9. POGLAVLJE

Konačan obračun u Piltdownu

Nakon Duboisova otkrića javanskog čovjeka 1890-ih. počeo je sve­ opći lov na fosile s ciljem ispunjavanja evolucijskih praznina između drevnih majmunolikih hominida i suvremenog Homo sapiensa. Upra­ vo se u tom razdoblju obilježenom ozračjem nestrpljivog iščekivanja, u Engleskoj dogodilo senzacionalno otkriće - čovjek iz Piltdowna s čovjekolikom lubanjom i majmunolikom čeljusti.

Priča o Piltdownu je uglavnom dobro poznata i zagovornicima i protivnicima darvinističke teorije o ljudskoj evoluciji. Pedesetih go­ dina 20. st., znanstvenici British Museum-a su obznanili da su fosili, koje je prvi otkrio Charles Dawson u razdoblju između 1908.  i 1911., krivotvorine. To je omogućilo kritičarima darvinističke evolu­ cije da opovrgnu tvrdnje znanstvenika, koji su desetljećima smještali fosile iz Piltdowna u evolucijsko obiteljsko stablo.

Znanstvenici su, pak, ubrzo počeli isticati da su i sami bili žrtve obmane. Neki su za to optuživali ekscentričnog amatera Dawsona ili Pierrea Teilharda de Chardina, katoličkog svećenika i paleontologa, koji je imao mističke ideje o evoluciji, te su na taj način odriješili krivnje 'prave' znanstvenike koji su sudjelovali u otkriću.

U izvjesnom smislu, mogli bismo time završiti priču o Piltdownu, te nastaviti naš pregled paleoantropoioških dokaza. No, vrijedno je podrobnije raspraviti o čovjeku iz Piltdowna i polemikama koje je on izazvao, čime ćemo steći bolji uvid u način na koji se utvrđuju i osporavaju činjenice o ljudskoj evoluciji.

Za razliku od općeg gledišta da su fosili gotovo najsigurniji i naj­ uvjerljiviji dokaz, zamršena mreža okolnosti povezanih s paleoan- tropološkim otkrićima može onemogućiti jednostavno razumijevanje. Takva dvosmislenost osobito često prati pomno planirane prijevare

-   ako je to slučaj i s otkrićem iz Piltdowna. No, čak su i 'obična' paleoantropološka otkrića gotovo bez iznimke prekrivena debelim

slojevima nesigurnosti. Dok razmatramo detaljnu povijest kontro- verznog otkrića iz Piltdowna, postaje nam jasno da je granica izme­ đu istine i laži često nevidljiva.

DAWSON OTKRIVA LUBANJU

Oko 1908., odvjetnik i antropolog-amater Charles Dawson, uočio je da je seoski put u blizini Piltdowna u Sussexu, obložen kremenim šljunkom. Dawson, koji je uvijek bio u potrazi za fosilima, saznao je od radnika da je kremen iskopan iz jame na obližnjem posjedu Bark- ham Manor, čiji je vlasnik bio gosp. R. Kenward, kojeg je Dawson poznavao. Zato je otišao do jame i zamolio tamošnje radnike da sa­ čuvaju bilo kakve predmete ili fosile koje bi mogli otkriti. Godine 1913., Dawson je napisao: "Prilikom kasnijeg posjeta jami, jedan od muškaraca mi je predao komadić neobično debele ljudske tjeme­ ne kosti. Odmah sam počeo pretraživati to mjesto, no ništa nisam pro­ našao ... Tek nekoliko godina poslije, u jesen 1911., na tome mjestu sam ugledao, među kišom ispranim gomilama zemlje u šljunčanoj jami, drugi, veći fragment prednjeg dijela iste lubanje." Dawson je istaknuo da su se u jami nalazili komadići kremena uglavnom iste boje kao i dijelovi lubanje.

Dawson nije bio običan amater. Bio je izabran za člana Geološkog društva i 30 godina je skupljao uzorke za Britanski muzej kao poča­ sni kolekcionar. Osim toga, bio je blizak prijatelj sir Arthura Smitha Woodwarda,  ravnatelja Odsjeka za  geologiju pri  Britanskom muzeju i člana Kraljevskog društva. U veljači 1912., Dawson je posalo pismo Woodwardu u Britanskom muzeju, u kojem je napisao da je: "naišao na veoma star pleistocenski sloj ... za koji mislim da će biti veoma zanimljiv ... u kojemu se nalazi dio debele ljudske lubanje ... dio ljudske lubanje koja će nadmašiti Homo heidelbergensisa." Daw­ son je ukupno pronašao pet komadića lubanje, koje je, u namjeri da ih očvrsne, umočio u otopinu kalij-dikromata.

U subotu, 2. lipnja 1912., Woodward i Dawson, te Pierre Teilhard de Chardin, student na lokalnom jezuitskom sjemeništu, počeli su iskopavanja u Piltdownu, gdje su otkrili još neke predmete. Već pr­ voga dana otkrili su drugi dio lubanje. Uslijedila su još neka otkrića. Dawson je poslije napisao: "Čini se da su čitav ili veći dio ljudske

lubanje razbacali radnici, koji su neopaženo bacili kosti. Iz zemlja­ nih gomila smo iskopali što smo više mogli fragmenata. U nešto dubljem uleknuću netaknutog šljunka, otkrio sam desnu polovicu ljudske donje čeljusti. Koliko sam uspio zaključiti na temelju stabla udaljenog 2,7 ili 3,6 m, to je bilo isto mjesto na kojemu su radnici radili kada su prije nekoliko godina otkrili prvi dio lubanje. Dr. Wood­ ward je također iskopao djelić okcipitalne kosti lubanje, koji se nalazio oko l m daleko od mjesta na kojemu je otkrivena čeljust i na istoj razini. Čeljust je bila slomljena na mjestu srašćivanja i abradi- rana, što se možda dogodilo kada je bila ukopana u šljunku i prije njezina potpunog taloženja. Na komadićima lubanje ne vide se ni­ kakvi tragovi valjanja ili druge abrazije, osim usjeka na stražnjoj strani tjemena, što je vjerojatno posljedica udarca pijuka radnika." Otkriveno je ukupno devet fosilnih komadića lubanje, od kojih je pet otkrio Dawson, a četiri Woodward nakon što se pridružio isko­ pavanju.

