Glava VII

Koncentracija

Malo ima stvari, koje bi iziskivale toliko snage od istraživača, koji je počeo da škola svoj intelekt, kao vježba koncentracije. Na prvim stepenicama intelektualnog rada ovisan je cijeli napredak o tom, da li intelekt posjeduje potrebnu brzinu, spretnost i dobru volju, da brzo, jedno za drugim, od osjećaja do osjećaja prima impulse, i da li može svoju pažljivost da brzo skrene od jednoga predmeta do drugoga. Na ovim prvim stepenicama mnogo je vrijedno svojstvo: okretnost, a za napredovanje veoma je bitno, da je pozornost stalno upravljena naprama vani. Dok intelekt još mora sakupljati materijal za mišljenje, od osobite je prednosti, da je jako gibak; kroz mnoge i mnoge živote raste njegova gipkost i on postaje jači vježbom. Kada nastojimo, da nam postane navikom, da se naš intelekt u svim smjerovima kreće samo prema vani i da ga prisilimo, da svu našu pozornost čvrsto uperi na jednu točku — takova promjena mora naravno izazvati otpor, koja njega uzdrma; intelekt se opire žestoko, kao nejašeni konj, kad prvi put osjeti oštre uzde.

Vidjeli smo, da se mentalno tijelo formira prema slikama predmeta, na koje je upravljena pažnja. — Patanjali govori o tom, kako bi se moralo  primiriti misaoni princip, t. j. moralo bi se obustaviti reproduciranje vanjskoga svijeta, koji se neprestano mijenja. Ako se promjene, koje se stalno mijenjaju u mentalnom tijelu zatome i ako se to tijelo čvrsto drži u izvjesnoj formi, koja je primljena od neke stalne slike, onda je to koncentracija obzirom na formu. Ako se onda na tu formu upravi stalna pažnja tako, da ju spoznavatelj potpuno u sebi reproducira, onda je to reprodukcija obzirom na spoznavatelja.

Kod koncentracije upravlja se svijest na jednu izvjesnu sliku; cijela spoznavateljeva pažnja uperena je na jednu točku, a da on ne koleba ili ne zastranjuje. Intelekt, koji privučen od vanjskih stvari, neprestano luta od jedne stvari do druge na brzu se ruku formira prema jednoj ili drugoj, biva tako upokoren, obuzdan i od volje prisiljen, da ostane u određenoj formi, t. j. da čvrsto

drži sliku, bez obzira na sve ostale utiske, koji na njega jurišaju. Kada intelekt bude na takav način čvrsto povezan s jednom slikom i spoznavatelj ju neprestano promatra, onda će on o predmetu saznati mnogo više, nego što bi to mogao postići po opisivanju riječima. Naša predodžba o nekoj slici, o nekom kraju, mnogo je točnija, kad smo sve to sami gledali, nego li du smo o njima čuli ili čitali njihov opis. Ako se na takav opis koncentriramo, onda se u mentalnom tijelu formira slika i mi dobivamo o tom jasniju predodžbu, nego li kroz samo čitanje. Riječi su simboli stvari, pa ako se koncentriramo samo na okvir jedne stvari, onako, kako ju je iznijela riječ, koja je tu stvar obilježila, onda se taj okvir ispunjava sve više i više sa detaljima čim je svijest stupila u što bliži dodir sa označenom stvari.

Treba da podsjetimo na to, da koncentracija nije stanje pasiviteta, već naprotiv stanje intenzivne i sređene aktivnosti. U mentalnom svijetu ona je slična stanju fizičkog svijeta, kad se, prije jednog skoka, sakupe sve mišićne sile ili kad se ukoče mišice, da ih se podvrgne oduljoj napetosti. Kod početnika ide uistinu ta mentalna napetost obično usporedo sa fizičkom napetosti i zato obično kod njih nakon vježbe u koncentraciji nastupa fizički umor — umor mišica, a ne samo onaj živčanoga sistema. Kao što kad oštro fiksiramo koji predmet, pa smo onda u stanju da točno promatramo sve njegove pojedinosti, koje bi kod momentalnog pogleda ostale nezapažene, isto nam je tako moguće, da možemo do u tančine proslijediti pojedinosti jedne ideje. I čim više se intenzivnost koncentracije jača, to više pojedinosti ćemo moći opaziti, kao što će jedan trkač u jednoj minuti sigurno proći pokraj više predmeta, nego li jedan pješak. Onaj, koji polagano hoda, da prođe pokraj dvadeset predmeta, mora du utroši točno isti broj mišićne snage, kao onaj, koji trči; ali čim brži je izdatak energije, tim kraće je vrijeme, koje je potrebno za izvjestan komad puta.

