Neki istaknuti znanstvenici istraživali su komunikacije s preminulima.

Prihvate li se njihova izvješća, to znači da posjedujemo dokaz o postojanju nekog dijela složenog svemira i kozmičke hijerarhije stvorenja opisanih u posljednjem poglavlju.

Dokaz o tome da preminuli održavaju kontakte sa živim ljudima dolazi iz različitih izvora, uključujući medije. Istaknuti američki znanstvenik s početka 20. st, i jedan od utemeljitelja suvremene psihologije, William James, bio je osobito impresioniran medijskim sposobnostima gospođe Piper.

Tijekom njezinih seansi, osobu gospode Piper navodno je zamijenila njezina 'kontrola', davno preminuli duh imena Phinuit, koji je kroz nju progovarao i živima otkrivao paranormalne stvari. Međutim, nisu svi bili uvjereni da je Phinuit postojao, ili da je izvor spoznaja gospođe Piper o živima.

Naprimjer, Richard Hodgson s Američkog društva za parapsihološka istraživanja, prvotno je prihvaćao hipotezu da je gospoda Piper telepatski primala spoznaje o živima. Ali u 3.mj. 1892., njezina kontrolora Phinuita zamijenio je George Pellew, mladić koji je nedugo prije poginuo nesretnim slučajem na jahanju. Sto pedeset ljudi posjetilo je gđu Piper kada je bila pod Pellewovom vlašću u stanju transa. Među njima je Pellew, koji je progovarao kroz gospođu Piper, prepoznao 30 osoba koje su Pellewa poznavale dok je bio živ. Pellew je s njima razgovarao kao da ih poznaje, pokazujući nevjerojatno znanje o njima. To je uvjerilo Hodgsona da gospođa Piper doista komunicira s duhom preminuloga Georgea Pellewa (Gauld, 1968., str. 254-261).

Hodgson je umro 20. 12. 1905., a gospođa Piper je navodno do 28. 12. primala poruke od njega. William James je vjerovao da s gospođom Piper komunicira Hodgson ili možda neki njegov ostatak (u svojevrsnoj, kako bismo mi nazvali, kozmičkoj banci sjećanja). Primijetio je da su poruke koje je Hodgson, kao i drugi, objavljivao gospođi Piper, katkad bile nejasne. Ipak, rekao je: "... još uvijek postoji određena vjerojatnost ... da neki dijelovi poruka koje prima gospođa Piper doista proizlaze iz osobnih središta pamćenja i volje povezanih s prošlim životima." (Murphy i Ballou, 1960., str. 140). I, dodao je: "Tijekom seansi, većina nas je osjetila da na neki način, više ili manje na daljinu, razgovaramo... sa stvarnim Hodgsonom." (Murphy i Ballou, 1960., str. 143).

James je rekao sljedeće o komunikacijama gospođe Piper s duhovima mrtvih: "Povežem li slučaj Piper sa svim drugim slučajevima automatskog pisanja i komuniciranja s duhovima koje poznajem, kao i sa svim izvješćima o opsjednutosti duhovima u ljudskoj povijesti, ideja da tako golema i izrazito složena struja iskustava može biti svedena samo na riječ prijevara, posve je nevjerojatna. Pomisao da toliko mnogo muškaraca i žena, koji se u svim drugim aspektima mogu smatrati poštenima, pristaje da se uz njih vežu tako besmislene gluposti, za mene je toliko ekscentirčna, da teorija o duhovima u trenu postaje mnogo vjerojatnijom." (Murphy i Ballou, 1960., str. 147).

Frederick Myers, jedan od vodećih članova Društva za parapsihološka istraživanja, umro je 1901., godine. Iste godine, gospođa Margaret Verrall, supruga profesora engleske klasične književnosti, A. M. Verralla, bila je na seansi automatskog pisanja nadajući se da će Myers kroz nju komunicirati.