Osim ljudskih fosila, u Piltdownu je otkriveno i mnogo fosila si­ savaca, uključujući zube slona, mastodonta, konja i dabra. Otkriveno je i kameno oruđe, od kojih neka nalikuju eolitima, a druga su mnogo naprednija. Neka oruđa i kosti sisavaca bila su istrošenija od drugih. Dawson i Woodward su vjerovali kako bolje očuvana oruđa i kosti, uključujući fosile čovjeka iz Piltdowna, potječu iz ranog pleistoce- na, te da je sve ostalo izvorno bilo dio pliocenske formacije.

Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, mnogi znanstvenici su se složili s Dawsonom i Woodwardom da fosili čovjeka iz Piltdowna potječu iz ranog pleistocena, kao i kosti sisavaca koje su jednake starosti kao i piltdownski šljunak. Drugi, kao što su sir Arthur Keith i A. T. Hopwood, smatrali su da fosili čovjeka iz Piltdowna pripadaju starijoj fauni iz kasnog pliocena, koju je vjerojatno voda nanijela u piltdownski  šljunak iz starijih naslaga.

Lubanja iz Piltdowna se morfološki oduvijek smatrala čovjekoli- kom. Prema Woodwardu, drevni majmunoliki čovjekov predak imao je čovjekoliku lubanju i majmunoliku čeljust, poput one piltdown- skog čovjeka. U određenom trenutku u povijesti, tvrdio je Wood­ ward, evolucijska linija se prekinula. Jedan ogranak je razvio debele lubanje s istaknutim očnim arkadama. Iz te linije potječu javanski

čovjek i neandertalac, koji su imali debele lubanje i istaknute arkade. Druga linija je zadržala lubanju s manje izbočenim arkadama, a čeljust joj je bila mnogo više nalik ljudskoj. Iz te linije potječu ana­ tomski suvremeni ljudi.

Na taj način je Woodward razvio svoju teoriju o ljudskoj evolu­ ciji, koju je pokušao potvrditi fosilnim dokazom, usprkos njegovoj ograničenosti i fragmentarnosti. Danas se Woodwardova verzija na­ vodnog čovjekova podrijetla, sačuvala u obliku općeprihvaćene ideje da su Homo sapiens sapiens i Homo sapiens neanderthalensis preci vrste, koja se naziva arhaičnim ili prvim Homo sapiensom. Veoma bliska Woodwardovoj, iako nije općeprihvaćena, jest ideja Louisa Leakeya, koji je pretpostavio da su i Homo erectus i neandertalci isti ogranak glavne razvojne crte čovjeka. No, sva ta predložena evolu­ cijska podrijetla zanemaruju dokaz, koji je naveden u ovoj knjizi, o postojanju anatomski suvremenih ljudi u razdobljima starijima od pleistocena.

No, nisu se svi složili s teorijom da čeljust i lubanja otkriveni u Piltdownu,  pripadaju  istom  biću.  Sir Ray  Lankester iz Britanskog muzeja pretpostavio je da oni pripadaju različitim stvorenjima drukči­ je vrste.  Profesor anatomije na King's College-u,  David Waterston, također je smatrao da čeljust nije istovjetna lubanji. On je rekao ka­ ko  bi  njihovo povezivanje  nalikovalo  spajanju  čimpanzina  stopala i ljudske noge. Ako je Waterston bio u pravu, tada je riječ o lubanji koja je bila nalik ljudskoj i koja vjerojatno potječe iz ranog pleistocena.

Dakle, neki su stručnjaci od samog početka oklijevali prihvatiti očitu nepodudarnost između čovjekolike lubanje i majmunolike čeljusti čovjeka iz Piltdowna (slika 9.1.). Sir Grafton Eliot Smith, stručnjak za fiziologiju mozga, pokušao je otkloniti te sumnje. Na­ kon što je pregledao odljevak moždane šupljine lubanje iz Piltdowna, Smith je napisao: "Ovo se mora smatrati najprimitivnijim i najmaj- munolikijim ljudskim mozgom, koji nam je do sada  poznat;  isto tako, takav kojeg bi bilo razumno očekivati da bude povezan s poje­ dincem koji je imao [majmunoliku] donju čeljust." Međutim, suvre­ meni znanstvenici tvrde da lubanja iz Piltdowna pripada Homo sapi­ ens sapiensu prilično mlađeg podrijetla, koja je podmetnuta. Prihvatimo li to tumačenje, to znači da je ugledan stručnjak Smith,

uočio majmunolike značaj­ ke ondje gdje ih ustvari nije ni bilo.

Znanstvenici su se nada­ li da će buduća otkrića ra­ svijetliti točan status čovje­ ka iz Piltdowna. Čeljust iz Piltdowna nije sadržavala očnjake, koji su oštriji u majmuna nego u ljudi. Woodward je vjerovao da će oni uskoro biti otkrive­ ni, pa je čak izradio i njihov model.

