''Samo čistom i nesebičnom ljubavlju bez očekivanja na kraju dobijaš što ti pripada tvojim božanskim pravom'' – reče mi prijateljica u kontekstu šaljive andegdote sa njenim ocem. Odvratio sam joj da je upravo dala jednu doista lijepu definiciju nečega o čemu trenutno pišem.

Znati što je to protočnost znači (do)živjeti je. Kao i sve.

Imajte povjerenje u Boga. Pustite se. Imajte povjerenje u Boga. Pustite se. Imajte povjerenje u Boga. Pustite se.

Ovo je beskrajna mantra za svakog čovjeka na licu zemlje, gotovo svakoga dana, svake sekunde. Ovo je poziv. A može biti i vaša osobna molitva. Dovoljno je velika i teška ova lekcija potpunog prepuštanja; uviđanja neminovnog toka koji vam čini jedino dobro, ali u skladu sa vašom razinom svijesti i vašim lekcijama.

Protočnost je jedini pravi način življenja. Ostalo su samo razine opiranja, razine kontrole, navezanost, ega i podsvjesnih programiranja – strahova i nepovjerenja.

U kršćanskoj predaji protočnost glasi: ''Budi volja Tvoja''! Znači: puštam se svemu i slažem da sa svime što dolazi jer biva onako kako Ti smatraš da treba biti. Znam da znaš neuporedivo bolje od mene kamo mi je i kako mi je ići, koja mi je prošlost, koje su mi lekcije i koji zadatci. Ja ću pokušati uvidjeti da nisam mudriji od Tebe, niti sam veći od Života, niti mogu doista kontrolirati ono što mi dolazi. Mogu samo sputavanja Sebe u izlici slobodne volje i strahova.

Pomne analize i racionalizacije oblik su kontrole, a kontrola je oblik straha. To je ujedno ono što svi radimo svakoga dana.

U praksi mi ljudi imamo veliki problem u izvedbi i zaživljavanju ove mantre, tog duhovnog kreda. Prepuštanja. Toliko mnogo stvari izaziva našu predodžbu i želju za mirom i prepuštanjem.

Život kao da nam se prijeti; mjesečni proračuni, vanjski utjecaji na vaše dijete, frekvencije ljudi oko vas, volja suradnika, šefova, prijatelja, susjeda, državnika, prekidi veze, pljusak i kašnjenja, boljke, smrti, nepredviđeni troškovi – neke stvari teže pronalaze ''višu svrhu'' u našem osobnom kutku svemira. Traže od nas ''veći'' stupanj protočnosti ili mirenja, veće umijeće prepuštanja.

Neke stvari opiru se našem viđenju ''smislenog postojanja'' ili božanskog plana. Evo što avatar Sai Baba govori o takvim događajima: ''Posebno se brinem o onima koji su u zabludi. Zbog njih sam i došao. Za njih stvaram uvijek nanovo nove događaje da bi što je moguće brže uz pomoć proživljavanja naučili ono što im pisana riječ još ne može prenijeti.''

Istina je začudo da svaki pa i najmanji detalj u našem iskustvu života ima svoje zakonito mjesto, kao što i vaše mjesto u svim tim ''deteljima'' ima smisao. Nije ga uvijek lako poimati i zamjećivati, no sigurno nije nemoguće. Vidim to svakodnevno, i učimo se svakodnevno.

Sve, svaki dan, svaki detalj, svaki tmuran oblak, svaki crveni semafor, svako oguljeno koljeno, kao i svaki osmjeh i ljubazna riječ – imaju smislenost kakvu i svaka pojedina nota ima u Bachovoj skladbi.

Kako se prepustiti svakom satu, danu, tjednu i svemu što dani nose? Kako davati najbolje od sebe, ne grčiti se, nepotrebno revidirati i analizirati i biti posve prepušten? Mnogi prepuštenost predočuju sebi kao indiferentnost ili nehaj, kao nekakav egzotični zen bijeg, kao tlapnjuu stilu ''hakuna matata''. Pogrešno. Protočnost je duboko kreativni princip.

Naravno da je bezbrižnost prepuštenosti usko vezana uz vjeru, uz neki oblik duhovne prakse, uz oživljavanje one spone koju smo kao djeca imali, dok smo bili bliže izvoru. Djeca jesu bliže istini, jedino nisu bliže maloj lokalnoj istini odrasloga svijeta ove planete, što je samo jedna frekvecija ove planete Zemlje.

