Koncert virtuoza

Sinoć sam bio na koncertu koji se bitno razlikovao od koncerata kakve
sam inače naviknuo slušati. Bio je to koncert svjetski slavnoga,
mondenoga violinističkog virtuoza, dakle, ne samo glazbeni već i
sportski, a prije svega društveni događaj. Tako je ovaj koncert i
protekao sasvim drukčije od ostalih koncerata na kojima je riječ samo
o glazbi.
Program je, doduše, većim dijelom obećavao pravu glazbu, to je gotovo
mogao biti program običnoga glazbenika. Lijepe su skladbe na njemu
stajale, Kreutzerova sonata, Bachova Chacon-ne, Tartinijeva sonata s
"Đavoljim trilerom". Ti lijepi komadi popunili su dvije trećine
koncerta. A onda, pred kraj, program se mijenjao. Tu su stajale
skladbe s lijepim i veoma obećavajućim naslovima, fantazije na
mjesečini i venecijanske noći nepoznatih skladatelja čija su imena
upućivala na etničke skupine koje se do sada još nisu istaknule u
glazbi. Ukratko, treći dio koncerta snažno je podsjećao na programe
kakve nalazimo izvješene u glazbenim paviljonima otmjenih toplica. A
kraj su činili neki komadi koje je veliki virtuoz sam skladao. Sa
znatiželjom sam pošao na taj događaj. U mladosti sam slušao na
violini Sarasatea i Joachima, a unatoč nekim smetnjama, njihove su me
izvedbe oduševile. Dakako, ona je glazba bila nešto drugo, nešto
sasvim različito, nešto što nije imalo nikakve veze s virtuoznošću,
nešto čemu je trebala anonimnost i pobožnost da bi moglo procvjetati.
No, zato su virtuozi, još od Paganinijevih vremena, za svakoga, pa i
za mene, imali onu čaroliju opsjenara i znalca, onu magiju artizma i
ciganske svirke: i ja sam jednom zgodom kao dvanae-stogodišnjak,
nedugo pošto sam po prvi puta postao vlasnikom violine, snivao san o
virtuozu, u svojim maštarijama stajao pred ogromnim krcatim
dvoranama, desetke tisuća ljudi usrećivao jednim osmijehom, carevi su
me ugošćivali i odlikovali zlatnim kolajnama, putovao sam usamljen,
slavan, bez zavičaja, od grada do grada, s jednoga kraja svijeta na
drugi, žene su me voljele, narod mi zavidio, bio sam genijalan i
graciozan plesač na visokoj žici umijeća i svjetske slave. Sve je to,
dakle, još postojalo, i danas će ponovno mladi dječaci zažarenih
očiju gledati blistavoga virtuoza, šiparice uzdisati, a s galerija se
prolamati gromki pljesak. Lijepo, radovao sam se tomu, bio sam
napet.I doista je bilo vrlo lijepo.
Već odavno, prije nego sam i stigao do koncertne dvorane, iz mnogih
mije naznaka bilo jasno da danas nije riječ o onome što ja i moji
prijatelji nazivamo glazbom, ne o jednom od onih tihih i fantastičnih
doživljaja u nekom nestvarnom i bezimenom carstvu, već o događaju
najviše zbiljnosti. Događaji te večeri nisu se odigravali u nekoliko
više-manje sanjarskih i za život nesposobnih mozgova, već su
pokretali motore, konje, novčarke, frizere i svu ostalu zbilju. Ono
što se tu zbivalo nije bilo zanese-njački nestvarno i ludo, već
krajnje stvarno i točno, imalo je onu istu žestinu i sličan izgled
kakav pokazuju veliki sadržaji modernoga života: sportsko igralište,
burza, velike svečanosti.
Bilo je naporno u dijelovima ulica u blizini koncertne dvorane
šuljati se kroz kolone automobila. Stigavši do ulaza, mogli ste se
pomalo umisliti, jer ste već nešto postigli, jer ste se probili,
trijumfirali nad onima dolje i ulovili mjesto pod suncem. A već na
putu, na prašnjavoj cesti između stotina automobila koji su nastojali
stići do koncertne dvorane, saznavao sam vijesti o velikanu, njegova
me slava zapljuskivala, probijala se u moju samoću te mene, koji ne
odlazim ni u kakvo društvo i ne čitam novine, pretvorila u začuđenog
poznavatelja zanimljivih potankosti.
"Sutra navečer," netko reče, "hoće li svirati već u Hamburgu?" Netko
izrazi sumnju: "U Hamburgu? Kako misli do sutra navečer stići u
Hamburg, u tom slučaju već bi sada morao sjediti u vlaku?" "Koješta!