Kad počnemo s takovim pokušajima koncentracije, onda ćemo morati svladali dvije vrste teškoća: Ponajprije ne smijemo se obazirati na utiske, koji stalno jurišaju na intelekt. Mentalnom tijelu ne smije se dozvoliti, da reagira na takove dodire; njegovo naginjanje da odgovara na takove utiske, što dolaze izvana mora se nadvladali. Uslijed toga nastaje potreba, da se pažnja dijelom upravi na otpor, kiji se ima da stavi; kad je nadjačano to naginjanje, onda otpadu i taj otpor. Potrebna je potpuna ravnoteža, t. j. ne smije da postoji niti otpor, a niti neotpor, već mora

da vlada stalan mir, koji je tako nepokolebljiv, da valovi, koji dolaze izvana, ne mogu imati nikakva, pa ni najmanjeg uspjeha.

Nadalje smije intelekt, pače i za vrijeme koncentracije, držati samo sliku predmeta na koji se koncentrira. On ne samo da ne smije dopustiti, da se na porive koji dolaze izvana, reagirajući premodelira, već on mora du zaustavi svoje vlastito nutarnje djelovanje, pri čemu stalno mijenja svoju sadržinu; budući, da o njoj razmišlja, da postavlja nove odnose, nalazi sakrivene sličnosti i različitosti itd. On ne treba da radi toga svoje djelovanje posvema obustavi, već se mora samo zato brinuti, du se ono izlijeva u jedan jedini kanal. Voda, koja teče preko razmjerno velike površine, imati će malo motorne snage Ista količina vode, s istim početnim impulsom, uvedena u uski kanal, moći će nasuprot da otplavi i znatnu zapreku. Odatle je vidljivo, kako je važno, da čovjek bude koncentriran na jednu točku, na što učitelji meditacije neprestano upućuju. Ma da prvobitna jakost i ne raste, ipak efektivna snagu time postaje mnogo veća, Ako se para pusti, da se slobodno širi zrakom, jedva će ona komarcu smetati u njegovom letu; vodi li se pak koncentrirana kroz kakvu cijev, stavit će se u pogon cijeli stroj. Za intelekt je teže uspostaviti potrebnu nutarnju tišinu, nego li posvetili pažnju udarima, što dolaze izvana, pošto se ovaj zahtjev stavlja na njegov vlastiti dublji i puniji život, Lakše je vanjskom svijetu okrenuli leđa, nego li umiriti nutarnji svijet: budući, da je on bliži Egu, jer on jest ono, što na sadašnjoj razvojnoj stepenici za najviše ljudi praktično reprezentira njihov »Ja«. Već i sam pokušaj, da se intelekt na takav način primiri, nosi u razvoju svijesti neki napredak, jer mi smjesta osjećamo, da vladar i nadvladani ne mogu biti jedno te isto, pa se instinktivno identificiramo s vladarom. »Ja primirujem svoj intelekt« kaže sebi svijest i smatra prema tomu intelekt nečim, što pripada njegovomu »Ja«, nečim, što njegov »Ja« posjeduje.

Ovo razlikovanje postaje nesvjesno sve oštrije; istraživač postaje malo po malo sebi svjestan dualiteta, dvojine; on nailazi u sebi na Nešto, što vlada, i Nešto drugo što je svladano. Niži konkretni intelekt biva odijeljen i »Ja« osjeća sada na jednom veću snagu i bistriji pogled; izbija neki osjećaj, da taj »Ja« niti je ovisan od tijela, niti od intelekta. U svijesti počinje sada svitati, da je ovaj »Ja« ono od intelekta već naslućivano pravo besmrtno biće. Ovu slutnju potvrđuje sada koncentracija i on postaje time nagrađen. Trajnim vježbanjem koncentracije proširuje se horizont; čini se, da se taj ne proširuje, samo prema vani, već i prema