Teilhard de Charden je

29.  kolovoza  1913.  doista

 

SLIKA 9.1.: Rekonstrukcija lubanje i čeljusti iz Piltdowna. koju su izradili Dawson i Woodward.

otkrio očnjak u gomili šljunka na nalazištu u Piltdownu, u blizini mjesta na kojemu je otkrivena donja čeljust. Vrh zuba je bio istrošen i tup kao kod ljudskih očnjaka. Otkrivene su i neke nosne kosti.

Do tada je Piltdown već postao turistička atrakcija. Istraživačima koji su ga posjećivali dopušteno je da  pomažu pri iskopavanjima. Ondje su stizale i motorne kočije s  članovima prirodoslovnih dru­ štava. Dawson je na nalazištu u Piltdownu čak organizirao i piknik za članove londonskog Geološkog društva. Uskoro je postao veoma slavna osoba. Tako je i čovjek iz Piltdowna dobio stručno ime Eoanthropus dawsoni ili "Dawsonov drevni čovjek" (ili, točnije, 'čovjek zore', od grč. eos-zora, odn.  engl.  dawn-zora,  op.  prev.). No, Dawson je kratko uživao u slavi, jer je umro  1916.

Neki su i dalje sumnjali da čeljust i lubanja Eoanthropusa pripa­ daju istom stvorenju, no rasprave su utihnule nakon što je Wood­ ward 1915. objavio da je oko 3 km daleko od nalazišta u Piltdownu otkriven drugi niz fosila. To su bila dva komadića ljudske lubanje i čovjekoliki kutnjak. Za većinu znanstvenika, otkriće iz Piltdowna II predstavljao je dokaz da lubanja i čeljust pripadaju istom pojedincu.

No, kako se pojavljivalo sve više fosila, fosil iz Piltdowna, s lu­ banjom nalik Homo sapiensu, unio je nejasnoće oko slijeda ljudske evolucije.  U  mjestu  Choukoutien  (Zhoukoudian)  blizu  Pekinga,

istraživači su otkrili primitivnu čeljust, koja je nalikovala onoj pilt- downskog čovjeka. No, kada je 1929. otkriven prvi čovjek iz Pekin­ ga, ustanovilo se da ima nisko čelo i izbočene očne arkade poput javanskog Pithecanhtropusa erectusa, koji se danas, zajedno s pekin- škim čovjekom, svrstava u skupinu Homo erectus. Otprilike u isto doba, Raymond Dart je otkrio prve ostatke australopiteka u Africi. Uskoro su otkriveni i drugi ostaci australopiteka, koji su, kao i javan- ski i pekinški čovjek, imali nisko čelo i istaknute arkade. Međutim, većina britanskih antropologa  zaključila je da je australopitek bio majmunoliko  stvorenje,  koje  nije  čovjekov  predak.

No, nakon Drugog svjetskog rata, otkrića Roberta Brooma u Africi navela su Britance da promijene svoje prvotno mišljenje o australo- piteku, kojeg su prihvatili kao čovjekova pretka. Dakle, što je treba­ lo misliti o čovjeku iz Piltdowna, koji se smatrao starim kao i do tada otkriveni ostaci australopiteka?

RAZOTKRIVENA PRIJEVARA?

U međuvremenu, engleski stomatolog Alvan Marston neprestano je uznemirivao  britanske  znanstvenike tvrdnjama da nešto nije posve u redu s fosilima čovjeka iz Piltdowna. Marston je u Swanscombeu 1935. otkrio ljudsku lubanju uz fosilne kosti 26 vrsta životinja iz srednjeg pleistocena. Nadajući se da će njegovo otkriće biti nazvano "najstarijim Englezom", Marston je osporavao starost fosila iz Pilt­ downa.

Godine 1949., Marston je uvjerio Kennetha P. Oakleya iz Britan­ skog muzeja, da analizira fosile iz Swanscombea i Piltdowna, novom metodom utvrđivanja sastava fluora. Lubanja iz Swanscombea sadrža­ vala je isti sastav fluora kao i fosilne životinjske kosti iz istog nalazi­ šta, što je potvrdilo njihovo podrijetlo iz srednjeg pleistocena. Rezul­ tati analize uzoraka iz Piltdowna bili su mnogo zagonetniji.

Vrijedi istaknuti da je Oakley vjerojatno i sam sumnjao u čovjeka iz Piltdowna. Oakley i Hoskins, napisali su u zajedničkom izvješta­ ju iz  1950.  o rezultatu analize sastava fluora, sljedeće: "anatomske značajke Eoanthropusa  (pod pretpostavkom  da primjerci  pripadaju jednom stvorenju) potpuno su različite od onoga na što nas navode otkrića ranog pleistocenskog hominida iz Dalekog istoka i Afrike."

Oakley je testirao fosile iz Piltdowna kako bi utvrdio podudara­ ju li se doista lubanja i čeljust piltdownskog čovjeka.  Sastav fluora u prve četiri kosti lubanje iz Piltdowna, iznosio je od 0,1 do 0,4 %. Čeljust je sadržavala 0,2 % fluora, što je upućivalo na to da pripada lubanji. Slični su bili i rezultati analize kostiju otkrivenih na drugom nalazištu u Piltdownu. Oakley je zaključio da kosti iz Piltdowna po­ tječu iz razdoblja Riss-Wurm interglacijala, što znači da su stare između 75 000 i 125 000 godina. To bi značilo da su nešto mlađe od datuma koji im se prvotno pripisivao - rani pleistocen - iako su i dalje neobično stare da bi mogle pripadati lubanji potpuno razvije­ nog tipa čovjeka iz Engleske. Prema danas prihvaćenoj teoriji, Homo sapiens sapiens se pojavio u Africi prije oko 100 000 godina, a migri­ rao je u Europu prije otprilike 30 000 godina.