Naravno da će putovati zrakoplovom. Možda ima svoj vlastiti." A u
garderobi u kojoj sam nastavio pobjedonosnu bitku, iz živahna
razgovora svojih suboraca saznah daje veliki glazbenik za ovu večer
tražio i dobio četrnaest tisuća franaka. Taj se iznos izgovarao sa
strahopoštovanjem. Neki su, doduše, smatrali da umjetnost zapravo
nije samo za bogataše, i to je naišlo na odobravanje pokazujući da bi
većina bila sretna da je ulaznice kupila po "normalnoj" cijeni, ali
da su ipak svi bili ponosni što su tako skupo platili. Nisam mogao
proniknuti u psihologiju toga razdora, jer sam ulaznicu dobio na dar.
-Napokon smo svi ušli, napokon su svi bili na svojim mjestima. Između
redova sjedala, u hodnicima, u susjednoj dvorani, na podiju sve do
glasovira bili su načičkani dodatni stolci, nijedno mjesto nije bilo
prazno, a povremeno se izvana, s blagajne, čulo glasno jadikovanje
onih koji su bili odbijeni. Začu se zvuk zvonca i sve utihnu.
Najednom se, hitra koraka, pojavi veliki violinist, a iza njega,
skromno, mladi pijanist.
U trenutku nas je sve oduševio. Ne, nije to bio ni nekakav ciganski
mlitavac, ni neki pohlepnik za novcem, već ozbiljan, simpatičan,
gibak, a ipak dostojanstven gospodin lijepe pojave i biranih oblika.
Niti je dobacivao poljupce niti izigravao profesora koji mrzi čitav
svijet, već je budno motrio publiku i točno znao o čemu je riječ,
naime o borbi između njega i toga diva s tisuću glava, borbi koju je
bio odlučan dobiti i već ju napola dobio, jer rijetko će tako brojna
publika, plativši tako visoke cijene, naknadno priznati razočaranje.
Virtuoz nam se svima veoma svidio. A kada je počeo svirati, polagani
stavak Kreutzerove sonate, odmah se vidjelo da njegova svjetska slava
nije bila nezaslužena. Taj simpatični čovjek izvanredno je baratao
violinom, posjedovao gipkost u vođenju gudala, čistoću hvata, snagu i
elastičnost tona, majstorstvo kojemu smo se prepuštali s voljom i
radošću. Drugi je stavak započeo ponešto užurbano, lagano forsirajući
tempo, ali ipak prelijepo. A i mladi je pijanist također svirao vrlo
živo i simpatično.
Kreutzerovom sonatom bila je obavljena prva trećina programa, a u
stanci, gospodin u redu ispred mene svome je susjedu računao koliko
je tisuća franaka umjetnik zaradio već u prvih pola sata. Slijedila
je Bachova Chaconne, vrlo lijepa, no tek u trećem komadu, u
Tartinijevoj sonati, violmistova je vrsnoća došla do punog sjaja. Ta
skladba, u njegovoj je izvedbi doista bila čudesno djelo, zapanjujuće
teško i zapanjujuće svladano, a usto i odlična, solidna glazba. Ako
je široka publika pozorno slušala Beethovena i Bacha možda samo iz
poštovanja i samo za ljubav violinistu, sada se u zanosu stapala s
titraj ima glazbe. Prolomio se pljesak, virtuoz se vrlo korektno
naklonio, a kod trećega ili četvrtoga izlaska naklonu pridodao i
smiješak.
U trećem dijelu koncerta, mi stvarni ljubitelji glazbe, mi puritanci
dobre glazbe, našli smo se u nevolji, jer se malo-pomalo išlo ususret
širokoj publici, a ono što dobrim glazbenicima Beethovenu i Bachu
nije nikako, a famoznom znalcu Tartiniju tek djelomice pošlo za
rukom, to je izvrsno uspijevalo tim nepoznatim, egzotičnim
skladateljima tanga: tisuće je duša usplamtjelo topeći se od miline i
predavajući borbu, ljudi su se blaženo smiješili, u očima se
krijesile suze, ushićeno su jecali i nakon svakog od tih kratkih
zabavnih komada opijeno, gromoglasno pljeskali. Velikan je pobijedio,
svaka od tri tisuće duša njemu je pripadala, i sve su se voljno
predavale, dopuštale da ih miluje, zadirkuje, usrećuje, ponesene
valom opojnosti i očaranja. Nasuprot tomu, nekolicina nas puritanaca
u sebi smo se opirali, vojevali herojski beskorisni boj, nevoljko se
smijali izvođenju tih tričarija, a istodobno ipak nismo mogli ne
zamijetiti mekoću gudala, blagoglasje tonova, i kadšto se ispod brka
nasmiješiti čaroliji neke besramne, ali čarobno odsvirane dionice.