unutra, prema unutra beskonačno, sve više i više prema unutra. Ondje se razvija snaga, koja takoreći na prvi pogled može da spozna istinu, no ona se pokazuje tek onda, kada intelekt, svojim polaganim načinom stvaranja suda biva prekoračen. — (Čitatelj ne smije nikada zaboraviti, da se izraz »intelekt« upotrebljava ovdje skroz u smislu »nižeg Intelekta« t. j. mentalnog tijela plus Manas). Jer »Ja« je izraz »Ega«, kojega bit jest spoznaja i kolikogod puta on dolazi u doticaj s kojom istinom, on nalazi, da to kod njega stvara izvrnutu sliku, a to već ovim odrazivanjem naviješta svoju bit. Što više sada intelekt počinje da gubi značenje, to više preuzimaju vodstvo sile Ega, i na mjesto razumnog suda, — što bi se na fizičkoj sferi dalo usporediti s opipom, — nastupa sada intuicija, analogno direktnom fizičkom gledanju. Analogija je zapravo veća, nego što na prvi pogled izgleda, jer se intuicija razvija iz umnog razmišljanja na isto tako neprekidan način, a da se na biti same stvari ništa ne mijenja, kao što se oko razvija iz opipa. — U »načinu samom« nastaje svakako velika promjena; to nas ne bi smjelo da zaslijepi kod redovitog postepenog; razvoja. Intuicija kod neinteligenta jest impuls, koji je nastao iz zahtjeva i ne stoji više, nego niže od razumnog prosuđivanja.

Nakon što je intelekt, u koncentriranju na jedan predmet, postigao neku vježbu i kad može da neko vrijeme ostane u stanju da je nepomično uperen na jednu točku, onda dolazi kao slijedeća stepenica, da se dopusti, da predmet padne, a intelekt da ostane u tom stanju napete pažljivosti, a da kraj toga pažljivost nije ni na što upravljena. U tom stanju ne pokazuje mentalno tijelu nikakvih slika; materija, iz koje se ono sastoji — pošto na njega sada ne utječu više nikakvi utisci

—    drži se sada čvrsto i sigurno zajedno i nalazi se u stanju potpunog mira, kao jezero kud je glatko kao zrcalo. To nije stanje, što bi moglo trajati dulje od trenutka, slično »kritičnom stanju« kemičara, u kojem se dva tijela na jednoj sasvim određenoj međustepenici među sobom dodiruju. Drugim riječima: svijest izmakne iz mentalnog tijela, čim ono dođe do mira i prolazi kroz  neutralne dodirne točke između Mentalnog — i Kauzalnog tijelu t. j. preko »Laya-centra«; — to je prijelaz, koji je popraćen momentalnom besvjesticom, gdje nestaje svijesti, što je neminovna posljedica da nestaje predmeta svijesti, a zatim dolazi onda više svjesno stanje. Kad nestaje predmeta svijesti, koji pripadaju nižim svjetovima, onda iza toga slijedi, da se pojavljuju predmeti svijesti iz viših svjetova.

Sada će Ego moći, da primjereno svojoj vlastitoj uzvišenoj misli — formira mentalno tijelo i da ga prožme sa svojim vlastitim vibracijama. On ga može modelirati primjereno vizijama, koje u njega utiču iz viših sfera, što leže onkraj njegovih, ali na koje mu u njegovim najvišim časovima uspije da baci po koji pogled i tako on može, da prema dolje i prema izvana predvede predodžbe, na koje mentalno tijelo inače ne bi bilo u stanju da reagira. To su inspiracije Geniusa, koje sa svjetlećim sjajem potresaju intelekt i sa svojim svjetlom prosvjetljuju svijet. Onaj, koji takove inspiracije svijetu predaje, sam nije u svojem obično mentalnom svijetu u stanju da oda, kako i otkuda one do njega dolaze; on samo znade, da na čudnovat način »ona snaga oživljuje mu usta i obznanjuje se putem njegove ruke«.

Svijest je svuda gdje se nalazi predmet, koji na njega odgovara

U svijetu formi zauzima svaka forma prostor. O njoj se ne može reći — ako se smijem tako izraziti — da je una na jednom mjestu, na kojem ona nije t. j. svaka forma nalazi se, budući da zauzima izvjestan prostor, u većoj ili manjoj udaljenosti od drugih formi, koje već prema svojoj veličini zauzimaju također izvjesne prostore. Kad bi takova forma promijenila svoj položaj u prostoru s jednom drugom, onda bi ona morala promijeniti prostor, koji se između njih nalazi. Ovo pomjeranje može se dogoditi brzo ili polagano, bilo neizmjernom brzinom munje ili lijenom tromosti jedne kornjače; ali ono se mora bezuvjetno izvršiti i prema tomu prolazi kroz kraće ili dulje vrijeme.