Oakleyev izvještaj nije posve zadovoljio Marstona, koji je bio uvjeren da čeljust i lubanja iz Piltdowna pripadaju potpuno različitim stvorenjima. Na temelju svog znanja o medicini i stomatologiji, za­ ključio je da je ta lubanja sa zatvorenim spojevima kostiju, pripa­ dala odraslom čovjeku, dok čeljust, koja je imala djelomično razvijene kutnjake, potječe od mladog majmuna. Isto tako, smatrao je da su tamne mrlje na kostima, koje se smatraju oznakom velike starosti, na­ stale nakon što ih je Dawson umakao u otopini kalij-dikromata kako bi ih očvrsnuo.

Marstonova uporna kampanja o fosilima iz Piltdowna konačno je privukla pozornost oksfordskog antropologa J. S.  Weinera. Weiner se uskoro uvjerio da fosilima iz Piltdowna doista nešto nedostaje. Svoje sumnje je povjerio W. E. Le Gros Clarku, šefu odsjeka za an­ tropologiju pri Sveučilištu u Oxfordu, koji je isprva bio skeptičan. Weiner i Oakley su se 5. kolovoza 1953. sastali s Le Gros Clarkom u Britanskom muzeju, gdje je Oakley izvadio kontroverzne primjerke iz Piltdowna iz sefa kako bi ih mogli pregledati. Weiner je pritom pokazao Le Gros Clarku zub čimpanze, koji je uzeo iz muzejske zbirke, evidentirao ga, te umrljao. Zub je tako nevjerojatno nalikovao kutnjaku iz Piltdowna da je Le Gros Clark naredio detaljnu istragu svih fosila iz Piltdowna.

I ljudske kosti iz Piltdowna bile su podvrgnute analizi utvrđivanja sastava fluora, uz primjenu novih tehnika. Tri komadića piltdown- ske lubanje sadržavala su 0,1 % fluora. No, čeljust i zubi iz Piltdowna

sadržavali su mnogo manji udio fluora - 0,01-0,04 %. Budući se sa­ stav fluora protekom vremena povećava, rezultati su pokazivali mnogo veću starost lubanje nego čeljusti i zubi. To je značilo da ne pripadaju  istom  stvorenju.

Što se tiče dvije analize sastava fluora koje je proveo Oakley, jasno je da je prvom utvrđena ista starost lubanje i čeljusti, a drugom ra­ zličita. Tvrdilo se da je druga analiza izvršena uz primjenu novih tehnika - no, s ciljem dobivanja željenih rezultata. Takvi su slučajevi česti u paleoantropologiji - istraživači provode niz testiranja ili usa­ vršavaju svoje metode, sve dok ne postignu prihvatljive rezultate. I na tome se zaustave. U takvim se slučajevima čini da je testiranje korigirano da protuslovi teoretskom očekivanju.

Fosili iz Piltdowna ispitani su i metodom utvrđivanja sastava duši­ ka. Weiner je iz rezultata te analize ustanovio da čeljust sadrži 3,9 %, a dentin nekih zubi iz Piltdowna 4,2-5,1 % dušika. Dakle, analiza je pokazala da dijelovi lubanje, čeljust i kosti, nisu iste starosti, te da, pre­ ma tome, pripadaju različitim stvorenjima. Kost današnjih ljudi sadrži oko 4-5 % dušika, a taj omjer se povećava starošću. S obzirom na to, čini se da su čeljust i zubi prilično mlađeg podrijetla, a lubanja starija.

Rezultati analize sastava fluora i dušika ipak su dopuštali moguć­ nost da barem lubanja izvorno potječe iz piltdownskog šljunka. No, poslije se počelo sumnjati čak i u fragmente lubanje. U izvješću Bri­ tanskog muzeja pisalo je: "Dr. G. F. Claringbull je izvršio rendgensku kristalografsku analizu tih kostiju, te ustanovio da je njihov glavni mineralni sastojak, hidroksil-apatit. dijelom zamijenio gips. Prouča­ vanje kemijskih uvjeta u unutrašnjim slojevima zemlje i u podzemnim vodama Piltdowna, pokazalo je da se tako neobična promjena nije mogla prirodno dogoditi u piltdownskom šljunku. Dr. M. H. Hey je potom demonstrirao kako se ta promjena dogodi kada se sub-fosilne kosti umjetnim putem oboje namakanjem u jake otopine željeznog sulfata. Prema tome, jasno je da su kosti lubanje umjetno umrljane kako bi se podudarale s bojom šljunka i da su 'podmetnute' na nala­ zište zajedno s drugim predmetima."

Usprkos dokazu iznesenom u izvještaju Britanskog muzeja, još uvijek postoji mogućnost da se lubanja izvorno nalazila u šljunku Piltdowna. Svi dijelovi lubanje imali su duboke, tamne mrlje od že­ ljeza, dok je čeljusna kost, za koju se također tvrdilo da je krivotvo-

rena, imala samo površinske mrlje. Osim toga. kemijska analiza prvih dijelova lubanje, koje je otkrio Dawson, pokazala je da one sadrža­ vaju 8 % željeza, što je veoma visok udio u odnosu na onaj u čeljusti koji je iznosio samo 2-3 %. Taj dokaz navodi na zaključak da su mrlje od željeza na dijelovima lubanje (koje su prodrle u čitavu kost i tvorile su 8 % ukupnog mineralnog sastava u kostima) nastale usli­ jed dugog ležanja u željezom bogatom šljunku Piltdowna. Čini se da je čeljust, koja ima samo površinske mrlje i mnogo niži sastav želje­ za, drukčijeg podrijetla.