Medij prilikom automatskog pisanja dopušta svojoj ruci da spontano oblikuje slova i riječi. Nekoliko mjeseci poslije, gospođa Verrall je počela dobivati šifrirane poruke koje je potpisivao Myers, od kojih su neke sadržavale citate iz nepoznatih latinskih i grčkih djela. Godine 1902., u Bostonu, gospođa Piper je također počela pisati slične poruke s Mversovim potpisom, koje su sadržavale aluzije na poruke gospode Verrall. Kći gospođe Verrall, Helen, također je počela dobivati poruke neovisno od svoje majke.

Johnsonica ih je spremila, ali kada je 1905. počela uspoređivati poruke svih pisaca, među njima je zamijetila neke zanimljive sličnosti. Zaključila je, kao i drugi istraživači, da su te prepiske Myersovi namjerni pokušaji da dokaže da je živ (Griffin, 1997., str. 162-163).

Namjerne poruke koje mrtvi šalju posredstvom medija katkad se pokušavaju objasniti telepatijom. Medij kao automatski pisač može svjesno ili nesvjesno zadirati u sjećanja osoba koje su poznavale preminulog, i na taj način pribavljati povjerljive informacije koje se pojavljuju u porukama.

Drugim riječima, premda je informacija iz poruke možda dobivena na paranormalan način, ona možda ne potječe od preživjelog duha. Stoga bismo mogli postaviti pitanje: "Kako preminuli koji pokušava komunicirati sa živima može prevladati tu prepreku?"

U svojoj knjizi o Myersovim komunikacijama, H. F. Saltmarsh objašnjava (1938., str. 33-34): "Pretpostavimo da šifriranu poruku može prenijeti jedan automatist [primatelj automatskog pisanja], te da drugu, jednako nerazumljivu poruku, može otprilike istodobno prenijeti drugi, i pretpostavimo da su oba automatista nesvjesna onoga što drugi piše, tada imamo dvije nerazumljive poruke koje su međusobno posve nepovezane. Dalje, ako treći automatist proizvede poruku koja, premda je sama po sebi nerazumljiva, predstavlja ključ objašnjenja drugih dviju poruka, tako da se sve tri poruke mogu spojiti u jednu cjelinu i tako pokazati jednu svrhu i značenje, to bi trebao biti dobar dokaz da su sve proizašle iz istog izvora ... Telepatska komunikacija između automatista... ne može objasniti te činjenice, ja nijedan od njih ne može razumjeti značenje svog dijela poruke, radi čega drugim automatistima ne može priopćiti svoje saznanje radi dopune nedostajućih dijelova poruka. U većini slučajeva [uključujući Myersove poruke] zagonetku... je riješio neovisni istraživač, ustvari, često sami automatisti nisu nikada saznali sadržaj drugih poruka osim svoje." Drugim riječima, prepiske između neovisnih medija, od kojih je svaka sama po sebi naizgled nerazumljiva, upućuje na djelovanje preminule inteligencije.

Prepiske s tim aluzijama u porukama upućenima gospođi Verrall pojavile su se u drugim porukama koje je primila gospođa Piper. U porukama koje je Piperova primila 6. 03. 1907., pojavile su se sljedeće riječi: "Obzor bez oblaka, iznad kojega je nebo bez oblaka; u budnom stanju koje je uslijedilo stigle su riječi: jecanje pred prudinom kad se otiskujem na pučinu ... Doviđenja, Margaret." Margaret je bilo ime gospođe Verrall. Aluzije na mirno nebo i prudinu nevjerojatno su slične slikama iz komunikacija gospođe Verrall, koje aludiraju na Tennysonove pjesme 'In Memoriam' i 'Prelazeći prudinu'. Kako tvrdi Saltmarsh (1938., str. 77), ni gospođa Piper, ni gospodin Piddington, koji je bio na toj seansi, nisu imali dovoljno znanja da smisleno povežu te nejasne književne aluzije. Saltmarsh dalje veli (1938., str. 77): "Što se tiče gospođe Verrall, valja istaknuti da je ona shvatila značenje spojenih citata iz pjesama 'In Memoriam i 'Prelazeći prudinu' tek nakon te seanse s gospođom Piper." To, dakle, znači da gospođa Piper nije mogla telepatski primiti tu informaciju od gospođe Verrall, što upućuje na to da se ona može najbolje objasniti pretpostavkom o preživjeloj osobi Myersa.

