Ime 'Mitchell', koje je Raymond izrekao u vezi s riječju 'zrakoplov' bilo je prilično važno. Nitko od sudionika nije poznavao časnika toga imena.

Lodge je tjednima neuspješno istraživao. Popis viših časnika do tada još nije bio objavljen (Lodge, 1916., str. 146). Poslije je Lodge ipak uspio saznati nešto o Mitchellu: "Nakon nekoliko neuspjelih identifikacija, 10. 10. sam saznao, zahvaljujući ljubaznom službeniku Londonske knjižnice, koji je potvrdio u Ministarstvu rata da u Kraljevskim zrakoplovnim snagama postoje dva poručnika E. H. Mitchella. Stoga sam se pismeno obratio Arhivu u Farnboroughu, nakon čega sam 6. 11. primio razglednicu od kapetana Mitchella." U pismu koje je poslao Lodgeu, Mitchell je napisao: "Mislim da sam upoznao vašega sina, ali ne sjećam se gdje." (Lodge, 1916., str. 149).

Ustanovilo se da je ime Norman, koje Lodge i njegova supruga nisu prepoznali kada su ga prvi put čuli, ime kojim je Raymond običavao nazivati svoju braću, osobito kada su zajedno igrali hokej na travi. Taj je podatak Lodge poslije saznao od Raymondovih sinova koji nisu sudjelovali na seansi (Lodge, 1916., str. 147). Taj mi je običaj poznat jer sam u djetinjstvu i sam, kao i djeca iz mog susjedstva, u šali običavao gotovo svakome pridavati slična imena, kao što je 'Holmes'.

Neke Raymondove poruke sadržavale su zanimljive informacije o svijetu duhova. Sljedeći opisi potječu sa seanse gospode Leonard održane 4. 02. 1916., kojoj je bio nazočan Lodge. Progovarajući preko Fede, Raymond je spomenuo da je svijet duhova podijeljen na dvije sfere. Naprimjer, rekao je da je njegova sestra (Lily): "... otišla izravno u najvišu sferu, koja je najbliža nebeskoj." (Lodge, 1916., str. 229). U svijetu duhova, slični duhovi gravitiraju jedni drugima. Raymond je rekao: "Vidio sam kako prolaze neki prosti i poročni dječaci. Oni odlaze na mjesto na koje, srećom, ja nisam trebao otići, premda to nije točno pakao. Više nalikuje popravilištu - to je mjesto gdje dobivaš drugu priliku, a težiš li nečemu boljem, pruža ti se prilika to dobiti." (Lodge, 1916., str. 230). Raymond se nalazio na središnjoj, trećoj razini, koja se zove Ljetna zemlja ili Domovina. To područje smiju posjećivati bića iz viših sfera, dok stanovnici Ljetne zemlje mogu silaziti na Zemlju. On ju je zvao sretna sredina (Lodge, 1916., str. 230).

Raymond je rekao svojoj majci da je jednom prilikom bio odveden na drugu razinu: "Bilo mi je dopušteno kako bih mogao vidjeti što se događa na Najvišoj sferi... On [Krist] mi nije prišao, niti sam osjetio želju da mu se približim. Mislio sam da ne smijem. Glas je odzvanjao poput zvona. Ne mogu vam reći kako je bio odjeven. Sve je nalikovalo mješavini blistavih boja." (Lodge, 1916., str. 230-231). Objasnio je daje na neki način bio prenesen natrag u Ljetnu zemlju, pri čemu je osjetio da će sudjelovati u duhovnoj misiji: "... pomažući u blizini zemaljske razine." (Lodge, 1916., str. 232). Rekao je: "Rekli su mi da je Krist uvijek duhom na Zemlji - kao svojevrsna projekcija, nešto poput onih zraka, mali dio njega u svakome." (Lodge, 1916., str. 232). I dalje: "Neki me ljudi pitaju jesam li zadovoljan mjestom na kojemu mi počiva tijelo. Ja im kažem da mi to nije uopće važno jer me moje tijelo sada uopće ne zanima. Ono je poput starog, iznošenog kaputa i nadam se da će ga netko baciti. Ne želim cvijeće na svome tijelu." (Lodge, 1916., str. 235).

Lodge je bio zabrinut da mnogi znanstvenici neće ozbiljno shvatiti nijedan dokaz o opstanku duhova umrlih i drugim parapsihološkim fenomenima.

Takvim je znanstvenicima uputio sljedeće primjedbe (1916., str. 379): "Ponose se svojim tvrdoglavim skepticizmom i snažnim zdravim razumom. Ali, prava je istina da su se zidovima osjećaja zatvorili u usku ćeliju, i na taj način iz svoga vidokruga isključili sva područja ljudskog iskustva."