Što se tiče svijesti, to kod nje pojam prostora uopće ništa ne znači. Svijest mijenja svoje stanje ne svoje mjesto; ona obuhvaća također i ono, što nije, manje više, pa znade o njemu i ne znade o njemu, već prema tomu, da li može ili ne može reagirati na titraj Ne-Ega. Horizont joj se proširuje prema tomu, koliko može obuhvatiti t. j. koliko može reagirati, odnosno reproducirati titraje. Kod svijesti se dakle ne radi o tom, da se promjeni prostor, koji između toga leži. Prostor pripada formama, koje među sobom utječu jedna na drugu i to najviše onda, kad su blizu jedna drugoj. Što je veća udaljenost, to je manje utjecanje.

Svi istraživači, koji se uspješno vježbaju u koncentraciji, dolaze do otkrića, da za svijest prostor ne postoji. Adept se može upoznati sa svakim predmetom, koji se nalazi u njegovu okrugu i to tako da se jednostavno na njega koncentrira; udaljenost ne igra kod takovih koncentracija nikakve uloge. On biva sebi svjestan

bilo kojeg predmeta, — recimo kojeg drugog planeta, — no radi toga, jer njegova moć astralnog gledanja djeluje teleskopski, već poradi toga, jer se u okrugu njegove nutrine nalazi cijeli univerzum, kao jedna točka. Takav čovjek gleda životu u srce i vidi ondje sve.

U Upanišadama stoji pisano, da se u srcu nalazi malena komorica, koja sadrži onaj »nutarnji eter«, koji prožima prostor. To je Atma, besmrtan, svakoj boli odmakli Ego.

»U njemu stanuje nebo, stanuje svijet; u njemu stanuje vatra i zrak, sunce i mjesec, munja i zvijezde; sve, što u tom svemiru egzistira, pače još i više«. (Chhandogyopnishad, VIII. i.i 3. 3.)

Taj »nutarnji eter srca« stari je mistički izraz, kojim se ima označiti suptilna bit Ega, koji u zbiljnosti prožima sve, tako, da je onaj, čija se svijest proteže u Egu, sebi svjestan čitavog univerzumu. Znanost nam kaže, da kretnja svakog zemaljskog predmeta utječe na najudaljeniju zvijezdu, jer da su sva tjelesa uronjena u eter i prožeta eterom, onim posvuda raširenim medijem, koji vodi vibracije pače i u najdalje udaljenosti bez trenja i uslijed toga bez gubitka energije. To se odnosi na formalnu stranu prirode. Zar si ne smijemo sada posve prirodno zamisliti, da će svijest, životna strana prirode, isto tako prožeti sve, kao i njezina formalna strana?

Mi osjećamo, da smo »tu«, jer primamo utiske o predmetima, koji su blizu nas. Ako svijest odgovara sa isto tako snažnim vibracijama na udaljene predmete, kao i na »bliže«, onda osjećamo kao da smo s onima isto tako zajedno, kao i s ovima. Kad bi naša svijest na neki događaj, koji se odigrava na Marsu, isto tako jako odgovorila, kao na događaj, koji se zbiva u našoj sobi, naše poznavanje onoga na Marsu ne bi bilo manje od ovog u našoj sobi i naša bi se svijest osjećala u prvom slučaju isto tako »tu«, kao i u drugomu. To nije dakle pitanja mjesta, o kojem se ovdje radi, već je to pitanje razvitka jednog svojstva. Spoznavatelj je uvijek ondje, gdje njegova svijest može reagirati t. j. gdje može dati odgovor. Da je moć reagiranja pojačana to znači, da spoznavatelj sve, na što njegova svijest odgovara, sve, što leži unutar njegova opsega vibriranja, obuhvaća u svoju svijest.

Da možemo ono gore rečeno bolje shvatili, posegnut ćemo ponovo za jednom fizičkom analogijom i tako mnogo bolje razumjeti. Oko vidi sve, što mu mogu  dovesti  titraji  svjetla;  inače  ništa.  Ono  može  reagirati  na  titraje  unutar

izvjesnih granica; sve što leži izvan tuga, ispod ili preko, ostaje za oko tamno. Stara hermetska zasada: »kako gore, tako i dolje«, može nam služili kao ključ za Labirint, koji se nalazi oko nas, pa kad točno istražimo neki refleks, koji ovdje dolje opazimo, onda ćemo moći više putu nešto naučiti o stvarima ondje gore, koje taj refleks bacaju.

