi i pravima u glavi imamo ljudska bića; drugim riječima ljude od krvi i mesa, a ne apstraktne političke i pravne konstrukcije kao što su korporacije ili države ili kapital. Ako ti entiteti i posjeduju neka prava, što je upitno, tada bi njihova prava trebala proizlaziti iz prava ljudi. To je središnja klasična liberalna doktrina. Uz to, to je i stoljećima glavni princip ljudske borbe, međutim on ima veliku opoziciju – službenu doktrinu: središta bogatstva i privilegije. Ista stvar je na političkom i socio-ekonomskom području. Zamolit ću vas da ovo pitanje stavite na stranu nekoliko minuta kako bih mogao reći par stvari o cijeloj pozadini.

Politički je svijet poznat po sloganu “narodni suverenitet u vlasti sastavljenoj i izabranoj od ljudi i za ljude”, ali u praksi stvari su drugačije. Praksa smatra ljude neprijateljima. Ljude treba kontrolirati za njihovo dobro. To možemo vidjeti daleko kroz povijest, u najranijim demokratskim revolucijama iz sedamnaestoga stoljeća u Engleskoj i u sjevernoameričkim kolonijama stoljeće kasnije. U oba slučaja, demokrati su bili pobijeđeni, ne potpuno i definitivno ne trajno. U Engleskoj u sedamnaestome stoljeću većina stanovništva nije htjela da njima vlada kralj ili parlament. Sjetite se da su kralj i parlament bili dva suparnika u standardnoj verziji građanskoga rata, ali kao u većini građanskih ratova, dobar dio populacije nije htio niti jednoga od njih. Dobar dio populacije htio je, kako su se izrazili i u svojim pamfletima, vladavinu “seljaka istih poput nas, koji imaju na umu naše potrebe”, a ne “vitezova i gospode koji prave zakone namijenjene jedino plašenju i tlačenju i kojima su ljudske patnje strane”.

Te iste ideje nadahnule su buntovne farmere u kolonijama stoljeće kasnije, ali konstitucijski sustav je bio drugačiji. Sprečavao je tu herezu. Cilj konstitucijskoga sustava je bio da “štiti manjinu od većine” i osigura da “zemljom vladaju oni koji je posjeduju”. To su riječi oca ustava Jamesa Madisona i predsjednika Kontinentalnoga kongresa, te prvoga vrhovnog suca Vrhovnoga suda Johna Jaya. Njihova koncepcija je prevladala, no konflikti su se nastavili. Stalno preuzimaju nove oblike; trenutno su živi. Elitna doktrina ostaje nepromijenjena.

U dvadesetome stoljeću (držat ću se ovdje nekakve liberalne, progresivne strane spektra – druga strana je puno okrutnija) narod se smatra “neukim i dosadnim nestručnjacima” koji imaju ulogu promatrača, a ne “sudionika”, osim u povremenim prilikama kada mogu birati između predstavnika privatne moći. To zovemo izborima. Za vrijeme izbora mišljenje javnosti je nebitno ako je u sukobu sa prohtjevima bogate manjine koja vlada zemljom. U biti, te stvari se upravo sada događaju.

Jedan zapanjujući primjer (a ima ih mnogo) tiče se svjetskoga ekonomskog poretka – trgovačkih sporazuma. Ankete pokazuju da se većina građana strogo protivi stvarima koje se dešavaju, ali se ti problemi ne pojavljuju na izborima. Za vrijeme izbora to nije tema jer središta moći, bogata manjina, složno podržavaju utemeljenje posebne vrste socio-ekonomskog poretka. Zato se takve teme ne pojavljuju. Raspravljaju o stvarima za koje previše i ne mare, na primjer pitanja karaktera ili reforme za koje znaju da se neće dogoditi. O tome se diskutira, a ne o stvarima koje brinu ljude. Vrlo tipično i smisleno ako znamo da je uloga masa, neukih i dosadnih nestručnjaka, promatranje. Ako javnost, kao što se često i dogodi, traži način da se organizira i uključi u politiku kako bi mogla sudjelovati i predstaviti svoje probleme, to je problem. To nije demokracija, već “kriza demokracije” koja se mora svladati. Ponovno citiram. Sve su to citati liberalne, progresivne strane modernoga spektra, ali su principi dosta rasprostranjeni, i zadnjih dvadesetpet godina predstavlja jedan od regularnih perioda kada se izvršavala velika kampanja koja bi pokušala nadjačati krizu demokracije i vratiti javnost u njihovu pravilnu ulogu apatičnih, pasivnih i pokornih promatrača. To je političko područje. U socio-ekonomskom području naići ćete na nešto slično. Dugo vremena su trajali paralelni, usko povezani sukobi. U ranim danima industrijske revolucije u SAD-u, znači u Novoj Engleskoj prije stopedeset godina, postojao je živahan, nezavisan radnički tisak kojeg su vodile mlade žene ili gradski obrtnici. Prezirali su “degradaciju i podređenost” novonastalih industrijskih sustava koji su prisiljavali ljude da se iznajmljuju kako bi preživjeli. Vrijedi se sjetiti, i teško se sjetiti, možda, da se nadničarski posao u to vrijeme nije smatrao puno drukčijim od ropstva; i to nisu smatrali samo radnici u tvornicama nego i većina mainstreama – na primjer Abraham Lincoln, ili republikanska stranka, čak i uvodnici u New York Timesu. Radnici su se protivili povratku na “monarhijskim principima” u industrijskome sustavu, te su zahtijevali da oni koji rade u tvornicama i posjeduju tvornice – duh republikanizma. Prezirali su “novi duh doba – obogaćivanje tako da ne misliš na nikoga osim na sebe”, ponižavajuću i degradirajuću viziju ljudskoga života koja mora biti silom natjerana u ljudski um uz veliki trud, a to se, u biti, događalo stoljećima.