Dakle, tu vidimo da elementi komunikacija jednog medija pružaju ključ za objašnjenje elemenata komunikacija drugog medija, koje su prvotno izgledale nesuvisle, što pokazuje da je Myers poznavao sve elemente, i da ih je on na osobit način povezivao u nejasnim odlomcima svojih knjiga.

Konačno, 6. 03. 1907., gospođa Sidgwick je pitala Myersa kako se zove autor grčke rečenice koju mu je poslala gospođa Verrall. No, Myers ju je prekinuo, obraćajući joj se porukom koju je zabilježila gospođa Piper:

Objašnjavajući taj slučaj, Saltmarsh je rekao (1938., str. 78-79): "Smatram da je to jedan od najboljih primjera složene prepiske kojim raspolažemo.

Saltmarsh je proučio mnogobrojne Myersove prepiske s brojnim različitim medijima, koje su se nagomilale tijekom 30 godina. Istaknuo je:

"Pronađemo li u komunikacijama nekoliko automatista jednu ili dvije raštrkane unakrsne prepiske, razumno ih možemo pripisati slučaju, no ima li ih u većem broju, ta hipoteza znatno gubi na uvjerljivosti. Nadalje, kada je taj velik broj unakrsnih prepiski popraćen jasnim znakovima namjere i, doista, izričitim tvrdnjama u porukama da predstavljaju dio planiranog pokusa, tada se slučajnost kao objašnjenje može bez dvojbe odbaciti."

(Saltmarsh, 1938., str. 126). A to bez sumnje vrijedi za Myersove poruke, među kojima sam odabrao samo jedan od stotinu primjera. To kao najbolje objašnjenje unakrsnih prepiski ostavlja pretpostavku da je Myersova osoba preživjela smrt. Popis zamršenih prepiski i poruka koje su primili različiti mediji u ovom slučaju, nastavlja se. Zainteresirani čitatelji upućuju se na Saltmarshovu knjigu koja će im omogućiti da steknu predodžbu o njihovu punom značenju.

Djevojka je spomenuta i u časnikovoj oporuci. Međutim, časnik je nikada nije spomenuo članovima svoje obitelji. Među njegovim osobnim stvarima nalazila se i biserna igla za kravatu. Barret je primijetio (1918., str. 185):

"Obje su dame potvrdile točnost gore spomenute izjave potpisavši dokument koji su mi poslale. Poruka je bila zabilježena u vrijeme primanja, a ne na temelju sjećanja nakon njezina primanja. Te se činjenice ne mogu objasniti subliminalnim sjećanjem, telepatijom ili dosluhom među primateljima, a dokaz neupitno upućuje na telepatski primljenu poruku preminulog časnika."

Sir Oliver Joseph Lodge (1851.-1940.) znatno je pridonio istraživanju elektromagnetske radijacije i radijskih komunikacija. Osim toga, zabilježio je čuveni slučaj komunikacije sa preminulim sinom Raymondom. U svojoj biografskoj enciklopediji slavnih znanstvenika, Isaac Asimov napisao je sljedeće o Lodgeu (1982., str. 530): "On je postao predvodnik parapsiholoških istraživanja i jedan je od prvih primjera ozbiljnih znanstvenika, koji su zašli u polje u kojem obično djeluju šarlatani." Ne slažem se s Asimovim da u području paranormalnog istraživanja djeluju šarlatani. Broj ozbiljnih znanstvenika koji istražuju parapsihološke pojave uz pozitivne rezultate, prilično je velik. Stoga bi se Asimovljeva tvrdnja mogla nazvati šarlatanskom.

Lodge je napisao (1916., str. 83): "Nisam tajio svoja uvjerenja, ne samo ona o preživljavanju osobe, već i uvjerenje da je njezin opstanak mnogo više isprepleten sa svakodnevnim životom nego što se općenito zamišlja; da ne postoji stvaran prekid kontinuiteta između mrtvih i živih; i da se uzajamne komunikacije preko onoga što se čini svojevrsnim bezdanom, mogu pokrenuti kao odgovor na hitnu potrebu za ljubavlju."