Svima nama treba ta zlatna sredina koja objedinjuje 1. davanje najboljeg od sebe i 2. puštanja Bogu na volju. To znači djelovati za Boga, i ne opterećivati se ishodom niti mogućim budućim zbivanjima. Briga za sutra toliko je strahovito uzaludna. I neugodna. Rušilačka. To je erozija jednoće sa sobom. Ona nije kreativni princip kao što ni njezina suprotnost, prepuštanje, nije nemar.

Uvjerili su se barem stotinu puta oni koji traže, da se sve stvari odvijaju najbolje za njih kako bi mogli rasti i učiti, prosperirati te ''otpatiti svoje'' u danu svrhu. Kao i to da naše opiranje i briga o tome ŠTO će se, ŠTO se može desiti danas/sutra/nagodinu djeluje razorno po našu duhovnost, naš mir i psihičku stabilnost. Ono je prije svega suprotnost od Istine i Boga.

Opet, što je protočnost? Ono je - ne opiranje apsolutno ničemu. Ništa što je došlo na svijet i u vaše iskustvo nismo mogli spriječiti, niti smo trebali. Ono što smo možda trebali, a nismo naša je lekcija i put. Volite svoje pogreške. Cijenite ih jer su vaše lekcije. Potrudite se položiti na pogreškama. Jer proći će svaka koju doživite. Poštujte svoju patnju. Naklonite joj se jer radi nje moći ćete se suosjećati. Učitelj nam kaže da onaj tko nije patio taj ne može niti suosjećati. Ne proći nikakvu patnju znači ne biti čovjek.

Na svakodnevnom platnu protočnost je - nevezanost za ishod. Ovo je zbilja sočan komad lekcije. To je djelovanje i rad jedino radi Boga i za Boga. Ne religijskog i apstraktnog Boga, već Boga kojeg nosite u sebi i koji djeluje u vama svaki puta kada se veselite nekome darovati samo jer ga/ju želite usrećiti. Bez očekivanja nagrade, bez misli o kompenzaciji, bez ikakve vezanosti za ishod ili plodove rada.

U ispravnome djelovanju nema ''zbog''. Jedino ''zbog'' je Bog.

On nam je dao život, a u suradnji s našom dušom koja je na višoj razini sa Bogom - mi smo na zemlji i imamo priliku služiti Boga kroz rad. Malo tko je uopće sretan i zahvalan što može raditi. Ima ih koji ne mogu. Ima samo takvih sudbina, no njih se sjetimo tek kada preletimo CNN, Bliski istok, Afriku, južnu Ameriku, lokalne kolodvore ili neki drugi ubogi kutak koji guli svoju karmu. Nije tajna da smo strahovito nezahvalni iz dana u dan. Nezahvalnost, strah i proračunatost – to je ateizam, a ne filozofično brbljanje o patnji nedužnih, Heuerbachu ili Nietzscheu.

Osjećaj potpunog prepuštanja i nagrade koje nosi – nešto je nezamjenjivo i beskrajno predivno. Nešto što jedino kada se doživi može se dozivati i poručiti drugima. Prepuštanje je nepojmljiva tišina i punina bivanja. Zen um. To je praznina koja je otvorena za sve mogućnosti i zaživljavanje istih. To je polje otvorenog zagrljaja svijeta. To je proljetna livada sa leptirima na usporeni snimak. I uz sve metafore, poeme i reference – ono je stvarno, i mnogo stvarnije stanje od onoga u kojemu smo navikli biti iz dana u dan.

Kako biti protočan? Molite se. Molite. Mantrajte. Radite duhovnu praksu. Radite svaki dan. I svakako pripazite za što točno molite jer ćete to i dobiti prije ili kasnije. Protočnost i život u miru sa sobom usko je vezan sa našim željama i odnosom prema tim željama.

Bhagavad-gita kaže: ''Želje dolaze kao što se rijeke ulijevaju u ocean, koji se uvijek puni vodom, ali ostaje miran. Samo onaj tko nije uznemiren neprestanim rijekom želja može dostići mir, a ne onaj tko nastoji zadovoljiti takve želje.''

Ono što čovjeka najviše sputava u životu jesu (na)vezanosti. Vezanosti koje se čine kao prirodni međuljudski odnosi ili interakcija sa materijalnim svijetom oko nas - zapravo su duhovno i psihički pogubni ovisnički odnosi. Oni ne dolaze iz ljubavi već iz straha.