Ako fragmenti lubanje izvorno potječu iz piltdownskog šljunka i nisu umjetno umrljani, kako su pretpostavili Werner i njegovi sura­ dnici, kako se može objasniti postojanje gipsa (kalcij-sulfata) u nji­ ma? Jedna mogućnost je da je Dawson upotrijebio smjesu sulfata (zajedno s kalij-dikromatom ili uz njega) prilikom kemijskog treti­ ranja kostiju radi njihova učvršćivanja nakon iskopavanja, čime se dio hidroksil-apatita u kostima pretvorio u gips.

Druga mogućnost je da se gips akumulirao dok se lubanja nalazi­ la u piltdownskom šljunku. Znanstvenici iz Britanskog muzeja izja­ vili su kako je koncentracija sulfata u Piltdownu suviše niska da bi se to moglo dogoditi. No, M. Bowden je primijetio da podzemne vode u tom području sadrže sulfat u omjeru 3,9 mg/100 g. Priznavši da to nije velika koncentracija, Bowden je rekao da ga je u prošlosti možda bilo mnogo više. Vidjeli smo da se Oakley pozivao na viši udio fluora u podzemnim vodama u prošlosti kako bi objasnio neuobiča­ jeno visok sastav fluora u ljudskim kosturima iz Castenedola.

Značajno je što čeljust iz Piltdowna nije sadržavala gips. Činje­ nica da je gips prisutan u fragmentima lubanje, no ne i u čeljusti, u skladu je s hipotezom da navedeni fragmenti, za razliku od čeljusti, izvorno potječu iz piltdownskog šljunka.

Krom je sadržavalo i pet dijelova lubanje, koje je otkrio Dawson prije nego se pridružio Woodwardu. To se može objasniti poznatom činjenicom da je Dawson uronio kosti u kalij-dikromat kako bi ih očvrsnuo nakon njihova iskopavanja. Drugi fragmenti lubanje, koje su poslije otkrili Dawson i Woodward, nisu sadržavali krom.

Čeljusna kost je sadržavala krom, što je vjerojatno bio rezultat tehnike bojanja željezom, koja uključuje primjenu smjese željeza i kalij-dikromata.

Ukratko, moguće je da se kost izvorno nalazila u šljunku Piltdow- na, pri čemu se tijekom dugog razdoblja zasitila željezom. Tijekom istog razdoblja, jedan dio kalcij-fosfata u kosti pretvorio se u kalcij sulfat (gips), uslijed djelovanja sulfata u šljunku i podzemnim vo­ dama. Neke dijelove lubanje Dawson je poslije umočio u kalij-dikro- mat. To objašnjava prisutnost kroma u njima. Fragmenti kostiju koje su poslije otkrili Dawson i Woodward, nisu bili uronjeni u otopinu kalij-dikromata, pa tako ni ne sadrže krom. S druge strane, čeljust je umjetno zamrljana željezom, što je rezultiralo samo površinskom koloracijom. Tehnika mrljanja uključivala je primjenu smjese kro­ ma, što objašnjava prisutnost kroma u čeljusti, no njome nije nastala i sadra.

S druge strane, prihvatimo li teoriju da su željezne mrlje na dije­ lovima lubanje (kao i na čeljusti) krivotvorene, moramo pretposta­ viti da je krivotvoritelj primijenio tri različite tehnike bojenja: 1.) Prema znanstvenicima Britanskog muzeja, prva tehnika je uključi­ vala otopinu željeznog sulfata i kalij-dikromata, koja je poslužila kao oksidans, čime je nastao nusproizvod u obliku sadre (kalcij-sul- fata). Time bi se mogla objasniti prisutnost sadre i kroma u pet kosti lubanje s tragovima željeza, koje je prvi otkrio Dawson. 2.) Četiri fragmenta lubanje, koje su otkrili Dawson i Woodward, sadržavale su sadru, no ne i krom. To znači da tehnika bojenja u tom slučaju ni­ je uključivala kalij-dikromat. 3.) Čeljust, koja je sadržavala krom, no ne i sadru, zacijelo je obojana trećom metodom, koja je uključi­ vala primjenu sastava željeza i kroma, no njome nije nastala sadra. Nije jasno zašto se krivotvoritelj poslužio tolikim tehnikama, kada je jedna mogla biti sasvim dovoljna. Isto tako, zagonetno je zašto je krivotvoritelj neoprezno ostavio mnogo manje mrlja na čeljusti, nego na lubanji i tako riskirao razotkrivanje.

Dodatan dokaz, u obliku iskaza svjedoka, navodi na pretpostav­ ku da lubanja ustvari izvorno potječe iz šljunka Piltdowna. Svjedok je  Mabel  Kenward,  kći  Roberta  Kenwarda,  vlasnika  Barkham Manor-a. Novine Telegraph su 23. veljače 1955. objavile pismo gđice. Kenward u kojemu se nalazila sljedeća izjava: "Jednog dana dok su iskopavali u netaknutom šljunku, jedan od radnika je ugledao nešto za što je mislio daje kokosov orah. Prelomio gaje pijukom, te jedan

dio zadržao, a drugi bacio." Osobito je bitna izjava daje šljunak bio netaknut.

Čak je i Weiner napisao: "ne možemo odmah odbaciti priču o ko­ pačima u šljunku i njihovim 'kokosima' kao izmišljotinu, naizgled uvjerljivu priču koja na prikladan način potvrđuje povijest kostiju  ... Dakle, ako su radnici doista otkrili dio lubanje, moguće je da to nije bio polu-fosil Eoanthropusa, nego je riječ o mlađem i običnom grobu

.." Weiner je pretpostavio da je krivac, tko god on bio, možda zami­ jenio komadiće lubanje onima koji su doista otkriveni. No, ako su radnici otkrili 'mlađi i običan grob', gdje se onda nalazi ostatak ko­ stura? Na kraju je Wiener pretpostavio da je lažna lubanja koju su radnici pronašli, podmetnuta. No, Mabel Kenward je posvjedočila da je površina, u trenutku kada su radnici počeli iskopavanja, bila netaknuta.