U Lodgeovu i Raymondovu slučaju, Lodge i drugi sudionici seanse, naravno, poznavali su komunikatora, Raymonda. Međutim, u nekim slučajevima komunikatori koje sudionici seanse ili medij ne poznaju, običavaju 'upasti' na seanse. Oni su zanimljivi jer se ne može lako pretpostaviti da je medij saznao informacije, koje takav komunikator saznaje od drugih sudionika seanse. Isto tako, medij ne bi imao razloga proizvesti takvu osobu, budući da su sudionici došli na njegovu seansu isključivo da bi komunicirali s nekim svojim preminulim prijateljem ili rođakom kojeg dobro poznaju, a ne s nekom nepoznatom osobom.

Ian Stevenson i Erlendur Haraldsson (1975.a) izvješćuju o zanimljivom slučaju iz Islanda. Medij je bio Hafsteinn Bjornsson. Godine 1937 skupina ljudi počela je održavati seanse s Bjornssonom u privatnoj kući u Reykjaviku. Tijekom tih seansi, jedan je 'slučajni' duh počeo komunicirati preko Bjornssona. No, odbio se predstaviti svojim pravim imenom, već očito lažnim imenima, kao što je Jon Jonsson, što je islandska inačica (američkog, nap. prev.) imena nepoznate osobe, John Doe. Kada su ga upitali što želi, duh je odgovorio: "Tražim svoju nogu", dodajući da se ona nalazi 'u moru' (Haraldsson i Stevenson, 1975., str. 37.). U jesen 1938., isti se duh objavio u drugom nizu seansi. I dalje je tražio svoju nogu i odbijao se predstaviti. U 1.mj. 1939., na seanse je počeo dolaziti Ludvik Gudmundsson, koji je posjedovao kuću u selu Sandgerdi pokraj Reykjavika.

Činilo se da je duhu drago što je Gudmundsson nazočan na seansama, premda potonji nije znao zašto. Kada su ga pitali da to objasni, duh je rekao da se njegova noga nalazi u Gudmundssonovoj kući u Sandgerdiju.

Nakon što je Gudmundsson postao nestrpljiv zbog odbijanja duha da se predstavi pravim imenom, potonji je na jednoj od seansi konačno rekao: "Pa, za mene je najbolje da vam kažem tko sam. Zovem se Runolfur Runolfsson i imao sam 52 godine kada sam umro. Živio sam sa svojom ženom u Kolgi ili Klappakotu pokraj Sandgerdija. Kasno poslijepodne sam putovao iz Keflavika i bio sam pijan. Zaustavio sam se pokraj kuće Sveinbjorna Thordarssona u Sandgerdiju, koji mi je ponudio osvježenje. Kada sam odlučio otići, vrijeme se toliko pogoršalo da mi nisu dali da odem bez pratnje.

Runolfsson je rekao da njegovu priču mogu provjeriti u arhivima crkve u Utskalaru. Pregledom tamošnjih arhiva potvrđeno je da je osoba njegova imena i starosti doista umrla spomenutog datuma (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 40). Drugi su zapisi potvrdili da je Runolfsson živio u Kloppu, a poslije u mjestu pokraj stijene Flankastadaklettur. A u svećenikovu izvješću pisalo je da su ostaci njegova kostura otkriveni mnogo kasnije, izuzev njegove odjeće, koju je more također nasukalo na obali. No, nigdje se nije spominjala bedrena kost. Gudmundsson je pitao starije stanovnike Sandgerdija znaju li što o nekim nožnim kostima. Neki od njih prisjetili su se da su čuli nešto o nožnoj kosti, koja je kolala među stanovnicima. Jedan od njih rekao je da se sjeća nekog tesara koji je umetnuo nožnu kost u jedan od zidova Gudmundssonove kuće. Stoga je Gudmundsson uz pomoć drugih ljudi pretraživao kuću, pokušavajući utvrditi o kojem je zidu riječ. Netko je pretpostavio da je noga uzidana u određeni zid, no ondje je nisu našli.

Poslije su pronašli spomenutog tesara koji im je pokazao mjesto na kojemu je uzidao bedrenu kost, gdje su je doista i pronašli (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 41). Kost je bila duga i odgovarala je Runolfssonovim tvrdnjama o njegovoj visini, koje je izrekao na seansama. Otkrivena je 1940., tri godine nakon što ju je Runolfsson prvi put spomenuo. Ukoliko bi se ta kost mogla iznova locirati, bilo bi je moguće genetski usporediti s drugim, zakopanim Runolfssonovim kostima.