U dvadesetome stoljeću literatura industrije za odnose s javnošću osigurava bogate i poučne upute koje kazuju kako uliti “duh novog doba” kreiranjem umjetnih potreba, ili (citiram) “ustrojavanjem misli na isti način na koji vojska ustrojava svoje vojnike” te poticanjem filozofije ispraznosti i nedostatka smisla života tako da se ljudsku pažnju usmjeri na “površne stvari koje uključuju modernu potrošnju”. Ako se to može izvesti, ljudi će prihvatiti besmislene i pokorne živote koji su im namijenjeni te će zaboraviti subverzivne ideje o preuzimanju kontrole nad svojim životima.

To je veliki projekt društvenog izmudrivanja. Traje već stoljećima, ali je u zadnjemu stoljeću postao intenzivan i velik. Izvodi se na mnogo načina. Neke načine sam spomenuo maloprije, oni su vrlo dobro poznati pa ih neću ilustrirati. Neki načini oslabljuju sigurnost, na primjer prijetnja premještanja rada. Jedna od glavnih posljedica krivo nazvanih “tržišnih ugovora” (naglašavam “krivo nazvanih” jer njih se ne tiče slobodno tržište; imaju jake anti-tržišne elemente raznih vrsta i definitivno nisu “ugovori”, barem što se tiče ljudi jer ljudi im se uglavnom protive) jest promicanje prijetnje premještanja rada – to ne mora biti stvarnost, već samo prijetnja (ponekad i jest stvarnost), a natjeravanje na disciplinu putem oslabljivanja sigurnosti je dobar način.

Drugo sredstvo, ispričavam se na tehničkoj terminologiji, bi bilo promoviranje fleksibilnosti burze rada. Citirat ću Svjetsku banku koja vrlo jednostavno objašnjava problem. “Povećanje fleksibilnosti burze rada – unatoč lošemu imenu koje je dobila kao eufemizam za smanjenje plaća i izbacivanja radnika (što ona, u biti, i jest) je neizbježno u svim regijama svijeta… Najvažnije reforme uključuju povećana ograničenja mobilnosti radništva i fleksibilnost plaća, baš kao i prekidanje veza između društvenih usluga i radnih ugovora.” To znači rezanje povlastica i prava za koja smo se generacijama s gorčinom borili.

Kada govore o povećanim ograničenjima fleksibilnosti plaća misle na smanjene fleksibilnosti plaća, a ne povećanje. Mobilnost radništva ne znači da se ljudi mogu kretati gdje god žele, kako govori teorija slobodnoga tržišta još od Adama Smitha, već pravo da se radnici otpuste kada god šefu to padne na pamet. A po trenutnoj verziji globalizacije temeljenoj na investicijama, kapital i korporacije su ti koji imaju slobodu kretanja, ali ne i ljudi, budući da su njihova prava na drugome mjestu.

Ove “prijeko potrebne reforme”, kako ih naziva Svjetska banka, su nametnute velikome dijelu svijeta kao uvjeti za ratifikaciju sa Svjetskom bankom i MMF-om. Uvjeti za ratifikaciju u bogatim, industrijskim zemljama predstavljeni su drugim sredstvima, i imali su efekta. Alan Greenspan je svjedočio u Kongresu da je “veća radnička nesigurnost” važan faktor u “ekonomiji iz bajke”. Na taj način inflacija ne raste jer se radnici boje pitati za plaće i povlastice. Nesigurni su. To se jasno vidi u statističkim rezultatima. U zadnjih dvadesetpet godina, u periodu vraćanja unatrag, u vrijeme krize demokracije, plaće su se smanjile večini radnika, a satnica se povečala – postala je najveća u industrijskome svijetu, a to je naravno primijetio i poslovni tisak koji je to opisao kao “srdačno dočekan razvitak neizrecive važnosti”, razvitak koji je radnike primorao da napuste svoje “luksuzne načine života”, dok je profit korporacija “zasljepljujući” i “čudesan” (Wall Street Journal, Business Week i Fortune). U državama koje ovise o nama, manje delikatne mjere su na raspolaganju. Jedna od njih je “kriza duga”, koja se može povezati s politikom Svjetske banke i MMF-a u 1970-ima, te s činjenicom da su bogati iz trećega svijeta, većinom, oslobođeni društvenih obveza. Latinska Amerika je dramatičan primjer toga. “Kriza duga” jest nešto, ali pažljivo moramo promotriti što. To ni u kojem slučaju nije banalna ekonomska činjenica. To je ideološka umna tvorevina. Ono što se zove “dug” moglo bi biti riješeno na mnogo jednostavnih načina.