Učitelj prirodnih znanosti, Robert Essex, koji je osobno upoznao Dawsona između 1912. i 1915., na zanimljiv je način posvjedočio o otkriću čeljusti iz Piltdowna, odnosno, kako se čini, više njih. Essex je 1955. napisao: "Druga čeljust otkrivena u Piltdownu, koju dr. Weiner nije spomenuo, imala je mnogo više ljudskih, nego majmu­ nolikih obilježja, te je tako vjerojatno pripadala dijelovima lubanje iz Piltdowna, koji su očito pripadali čovjeku. Osobno sam vidio i držao u ruci tu čeljust, te znam tko ju je u svojoj torbi donio u Daw- sonov ured."

Essex potom navodi još neke pojedinosti. U to je doba bio učitelj prirodopisa u lokalnoj gimnaziji, koja se nalazila u blizini Dawso- novog ureda. Essex je izjavio: "Jednoga dana dok sam onuda pro­ lazio, jedan od službenika, kojeg sam dobro poznavao, pozvao me da uđem kako bi mi pokazao dio fosilne čeljusti s tri čvrsto pričvr­ šćena kutnjaka, koja je više nalikovala ljudskoj, nego majmunskoj. Na pitanje gdje je taj predmet otkriven, odgovorio mi je 'u Piltdow­ nu'. Službenik je tvrdio da ga je donio jedan od 'kopača', koji je, došavši u ured da razgovara s gosp. Dawsonom, nosio torbu poput one za alat. Nakon što su mu rekli da je gosp. Dawson službeno na sudu, rekao je da će ostaviti torbu i poslije se vratiti. Kada je otišao, službenik je otvorio torbu u kojoj je ugledao ovu čeljust. Vidjevši me kako prolazim, domahnuo mi je i pozvao da uđem. Savjetovao

sam ga daje vrati u torbu, jer će se gosp. Dawson ljutiti sazna li što je učinio. Poslije sam saznao kako je gosp. Dawson još uvijek bio na sudu kada se 'kopač' vratio, potom uzeo svoju torbu i otišao." Essex je poslije vidio fotografije piltdownske čeljusti. Uočivši da nije riječ o istoj čeljusti koju je vidio u Dawsonovom uredu, o tome je obavijestio  Britanski  muzej.

Otkriće ljudske čeljusti potvrđuje stajalište da se ljudska lubanja otkrivena u Piltdownu, izvorno nalazila u šljunku. Čak i da prihva­ timo pretpostavku da su sve druge kosti koje se povezuju s njom, krivotvorene, ako je lubanja otkrivena in situ, možemo reći da je vjerojatno riječ o ostacima Homo sapiens sapiensa s kraja srednjeg ili početka kasnog pleistocena.

UTVRĐIVANJE KRIVCA

Većina knjiga, koje potpuno prihvaćaju teoriju da su fosili i oruđa iz Piltdowna krivotvorine, usredotočile su se na utvrđivanje krivca. Weiner i Oakley, između ostalih, tvrdili su da je glavni krivac pale- ontolog-amater Dawson. Profesionalni znanstvenik Woodward, na taj način je odriješen krivnje.

No, čini se da krivotvorine iz Piltdowna zahtijevaju veliko tehni­ čko znanje i sposobnost - mnogo veće od onog kojim je naizgled raspolagao amaterski antropolog Dawson. Treba imati na umu da su fosili čovjeka iz Piltdowna otkriveni zajedno s fosilima izumrlih sisavaca. Čini se da je u priči iz Piltdowna nedvojbeno morao sudje­ lovati profesionalan znanstvenik, koji je imao iskustva s rijetkim fosilima i znao ih je odabrati i izmijeniti tako da nalikuju izvornim životinjskim ostacima odgovarajuće starosti.

Neki su pokušali prebaciti krivnju na Teilharda de Chardina, koji je studirao na obližnjem jezuitskom koledžu i poznavao je Dawsona već od 1909. Wiener i njegovi suradnici su vjerovali da zub stego- donta, koji je otkriven u Piltdownu, potječe iz nalazišta u Sjevernoj Africi, koji je vjerojatno posjetio Teilhard de Chardin između  1906. i  1908., dok je predavao na Sveučilištu u Kairu.

Drugi osumnjičeni bio je Woodward. On je osobno iskopao neke fosile. Pretpostavlja se da bi on vjerojatno uočio da su fosili podme­ tnuti. Zato se sumnja da je i on sudjelovao u zavjeri. Osim toga, on

je imao neposredan pristup prvim piltdownskim fosilima, koji su potom, pod njegovim nadzorom, pohranjeni u Britanskom muzeju. To bi se moglo protumačiti kao njegov pokušaj da spriječi druge znanstvenike da uoče prijevaru.

Ronald Millar, autor knjige The Piltdown Men, posumnjao je u Graftona Eliota Smitha. Budući da nije osobito volio Woodwarda, Smith mu je vjerojatno pokušao namjestiti stupicu elegantno zami­ šljenom prijevarom. Smith je, poput Teilharda de Chardina, također izvjesno vrijeme boravio u Egiptu, gdje je imao pristup fosilima koje je možda podmetnuo u Piltdownu.