Kao i svaki ovisnički odnos. Svatko u nama nosi na desetke ili stotine želja koje plutaju iz svijesti u podsvjest i režiraju našu osobnu predstavu života. Vezanost za želje proizlazi iz straha i nezadovoljstva. Same želje nisu loše. Naši odnosi i ono što s njima činimo definira njihovu životnu ili duhovnu valjanost.

Danas popularni, vječni ''Zakon privlačenja'' također redefinira naš sami odnos prema željama, i govori da dok god imamo navezanosti na naše želje, točnije osjećaj da nam nešto nedostaje, nudimo svemiru jednu frekvenciju koja je suprotna od one koju doista želimo. Jer Bog (kao što i Neal Donald Walsh, autor razgovora sa Bogom, uči) uvijek kaže DA. I kada mislimo da ne možemo kaže da, i kada mislimo da možemo kaže da, i kada mislimo da nam fali mnogo toga kaže da, i kada znamo da ćemo imati sve što želimo, također kaže da. Obilje duha stvara sva druga moguća obilja.

Protočnost je kada imate u sebi svu radost svijeta tiho upakiranu u vaše srce, rado bi ste je podijelili sa čitavom planetom, ali uopće ne morate dijeliti ni sa kime da bi ona i dalje imala svoj smisao i bila vaš smisao. Sve je u vama. Oduvijek. Sve. Prvenstveno, to je sloboda od na vezanosti na ljude, ishode događaja i na želje.

Stanje protoka je najplodnije igralište za nesebično davanje kao i za ostvarivanje želja. Želje tada nisu ciljevi, već razveseljavajuće pomisli koje u srcu već imamo. Nije nam presudno njihovo ostvarenje da bi bili zadovoljni. Taj stav šalje frekvenciju zahvalnosti koju svemir, božja sekretarica kako sam ga jednom nazvao, nagrađuje.

''Stoga trebaš djelovati iz dužnosti, bez vezanosti za plodove djelatnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji'' Bhagavad-gita.

Dakle djelovanje protočnosti takvo je da ne radi svoj posao zbog novca, zbog statusa, zbog hvale, zbog nagrade, već iz zahvalnosti što uopće može raditi i služiti, zbog toga što može pomoći, zbog ljubavi davanja. Sve ostalo nužno će ga pratiti ako nisu vaš motiv zbog kojeg to činite. Kao što kaže citat na početku teksta.

Istina je da Vi radite za Boga i radite za Sebe. Ne radite za šefa iako možda imate jednog ili više njih. Vi sami ste odabrali vaš posao! Koliko god vam se iluzorno činilo da ste negdje stjerani u kut i da nemate izbora.

Kad jednom uklonite okove znat ćete zauvijek da je iluzija misliti kako radite nešto a da sami niste svojom voljom i izborom ovdje, da doista ne radite za šefa, niti za novac ili svoju djecu, već za Sebe i za Boga.

Ništa nije ljepše od takve prisnosti sa Sobom kroz svakodnevno prepuštanje. Nema tih novaca, statusa, niti ičega zemaljskoga kao što je osjećaj prepuštenosti. Najtočnija poredba bila bi stanje dječje bezbrižnosti. Otvorenost. A što je duhovni put ako ne put natrag k djetinjstvu, doma, Bogu. Gdje sve stvari najednom postaju jasne, jednostavne, pune igre, ljubavi, svijetla.

I bolno je vratiti se na zemlju. Jer na zemlji su vas tukli, na zemlji su vam uskratili ljubav, na zemlji ste bili osramoćeni, odbačeni, na zemlji postoji raspored koji ste dužni slijediti, raspored koji nije osobitno blizak Bogu iako može biti, na zemlji ste dužni, na zemlji je zaborav izvora, a u Bogu... tamo gdje zapravo Jeste, tamo ste savršeni, tamo se volite zbog vas samih, tamo nema prošlosti, niti postoje ''oni'', tamo su kiše predivne...

U Bibliji o tome govori u Pouzdanju u Božju providnost (Matej 6-7, 25-34), Bhagavat Gita na više mjesta govori o protočnosti i djelovanju uz nevezanost za ishod, Sai Baba također spominje isti životni princip mnogo puta '' Čovjekovo je odrešenje da bude djelatan. Zato je djelatnost ljudima bezuvjetno potrebna. Djelovati odnosno moći raditi dobro, ne obazirući se na plodove svoga rada, to je milost.'' I stari Lao Tzu je u taoističkom Tao te Jingu otisnuo stihove:

''Proizvoditi ne posjedujući,
djelovati ništa ne očekujući,
umnožavati ne pllijeneći -
To je velika Vrlina. ''

 

Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti www.val.hr