Jedan način je da se moćnici pridržavaju kapitalističkoga principa po kojemu posuđivači moraju platiti, a iznajmljivači su ti koji moraju riskirati. Na primjer, ako mi posudiš novac i ja ga pošaljem u svoju banku u Zurich i kupim Mercedes, a ti se vratiš i tražiš me natrag novac, ne mogu reći: “Oprosti. Nemam ga. Uzmi od mog susjeda.” Ako ne želiš riskirati sa zajmom, ne možeš reći: “Moj susjed će platiti.” Ali tako stvari stoje u svijetu. To je “kriza duga”. Dug ne plaćaju oni koji su ga posudili – vojni diktatori, njihovi stari znanci, bogati i privilegirani u visoko autoritativnim društvima koja smo mi podržavali – oni ne moraju platiti. Uzmimo na primjer Indoneziju gdje trenutni dug iznosi 140% domaćeg bruto proizvoda. Novac su posudili vojni diktatori i njihovi prijatelji i možda još nekoliko stotina ljudi, ali dug mora otplatiti narod koji je pod oštrim mjerama režima. A vođe su uglavnom sigurni od rizika. Dobivaju osiguranje od rizika putem raznih sredstava društvenog osiguranja, prebacujući ih na porezne obveznike sa Sjevera. To je jedna od funkcija MMF-a. Slično stanje je i u Latinskoj Americi, ogromni južnoamerički dug nije puno različitiji od odljeva kapitala iz Latinske Amerike, što ukazuje na jednostavan način rješavanja problema duga (ili njegovog velikog dijela), ako itko vjeruje u kapitalistički princip, koji je, naravno, neprihvatljiv, jer stavlja teret na krive ljude – na bogatu manjinu.

Ima još dobro poznatih načina za eliminaciju duga koji pokazuju da je on ideološka umna tvorevina. Osim kapitalističkoga principa, tu je još jedna metoda, a to je međunarodni zakon kojeg su predstavile SAD kada su, kako kažu povijesne čitanke, “oslobodile” Kubu, što znači da su je osvojili kako se ona sama ne bi 1898. oslobodila od Španjolske. Tada su ukinuli dug Kube Španjolskoj na temelju savršeno razumnih razloga – dug je bio nametnut narodu. Dug je bio nametnut prisilnim metodama. Taj događaj je ušao u međunarodni zakon i to najviše uz američku inicijativu. Zove se princip neprihvaćenog duga. Takav dug mora biti onesposobljen, ne treba biti plaćen. Američki izvršni direktor MMF-a je primijetio da bi dug trećega svijeta bio poništen da je taj princip na raspolaganju žrtvama, a ne bogatima.

Ali tako ne može biti. Neprihvaćeni dug je moćno oružje kontrole i ne može biti oprošten. Zahvaljujući toj metodi, ekonomija oko polovice svjetskoga stanovništva je u rukama birokrata u Washingtonu. Isto tako, polovica svjetske populacije (ne ista polovica, preklapaju se) je podvrgnuta jednostranim američkim sankcijama, a to je vrsta ekonomske prisile koja, opet, jako oslabljuje suverenitet i stalno se osuđuje, nedavno ju je UN proglasio neprihvatljivom, ali ni to ne pravi razliku.

U bogatim je zemljama mnogo sredstava pomoću kojih se dobiva isti rezultat. Vratit ću se na to, ali prije toga par riječi o stvarima koje nikako ne smijemo zaboraviti – sredstva koja se koriste u satelitskim državama su brutalna. U Salvadoru su prije par godina Isusovci organizirali konferenciju na kojoj se razmatrao projekt državnog terorizma u 1980-ima i njegov nastavak kojeg su pobjednici nametnuli socio-ekonomskom politikom. Konferencija je posebnu pažnju posvetila preostaloj “kulturi terora” koja traje i nakon što pravi teror nestane, te ima učinak “umanjivanja očekivanja većine”, većine koja odbacuje bilo kakvu pomisao o “alternativi zahtjevima moćnika”. Naučili su lekciju Nema Alternative (There Is No Alternative) – TINA – okrutan izraz koji je izmislila Maggie Thatcher. TINA je sada već poznati slogan korporacijske verzije globalizacije. U satelitskim je državama veliki uspjeh terorističkih operacija bilo uništavanje svake nade koja je nastala u Južnoj i Srednjoj Americi u 1970-ima, a bila je inspirirana organiziranjem ljudi u regiji te “boljim izborom za siromašne” u crkvi koja je bila grubo kažnjena zbog odstupanja od svoga primjerenog ponašanja.

Opet bih mogao puno toga reći, ali nemamo puno vremena. Ponekad su lekcije o raznim događajima objašnjene dosta točno, no imaju svoje granice. Trenutno sami sebi laskamo o našemu uspjehu u poticanju vala demokracije u južnoameričkim satelitima. U važnom stručnom osvrtu kojega je napisao vodeći stručnjak na tu temu, Thomas Carrothers, stvari su prikazane malo drugačijima i točnijima. Carrothers tvrdi da piše iz perspektive osobe koja je unutar budući da je za vrijeme Reaganove administracije služio State Departmentovom “programu unapređivanja demokracije”. Vjeruje da su namjere Washingtona bile dobre, ali primjećuje da je Reaganova administracija u praksi tražila način na koji bi očuvala “osnovni poredak… vrlo nedemokratskih društava” i izbjegla “populistički temeljenu promjenu”, te usvojila, isto kao i njegovi prethodnici, “prodemokratsku politiku kao sredstvo smanjivanja pritisaka za radikalnijom promjenom, ali je neizbježno tražila ograničene, top-down oblike demokratskih promjena koje nisu riskirale strku u tradicionalnim strukturama moći s kojima su SAD bile u savezu”. Gotovo točno – najtočnije bi bilo reći “tradicionalne strukture moći s kojima su tradicionalne strukture moći unuta SAD-a dugo vremena već u savezu”, i to je ispravno. Sam Carrothers je nezadovoljan s ishodom, ali “liberalnu kritiku” opisuje kao temeljno pogrešnu. Ta kritika ostavlja stare diskusije “neriješenima”, kaže Carrothers, zbog “njihovih trajnih slabih točaka”. Trajna slaba točka je ta što ona ne pruža alternativu politici jačanja tradicionalnih struktura moći, u ovome slučaju putem ubojitog terora koji je u ’80-ima ostavio iza sebe nekoliko stotina tisuća mrtvih tijela i milijune izbjeglica, osakaćenih, djece bez roditelja u uništenim društvima. Ponovo, TINA – Nema Alternative.