U rejkjavičkim novinama se 1969., pojavio članak o tom slučaju, na koji se odazvao jedan čitatelj, pruživši dodatne informacije o Runolfssonovoj smrti. Bio je to rukopis iz 19. st, koji je napisao vlč. Jon Thoraeson, tadašnji svećenik u Utskalaru. No, rukopis je objavljen 1953., više godina nakon seansi na kojima se objavljivao Runolfsson.

Što se tiče medija:

1.) Rekao je da nikada nije bio u Sangerdiju i da prije seansi na kojima se pojavljivao Runolfsson, nije upoznao nikoga iz toga sela.

2.) Posjetio je državne arhive u kojima se čuvaju neki zapisi o spomenutom slučaju, u 11.mj. 1939., no to je bilo 6 mjeseci nakon što se Runolfsson predstavio i ispripovijedao svoju priču.

3.) Nikada nije čitao crkvene zapise iz Utskalara.

U svakom slučaju, ni u jednom od tih izvješća ne spominje se izgubljena bedrena kost. Stanovnici Sandgerdija, koji su znali priču o izgubljenoj kosti, nisu je povezivah s Runolfssonom, koji je bio poznat i pod nadimkom Runki (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 43). Haraldsson i Stevenson su zaključili da se sve opisane činjenice najjednostavnije mogu objasniti (1975.a, str. 57): "... Runkijevim preživljavanjem fizičke smrti uz zadržavanje sjećanja na mnoge događaje i njihova kasnijeg priopćavanja preko medija Hafsteinna."

Slijedi drugi slučaj. Dana 25. 01. 1941., medij Hafsteinn Bjornsson održao je seansu za Hjalmara Gudjonssona, koji se nadao da će mu se obratiti poznate umrle osobe. Hafsteinna je obuzeo duh imena Finna. Ali, umjesto da prenosi poruke od ljudi koje je Gudjonsson poznavao, Finna je  prenosila poruke od njemu nepoznate osobe. Taj nepozvani duh, koji je sebe nazivao Gudni Magnusson, spomenuo je mjesto imena Eskifjordur. Rekao je da je ondje poginuo u automobilskoj nesreći. Asmundur Gestsson, koji je čuo za nepozvanog duha nakon seanse, imao je nećakinju koja se zvala Gudrun Gudmundsdottir i živjela je u Eskifjorduru. Gudrun je bila udana za liječnika Einara Astradsa. Gestsson joj je 26. veljače poslao pismo u kojemu ju je pitao je li njezin muž ikada liječio čovjeka imena Gudni Magnusson i, ako jest, je li taj čovjek poginuo u automobilskoj nesreći (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 246-247)?

Gudrun Gudmundsdottir je 14. ožujka odgovorila u pismu Asmunduru Gestssonu da je njezin suprug doista liječio čovjeka imena Gudni Magnusson, koji je umro. Dodala je: "Ovdje [u Eskifjorduru] živi jedan bračni par, Anna Jorgensen i Magnus Arngrimsson... Jedan od njihovih sinova ... koji je tada imao oko 20-21 godinu, bio je vozač kamiona posljednjih dvije ili tri godine. Često je radio sa svojim ocem na izgradnji cesta. Prošle jeseni taj je mladić, koji se zvao Gudni Magnusson, veoma često vozio kamion i jednog je jutra krenuo na prilično dug i naporan put u Vidifjordur.

Kasnije toga dana krenuo je u Reydarfjordur. Nakon što je ondje stigao, krenuo je kući. Budući da mu kamion nije bio ispravan, putovanje je trajalo duže nego obično. Bio je sam. Kada je prelazio planinski prolaz između Reydarfjordura i Eskifjordura, ostao je bez benzina. Stoga je izašao iz kamiona i pješke krenuo prema Eskifjorduru ne bi li ondje pribavio benzin.

To je iziskivalo putovanje dugo 6 km u jednom smjeru, pa je bio iscrpljen Kada je stigao kući. Uvečer je osjetio strašne bolove u trbuhu. Pozvali su Einara koji ga je posjetio, premda isprva nije mogao postaviti dijagnozu.

Sljedećeg je dana Einar morao otići u Reydarfjordur, gdje je ostao cijeli dan. Uvečer je u Reydarfjorduru primio telefonski poziv, radi kojega se morao hitro [vratiti u Eskifjordur] jer je Gudnijevo stanje postalo veoma kritično. Pritom su ga zatražili da sa sobom dovede vojnog liječnika stacioniranog u Reydarfjorduru, ukoliko bi to dodatno pomoglo Gudniju. [Dva] su liječnika stigla u 21 h i odmah su vidjeli da je mladić u veoma kritičnom stanju, i da je vjerojatno riječ o nekom unutrašnjem prijelomu ili začepljenju crijeva. Budući da mu ondje nisu mogli pomoći, odlučili su ga bez odlaganja poslati u bolnicu u Seydisfjorduru. No, onamo nisu mogli otići zrakoplovom jer je već bilo veoma mračno, budući da je bio 10.mj. Stoga su ga odvezli motornim čamcem, no umro je na putu između Nordfjordura i Seydisfjordura." (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 249).

