Intenzivan rad na sebi porađa snagu, ali i veliku poniznost. Njime uviđamo da svi mi jesmo Bog, i svi mi jesmo negdje i nekako - daleko od Sebe.

Svi ćemo morati (u većoj shemi stvari) proći iste lekcije, i svi ćemo posrtati, i svi ćemo na isti put stati, i svi ćemo otići u nepovrat, i svi ćemo otići doma. Svi ćemo ubiti, svi ćemo se ubiti, svi ćemo preljubiti, svi ćemo se polakomiti, svi ćemo se plašiti i svi ćemo prerasti sebe. Svi ćemo ponovno postati to što jesmo i odakle smo.

I zato poniznost. Nitko nije izvorno kvalitetniji od onog drugoga. Sve ovo ne znači da na ovoj razini čovjek od vjere treba pravdati i blisko se družiti sa energijama silovatelja i ubojica, ali znači da ih neće mrzjeti niti prezirati u svome srcu. Neće posrnuti. Njihova gruba energija neće povući njegovu suptilnu u niže oblasti, niže čakre. Prokanalirati će je i poći svojim putem.

Ne znam može li biti išta većega na ovome svijetu od toga da činimo Boga, govorimo Boga, služimo Boga. Jer ovdje i sada On je sebe pretočio u zemlju, zrak, biljke, životinje i ljude – i dao je čovjeku priliku da služi Njega u Njima. Boga se služi isključivo i blisko u svim živim bićima. Kada si uvijek tu za Njih uvijek si uz Njega.

Prolaze vremena kada će se boravak uz svete knjige smatrati blizinom božjom. Jer lako je bliže Bogu pastir nego pastor. Bliže je Bogu prosjak nego skolastik.

Osobno, što sam bliže Bogu to vidim da mi više poniznosti treba jer uviđam koliko sam zapravo daleko dok sam na Zemlji. Što sam si bliži to si još bliži mogu postati. A kiša, kao što moj učitelj veli, kiša stalno pada na glavu. I ogriješiti se možeš i zadnjom sekundom prije smrti.

Nekoć nisam znao, ali raditi na sebi u duhovnom smislu donosi jako puno težine koja se treba zbaciti sa leđa. Oslobađanje i buđenje razotkriva golemi teret i golemo smeće koje smo taložili. Nekada se čini da mu uopće nema kraja.

Karma je dugačka priča. I sve čega se želite riješiti morat ćete prije ili kasnije pogledati pravo u oči i prerasti. Ako se plašite visine tada ćete visiti sa ruba nebodera – i tako ćete rasti. Jedina duhovnost je duhovnost u praksi, sve ostalo je koketiranje i prepisivanje.

Znate, bude ponekad jako teško. Bude i tako da gotovo izgubiš vjeru u najveću od svih stvari: sebe. Divna stvar u tome je ta da uz Božju pomoć i sa vremenom doista prestaneš prezirati i zamjerati ljudima na svim njihovim nedostatcima svjetla. Nemaš tada više zašto.

Jer znaš po svome putu da nisi ništa bolji, bio si blagoslovljen i došlo je tvoje vrijeme. I znaš koliko vlastitih aveta ega si i sam gledao u oči. Znaš i to da svi zaslužuju svoje šanse, svoje blagoslove, i da svi nosimo svoje križeve, da si prošao i prolaziš sve lekcije koje će i oni prolaziti ili su već prošli. Znaš dobro da:

''nema sveca bez prošlosti niti grešnika bez budućnosti''

Kada doista shvatiš i zaživiš da se sve njihove mane i sva njihova mišljenja i svi njihovi propusti niti malo tebe ne tiču - tu si već na istinitoj čistini. Tada možeš – dati nešto pravo.

Što manje prihvaćaš mane drugih to budi siguran da manje prihvaćaš sebe koji ih u njima vidi. Tada znaš da još uvijek mnogo zamjeraš- sebi na sebi. Sve što mogu reći o manama i propustima mogu reći isključivo na osnovu vlastitih mana i propusta. Ne mogu niti jednu riječ napisati, a da se nisam i sam ogriješio o temu pri ruci.

I da raščistimo: ne postoje grijesi, oni impliciraju kvalitetu ili nedostatak iste. Riječ je uvijek o kvantiteti Boga.

Grijeh je samo odgoda puta do doma, grijesi su lekcije koje duša mora proći da bi se napokon uvjerila u svoje porijeklo kroz bezbroj posrtanja i iskustava negdje na periferiji Boga.

Stvar je, baš kako je Neal D. Walsh rekao: u putokazu. U smjeru, u razdaljini, a ne u grešnosti i kvaliteti. Sva kvaliteta svijetla svodi se samo na kvantitet blizine svjetlu; na tome koliko dugo si na putu. Kvalitet prestaje biti kakvoća, već postaje količina Boga. Razumijevanje. Suosjećanje. Prihvaćanje.

Shvatio sam da duhovni put nije jedan od puteva (kojime se kroči) u svijetu. To je zapravo jedan jedini put koji uopće i postoji. Drugoga nema.

Može djelovati kako ih je mnogo, ali ne postoje mnogi putevi. Samo je jedan: put doma. Pored njega postoje samo iskustva odgode tog puta. Dom je isti u svim predajama. Dom je svjetlost, ljubav, energija. Na putu do doma puteljci su raznovrsni, jer je raznovrsno ljudsko iskustvo života na terminalu Zemlje.

Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti www.val.hr