Ista dilema se javlja na drugome kraju, suprotnome kraju političkoga spektra, kod Carterovog glavnog stručnjaka za Južnu Ameriku, Roberta Pastora koji spada u golubove – progresivni i prihvatljivi spektar. U jednoj zanimljivoj knjizi objašnjava zašto je Carterova administracija morala podržavati ubojiti i korumpirani Sormozin režim skroz do gorkog kraja. Kada su se čak i tradicionalne strukture moći okrenule protiv diktatora, Amerika (Carterova administracija) je pokušavala održati nacionalnu vojsku koju je osnovala i obučavala i koja je onda napadala stanovništvo “brutalnošću koju narod inače čuva za neprijatelje”, kako je on sročio. Sve se to desilo s dobrom namjerom i po TINA principu – nema alternative. Evo razloga: “Sjedinjene Države nisu htjele kontrolirati Nikaragvu ili neki drugi narod u regiji, ali isto tako nisu htjele da stvari izmaknu kontroli.” Htjele su da se stanovnici Nikaragve ponašaju nezavisno, osim (njegov naglasak) “kada bi to loše utjecalo na Sormozine interese”. Drugim riječima, imaju pravo izabrati svoj put, osim ako izaberu nešto što nama ne odgovara. U tom slučaju moramo jačati tradicionalne strukture moći – ako je potrebno i nasiljem. To je liberalna i progresivnija strana spektra.

Ima glasova i izvan spektra, ne želim to zanijekati. Na primjer, tu je ideja da bi “ljudi trebali imati pravo sudjelovati u odlukama koje često bitno utječu na njihov život”, nade im ne bi trebale biti “okrutno slomljene” u svjetskome poretku u kojemu je “politička i financijska moć koncentrirana”, a financijska tržišta se “hirovito mijenjaju” uz pogubne posljedice za siromašne; “može se manipulirati izborima”, a “negativni apekti koji utječu na druge smatraju se apsolutno nevažnima” od strane moćnika. To su citati radikalnog ekstremista u Vatikanu čija je novogodišnja poruka jedva spomenuta u nacionalnom tisku, i to je sigurno jedna alternativa koja nije na rasporedu. Zašto postoji sporazum o činjenici da južnoamerikancima, u biti cijelome svijetu, ne smije biti dopušteno da prakticiraju suverenitet, drugim riječima kontrolu nad svojim životima? To je globalna analogija strahu demokracije iznutra. Zapravo, pitanje se često puta postavilo na vrlo poučne načine, najviše u unutarnjim zapisima (slobodna zemlja – imamo obilnu zbirku tajnih dokumenata i vrlo su zanimljivi). Tema koja se provlači kroz te dokumente je zapanjujuće ilustrirana u jednome od najutjecajnijih slučajeva, hemisfernom sastanku koji su SAD sazvale u veljači 1945. kako bi nametnule Ekonomski sporazum za Amerike, jedan od kamena temeljaca za poslijeratni svijet, koji je još uvijek čvrsto na svome mjestu. Sporazum je zahtijevao kraj “ekonomskog nacionalizma (drugim riječima suvereniteta) u svim njegovim oblicima”. Južnoamerikanci su morali zaobići “ekscesivni industrijski razvoj” koji bi se natjecao s interesima SAD-a, međutim mogu imati “komplementarni razvoj”. Brazil može proizvoditi jeftini čelik koji američke tvrtke ne zanima. Najvažnije je bilo “zaštititi naša bogatstva”, čak i ako to zahtijeva “policijske države” kako je rekao George Kennan.

Međutim Washington se suočio s problemom kada je pokušavao nametnuti taj sporazum. State Department je to ovako objasnio, potajno: južnoamerikanci krivo izabiru. Zahtijevali su “politiku kreiranu na način da rezultira većom distribucijom bogatstva te da podigne životni standard masa”, i bili su “uvjereni da bi prvi uživaoci razvoja prirodnih bogatstva te zemlje trebali biti njeni stanovnici”, a ne američki investitori. To je neprihvatljivo, i iz tog je razloga suverenitet nedopustiv. Mogu imati slobodu, ali slobodu za pravilan izbor.

Ta poruka je redovito i prisilno ponavljana iz slučaja u slučaj pa sve do danas. Dat ću još par primjera. Gvatemala je imala kratki interludij demokracije. Završio je američkim vojnim udarom. Javnosti je to bilo prikazano kao obrana od Rusa. Pomalo egzotično, ali takva je bila priča. U unutrašnjosti je udarac bio drugačiji, a opasnost se shvaćala realnije. Evo kako se ona shvaćala:

“Socijalni i ekonomski programi izabrane vlade su ispunili želje” radnika i seljaka, te su “inspirirali odanost i prilagodili se interesima većine politički svijesnih Gvatemalaca.” Još gore, vlada Gvatemale je postala “sve veća prijetnja stabilnosti Hondurasa i Salvadora. Njezina (Gvatemalina) poljoprivredna reforma i moćno oružje propagande, njezin široki socijalni program pomoći radnicima i seljacima u pobjedonosnoj borbi protiv viših klasa i velikih stranih tvrtki jako privlači narode susjedne Srednje Amerike gdje slične stvari prevladavaju”.