Profesor antropologije na Queens Colledge-u sveučilišta u New Yorku, Frank Spencer, napisao je knjigu u kojoj krivotvoriteljem na­ ziva sir Arthura Keitha, kustosa muzeja Hunterian pri Royal College of Surgeons. Keith je vjerovao da su se suvremeni ljudi razvili mno­ go prije nego što su to prihvaćali drugi znanstvenici, što ga je, kako tvrdi Spencer, natjeralo da zajedno s Dawsonom podmetne dokaz u potvrdu svoje hipoteze.

Drugi osumnjičenik bio je William Sollas, profesor geologije na Cambridgeu. Njega na audio-zapisu spominje engleski geolog James Douglas, koji je umro 1979. u dobi od 93 godine. Sollas nije volio Woodwarda, koji je kritizirao njegovu metodu izrade gipsanih odlje­ va fosila.  Douglas se u svojoj poruci  prisjeća da je Solasu poslao zube mastodonta iz Bolivije, nalik onima koji su otkriveni  u  Pilt­ downu, te da je Solas primio i određenu količinu kalij-dikromata, kemikaliju kojom su navodno zamrljani mnogi uzorci iz Piltdowna. Sollas je 'posudio' i neke majmunske zube iz oxfordske muzejske zbirke. Kako tvrdi Douglas, Sollas je potajno uživao gledajući Wood­ warda kako se obmanjuje krivotvorinama iz Piltdowna.

No, ako su fosili iz Piltdowna doista proizvod prijevare, njezin motiv vjerojatno nije bio samo osobna osveta. Spencer je rekao da je dokaz: "zamišljen tako da izdrži sve znanstvene provjere i na taj način da potvrdi željeno tumačenje ljudskog fosilnog zapisa."

Jedno od mogućih objašnjenja zašto je profesionalni znanstvenik pribjegao prijevari, jest neadekvatnost dokaza o ljudskoj evoluciji, koji su skupljeni do početka 20. st. Darwin je objavio Podrijetlo vrsta 1859.,  neposredno nakon čega je počela potraga za fosilnim doka-

zom, koji povezuje Homo sapiensa s drevnim miocenskim majmu­ nima. Osim otkrića koji navode na postojanje potpuno suvremenih tipova ljudi u pliocenu i miocenu, javanski čovjek i čeljust iz Heidel- berga bili su jedina fosilna otkrića, kojima je raspolagala znanost. Isto tako, kako smo vidjeli u 8. poglavlju, javanski čovjek nije oso­ bito uživao jednoglasnu potporu znanstvene zajednice. Od trenutka njegova otkrića isticale su se zlobne pretpostavke da majmunolika lubanja nije istovjetna čovjekolikoj bedrenoj kosti, koja se nalazila 13,5 m daleko od nje. Dalje, mnogi znanstvenici u Engleskoj i Ame­ rici, kao što su Arthur Smith Woodward, Grafton Eliot Smith i sir Arthur Keith, razvijali su alternativne teorije o ljudskoj evoluciji, prema kojoj se čovjekolika lubanja s istaknutim očnim arkadama, oblikovala prije čovjekolike čeljusti. Međutim, javanski  čovjek  je imao majmunoliku lubanju sa spuštenim  arkadama.

Budući je toliko mnogo znanstvenika spekuliralo o identitetu i motivima navodnog piltdownskog krivotvoritelja i mi bismo predlo­ žili nesigurnu hipotezu. Razmislite o sljedećem scenariju.  Radnici na Barkham Manor-u doista su otkrili izvornu lubanju iz srednjeg pleistocena, na način koji je opisala Mabel Kenward. Njezine dije­ love su predali Dawsonu, koji je o tome obavijestio Woodwarda, s kojim se redovno dopisivao. Woodward, koji je razvio svoju teoriju o ljudskoj  evoluciji i bio je veoma zabrinut zbog nedostatka dokaza o evoluciji nakon 50 godina istraživanja, zamislio je prijevaru i pod­ metnuo krivotvorinu. No, to nije učinio sam, nego u suradnji s od­ ređenim brojem znanstvenika povezanih s  Britanskim  muzejom, koji su mu pomogli pribaviti uzorke i pripremiti ih tako da izdrže sve provjere znanstvenika, koji o zavjeri nisu ništa znali.

Oakley, koji je odigrao veliku ulogu u razotkrivanju piltdownske prijevare, napisao je: "Materijal iz Trinila [javanski čovjek] bio je beznadno nepotpun,  zbog čega su mnogi  znanstvenici smatrali da nije prikladan dokaz za Darwinovu teoriju o evoluciji čovjeka. Katkad sam se pitao nije li jedan od zamršenog niza motiva za piltdownsku prijevaru, bilo nepromišljeno nestrpljivo očekivanje otkrića mnogo prihvatljivije   'izgubljene  karike'."

Weiner je također priznao sljedeću mogućnost: "Možda je motiv bila luda želja da se nauk o ljudskoj evoluciji opravda podmetanjem

'neophodne' izgubljene karike'... Piltdown je možda bio neodolji­ vo privlačan nekom fanatičnom biologu da dokaže ono što je priro­ da stvorila, no nije uspjela sačuvati."

Na nesreću hipotetskih zavjerenika, otkrića koja su se pojavila u sljedećih nekoliko desetljeća, nisu potvrdila teoriju o evoluciji predsta­ vljenu krivotvorinama iz Piltdowna. Otkrića novih uzoraka javan- skog i pekinškog čovjeka, kao i ostaci australopiteka otkriveni u Afri­ ci, omogućila su mnogim znanstvenicima da dokažu hipotezu o maj­ munolikom čovjekovu pretku s niskim očnim arkadama, dakle samu ideju koju je piltdownski čovjek s izbočenim arkadama trebao opo­ vrgnuti i zamijeniti.