Razlika između mogućnosti prenošenja svijesti na bilo koje mjesto i između

»staviti se« u više sfere, leži u tom, da Jiva, u prvom slučaju smjesta osjeća, da se nalazi nasuprot dotičnih »udaljenih« predmeta — bez obzira na to, da li je pri tome zatvoren u svoje niže haljine ili nije, — dok u drugom slučaju, — odjeven u svoje astralno i mentalno tijelo ili samo u mentalno, — on se neizmjernom brzinom prenosi od jedne tačke do druge, pa si je toga prenošenja i svjestan. Jedna još važnija razliku leži u tom, da se Jiva u drugom slučaju može nalaziti postavljen usred mnogo stvari, koje on ni najmanje ne shvaća, usred njemu posve novog i stranog svijeta, koji će ga zbuniti i uplašiti, dok u prvom slučaju, sve što vidi, on i razumije, bez koncentracije, ne ima mira — tako govori forme. — Na takav način istražen proviruje život Ega iz svega i mi dolazimo do ugodne spoznaje, do koje inače ne bismo nikada mogli doći, ma da smo i bezbrojne živote proboravili usred mora formi.

Koncentracija je sredstvo, s pomoću kojega se Jiva oslobađa iz okova i nalazi mir. — »Za onoga, koji živi samo opako, koncentracija, ne ima mira«, — tako govori Učitelj u Bhagavad Gita, (II. GG), — »jer mir ima svoje obitavalište na vrhuncu pećine, koja se visoko uzdiže iznad bučnih valova forme«.

Kako da se koncentriramo

Čim se istraživalac upoznao s lekcijom koncentracije, ne bi smio oklijevati, već bi morao odmah početi da ju izvršava.

Ako posjeduje temperament, koji naginje na odanost, znatno će mu se time pojednostaviti ispunjenje njegove čežnje, jer u tom će slučaju on moći predmet svoje naklonosti i odanosti odabrali za predmet svojih promatranja, pa budući, da će mu srce osjećati silnu privlačivost prema tom predmetu, to će mu i intelekt biti uvijek pripravan, da se njime pozabavi, pa će ovomu biti lako, da si predoči ljubljenu sliku, a druge slike posvema isključi. Jer želje neprestano nasrću na intelekt i on bi htio, da je stalni sluga uživanja. Sve što na bilo koji način pruža veselje, upravo je ono, za čim on stalno teži i zato, on uvijek ide za tim, da sebi predočuje slike, koje mu pružaju užitak, a odbija one, koje stvaraju čuvstva neraspoloženja. — On će se dakle zadržavati kod, omiljele slike vezan užitkom, koji je skopčan s njenim promatranjem, pa ako bude silom od nje odvraćen, ou će se ipak k njoj povratiti. Čovjek, koji je tako odan predmetu svojega nagnuća, moći će se vrlo brzo dovinuti do visokog stupnja koncentracije. On će pri tome misliti na predmet svoje odanosti, pribavi sebi snagom svoje mašte, dosta jasno sliku i zatim držati svoj intelekt neprekidno upravljen na tu sliku, na misli o svom Ljubljenomu. Kršćanin će na taj način misliti na Krista, na Djevicu Mariju, na svojega sveca zaštitnika ili svojeg Anđela Čuvara; — Hindu na Maheshvaru, na Vishnu-a, na Uma ili Shri-Krishnu: — Parsi na Ahuramazdu ili Mithru; — Buddhista opet na Buddhu, Bodhisattvu itd. — Sve su to bića na koja se pobožan čovjek može da obrati s punom odanosti i svi oni snažno privlače njegovo srce, kad je intelekt usko povezan s predmetom, koji mu podaje sreću. Na takav se način može intelekt uz najmanji napor i najneznatniji gubitak energije dovesti do koncentracije.

Ako naprotiv temperament istraživaoca ne naginje na odanost, to element privlačivosti može usprkos toga i u tom slučaju da nam pomogne, samo što se ovdje privlačivost ne povezuje uz osobu, već uz jednu ideju. Prvi pokušaji u koncentraciji, morali bi uvijek posezati za takovim pomoćnim sredstvima. Tko ne naginje na odanost, učinit će najbolje, da sebi kao element privlačivosti odabere neki duboki problem. Taj bi morao onda biti predmetom koncentracije, a intelekt bi morao biti i stalno na njega upravljen. Silu, koju privlačivost povezuje jest

prema tome intelektualni interes, duboka čežnja za spoznajom, a to je jedan od temeljnih ljudskih nagona.