Zato je vojno rješenje bilo neizbježno. Trajalo je četrdeset godina i za sobom je ostavilo jednaku kulturu terora kao i u Srednjoj Americi.

Ista stvar se dogodila i na Kubi, još jedan slučaj koji je trenutno živ. Kada je SAD donio tajnu odluku o svrgavanju kubanske vlasti 1960-te, razmišljalo se na sličan način. Objasnio ga je povjesničar Arthur Schlesinger koji je predsjedniku Kennedyju sažeo studiju o misiji u Južnoj Americi u tajnom izvještaju. Po toj je misiji prijetnja Kube predstavljalo “širenje Castrove ideje o uzimanju stvari u svoje ruke”. Ta bolest bi mogla zaraziti ostatak Južne Amerike, objasnio je Schlesinger, gdje “i siromašni i povlašteni”, znači skoro svi, “inspirirani primjerom Kubanske revolucije sada zahtijevaju priliku za normalnim životom”. Nešto se treba poduzeti, a možete pretpostaviti što je to bilo. Što je sa “sovjetskom vezom”? U izvještaju je ona bila spomenuta na ovaj način: “U međuvremenu, Sovjetski Savez lebdi, uspijeva dobiti velike zajmove za razvitak i predstavlja se kao model za postignuće modernizacije u jednoj jedinoj generaciji”. Eto, to je ta prijetnja – prijetnja uzimanja života u svoje ruke, i ta prijetnja se mora uništiti terorizmom i ekonomskim gušenjem koje još uvijek traje. Sve to nema veze s hladnim ratom, kako je već i očigledno, čak i bez tajnih zapisa. Isti problemi su u posthladnoratnome razdoblju doveli do podcjenjivanja haićanskoga kratkog eksperimenta demokracije koji su izveli predsjednici Bush i Clinton, nastavljajući ranija postignuća.

Jednaki se problemi kriju i iza tržišnih ugovora – NAFTA, na primjer. Za vrijeme usvajanja NAFTA-e, sjetit će te se, propaganda nam je poručivala da će to biti prekrasan dar radničkoj klasi u sve tri zemlje – Kanadi, SAD-u i Meksiku. Ta činjenica je ubrzo potiho odbačena. I ono što je cijelo vrijeme bilo očito, postalo je napokon i javno priznato. Cilj je bio “zaključati Meksiko u reforme” ’80-ih, reforme koje prilično smanjuju plaće i obogaćuju mali krug ljudi te strane investitore. Stvari u pozadini su bile objašnjene na Južnoameričkoj konferenciji o strateškom razvoju u Washingtonu, radionici iz 1990. godine. Konferencija je upozoravala da bi “otvaranje demokracije u Meksiku mogao biti test za poseban odnos tako što bi na vlast doveli vladu više zainteresiranu za izazivanje SAD-a na temelju ekonomskih i domoljubnih razloga”. Primijetite da je to ista prijetnja kao i u 1945. pa nadalje, koja je prebrođena zaključavanjem Meksika u ugovorne obveze. Ali isti razlozi se kriju iza pola stoljeća mučenja i terora, ne samo u zapadnoj hemisferi. Oni su jednako tako i srž ugovora o pravima investitora koji se nameću putem posebnog oblika globalizacije kreiranog od strane državno-korporacijske moći.

Vratimo se temi za koju sam vas zamolio da je stavite na stranu neko vrijeme.

Polazište je sljedeće: osporavano pitanje slobode i prava, od sada suvereniteta kojeg je potrebno procijeniti. Da li su oni svojstveni osobama od krvi i mesa ili samo malome krugu bogatstva i privilegije? Ili se nalaze u apstraktnim konstrukcijama kao što su korporacije, kapital ili države? U prošlome je stoljeću ideja da takvi entiteti imaju posebna prava bila čvrsto zastupana. Najpoznatiji primjeri su boljševizam, fašizam, privatni korporatizam, koji je oblik privatizirane tiranije. Dva su se sustava raspala. Treći je živ i cvjeta pod sloganom TINA – Nema Alternative sve raširenijem sustavu državno-korporativnog merkantilizma sakrivenom iza maski globalizacije i slobodnoga tržišta.

Prije jednog stoljeća, tijekom ranih etapa korporacijske Amerike, diskusija o tim pitanjima je bila otvorena i iskrena. Tada su konzervativci zaprijetili proceduri, opisujući je kao “povratak feudalizmu” i “oblik komunizma”, što nikako nije potpuno netočna usporedba. Iste intelektualne korijene nalazimo u neohegelovskim idejama o pravima organskih entiteta, i u uvjerenju da je potrebno imati centraliziranu administraciju kaotičnih sustava – kao što su tržišta, koja su bila potpuno izvan kontrole. Važno je zapamtiti da se u današnjoj tzv. “ekonomiji slobodnoga tržišta” veliki dio transakcija preko granice (trgovanje koje krivo nazivamo prometom), vjerojatno njih 70%, odvija, zapravo, unutar određenih institucija, unutar korporacija i korporativnih udruživanja, ako uključimo vanjske izvore i druge administracijske alate. To je prilično odvojeno od ostalih radikalnih tržišnih iskrivljenosti.

