Ako pristajem da govorim o bolu, to ne znači da sam mazohist. Naprotiv. Smatram da nekonstruktivnu patnju ne može karakterizirati baš nikakva vrlina ili nešto tome slično. Ako me muči nesnosna glavobolja, otići ću u kuhinju i popiti dvije najjače pilule. Bol prouzročen najobičnijom glavoboljom lišen je svake vrline.

Ali, postoji i konstruktivna patnja. A razlika između konstruktivne i nekonstruktivne patnje je jedna od najvažnijih stvari koje moramo naučiti suočavajući se sa bolom odrastanja.

Nekonstruktivna patnja, poput glavobolje, nešto je čega se što prije morate riješiti. S druge strane, konstruktivnu patnju morate prihvatiti i naučiti da se s njome borite.

Više volim koristiti termine 'neurotična patnja' i 'egzistencijalna patnja'. A evo i primjera na osnovu kog sam ih naučio razlikovati. Možda se sjećate, prije četrdesetak godina kada su Freudove teorije bile i predmet rasprave tadašnje inteligencije i pogrešno tumačene - što se često događa - čitava gomila avangardnih roditelja, spoznavši da osjećaj krivice ima neke veze s neurozama, odlučila je da svoju djecu odgaja drugačije, lišavajući ih mogućnosti da odrastaju opterećeni osjećajem krivice. Kakav užas!

Zatvori su nam prepuni ljudi koji su se u njima našli upravo zbog djelimičnog ili potpunog izostanka osjećaja krivice. Da bismo opstali i postojali kao društvene jedinke, neophodna je određena doza krivice. Ato je ono što nazivam egzistencijalnom krivicom. Previše krivice, međutim, djeluje krajnje negativno ine oplemenjuje našu egzistenciju. To je neurotična krivica. Kao kad šetate golf terenom sa osamdeset sedam štapova u torbi umjesto sa četrnaest, koliko je potrebno za optimalnu partiju. Torba je toliko teška da se tereta morate što prije riješiti. A ako to znači da morate otići na psihoterapiju, nemojte oklijevati. Neurotična krivica je nepotrebno opterećenje psihe, koje još više usporava i ometa vaš put kroz pustinju.

Ovo važi ne samo za osjećaj krivice, već i za bilo koji drugi oblik emocionalne patnje, poput uznemirenosti koja može biti egzistencijalna ili neurotična. A veoma je važno ustanoviti o kom se obliku radi.

Postoji jednostavno, čak brutalno, pravilo koje se odnosi na emocionalnu bol i životnu patnju, a podijeljeno je na tri dijela.

Prvo, kad god je patnja izazvana emocijama, zapitajte se: 'Da li je moja patnja - moja uznemirenost ili krivica - egzistencijalna ili neurotična? Da li ova bol koju osjećam oplemenjuje moju egzistenciju ili je ograničava?' U prvih deset posto slučajeva nećete biti u stanju da odgovorite na ova pitanja. Ali, u ostalih devedeset posto, odgovor će se iskristalizirati. Ako ste, na primjer, uznemireni zbog nepodmirenih poreskih računa (slično ste iskustvo već jednom skupo platili) i eventualnih posljedica koje mogu uslijediti, uvjeravam vas da je vaša uznemirenost egzistencijalnog karaktera. Ne opirite se tom osjećanju, naprotiv, prepustite mu se i završite posao koji je prouzročio uznemirenost. S druge strane, ukoliko smatrate da je patnja koju osjećate neurotična i da negativno utiče na vašu egzistenciju, drugi korak bit će postavljanje pitanja: 'Kako bih se ponašao kad ne bih osjećao uznemirenost ili krivicu?'

Treći korak podrazumijeva da ćete se tako i ponašati. Ili se pokušajte pretvarati da ne osjećate ni uznemirenost niti krivicu. Na kraju će tako i biti.

Ovo pravilo za mene ima poseban značaj. Naučio sam ga i primijenio na vlastiti osjećaj stidljivosti. Ljudski je biti stidljiv, s tim se možemo suočiti na egzistencijalni ili neurotični način. Dešavalo mi se da tokom predavanja, slušajući poznatu ličnost za govornicom, poželim postaviti pitanje, prokomentirati neku rečenicu ili jednostavno glasno saopćiti svoj stav. Ali to nisam nikada činio. Moja stidljivost, strah da ću biti ismijan i ispasti budala pred svim tim ljudima potpuno su me paralizirali.

Poslije izvjesnog vremena konačno sam se zapitao: 'Da li je ovo pravi način da se boriš sa stidljivosću koja te sprečava čak i da postavljaš pitanja - da li na ovaj način pomažeš sebi ili sputavaš svoju egzistenciju?' Ubrzo mi je postalo jasno da je posljednji dio pitanja zapravo odgovor na pitanje. Tada sam rekao samome sebi: 'Hajde da vidimo kako bi se ponašao da nisi stidljiv. Kako bi se ponašao da si, na primjer, engleska kraljica ili predsjednik Sjedinjenih Američkih Država?' Odgovor je bio savršeno jasan - postavljao bih pitanja predavaču, čak bih bio u stanju i sam stati za govornicu, bez straha da ću ispasti glup i biti ismijan. Zatim sam rekao: 'Krajnje je vrijeme da se pomakneš s mjesta. Pretvaraj se da bi uspio. Ponašaj se kao da nikada u životu nisi bio stidljiv.'

Priznajem, zastrašujuće je i pomisliti, a kamoli uraditi tako nešto, ali upravo otuda i dolazi hrabrost. Stalno me zapanjuje činjenica kako malo ljudi zaista zna šta je hrabrost. Za većinu je to odsustvo straha. Međutim, odsustvo straha nije hrabrost, prije je u pitanju neka vrsta oštećenja mozga. Jer, hrabrost je sposobnost da se ide naprijed usprkos strahu, usprkos bolu. A kada i sami pokušate nešto slično, shvaćate da vas je prevladavanje straha ne samo osnažilo, već i da ste napravili ogroman korak naprijed, prema zrelosti.

A šta je, u stvari, zrelost? Iako sam u knjizi 'Put kojim se rjeđe ide' opisao slučajeve ljudske nezrelosti, nikada nisam točno definirao pojam zrelosti. Ono što karakterizira nezrele osobe jest njihov stav, ponašanje. U stanju su beskrajnim žalopojkama zasipati svoju okolinu, uvjereni kako nemaju sreće u životu. Karakteristika malog broja potpuno zrelih osoba je da prepreke i ograničenja prihvaćaju kao vlastitu odgovornost, čak kao izazov da se uhvate u koštac sa životnim problemima.