Gestsson je nakon toga pribavio mnogo iscrpnije izvješće o seansi, koje je napisao Gudjonsson 31. 03. 1941.: "Finna mi je najprije rekla da se uz mene nalazi mladić prosječne visine, svijetle kose prorijeđene na tjemenu.

Imao je od 20 do 30 godina i zvao se Gudni Magnusson. Mogla ga je jasno vidjeti. Rekla je da je poznavao neke moje rođake, te da su on i njegova smrt povezani s Eskifjordurom i Reydarfjordurom. Bio je vozač  automobila ili kamiona. Jasno je vidjela kako je umro. Popravljao je svoj auto, pri čemu se zavukao ispod njega, ispružio i potom mu se nešto u tijelu prelomilo. Nakon toga su ga prevozili čamcem između fjordova do liječnika, no na putu je umro. To je sve što se sjećam." (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 247). Gudjonsson je poslije rekao da je to napisao prije nego li je saznao za pismo koje je Gestsson primio od Gudrun Gudmundsdottir iz Eskifjordura (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 260).

Gudrun Jonsdottir, koja je također bila na seansi, također je dala svoju izjavu 6. 01. 1941. Njezinu je izjavu potpisala i Hansina Hansdottir, posljednja sudionica te seanse, potvrdivši njezinu točnost. Slijedi izjava Gudrun Jonsdottir: "Hjalmar [Gudjonsson]... nije prepoznao čovjeka kojega mu je Finna opisala. Stekla sam dojam da nije želio čuti ništa više o tom nepoznatom čovjeku, radi čega sam osobno pitala Finnu da mi još nešto kaže o njemu. Finna je rekla: 'Roditelji tog čovjeka su živi...' Upitala sam: 'Je li umro na mjestu?' Finna je rekla: 'Ne, uspio je doći kući, nakon čega vidim da ga odvoze čamcem. Dovezli su ga liječniku. Vidim čamac između fjordova i da je umro na putu u čamcu. Upitala sam: 'Možeš li mi reći između kojih se fjordova čamac nalazio?' Finna je rekla: 'Ne znam točno jer najviše misli na Eskifjordur.' Upitala sam: 'Što misliš, koliko je vremena prošlo od njegove smrti?' Finna je rekla: 'To ne vidim jasno. Mislim da je prošlo nekoliko mjeseci, 4 ili 5, ali može biti više ili manje.

Čini se da se taj čovjek dobro snašao [u zagrobnom životu], ali ne osjeća se sigurnim.' Upitala sam: 'Što misliš, što želi od Hialmara? Nešto određeno?'

Finna je rekla: 'Došao mu je samo stoga što oboje potječu iz istog područja zemlje i pokušava prikupiti snagu za njega. Trebali biste o njemu misliti dobro. To mu daje snagu.'" (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 247-248).

U 6.mj. 1941., Asmundur Gestsson je otišao u Eskifjordur, gdje je potvrdio pojedinosti o Gudniju Magnussonu, kao što su podaci o njegovoj svijetloj kosi, prorijeđenoj na tjemenu. Poslije je Erlendur Haraldsson razgovarao s Gudnijevim bratom Ottom i sestrom Rosom, koji su također potvrdili pojedinosti sa seanse. Osim toga, Haraldsson je, uz poteškoće, pribavio i prijepis Gudnijeve osmrtnice, u kojoj je kao uzrok smrti navedena 'crijevno napuknuće (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 249).

Dana 7. 11. 1940., u jednim islandskim novinama objavljena je sažeta Gudnijeva osmrtnica u kojoj nisu bili navedeni mnogi detalji, radi čega ne bi mnogo pomogla mediju Hafsteinnu da krivotvori komunikacije s Gudnijem. Ni medij, kao ni drugi sudionici seanse, nisu bili ni na koji način povezani s Gudnijem ili njegovom obitelji. Haraldsson i Stevenson su zaključili (1975.b, str. 260-261): "... unatoč opsežnim istraživanjima nismo uspjeli pronaći nijedan kanal kojim bi se mediju mogli na uobičajen način priopćiti točni podaci o Gudniju Magnussonu, kojim je raspolagao i koje je izrekao na seansi."