Konzervativna kritika – primijetite da koristim termin “konzervativan” u tradicionalnome smislu – takvi konzervativci jedva postoje danas – konzervativna kritika se citirala u liberalno-progresivnom krugu u ranim godinama dvadesetoga stoljeća, najviše od strane Johna Deweya, vodećega američkog socijalnog filozofa, čiji je rad bio usredotočen najviše na demokraciju. Smatrao je da demokratski oblici imaju malo stvarnosti kada “životom određene zemlje – proizvodnjom, trgovanjem, medijima – upravljaju privatne tiranije u sustavu” koje je on zvao “industrijski feudalizam” u kojemu su radnici podređeni kontroli upravitelja, a politika postaje “sjena velikih biznisa na društvu”. Primijetite da je objašnjavao ideje koje su kovali radnici godinama ranije, a i ja sam ih spominjao. Isto se može reći za njegov poziv na eliminaciju, zamjenu industrijskog feudalizma samoupravljačkom industrijskom demokracijom. Zanimljivo, progresivni intelektualci koji su preferirali proces korporatizacije manje-više su se slagali s tim opisom. Tako je, na primjer, Woodrow Wilson napisao da su “većina ljudi sluge korporacijama”, koje sada upravljaju “većim dijelom poslova u zemlji” u “dosta različitoj Americi od one stare… koja više nije poprište individualne poduzetnosti, individualne prilike i individualnog uspjeha”, nego nove Amerike u kojoj “male grupe ljudi, koji upravljaju velikim korporacijama drže moć i kontrolu nad bogatstvom i poslovnim mogućnostima zemlje”, postaju “protivnici same vlasti” uništavajući suverenitet naroda.

Ovo je bilo napisano kao podrška procesu. Dewey je opisao proces kao možda nesretan, ali prijeko potreban, slažući se s poslovnim svijetom, osobito nakon što su destruktivni padovi na tržištu prijašnjih godina uvjerili poslovni svijet i progresivne intelektualce da se tržištima jednostavno mora upravljati i da se financijske transakcije moraju regulirati. Slična pitanja, ona najsličnija su i danas prisutna na međunarodnoj pozornici, tiču se reforme financijske arhitekture i sličnih stvari. Stoljeće ranije, korporacije su dobile prava ljudi putem radikalnoga sudbenog aktivizma i ekstremnim kršenjem klasičnih liberalnih principa. Korporacije su također bile oslobođene od ranijih obveza da se drže aktivnosti za koje su povlaštene. Nadalje, u važnome potezu, sudovi su preusmjerili moć prema gore, od dioničara u trgovačkom društvu do središnjeg menadžmenta koji je bio identificiran s besmrtnom korporacijskom osobom. Oni koji su upoznati s poviješću komunizma, prepoznat će sličnost s procesom koji se dešavao u to vrijeme, a predvidjeli su ga lijevi kritičari, lijevi marksisti i anarhistički kritičari boljševizma, ljudi poput Rose Luxembourg, koji su upozoravali da će centralizirana ideologija preusmjeriti moć s radnika na partiju, središnji odbor te do najvećeg vođe, što se ubrzo i dogodilo nakon pobjede državne moći 1917., koja je odjednom uništila svaki ostatak socijalističkih principa i formi. Propagandisti s obje strane preferiraju drugačiju priču zbog interesa koji će služiti njima samim, ali mislim da je ova priča točna.

Zadnjih su godina korporacijama dodijeljena prava koja premašuju prava ljudi. Po pravilima WTO-a, korporacije mogu zahtijevati pravo “nacionalnog tretmana”. To znači da General Motors, ako djeluje u Meksiku, može zatražiti da se prema njima postupa kao prema meksičkoj tvrtki. To je pravo jedino besmrtnih osoba, a ne ljudi od krvi i mesa. Meksikanac ne može doći u New York, tražiti nacionalni tretman i dobro proći, ali korporacije mogu.

Ostala pravila zahtijevaju da investitori, iznajmljivači i teoretičari moraju prevladavati nad pravima ljudi od krvi i mesa općenito, na taj način oni oslabljuju narodni suverenitet i demokratska prava. Siguran sam da znate da korporacije mogu tužiti suverene države, a takvi zanimljivi slučajevi i postoje. Na primjer, prije par godina Gvatemala je pokušavala smanjiti smrtnost novorođenčadi regulirajući prodaju potrepština (proizvoda multinacionalnih korporacija) za novorođenčad. Mjere koje je zahtijevala Gvatemala bile su u skladu s uputstvima Svjetske zdravstvene organizacije i s međunarodnim zakonom, ali je tvrtka Gerber zahtijevala eksproprijaciju, što je uz prijetnju tužbom WTO-a bilo dovoljno da se Gvatemala povuče plašeći se osvetljivih američkih sankcija.

Prvu takvu tužbu po pravilima WTO-a su podignule Venecuela i Brazil protiv SAD-a. Venecuela i Brazil su tvrdili da po EPA pravilima o petroleju SAD krši njihova prava i prava izvoznika petroleja. Taj put se Washington povukao jer se isto tako bojao sankcija, ali ja sam skeptičan prema takvoj interpretaciji. Sumnjam da se SAD boji sankcija Venecuele i Brazila. Više je za povjerovati da Clintonova administracija nije imala privlačan razlog za čuvanjem okoliša i zaštitom zdravlja.