Velika je čarolija bila na vrhuncu. Jer, i mi nezadovoljni puritanci
plivali smo, barem na trenutak, nošeni tim velikim valom, i nas je,
barem na čas, obuzelo to slatko, dražesno bunilo. Opet smo bili
dječaci i vraćali se s prvoga sata violine, opet smo maštali kako,
pregazivši planine teškoća, svaki od nas na trenutak, u mašti, biva
On, Maestro, čarobnjak, i lakim potezom gudala osvaja srca,
nasmiješeno, s lakoćom pobjeđuje čudovište, mnoštvo, upija pljesak,
upija zanesenost mase, u njoj se ljuljuška, njoj se smiješi.
Tisuće je duša usplamtjelo. Ne htjedoše da se koncert završi.
Pljeskali su, vikali, štropotali nogama. Tjerali su umjetnika na nove
i nove izlaske, na još drugi, treći, četvrti dodatak. On je to činio
elegantno i zgodno, klanjao se, svirao dodatke; mnoštvo je stojeći
slušalo, bez daha, posve očarano. Vjerovali su da su sada pobjednici,
njih tisuće povjerovaše da su ga svladali, da ga svojim oduševljenjem
neprestano mogu tjerati na nove i nove izlaske i daljnje muziciranje.
No, on je odsvirao točno one dodatke koje je, predmnijevam, unaprijed
dogovorio s pijanistom, a odsviravši i posljednji, na programu
neotisnuti, ali unaprijed uračunati dio svoga koncerta, nestao je
više se ne pojavivši. Ništa nije pomagalo, valjalo je poći, valjalo
je probuditi se.
Tijekom cijele večeri u meni su bile dvije osobe, dva slušatelja, dva
suizvođača. Jedan je bio stari ljubitelj glazbe s nepotkupljivim
ukusom, drugi, pak, puritanac dobre glazbe, koji je često, ozbiljan,
vrtio glavom, a u posljednjoj trećini večeri nije s time mogao
prestati. Ne samo daje bio protiv primjene te vještine na glazbu
osrednje vrijednosti, ne samo daje bio protiv tih čeznutljivih,
pripovjednih, zabavnih, dopadljivih salonskih sklad-bica, nego je bio
protiv cijele te publike, protiv tih bogatih ljudi koje se nikada
nije viđalo na ozbiljnijim koncertima, koji su se mnoštvom svojih
automobila dovezli do tog virtuoza kao na neku utrku ili burzu, bio
je protiv toga plitkoga, brzo probuđenoga, brzo prohujalog
oduševljenja svih tih šiparica. Onaj, pak, drugi u meni bio je dječak
koji je slijedio pobjedonosnoga gudačkoga junaka, s njime se
sjedinio, s njime podrhtavao.
Te dvije osobe tijekom cijele su večeri mnogo razgovarale i mnogo se
sporile. Događalo se da je iskusni ljubitelj glazbe u meni
prosvjedovao protiv izvođenih skladbica, a daje dječak u meni morao
podsjećati na to da sam, prije mnogo godina, i sam napisao roman u
kojem neki saksofonist ozlojeđenom glazbenom kritičaru daje odgovore
svakako vrijedne čitanja.
Ah, a koliko sam samo morao razmišljati o umjetniku, tom korektnom
čarobnjaku! Je li on u srcu bio glazbenik koji bi najradije svirao
samo Bacha i Mozarta i koji se vrlo polagano i nakon unutrašnjih
borba pomirio s time da ljudima ništa ne nameće, već da im daje ono
što sami traže? Je li on bio kozmopolit ugušen uspjehom? Je li bio
hladnokrvno proračunat i točno znao ljude zagolicati na onom
osjetljivom mjestu između suzne žlijezde i lisnice gdje pljušte suze
i taliri ako čovjek vlada čarolijom? Ili je, pak, bio ponizan sluga
umjetnosti, preskroman da bi se drznuo imati stav, koji je poslušno i
marljivo predan svojoj ulozi i koji se ne opire sudbini? Ili je
možda, iz vrlo dubokih razloga i iskustava, počeo očajavati zbog
vrijednosti i mogućnosti shvaćanja prave glazbe u današnjem svijetu,
i je li težio tomu da onkraj svekolike glazbe ljude najprije ponovno
privede počecima umjetnosti, goloj čuvstvenoj ljepoti tonova, goloj
snazi primitivnih osjećaja? To se nije dalo odgonetnuti. Još uvijek o
tom razmišljam.
(1929.)