KROJAČI SUŽENOG UMA,

DA LI SU SE IKADA UPITALI TKO SU ONI SAMI     

 TI, KOJI SU TE UČILI ŠTO SI?  Nedostatak svjesnosti pretvara život u rutinu. Prepoznati automatizam obavezan je korak na putu do promjene...", ponavljao je u sebi Andrej, sjetivši se čudne koincidencije da je, naime, sreo svog premudrog savjetnika idući ulicom kojom inače nije išao. Razbio je shemu kojoj je robovao i odmah bio nagrađen. Prepustio se valu koji ga je nosio u prošlost i analizirao svoja opažanja. Prenuo ga je zvuk sirene. Požurio je kući. Opet se udobno smjestivši, krenuo je u istraživanje unutrašnjeg svemira. Ušao je u  neko čudno VIŠESTRUKO VIĐENJE. U tom novom valu, mogao je da vidi ono što se u običnom životu plašio i da pogleda. Potpuno drugačija stvarnost od one kojoj je naučen. Sada je to jasno vidio.

Ono što je gledano očima svakodnevne rutine izgledalo logično i racionalno, sada se pokazivalo kao smrtonosni virus šematskog života. Taj tzv. val je, stigavši do vrhunca, koji je korespondirao sa Andrejevim totalnim sagledavanjem malopređašnjeg, počeo da se povlači i na kraju se izjednačio sa masom neustalasanog oceana. Tada se pod površinom vode ukazaše tri ekrana. Jedan je pokazivao sadašnjost, druga dva prošlost i budućnost. Ekran budućnosti, koji se podijelio na nebrojeno mnogo malih ekrana, predstavljao je nevjerovatno otkriće. Dakle, bilo je više nego očigledno da se postupkom u sadašnjosti, i to na mikro-nivou, može utjecati na tok koji će prevladati u budućnosti. Pa čak i osvješćivanjem onoga što je proživljeno, pošto se i to u neku ruku događa u sadašnjem momentu, kad izabiremo da preispitamo što nam se to u nekom prošlom vremenu zapravo dešavalo, mijenja budućnost.

Misao, njen kvalitet, njen intenzitet, čak i to, dio je toka koji sebi namjenjujemo. Bilo je teško zamislivo da se, uvaćavanjem i izoštravanjem nekog ekrana koji se nalazio u budućem vemenu, mijenjala slika sadašnjosti ali i slika prošlosti!!! Usredsredivši misli na budućnost, moglo se ne samo uticati na sadašnjost, već je mogla da se baci potpuno nova svjetlost i na prošlost. U nekom smislu to je prošlost premještalo iz onoga što je ona kao potencijal predstavljala. Tri ekrana se sjediniše. Prijevozna sredstva iz povijesti, zaprežna vozila, stapala su se sa automobilima na električni pogon kaja će tek doći. Uz džubokse, pojaviše se dijelovi futurističkih digitalnih uređaja, a uz zvuke gradskog orkestra odzvanjale su vibracije multimedijalnog koncerta. Sve je funkcioniralo. priče staraca iz prošlosti bile su korijeni priča staraca budućnosti. Sve se stapalo i sinhroniziralo. Automatizam, stvoren eonima, omogućavao je trima vremenima međusobno odjekivanje. Nesvjesnost je predstavljala konstantu i beskrajno se generacijski prenosila. Tzv. VRIJEME i tehnološka evolucija nisu joj ništa mogli.

Kao da je u svijetu stalno postojala približno ista mjera NESVJESNOG. Savršeno uspjela iluzija postojanja. Zaista žalostan uvid. Život bijaše nalik fabrici gdje su mlađe generacije izlazile prekopiranih, duboko inkorporiranih, mentalnih shema starijih.. Kao da su otac i majka bili posrednici svojih očeva i majki u prijenosu šematskog poimanja svijeta, kako bi glupost i neznanje ostali vječiti. Čak i one generacije koje su odbacivale stare oblike mišljenja, stare ideologije, upadale su u istu vrstu zablude, samo što su mijenjale pravac kretanja.. Suštinski ništa bitno nisu mijenjale. Ograničenost je naprosto cijelo vrijeme bila konstantna vrijednost. U zgradama su zapravo bile ćelije sa zatvorenicima, osuđenim da žive zajedno. Limitiranost je bila pravilno raspoređena. Jedni su zarobljavali druge da nitko ne bi ugledao svjetlost buđenja. Ljudi su robovali iracionalnom strahu da bi oslobođenost ma i jednog bića donijela krah na kolektivnom planu. Naravno, srušile bi se njihove tvrđave od ustajalih predstava.. Jer, za što bi se uhvatili kad se snovi sruše i ništa ne ostane osim gole istine?