Kako je prolazilo vrijeme, bilo je sve teže utvrditi održivo evolu­ cijsko podrijetlo fosilnih hominida. Ostatak znanstvenika povezanih s Britanskim muzejom, u kritičnom su trenutku odlučili nešto učini­ ti. Tako su, vjerojatno regrutirajući neupućene kolege, organizirali sustavno razotkrivanje prijevare, koju su počinili početkom stolje­ ća. U tom cilju su vjerojatno dalje modificirali uzorke kemijskim i fizičkim metodama kako bi potkrijepili teoriju o krivotvorinama.

Mnogima možda zvuči nevjerojatnom ideja o postojanju skupine zavjerenika, koji su u povezanosti s Britanskim muzejom, najprije zamislili prijevaru, a potom je odlučili razotkriti. No, ona se osniva na istom ili možda manjem broju dokaza kao i optužbe tužitelja. To­ liko je mnogo britanskih znanstvenika bilo osumnjičeno, uključujući neke iz Britanskog muzeja, da ta teorija zavjere ne proširuje mnogo krug mogućih počinitelja.

Možda među suradnicima Britanskog muzeja nije bilo zavjerenika. No, kako tvrde mnogi znanstvenici, netko tko je raspolagao stručnim znanjem, počinio je, sam ili u suradnji s drugima, veoma uspješnu prijevaru.

Ravnatelj Britanskog prirodoslovnog muzeja, Gavin De Beer, vjerovao je da će metode kojima je razotkrivena piltdownska prije­ vara: "onemogućiti uspješno ponavljanje slične prijevare u buduć­ nosti." No, krivotvoritelj koji poznaje suvremene kemijske i radio- metrijske metode datiranja, mogao bi proizvesti krivotvorinu koja se ne bi mogla lako razotkriti. Doista, ne možemo sigurno reći da u

najvećim svjetskim muzejima ne postoji još neka krivotvorina nalik piltdownskoj, koja će tek biti razotkrivena.

Dakle, piltdownski slučaj imao je štetan učinak. No, koliko je po­ znato, čini se da su takvi slučajevi rijetki. Međutim, postoji druga, mnogo podmuklija prijevara, koja ima dalekosežnije učinke - rutin­ sko uređivanje i reklasificiranje podataka u skladu sa strogim teoret­ skim  predodžbama.

Vayson de Pradenne s Ecole d'Anthropologie u Parizu, napisao je u svojoj knjizi Fraudes Archeologiques (1925.) ("Arheološke pri­ jevare"): "Znanstvenici često imaju unaprijed zamišljene ideje i, ne počinivši stvarne prijevare, ne oklijevaju izmijeniti opažene činjeni­ ce tako da odgovaraju njihovim teorijama. Naprimjer, čovjek može pretpostavljati da se zakon napretka pretpovijesnih industrija mora svugdje i uvijek vidjeti u najmanjim pojedinostima. Uočivši u nekoj naslazi istodobnu prisutnost vješto izrađenih artefakata i onih prim­ itivnijih, on zaključuje da zacijelo postoje dvije razine: od kojih niža sadrži primitivnije uzorke. Svoja otkrića će klasificirati na temelju njihova tipa, a ne geološkog sloja u kojima ih je otkrio. Ako na dnu otkrije istančanije izrađeno oruđe, reći će da je ono slučajno ondje dospjelo i da se uzorak mora reintegrirati na njegovo izvorno mjesto, tako što će ga postaviti među predmete iz viših razina. Na taj način, što se tiče stratigrafskog predstavljanja svojih uzoraka, počinit će pravu prijevaru; prijevaru s ciljem potvrđivanja unaprijed zamišljene ideje, koju je više ili manje svjesno počinio čovjek s dobrom namje­ rom, kojeg nitko neće nazvati prevarantom. Takvih slučajeva ima mnogo, a činjenica da ne spominjem ničija imena, ne znači da mi nisu poznata."

Takve stvari se ne događaju samo u Britanskom muzeju, nego u svim drugim muzejima, na sveučilištima i drugim središtima pale- oantroploškog istraživanja diljem svijeta. Iako se svaki pojedini slučaj filtriranja znanja možda ne čini osobito značajnim, njihov kumulati­ van učinak je golem jer oni služe radikalnom iskrivljavanju i zamu- ćivanju prave slike o podrijetlu i starosti čovjeka.

Obilje činjenica navodi na zaključak da su bića nalik ljudima ži­ vjela mnogo prije nego što to želimo vjerovati - u pliocenu, mioce­ nu, oligocenu, eocenu i starijim razdobljima. Ostaci majmuna i maj-

munolikih ljudi također potječu iz istih vremenskih razdoblja. Pre­ ma tome, moguće je da su različite vrste hominida istodobno živjele kroz povijest. To je najjasnija slika koja proizlazi iz svih dokaza ko­ jima raspolažemo. Evolucijski slijed možemo utvrditi tek nakon što eliminiramo masu dokaza - uz izuzetak samo onih fosila i artefa- kata koji se uklapaju u unaprijed stvorene predodžbe. Takvo neo­ pravdano eliminiranje dokaza, koji su  istraženi jednako  podrobno kao i oni službeno prihvaćeni, prijevara je znanstvenika koji žele potkrijepiti određenu teoriju. Ta obmana očito nije rezultat namjerno zamišljene zavjere, kao u slučaju krivotvorenja piltdownskog čovjeka (ako je to doista bio slučaj).  Naime, ona je neizbježna posljedica društvenih procesa filtriranja znanja koji se provode u krugu znan­ stvene  zajednice.

No, iako u paleontologiji možda postoji mnogo nesvjesnih prije­ vara, slučaj  iz Piltdowna pokazuje da to polje znanosti obilježavaju i neki slučajevi pomno isplaniranih i namjernih obmana.