Ta pitanja se sada očituju na dramatičan i sramotan način. Deseci milijuna ljudi diljem svijeta umire od izlječivih bolesti zbog zaštitničkog elementa koji piše u pravilima WTO-a, a dozvoljava privatnim megakorporacijama pravo na monopolističko određivanje cijena. Tako na primjer Tajland i Južna Afrika, koje imaju farmaceutske tvrtke, mogu proizvesti lijek koji može spasiti život za malu cijenu, ali se boje to izvesti zbog trgovinskih sankcija koje bi uslijedile. U biti, u 1998. SAD su čak prijetile i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji prestankom financiranja ako bi Svjetska zdravstvena organizacija samo nadgledala efekte trgovačkih uvjeta na zdravstvo. To su stvarne prijetnje. Pričam o današnjici.

Sve to su “trgovačka prava”. Nemaju veze s trgovinom. Imaju veze s prakticiranjem monopolističkog određivanja cijena, podržanim zaštitničkim faktorima koji su uvedeni u takozvane sporazume o slobodnoj trgovini. Faktori su dizajnirani tako da osiguraju korporacijska prava. Osim toga, naravno, reduciraju rast i inovaciju. A samo su dijelić cijeloga spektra pravila uvedenih u te sporazume. Radi se zapravo o pravima investitora, a ne o trgovini. Trgovina kao takva nema nikakvu vrijednost. Vrijedna je jedino ako poveća ljudsku dobrobit.

Općenito, glavni princip WTO-a i sličnih institucija je da suverenitet i demokratska prava budu podređena pravima investitora. U praksi su to prava velikih besmrtnih osoba, privatnih tiranija kojima ljudi moraju biti podređeni. Ovo su samo neke stvari koje su dovele do znamenitih događaja u Seattleu. No na neki način konflikt između narodnog suvereniteta i privatne moći je više došao do izražaja par mjeseci nakon Seattlea u Montrealu gdje je sklopljena dvosmislena nagodba o takozvanom “protokolu životne sigurnosti”. Tamo je sve izašlo na površinu. Citiram NY Times: “Sklopljen je dogovor nakon teških pregovora koji su često suprostavljali SAD svima drugima.” Što je to? Glavni pregovarač za Europsku Uniju opisao je to ovako: “Zemlje moraju imati slobodu, suvereno pravo za poduzimanjem zaštitnih mjera s obzirom na genetski modificirane sjemenke, mikrobe, životinje, usjeve koji bi mogli biti štetni.” Amerika je međutim inzistirala na pravilima WTO-a. Po njima, uvoz može biti zabranjen samo na temelju znanstvenih dokaza.

Da li shvaćate o čemu se ovdje radi? Da li ljudi imaju pravo odbiti da budu predmeti eksperimenta. Malo ću to približiti; recimo da vam dođu studenti i profesori biologije i kažu: “Ljudi, bit će te nam predmeti eksperimenta kojeg provodimo, stavit ćemo vam elektrode na mozak i promatrati što će se dogoditi. Možete odbiti, ali samo ako pribavite znanstveni dokaz da će vam to škoditi.” Najčešće ne možete pribaviti znanstvene dokaze. Postavlja se pitanje da li imate pravo odbiti? Po pravilima WTO-a ne možete. Morate biti predmeti eksperimenta. To je oblik “suvereniteta proizvođača”, kako to zove moj suradnik Edward Herman, inače ekonomist. Proizvođač vlada; potrošači se moraju nekako zaštititi. Recimo, kemijska i industrija pesticida nisu obvezne demonstrirati, dokazati da su njihovi proizvodi sigurni i neškodljivi. Javnost je obvezna to znanstveno dokazati i to putem premalo plaćenih javnih agencija koje su lobiranjem i drugim pritiscima pod utjecajem industrije. To je bila glavna tema u Montrealu i dogovorilo se oko nekakve dvosmislene nagodbe. Da pojasnim, pitanje principa se nije postavljalo. To je očito čak i ako samo pogledamo sudionike pregovora. Na jednoj strani Amerika, pridružile su joj se zemlje s udjelom u biotehnološkom i visoko-tehnološkom poljoprivrednom izvozu, dok su na suprotnoj strani svi ostali – znači oni koji nisu očekivali profit od toga. Na temelju sudionika možete zaključiti da se nije radilo o principu. Iz istih razloga Europska Unija preferira visoke carine na poljoprivredne proizvode, ali više nije tako i to ne zato što su se principi promijenili, već zato što se vlast promijenila.

Spomenimo i tlačiteljski princip po kojemu moćni i povlašteni moraju imati mogućnost da rade što žele (naravno, zauzimajući se za visoke motive). Prirodna posljedica je ta da suverenitet i demokratska prava ljudi moraju nestati, u ovom slučaju – i to ga čini dramatičnim – njihovo odupiranje da budu predmeti eksperimenta putem kojeg korporacije mogu profitirati. Žalba SAD-a na pravila WTO-a je savim normalna pošto su oni ozakonili taj princip.