Druga jedna vrlo plodonosna forma koncentracije za onoga, koji se  ne osjeća, da bi ga privlačila, bilo koja osobnost, kao predmet njegova nagnuća, jest to, da sebi izabere bilo kaju vrlinu, pa da se onda na nju koncentrira. Iz takovog predmeta mogla bi izbiti vrlo djelotvorna forma odanosti, jer takav  predmet apelira ma srce s pomoću ljubavi za intelektualnim i moralno lijepim. Intelekt mora pokušati, da dotičnu vrlinu sebi predstavi tako, da ona bude što više savršena, pa kad je uslijed njenog djelovanja postignut sveopći pregled, onda bi intelekt morao biti nepomično upravljen na njezinu pravu bit. Velika dobit, koju takav način koncentracije donosi, jest ta, da će se intelekt prema dotičnoj krijeposti premodelirati i opetovati njezine titraje, i time će se ta krijepost malo pa malo prilagodit ljudskoj naravi i konačno se usaditi u njegov karakter.

To modeliranje intelekta zaista je akt samo-stvaranja, jer nakon nekog vremena intelekt će forme, koje su mu za vrijeme koncentracije bile narinute, dragovoljno prihvatiti i te će forme postati onda organima njegovog  običnog načina izražavanja. — Istina je, što uči stari Cohhandogyopanishad (III. XIV. i.).

»Čovjek je stvor razmišljanja: o čemu on u tom životu razmišlja, to će on postati u jednom kasnijem životu«. Ako intelekt napusti predmet svoje koncentracije, potrebno je, da ga se natrag privede i iznova upravi na predmet. Često puta će on najprije tumarati naokolo, a da si toga tumaranja ne će biti ni svjestan. Istraživalac će onda najedanput uvidjeti, da misli na nešto posve drugo, a ne na predmet, o kojem je odlučio, da će razmišljati. To će mu se ponavljati, ali on mora svaki put svoje misli natrag dovesti na odabrani predmet, što je dosta naporan i težak postupak. Međutim na bilo koji drugi način ne da se koncentracija postići.

Jedna vrlo korisna i instruktivna mentalna vježba sastoji se u tom, da se onaj tako neopazice izmakli intelekt natrag dovede onim istim putem, kojim se on od njega udaljio. Analognim postupkom dobiva također i jahač veću moć nad svojim konjem, kad mu on pobjegne. On upotrebljava to sredstvo, da konja oduči od bježanja.

Dosljedno mišljenje je doduše prvi korak do koncentracije, no ipak nije istovjetno s njom, jer pri dosljednom mišljenju putuje intelekt kroz čitavi red slika, od jedne do druge, u da nije kod nijedne ostao stajati. Pošto je to mnogo lakše, nego li koncentracija, to će početnik moći upotrijebiti tu metodu u svrhu, da iz toga mišljenja kasnije pređe na teže zadaće. Za čovjeka, koji u sebi nosi post, biće često puta probitačno, da sebi izabere bilo kakav prizor iz života osobe njegove odanosti i da si živahno predoči taj prizor sa svim njegovim pojedinostima, svim lokalnim prilikama i bojama one okoline. Na takav način biti će intelekt malo po malo zadržan u izvjesnom smjeru: njega će se moći odvesti i zadržali uz glavnu figuru cijelog prizora, uz predmet njegove odanosti. Pošto je u intelektu taj prizor reproduciran, to će on uzeti neki lik zbiljnosti, pa je posve lako moguće, da će dotičnik na takav način magnetski doći u dodir sa zabilješkom tog prizora u jednoj višoj sferi — naime sa njegovom stalnom fotografijom u kozmičkom eteru — pa će o njem na tom putu saznati mnogo točnije nego što bi mu to bilo na bilo koji drugi način moguće. Takav odani čovjek mogao bi tim putem također doći i u magnetski dodir s predmetom svoje odanosti i stupiti u mnogo intimnije odnose, no što je to na drugi način moguće, — jer svijest nije podvrgnuta nijednoj fizičkoj skučenosti prostora, već je uistinu svagdje prisutna, gdje je sebi sama sebe svjesna.

Prava koncentracija međutim nije istovjetna sa metodičkim mišljenjem. Intelekt mora konačno biti privezan uz izvjesni predmet i mora neprestano uz njega ostati. Nije dovoljno, da on taj predmet sebi samo zamisli, već on mora cijeli njegov sadržaj da u neku ruku isiše da ga apsorbira.