Ove stvari, iako stvarne i utjecajne na ogroman broj ljudi širom svijeta, zapravo su sporedne u usporedbi s ostalim uvjetima koji reduciraju suverenitet u korist privatne moći. Najvažnije je bilo, barem ja tako mislim, razaranje Bretton Woodsovog sustava u ranim ’70-ima od strane SAD-a, Velike Britanije i drugih. Sustav su kreirale SAD i Velika Britanija u ’40-ima. To je bilo doba velike podrške naroda programima društvene dobrobiti i radikalnim demokratskim mjerama. Bretton Woodsov sustav je u srednjim ’40-ima regulirao tečajeve i dozvoljavao kontrolu protoka novca. Ideja je bila smanjiti rastrošno i štetno teoretiziranje te ograničiti odljev kapitala. Razlozi su bili dobro shvaćeni i artikulirani – slobodni protok novca stvara “virtualni parlament svjetskog kapitala koji može staviti veto na vladinu politiku ako je smatra nerazumnom”. Vladina politka koja se smatra nerazumnom doticala bi se radničkih prava, obrazovnih programa, zdravstva, pokušaja stimuliranja ekonomije, zapravo bilo što što bi pomoglo ljudima, a ne profitu (i zato je ona nerazumna u tehničkom smislu). Bretton Woodsov sustav je manje-više funkcionirao dvadeset godina. Mnogi ekonomisti ga smatraju “zlatnim dobom modernog kapitalizma” (modernog državnog kapitalizma, zapravo). Period je trajao jedva do 1970. i bio je doba povijesno nečuveno brzog ekonomskog i trgovinskog rasta, proizvodnje, ulaganja novca, proširenja dobrobiti, jednostavno zlatno doba. U ranim ’70-ima stvari su se promijenile. Bretton Woodsov sustav je uništen i došlo je do liberalizacije financijskog tržišta i fluktuirajućih tečajeva.

Taj period se često opisuje kao “olovno doba”. U njemu je došlo do eksplozije kratkoročnoga sumnjivog kapitala koji je u potpunosti zasuo produktivnu ekonomiju. Došlo je do pogoršanja u svakome aspektu – primjetno slabiji ekonomski rast, slabiji rast produktivnosti, ulaganja novca, puno veće kamatne stope (koje usporavaju rast), veće tržišne nestabilnosti i financijskih kriza. Sve je to jako utjecalo na ljude, čak i u bogatim zemljama: opadanje plaća, dulje radno vrijeme, posebno zapanjujuće u SAD-u, smanjenje usluga. Dat ću vam jedan primjer iz današnje ekonomije o kojoj svi pričaju – srednji prihod se vratio na onaj iz 1989., što je dosta ispod onog iz sedamdesetih. Osim toga, to je bio period uništavanja društvenih demokratskih faktora koji su znatno poboljšali ljudsko dobro. Općenito govoreći, novonametnuti svjetski poredak dozvoljavao je veću moć veta “virtualnom parlamentu” privatnog kapitala investitora što je dovelo do primjetnijeg nestajanja demokracije i suverenih prava (kako je bilo i smjerano) te primjetnijeg pogoršanja u zdravstvu.

Dok se te posljedice osjećaju u bogatim društvima, one su prave katastrofe u siromašnima. Taj problem ne radi razliku među društvima i zato je nevažno da li je samo društvo bogatije ili siromašnije. Važniji su cijeli dijelovi svjetske populacije. Na primjeru nedavnih analiza Svjetske banke, uzmemo li 5% svjetskoga stanovništva pri vrhu i usporedimo njihove prihode i bogatstvo s 5% onih na dnu, omjer bi bio 78:1 u 1988., i 114:1 u 1993. (to je zadnji vremenski period za koji postoje brojke), te je danas nedvojbeno omjer još veći. Iste brojke pokazuju da 1% svjetskog stanovništva pri vrhu ima isti prihod kao i 57% stanovništva na dnu, što bi značilo oko dvije milijarde ljudi.

Za bogate zemlje sve je jasno rečeno, da citiram poznatog ekonomista Barrya Eichengreena iz njegove visoko cijenjene povijesti o međunarodnom sustavu. Kao i mnogi drugi, on je naglasio da je trenutna faza globalizacije vrlo slična periodu prije Prvoga svjetskog rata. Međutim, razlike postoje, na primjer u to vrijeme Eichengreen objašnjava da politika vlade još uvijek nije bila “izpolitizirana općom muškom patnjom i napredovanjem trgovačkih sindikata i parlamentarnih radničkih stranaka”. Zato se velike ljudske cijene financijskog poštenja nametnute od strane virtualnog parlamenta mogu primijeniti na cijelo stanovništvo. Taj luksuz nije više bio dostupan u demokratičnijoj eri Bretton Woodsovog sustava u 1945., i zato su “granice kretanja kapitala zamijenjene granicama demokracije kao izvorom odvajanja od tržišnih pritisaka”.

To ima svojih posljedica. Posve je prirodno da bi se uništavanje poslijeratnoga ekonomskog poretka trebalo udružiti sa značajnim napadom na postojeću demokraciju – slobodu, suverenitet i ljudska prava – pod sloganom TINA (There Is No Alternative). Na neki način to je apsurdno oponašanje vulgarnog marksizma. Nije potrebno napominjati da je slogan podvala koja služi privatnim interesima. Socio-ekonomski poredak koji se nameće je rezultat ljudskih odluka i ljudskih institucija. Odluke mogu biti izmijenjene, institucije mogu biti promijenjene. Ako je potrebno, mogu biti uništene i zamijenjene, baš kao što su radili iskreni i hrabri ljudi tijekom cijele povijesti.